Prijedorsko pravosuđe primjenjuje uredbu Milana Nedića!

Piše: Borislav Radovanović

Danas sam od prijedorskog suda zatražio pretpretresno ročište povodom kršenja prava fašizoidnog karaktera. Hoću da postupajućeg sudiju i tužioca otvoreno pitam: sa kojim pravom u mom predmetu primjenjuju svojevremenu uredbu Milana Nedića o nacionalno neispravnim osobama ? Primjenom nedićevskih zakona mojih troje djece bukvalno su osudili na logoraške životne uslove i moraće to na pretpretresnom ročištu zapisnički konstatovati. Imam pravo fašistima nazvati sve one koji primjenjuju fašističke metode!

OBJELODANJUJEM DIO ZAHTJEVA KOJI SAM DANAS PREDAO SUDU I TUŽILAŠTVU:

"...Poseban problem proizilazi iz nezakonitosti mojih pretpostavljenih poput ministra Dragana Lukača, te „oštećenog“ Dalibora Ivanića i „svjedoka“ Sretoje Vujanovića. Usljed nezakonito vođene istrage tužioca Mirjane Miodragović Basrak i odbijanja prijedloga za povlačenjem optužnice radi sprovođenja zakonite istrage tužioca Damira Muminovića nije mi omogućeno da u spis uložim konkretne dokaze počinjenja krivičnih djela od strane „oštećenog“ Ivanića, „svjedoka“ Vujanovića i drugih lica na moju štetu i na štetu članova moje porodice (računajući i djecu). 

Zbog prethodnih nezakonitosti sam i izveo sporni performans ispred objekta PU Prijedor (29.09.2016. op. a.). Međutim, nezakonitom voljom Ivanića i Vujanovića policija je upućena mojoj kući, gdje je došlo do maltretiranja moje djece (kako to opisujem u zapisniku o saslušanju osumnjičenog). Kad sam zatražio objašnjenje za takvo nezakonito ponašanje izložen sam nezakonitom fizičkom napadu od strane „svjedoka“ Danka Karanovića. Nakon što sam pozvao dežurnog tužioca i prijavio krivična djela koja smo pretrpili porodica i ja uslijedilo je lažno optuživanje za ugrožavanje sigurnosti, a samo kako bi stvarni počinioci krivičnih djela izbjegli krivičnu odgovornost. I to je jedino šta se u ovom krivičnom postupku može utvrditi, pa čak i da je optužnica protiv mene podignuta samo kako bi se retroaktivno „utvrdila“ nezakonita suspenzija (inkriminirajućim dogovorom oštećenog i tužioca).

Međutim, zbog vođenja ovakvog skandaloznog krivičnog postupka meni je nezakonito uskraćeno pravo na rad, a time i da obezbjeđujem egzistenciju svoje djece, odnosno da ne trpe posljedice diskriminacije i nezakonitosti kakvima je izložen njihov hranioc samo zbog javno izraženog mišljenja o kriminalizaciji u institucijama. Čak mi je uskraćeno i pravo na privređivanje drugim zaposlenjem na radnom mjestu (ne mogu konkurisati za zaposlenje u drugom entitetu ili u državnim organima). Zbog ovakvog krivičnog postupka čak nisam u mogućnosti ni emigrirati, odnosno napustiti zemlju u kojoj smo porodica i ja ovako obespravljeni i diskriminisani. I sve to traje preko dvije i po godine, dok u postupku jedino šta smo dosad utvrdili jesu kršenja prava i nezakonitosti na moju štetu, a posljedice čega neskrivljeno trpe i moja djeca.

U ovoj pravnoj stvari postupajući sudija i tužilac, kao i „oštećeni“ i „svjedoci“ mogu ovako razvlačiti postupak do nastupanja formalne zastare krivičnog gonjenja. Međutim, moja djeca i porodica izloženi su bukvalno logoraškim životnim uslovima i teško da nam sud može izreći težu kaznu od onoga čemu smo dosad izloženi. 

Kad nekom ograničite kretanje, onemogućite rad i privređivanje, kad porodicu prinudite da živi od onoga šta sami proizvedu poljoprivredom (uz supruginu platu od 485 KM) i materijalne pomoći rodbine i prijatelja, kako to opisati osim prisiljavanjem na logoraške uslove života? Da bih izbjegao gladovanje djece i obezbjedio im kakve-takve uslove za obrazovanje (kupovinom polovnih kopiranih knjiga) prinuđen sam na blogu držati brojeve računa na koje mi čitaoci doniraju pomoć. Jesam li za prosijačenje ili traženje milostinje trebao uložiti tolike godine obrazovanja i stručnog usavršavanja? 

To je sramota institucija i cijelog društva, a posebno onih koji me godinama nezakonito progone samo zato što osnovano kritikujem kriminalizaciju i druge štetne pojave u istim tim institucijama i društvu. Samo zbog slobodno izrečenog mišljenja diskriminisati jednu cijelu porodicu do nivoa prisiljavanja na životne uslove nedostojne čovjeka mogu činiti samo neljudi i zločinci, kakve sam i prijavio za „zločin protiv čovječnosti“.

Za kraj moram istaći i posebne okolnosti kakvima su izložena moja djeca. Nakon onakve javno-medijske satanizacije upravo zbog ovog krivičnog postupka moja djeca su morala ići u škole i trpiti posljedice onakvih gnusnih laži. Koga sam ja to pokušao ubiti, gdje je taj pištolj koji mi je jedva otet, gdje su ti nalazi o mom duševnom oboljenju..? Ima li ičeg od toga u postupku protiv mene? 

Kako je moguće da se rješenja suda ili tužilački akti iz ovog krivičnog postupka nađu u medijima i na društvenim mrežama? Zašto sudija i tužilac nisu reagovali na počinjenje krivičnog djela „povreda tajnosti postupka“? Nije reagovano iz istih razloga zbog kojih nisu procesuirana i druga krivična djela na moju štetu, odnosno zato što „nacionalno neispravne osobe“ (u smislu svojevremene uredbe Milana Nedića) mogu samo trpiti opšta obespravljivanja i logoraške životne uslove.

I sve to pojedinci pravdaju tom toliko medijski eksploatisanom „sudskom mjerom zabrane prilaženja svemu i svačemu“, gdje je sud oštećenog u krivičnom postupku ovlastio ne samo da sprovodi mjeru, nego čak i da mi presuđuje.  Oštećeni u krivičnom postupku tvrdi sudiji da postoji bojazan da bih ja mogao ponoviti krivično djelo za koje ovaj tek tokom suđenja treba utvrditi da li sam to uopšte mogao počiniti, a sudija to prihvata i produžava mjeru (nisu mu poznati osnovi izuzeća). 

Potom vijeće sudija odbija moju dopunu žalbe kao neblagovremenu, nakon što je cijelih 30 dana prekoračilo trodnevni rok za odlučivanje po žalbi, a samo kako ne bi razmatralo nesporne dokaze nezakonitosti izrečene mjere. Takve stvari nisu objavljene, nego je samo (nezakonito!) objelodanjeno rješenje suda kojim mi je „zabranjeno i stajanje na ulici“. Sramota!" 

P.S. I Nedićevi ministri, policajci i sudije su tvrdili kako su "samo radili svoj posao", međutim partizani ih postreljaše kao zločince.