subota, 23. ožujka 2019.

CVIJANOVIĆKI, VIŠKOVIĆU I ČUBRILOVIĆU: Da li ste normalni?! (FOTO DOKAZI)


Piše: Borislav Radovanović

Javno pitam Željku Cvijanović, Radovana Viškovića i Nedeljka Čubrilovića zašto su svoje ustavne ingerencije prenijeli na Dragana Lukača? Dugo pitanje: do kad namjeravaju potirati i ponižavati institucije predsjednika, premijera i predsjednika parlamenta Republike Srpske? U konačnici moram ih svo troje upitati: da li ste vi normalni?!



JAVNO PONIŽENJE VLADE RS

Banjalučani su 21. marta u podne mogli svjedočiti velikoj policijskoj akciji na prostoru od gradske tržnice do objekata vlade. Eto neka iz MUP-a kažu koliko je pripadnika policije bilo angažovano - 50, 70, 100? Je li normalno da validan čin predaje pismenog prigovora na pisarnice Predsjednika, Vlade i Narodne skupštine rezultira onakvim javnim poniženjem najviših institucija vlasti Republike Srpske i uznemirenošću građana usljed još jedne teške zloupotrebe policije?

Kako bi izbjegli bilokakve neželjene konotacije nekoliko dana najavljivao sam zbog čega dolazim u Banjaluku (čitaj: unaprijed!). Jasno sam isticao da moram na pisarnice Predsjednika, Vlade i Narodne skupštine predati prigovor povodom zahtjeva od 26.12.2018. godine. Dan nakon stravičnog nasilja policije nad pripadnicima "PRAVDE ZA DAVIDA" zatražio sam od navedenih tijela da u skladu sa zakonskom obavezom vršenja nadzora nad zakonitošću i pravilnošću rada policije reaguju na planu zaštite žrtava. Obzirom da je nezakonit progon građana bezobzirno nastavljen gotovo tri mjeseca nakon toga morao sam reagovati prigovorom.

Prije polaska za Banjaluku kompletan sadržaj prigovora objelodanio sam na blogu (vidi predzadnji tekst). Parafrazirano, već tim aktom pitao sam Željku Cvijanović, Radovana Viškovića i Nedeljka Čubrilovića da li su uopšte normalni kad dozvoljavaju takvo policijsko bezumlje nad ljudima? No, čim sam zakoračio u gradsko jezgro shvatio sam da su oni od kojih tražim zdravorazumsko djelovanje u stvarnosti mnogo luđi negoli sam to mogao i pretpostaviti. 

Nemam naviku obraćati pažnju na policiju jer je to moje "prirodno okruženje", no mladi policajac kod stepeništa tržnice počeo je aman bježati u stranu. Normalno, da bi  vezom hitno javio dolazak nas "čak" troje. Kako bih policiji omogućili adekvatne pripreme namjerno sjednemo na tarasu "Sitija", gdje nam se pridružila moja posestrima Savka. Time je četvoročlana "teroristička ćelija" bila kompletirana. Sa tarase lokala uočavam obilježena vozila i uniformisane policajce šta znači da je i taj prostor bio obezbjeđen od "opasnosti".

JAVNO PONIŽENJE INSTITUCIJE PREDSJEDNIKA RS

Nakon kafe krećemo prema palati Predsjednika RS. Opet, radi izbjegavanja problema javljam se policajcima ispred objekta. Kažu mi kako su dobili naređenje da spriječe moj ulazak u objekat, ali da će službenici pisarnice izaći napolje i zaprimiti podnesak (vidi foto gore). Lakonski odgovaram kako meni treba prijemni pečat, pa čak i zbog čega. Konkretno, kako bih Kancelariji tužioca međunarodnog krivičnog suda u Hagu dostavio dokaze da Bosna i Hercegovina nije sposobna procesuirati prijavljeni zločin, a šta je procesna pretpostavka postupanja Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Sa te stane već sam najavio kakva obraćanje institucijama državnog nivoa planiram, a sve na planu pribavljanja osnova narednog obraćanja ICC.

Nas četvoro "strašnih terorista naoružanih papirima" produžavamo ka zgradi vlade. Uokolo, htjeli ili ne, uočavamo raspoređene policijske snage. Prilikom prolaženja pored Narodne skupštine vidimo policijsku formaciju postavljenu spram pročelja objekta i već tu je bilo jasno kako će ići dalji slijed događaja.

