U Ljubiji šok i nevjerica

Sinoćnje opšte nadanje jutros je zamijenio težak šok: naš Tubin je podlegao ranama. Kakav čovjek je bio Slađenko Tubin dovoljno pokazuje opšti šok u mjestu gdje je radio kao policajac. Nije posegao za oružjem, nego je kao i hiljadu puta ranije situaciju pokušao riješiti riječima i razumom. Ovoga puta nije uspio.

Poznata su mi sinoćnja događanja, pa i akteri, ali danas to svakako nije tema. Bar po mom ubjeđenju.  Dovoljno je reći da je kolega Tubin pripadao "staroj školi" po kojoj policajac ne poseže za oružjem do one zaista krajnje nužde. 

Sposoban i iskusan policajac, upravo poznat kao vrstan strijelac, pozvao je Bokija da baci oružje - bar po onome šta su čuli svjedoci. Nadao se da će kao i nebrojeno puta ranije situaciju okončati nenasilno. Posebno jer je u pitanju njemu odlično poznata porodica, kakvu je čak doživljavao prijateljski. I platio je preskupu cijenu objektivnih i subjektivnih okolnosti ovog ukupno stravičnog događaja.

Prije aman dvije decenije prisustvovao sam raspravi oko pitanja: zašto policajac Slađenko Tubin nije odlikovan? Po dotadašnjim zaslugama! Danas samo rezignirano možemo zaključiti kako nema tog odlikovanja i priznanja kakvima je moguće vrednovati ukupan profesionalni angažman ovog kolege. Emocije kakve od sinoć dominiraju Ljubijom možda su najveće ili bar adekvatno životno priznanje.

Možda narednih dana uspijem napisati više detalja o ovom potresnom događaju, a danas jedino mogu pomoliti se da Tubinova porodica izdrži bol i tugu. Valja se suočiti sa takvom tragedijom...