Taman govorim ostalima da pojma nemam kako naći pisarnicu vlade, bar onu koja je meni potrebna. Međutim, prvi pogled na taj prostor razriješio je dilemu. Razumljivo krećemo ka ulazu u obekat ispred kog je najveća koncentracija policije. I pun pogodak! Opet slijedi objašnjenje kako će službenici izaći napolje da bi zaprimili podnesak. Nije bilo potrebe da uopšte objašnjavam razloge dolaska (zato služe policijska sredstva veze). Moram istaći kako su policajci i službenici institucija bili krajnje profesionalno pristojni, a posebno sa pozicije zaista ponižavajuće situacije - i po njih i po nas. Uglavnom, zaprimljen je i taj primjerak podneska (vidi podnaslovni foto).

Vraćamo se prema parlamentu, kad vidim da se obezbjeđenje prerasporedilo spram bočnog prilaza objektu odakle nas i očekuju. Kontam "kad je bal nek' bude i cirkus", pa da se svi skupa srozavamo do besmisla. Zato "kao zapričani" prolazimo pored Narodne skupštine i pravimo poluluk oko objekta. I zaista je bilo smiješno (degutantno smiješno!) posmatrati obezbjeđenje kako se formacijski pomijera prateći "opasne teroriste". Odlučimo da ih desetak minuta testiramo "taktikom neprilaženja".

JAVNO PONIŽENJE NARODNE SKUPŠTINE RS

U cilju da okončamo tu javnu bruku i srozavanje institucija vratimo se ka pročelju. Opet pristojno obraćanje i čekanje na službenike pisarnice. Završimo i taj dio "procedure" (vidi foto gore) i okrenemo leđa "najvišim institucijama vlasti" Republike Srpske. Tada dolazi do "strašnog okupljanja" članova "PRAVDE ZA DAVIDA" u vidu SAMO JEDNOG (ali hvale vrijednog!) saborca. Kako je i planirano: svo petoro odlazimo na "kafu razgovorušu". 


U daljem tekstu postavljam fotografije "strašnih terorista" zbog kojih je dignuta tolika hajka. Sad, možda neko izrazi sumnju spram navoda o prekobrojnom angažovanju policije i postavljenih fotografija. Tu moram jasno apostrofirati kako nikome nije cilj produkovati probleme policajcima koji su izvršavali naređenja, pa čak ni dokazivati prednje navode. Naš Mikan fokusirao se na fotografisanje načina zaprimanja podnesaka i samo te fotografije postavljamo. Sa druge strane, hiljade Banjalučana moglo je jasno vidjeti raspoređene policijske snage, a ako nekog to posebno zanima - bar na tom prostoru ima na stotine kamera (računajući i one od institucija).

"TERORISTIČKA ĆELIJA"

Elem, sad slijedi nekoliko pitanja kakva traže odgovore u javnom interesu. Prvo i esencijalno pitanje jeste: ko doista upravlja institucijama Predsjednika, Vlade i Narodne skupštine Republike Srpske? Mogu Dragan Lukač i Dalibor Ivanić (novi načelnik Uprave policije i izvršitelj ove javne blamaže) svoje "umotvorine"  nametati policiji. No, ovde se pokazalo da imaju moć i nad institucijama koje su bar formalno-pravno hijerarhijski pozicionirane iznad njih. Ili su Željka Cvijanović, Radovn Višković i Nedeljko Čubrilović donijeli "zajedničku odluku" da njihovi službenici rade nešto šta čak ni ovaj ludi Balkan nije upamtio?!

Da, dolazimo do sljedećeg logičkog pitanja: gdje je to u svijetu zabilježeno da službenici najviših tijela vlasti neke države (predsjednik, vlada i parlament) izlaze na ulicu kako bi zaprimali  validne pravne podneske građana? Nije problem što tako nešto nije upamtila Republika Srpska, nego u svjetskoj istoriji nije zabilježeno ništa slično. Istine radi, takve budalaštine na ovome svijetu može osmisliti samo jedan čovjek - Dalibor Ivanić, a bar je prijedorskoj policiji i meni to odlično poznato.

Hajde da postavimo još neko pitanje, poput: šta je to naša policija obezbjeđivala 21. marta? Koliko znam centralno dešavanje tog dana u Banjaluci bilo je otvaranje tržnog centra "Delta Planet", sa velikim brojem zvaničnika i građana. Ne bi policija trebala obezbjeđivati marifetluke beogradskog tajkuna Miroslava Miškovića, ali tu su bili prisutne i štićene ličnosti poput Milorada Dodika i drugih. Sa te pozicije policija je fokus obezbjeđenja trebala usmjeriti na Dodika, a ispade da je "ludi bloger" važniji i od njega.

UPS - OVO JE VEĆ OPASAN DVOJAC, ALI NAKON "AKCIJE"

Za kraj ostavljam ono suštinsko pitanje: ko izdaje naređenja zaposlenima u institucijama Predsjednika, Vlade i Narodne skupštine Republike Srpske? Odnosno, ko ima moć da službenike tih institucija primora na protivpravno zaprimanje podnesaka (propisano je postupanje sa službenim evidencijama i korespodencijom)? I to na način nezabilježen u svijetu! Na način koji je ponižavajući i za institucije i za građane koji im se obraćaju! Pa i za policiju koja je sve to realizovala! Ma, pitanje je: ko gospodari Republikom Srpskom?

Sa druge strane vraćam se na uvodno pitanje: da li su Željka Cvijanović, Radovan Višković i Nedeljko Čubrilović mentalno zdrave osobe? Da li su elementarno normalni?! Spornim prigovorom sa indirektnom prijetnjom Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu pokušavam ih "prizvati pameti", a oni egzaktno dokazuju kako živimo u svjetski nezabilježeno ludoj državi. Bosna i Hercegovina je potpisnica Rimskog statuta i sa te pozicije mora izvršavati preuzete obaveze (ili nastupa ICC). 

No, ovde nije problem u "procesnoj nesposobnosti" države, nego u "mentalnoj sposobnosti" nosilaca institucionalne moći. Svojim podneskom jasno kažem kako ću se u daljoj korespodenciji sa ICC baviti sposobnošću BiH da procesuira "Zločin protiv čovječnosti" koji i danas trpi civilna zajednica "PRAVDA ZA DAVIDA" - i to primarno zbog ponašanja Cvijanovićke, Viškovića i Čubrilovića. I njih troje pokažu na koji način će se braniti od krivične odgovornosti. Ni manje ni više negoli "NEURAČUNLJIVOŠĆU"!

četvrtak, 21. ožujka 2019.

Sadržaj prigovora koji danas podnosim predsjednici, premijeru i predsjedniku parlamenta Republike Srpske


Piše: Borislav Radovanović

Objelodanjujem sadržaj prigovora koji danas predajem na pisarnice Predsjednika RS, Vlade RS i Narodne skupštine RS, a vezano za prvobitni zahtjev kojim sam još 26.12.2018. tražio da spriječe eskalaciju "Zločina protiv čovječnosti" nad civilnom zajednicom "PRAVDA ZA DAVIDA". Kuriozitet je možda u tome što žrtve zločina nosiocima najviših funkcija vlasti ukazuju na potencijalne štetne posljedice kakve ovaj zločin može produkovati po Republiku Srpsku.



SADRŽAJ PRIGOVORA:

PREDSJEDNIK REPUBLIKE SRPSKE
-       Predsjednik n/r

VLADA REPUBLIKE SRPSKE
-       Predsjednik Radovan Višković n/r

NARODNA SKUPŠTINA
     -    Predsjednik Nedeljko Čubrilović n/r


PREDMET:     Zahtjev za preduzimanje dužnih radnji sprečavanja krivičnog djela  
                       „Zločin protiv čovječnosti“, PRIGOVOR PO ZAHTJEVU, podnosi se.-

VEZA:           Zahtjev za preduzimanje dužnih radnji sprečavanja krivičnog djela  
                     „Zločin protiv čovječnosti“ od 26.12.2018.


Obraćam se Naslovima stavljanjem prigovora na postupanje po zahtjevu iz Veze upućenom još 26.12.2018. godine, dakle dan nakon nezakonitog i brutalnog nasilja policije nad građanima kakvo sam okvalifikovao kao eskalaciju krivičnog djela „Zločin protiv čovječnosti“.

Obratio sam se u svojstvu direktnog oštećenog krivičnim djelom i kao pripadnik protivpravno napadnute civilne zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“ kao kolektivnog oštećenog. Sa te pozicije imao sam pravo da zahtjevam zaštitu od daljih zloupotreba državno-represivnog aparata i nezakonitog progona nevinih građanima, a primarno vođen Vašim zakonskim obavezama da štitite građane i nadležnostima u domenu kontrole zakonitosti i pravilnosti u radu policije.

Vaše izjave kako je policija djelovala zakonito i pravilno neodržive su u odnosu na načelo da sila mora biti srazmjerna potrebi i otporu. O kakvoj pravilnoj srazmjeri u upotrebi sile možemo govoriti u slučaju frontalnog (kordon) napada sa odnosom najmanje pet policajaca na jednog civila (ponajviše žena i nejači)? Samo u Republici Srpskoj omogućeno je da akteri nasilja sami ocjenjuju „zakonitost i pravilnost“ svog djelovanja, baš kao što ste im Vi lično omogućili od prvih radnji nezakonitog prikrivanja ubistva Davida Dragičevića, odnosno pokušaja fingiranja ubistva zadesnim utopljenjem sa onako bezobzirnom javnom satanizacijom žrtve.

Meritum dešavanja oko ubistva Davida Dragičevića egzaktno i jednostavno je objašnjiv. Nakon što je prepoznao da policijki i tužilački moćnici pokušavaju prikriti ubistvo njegovog sina, odnosno da krivično djelo ostane neprijavljeno, Davor Dragičević prikupio je i Okružnom tužilaštvu Banja Luka predao preko 2 200 prijava grđana sa kvalifikacijom „Ubistvo“. Pored toga, zajedno sa podnosiocem ovog prigovora, još 17.05.2018. godine istom tužilaštvu predao je prijavu sa kvalifikacijom „Teško ubistvo“. U toj prijavi pravilnim tumačenjem dokaza i činjenica egzaktno su pobijene tvrdnje policije i tužilaštva o nekakvom „zadesu, bez elemenata krivičnog djela“.

Nakon toga Dragičević je 20.08.2018. dopunom prijave obratio se Republičkom javnom tužilaštvu RS te prijavio aktere istrage zbog konkretnih krivičnih djela u domenu zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja. Po toj prijavi Republičko tužilaštvo formiralo je krivični predmet broj T12 1 KTK 0000686 18 i pod nazivom „Želimir Lepir i drugi“ (Dalibor Vrećo, Dragan Lukač, Darko Ćulum, Darko Ilić i Dalibor Ivanić). Umjesto da po toj prijavi svjedoči i preda dokaze u svom posjedu Davor Dragičević izvrgnut je nezakonitim/montiranim postupcima i lišenjima slobode upravo od strane onih koje je prijavio za krivična djela povodom istrage ubistva njegovog sina.

Samo za bi spriječili zakonitu istragu počinjenih krivičnih djela prijavljeni policijski i tužilački moćnici onakvim nezakonitim i bezobzirnim nasiljem realizuju zločinački naum potpunog uništenja, odnosno produkovanja prisilnog nestanka, civilne zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“. Roditelji ubijenog Davida Dragičevića i savjesni građani legitimnim procesnim djelovanjem suprotstavili su se krivičnim djelima policijskih i tužilačkih moćnika, odnosno stvorili polazišni osnov za pokretanje istrage protiv onih koji su teško zloupotrebljavali službene položaje i ovlaštenja kako bi prikrili nesporno ubistvo. Pritom su legitimnim uzbunjivačkim djelovanjem ukazivali na počinjene nezakonitosti i samo zbog toga izloženi su progonu kakav je vremenom poprimio obilježja „Zločina protiv čovječnosti“. I to su neoborivi fakti kroz koje moramo percipirati sporna dešavanja.  

U obrazloženju ovog prigovora ističem kako od strane Naslova (predsjednika, premijera i predsjednika parlamenta)ni nakon zahtjeva od 26.12.2018. godine nisu preduzete dužne radnje uspostavljanja zakonitosti u radu državnih organa, sprečavanja daljih zloupotreba državno-represivnog aparata i institucija, niti zaštite građana od bezobzornog nasilja, teških nezakonitosti i kršenja zajamčenih prava i sloboda. Čak suprotno, nezakonit progon ciljne grupe civilnog stanovništva nastavljen je u kriminalnoj namjeri potpunog uništenja ili produkovanja prisilnog nestanka zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“. Ni objavljivanje informacije da sam počinjenje „Zločina protiv čovječnosti“ prijavio Tužilaštvu BiH i Kancelariji tužioca međunarodnog krivičnog suda (ICC) nije izazvalo Vašu pažnju ili bilokakvu reakciju.

Vi ste (u minimumu) nečinjenjem omogućili prijavljenima Draganu Lukaču, Darku Ćulumu, Nedeljku Luburi, Darku Iliću, Želimiru Lepiru i Mahmutu Švraki da nastave sa zloupotrebama policijskih i tužilačkih položaja i ovlaštenja u očiglednoj namjeri produkovanja prisilnog nestanka „PRAVDE ZA DAVIDA“ kao ciljne grupe civilnog stanovništva. Omogućili ste činjenje jednog od najtežih obilježja „Zločina protiv čovječnosti“ – realizaciju kriminalne namjere nametanja/produkovanja prisilnog nestanka zajednice kao takve, a sve na bazi zloupotreba organa i institucija nad kakvima ste dužni vršiti nadzor zakonitosti i pravilnosti u radu.

Istovremeno sa protivpravnim širokim i sistematskim progonom civilne zajednice od strane državno-represivnog aparata žrtve zločina i nadalje trpe neosnovanu satanizaciju i kriminalizovanje preko javnih medijskih servisa Republike Srpske i režimskih medija. I drugi organi i ustanove koje djeluju pod Vašim nadzorom zloupotrebljavani su protiv nezaštićenih civila u cilju produkovanja nasilja, zastrašivanja, obmanjivanja i prisilnog nestanka zajednice. Ovim dolazimo do drugog razloga ovakvog obraćanja, a u pokušaju da spriječimo eventualne neželjene posljedice po Republiku Srpsku.

Od samih začetaka protivpravnog progona civilne zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“ već prijavljeni počinioci zločina, a sve uz Vaše saučestvovanje (čak i saizvršilaštvo), svoje nezakonitosti predstavljaju kao „odbranu Republike Srpske“, odnosno kao zakonito reagovanje državnih organa usmjerenih protiv ugrožavajućeg faktora. Dakle, sami akteri zločina tvrdili su kako „provode državnu politiku“ i to uz Vašu javno izraženu podršku. Da li je to doista tako istraživaće nadležni tužilački organi, a mi se kao žrtve iskreno nadamo da će to biti Kancelarija tužioca ICC.

Sa te strane valja znati da se protivpravan sistematski i rasprostranjen napad na ciljnu grupu civila sa obilježjima „državne politike“ tretira kao najteži pojavni oblik krivičnih djela iz kategorije zločina protiv čovječnosti. Postoji zaista referentan korpus dokaza da su gospođa Cvijanović, te gospoda Višković i Čubrilović, sa ranijih i aktuelnih pozicija saučestvovali u počinjenju ovog krimena, pa sve do saučesništva u domenu aktuelne kriminalne namjere produkovanja prisilnog nestanka zajednice.

Bez obzira što se krivična odgovornost uvijek utvrđuje personalno po Republiku Srpsku mogu nastupiti ozbiljne posljedice u slučaju utvrđivanja da je krimen počinjen „provođenjem državne politike“. Taj aspekt potencijalnih štetnih posljedica po Republiku Srpsku ovim prigovorom želim posebno istaći i zamoliti da se o tome vodi računa. Nije praksa da žrtve zločina odgovornima za njihovo stradanje ukazuju na elemente opšteg interesa, ali mi nismo odstupili od polazišnog zahtjeva da institucije Republike Srpske djeluju zakonito, profesionalno i odgovorno. Vas je zakonodavac obavezao na kontrolu zakonitosti i pravilnosti rada organa u Vašoj nadležnosti i, sa te strane, zar žrtve zločina moraju ovako ukazivati na Vaše obaveze? Zato se iskreno nadam da u vezi ovog prigovora nećete postupiti kao premijer Višković koji je prvobitni zahtjev proslijedio ministru Lukaču - da ministar sam „preispita“ sopstvenu odgovornost, a kako to dokazujem mejlom i otvorenim pismom u prilogu akta.


PRILOG:
-       Zahtjev za preduzimanje dužnih radnji sprečavanja krivičnog djela  
          „Zločin protiv čovječnosti“ od 26.12.2018. godine
-       Mejl MUP RS
-       Otvoreno pismo Radovanu Viškoviću


U Ljubiji, dana 21.03.2019. godine


PODNOSIOC:
Borislav Radovanović

ponedjeljak, 18. ožujka 2019.

"PRAVDA ZA DAVIDA": Nećemo trpiti zločine!



Piše: Borislav Radovanović


Obavještavam pripadnike zajednice "PRAVDA ZA DAVIDA" i javnost da ću dana 21. marta u 12,00 časova na pisarnice Predsjednika RS, Vlade RS i Narodne skupštine RS predati objedinjen prigovor zbog nepreduzimanja dužnih radnji sprečavanja krivičnog djela "Zločin protiv čovječnosti". Još 26. decembra 2018. godine navedenim institucijama uputio sam zahtjev da hitno preduzmu radnje sprečavanja očigledne eskalacije "Zločina protiv čovječnosti". Umjesto da zaštite građane "naši" predsjednici Željka Cvijanović, Radovan Višković i Nedeljko Čubrilović omogućili su dalji progon "PRAVDE ZA DAVIDA" u cilju potpunog uništenja (prisilnog nestanka) ove civilne zajednice. Za takvo ponašanje Međunarodni krivični sud predvidio je sankcije i to će dotična gospoda shvatiti kad i njih procesuiramo.



Zločinački režim Republike Srpske očigledno je odlučio potpuno uništiti zajednicu "PRAVDA ZA DAVIDA", iliti da se poslužim pravnom terminologijom - produkovati prisilni nestanak zajednice. Sramota je da ljudi u 21. vijeku svoja zajamčena prava i slobode moraju ostvarivati iz azila vjerskih objekata i pozivati se na međunarodno običajno pravo. Svjedoci smo niza primjera policijskog nepoštovanja prostora Srpske pravoslavne crkve, a znamo kako prolazi svaki pokušaj pripadnika ove civilne zajednice da na javnom prostoru samo stoje i razgovaraju. 

Dakle, radnje "Zločina protiv čovječnosti" preduzimaju se i nakon traženja zaštite od strane predsjednika i premijera. Danas slobodno možemo zaključiti da je cilj produkovanje prisilnog nestanka "PRAVDE ZA DAVIDA", a to se smatra najtežim oblikom počinjenja ovog krivičnog djela zabranjenog međunarodnim i nacionalnim pravom. Pritom, za protivpravni napad na civilnu zajednicu teško se zloupotrebljava državno-represivni aparat Republike Srpske. Kako je to Davor Dragičević svojevremeno okarakterisao: "Može im se!". 

Dobro sam svjestan da zločinački režim nakon ovog prigovora neće promijeniti "državnu politiku" protiv civilne zajednice koja dijeli drugačija ubjeđenja i suprotstavlja se njihovoj (samo)volji. Međutim, valja polako pribavljati dokaze potrebne za dalju korespodenciju sa Kancelarijom tužioca međunarodnog krivičnog suda (ICC). Procesna pretpostavka nastupanja Međunarodnog krivičnog suda jeste da zemlja potpisnica Rimskog statuta nije sposobna procesuirati krimen u nadležnosti ovog suda. I institucije Bosne i Hercegovine odlično pokazuju da u našoj zemlji nećemo dobiti zaštitu i krivični progon zločinaca. 

U tom smislu slijedi još nekoliko sličnih obraćanja institucijama državnog nivoa, a koje ignorišu pravne obaveze preuzete implementiranjem Rimskog statuta u nacionalno zakonodavstvo. Tako Visoki  sudski i tužilački savjet BiH, pa i Parlamentarna skupština BiH i još neka tijela, mogu vrlo brzo očekivati predstavku na rad glavnog državnog tužioca Gordane Tadić. Još 7. januara Tužilaštvo BiH zaprimilo je prijavu "Zločina protiv čovječnosti" u kojoj je apostrofirana potreba hitnog reagovanja na planu zaštite civilnog stanovništva od zloupotreba državno-represivnog aparata i brutalnog nasilja (čemu je svjedočilo kompletno čovječanstvo). Međutim, državni tužilac Gordana Tadić za dva i po mjeseca nije preduzela apsolutno ništa u domenu zakonom propisanih obaveza. Zbog takvog odnosa predstavka će samo služiti za obraćanje Kancelariji tužioca ICC - gdje je ovaj zločin takođe prijavljen. 

Kad već moramo do Sarajeva normalno je da ćemo se podneskom obratiti i Predsjedništvu BiH kao kolektivnom šefu države. Ovaj podnesak povezaćemo sa aktom traženja zaštite još iz maja prošle godine. Da, već na prva teška kršenja zajamčenih prava i sloboda zatražili smo reagovanje Predsjedništva BiH, ali je to bivši saziv ignorisao. Posljedice toga cio svijet mogao je vidjeti. Elem, istim aktom preko Ministarstva inostranih poslova obratili smo se i Savjetu Evrope i ministar Crnadak je to proslijedio ovom tijelu.Sad to treba samo povezati i dostaviti Savjetu Evrope uz ukazivanje kako je brutalno rezultiralo ignorantsko ponašanje kolektivnog šefa naše žemlje.

Za kraj našim "moćnicima" preporučio bih da obrate pažnju na već dobro poznatu javnu raspravu između SAD i ICC. Bez obzira što SAD nisu potpisnice Rimskog statuta i uz svu njihovu moć iz ICC im jasno poručuju da će nastaviti sa istragom zločina u Avganistanu. Doduše, ako Dodik zaprijeti upadom u objekat i protjerivanjem tužilaca i sudija ICC možda se neko i prepadne. Ko zna? Međutim, nama nema druge negoli boriti se za opstanak i nadati se u međunarodnopravnu zaštitu.

Znači, u "PRAVDI ZA DAVIDA" više nismo spremni nijemo trpiti zločine i zločince. Iz prdnjeg vidi se da imamo razrađenu platformu procesnog djelovanja. Međutim, nama ni vaninstitucionalno djelovanje nije nepoznata materija i toga bi pojedinci trebali biti svjesni. U opticaju su razne ideje reagovanja na aktuelnu istuaciju, poput - stupanja u kolektivni štrajk glađu ili grupnog odlaska u Strazbur (sjedište Savjeta Evrope). Bar smo sigurni da nas u Strazburu niko neće prebijati kao u Banjaluci.

JAVNA PRESUDA ŽELIMIRU LEPIRU (IV): Ključni dokaz Lepirove krivice!


Piše: Borislav Radovanović

Ukoliko je neko sumnjao u opravdanost pokretanja peticije da Želimir Lepir (moguće i Dalibor Vrećo i Mahmut Švraka) napusti tužilaštvo i vrati narodne pare za zadnjih 12 plata objavljujem dokaz koji razuvjerava i najveće skeptike. Svako ko ima volje i vremena može proanalizirati kompletan sadržaj prijave koju smo Davor Dragičević i ja podnijeli Lepirovom tužilaštvu još 17.05.2018. godine. Vidite kojim pravnim argumentima, dokazima i činjenicama smo Davor i ja suprotstavili se pokušaju da Davidovo ubistvo ostane neprijavljeno i fingirano zadesom. Istovremeno iz prijave vidi  se kako smo prije 10 mjeseci ukazali na krivična djela Lukača, Ilića i Ćuluma. Kako su se odnosili prema ovoj prijavi tako smo republičkom tužilaštvu prijavili i tužioce Lepira i Vreću.



SADRŽAJ PRIJAVE OD 17. MAJA 2018.


Na osnovu člana 222. Zakona o krivičnom postupku podnosimo


PRIJAVU KRIVIČNOG DJELA „TEŠKO UBISTVO“
protiv nama nepoznatog počinioca


U svojstvu oštećenog i savjesnog građanina prijavljujemo da je od strane nama nepoznatog počinioca, ili više njih, u periodu između 18.03.2018. oko 02,30 časova i 24.03.2018. godine do pronalaženja mrtvog tijela, na neutvrđenom lokalitetu, najvjerovatije na prostoru grada Banjaluke, počinjeno krivično djelo „Teško ubistvo“ iz člana 125. Krivičnog zakonika RS na štetu Davida Dragičevića, sina oštećenog Davora Dragičevića.

U obrazloženju prijave navodimo da su službena lica Okružnog tužilaštva Banja Luka od momenta dostavljanja obdukcionog nalaza dr Željka Karana stekla „osnov sumnje“ da je nad Davidom Dragičevićem zaživotno počinjeno krivično djelo nasilničke prirode, te da je potom protivpravno usmrćen utopljenjem u vodi. Obzirom da ovo nesporno krivično djelo sa smrtnom posljedicom do danas nije pravno okvalifikovano, šta je po nama neshvatljiv propust tužilaštva, podnošenjem ovakve prijave tužilaštvu stvaramo pravnu obavezu da nas izvijesti o svojoj odluci u domenu eventualnog nesprovođenja ili obustavljanja spovođenja istrage u smislu člana 224. stav 4. Zakona o krivičnom postupku RS spram naše prijave i date pravne kvalifikacije.

Do predložene pravne kvalifikacije krivičnog djela došli smo primjenom pravnih i kriminalističkih znanja, te pozitivne prakse, kakva vrlo precizno utvrđuju da je protivpravno usmrćenje Davida Dragičevića u dosadašnjoj fazi krivičnog postupka trebalo biti okvalifikovano kao „Teško ubistvo“. Tužilaštvo je, po našem mišljenju, prije najmanje 40 dana trebalo policiji izdati Naredbu za prikupljanju dokaza i obavještenja ili Naredbu o sprovođenju istrage protiv NN počinioca sa datom kvalifikacijom krivičnog djela, a naprosto kako bi istraga bila usmjerena upravo onako kako to nalažu profesionalni standardi i pozitivna praksa.

Obzirom da tužilaštvo ovaj krimen nije pravovremeno i adekvatno pravno kvalifikovalo, te rad policije pravilno i precizno usmjerilo ka rasvjetljavanju konkretnog krivičnog djela, na postupajućim službenim licima tužilaštva leži odgovornost za sve nezakonitosti i protivpravnosti ispoljene tokom dosadašnjeg postupanja, pa i zbog izostanka konkretnih rezultata.

Kako da od postupajućih službenih lica policije očekujemo bilokakve konkretne radnje i rezultate dok god njihovi najviši pretpostavljeni javno nezakonito i po istragu štetno tvrde da je u pitanju zadesna smrt bez elemenata krivičnog djela? Pojedincima, poput ministra MUP RS, koji nema status službenog lica, koji kao političar ne bi uopšte smio znati pojedinosti iz istrage, a najmanje se javno baviti njima, tužilaštvo dozvoljava da to neometano čini od samog početka istrage.

Tome dodajemo i nezakonita ponašanja načelnika Darka Ilića i direktora policije Darka Ćuluma, koji javno opstruišu i ometaju istragu, zloupotrebljavaju službene položaje da javno utiču na rad službenih lica, na identifikovane i potencijalne svjedoke i građane koji imaju korisna saznanja. I to u formi saopštenja na zvaničnom sajtu MUP-a. Kako od svjedoka možemo očekivati da kažu sve šta znaju o ovom krivičnom djelu ili da građani nadležnim organima dostavljaju korisna saznanja, kad najmoćniji funkcioneri policije kontinuirano protivpravno, te dokazno i činjenično neutemeljeno, javno sugerišu da tu nema krivičnog djela, nego da se alkoholisani i nadrogirani David zadesno utopio, nakon počinjene krađe?

Da li je tužilaštvo saopštenjem ili kakvom javnom izjavom istupilo i saopštilo kako se navodi policijskih moćnika kose sa prikupljenim dokazima i činjenicama, a posebno da li su prema Lukaču, Ćulumu i Iliću preduzete dužne radnje sprečavanja daljeg ometanja istrage i procesuiranja za počinjene nezakonitosti? Primarno zbog neprofesionalnog i nepravilnog ponašanja tužilaštva imamo totalno rasulo u domenu službenog djelovanja, te izostanak i najmanjeg rezultata. Da bi to promijenili primorani smo na ovakav oblik pravnog suprotstavljanja elkatantnim protivpravnostima i neprofesionalnlizmu službenih lica tužilaštva i policije. Zato ističemo kako je ovo tek prvi naš pravni podnesak.

U daljem ćemo se fokusirati na dokazivanje da smrtno stradanje Davida Dragičevića u ovoj fazi postupka treba kvalifikovati kao „Teško ubistvo“ i spram takve kvalifikacije preduzimati dalje radnje istraživanja ovog NESPORNOGA KRIVIČNOG DJELA sa smrtnom posljedicom. Na prvom mjestu tu ističemo kako ovakva kvalifikacija nije ona konačna i pravnoobavezujuća kakva se utvrđuje u optužnici i dokazuje pred sudom. U pitanju je preliminarna, orjentaciona ili operativna pravna kvalifikacija kakva se utvrđuje radi usmjerenosti, ciljnosti, svrsishodnosti i efikasnosti službenih radnji, pa sve do predupređivanja protivpravnosti postupajućih službenih lica i drugih osoba (poput ministra Lukača).

Polazište u dokazivanju opravdanosti ovakvog kvalifikovanja krivičnog djela u ovoj fazi krivičnog postupka nalazimo u oba obdukciona nalaza (objelodanjena), te vezane službene dokumentacije sa uviđaja i obdukcije i nama poznatih podataka iz istrage. Obdukcionim nalazom konstatovane su dvije nesporne činjenice: brojne zaživotne tjelesne povrede nastale usljed djelovanja tupe mehaničke sile, te usmrćenost lica nad kojim je zaživotno počinjeno krivično djelo. Težina, obim i raspored zaživotnih povreda nesporno ukazuju da je nad Davidom Dragičevićem prije usmrćenja počinjeno krivično djelo i to u domenu teškog, brutalnog i bezobzirnog nasilništva, sa gotovo nespornom vjerovatnoćom korištenja oružja ili oruđa podesnih za tjelesno povređivanje.

Sljedeća nesporna činjenica jeste da je smrt nastupila usljed utopljenja u vodi. Teorijski i praktično postoje samo tri pojavna oblika ovakvog usmrćenja: zadesne, samoubilačke i ubilačke prirode. To šta policijski moćnici kontinuirano protivpravno i dokazno neutemeljeno javno tvrde da je u pitanju zadesno utopljenje, a tužilaštvo odlično zna da za takve kvalifikacije u spisu nema niti jednog jedinog dokaza, u stvari je izvor sumnje u rad tužilaštva. Znači, u krivičnom spisu nema apsolutno niti jednog jedinog dokaza i utvrđene činjenice, pa čak ni pravnorelevantne indicije, da je u pitanju zadesno utopljenje. Bilo da to gledamo zdravorazumski, ili sa pozicije struke, uvijek dolazimo do identilnog zaključka da je uopšte besmisleno baviti se mogućnošću zadesne smrti sve dok se službenim radnjama ne nađe dokaz ili bar indicija o takvom obliku usmrćivanja. Zašto tužilaštvo kontinuirano dozvoljava policijskim moćnicima da javnosti podastiru ničim utemeljene neistine i čak štetno djeluju spram krivičnog postupka, direktno ometaju istragu, neko će jednom morati da odgovori.

Drugi pojavni oblik utopljenja u vodi je samoubilačke prirode. I tu nema apsolutno nikakvih dokaza ili bar indicija da je David Dragičević u kritično vrijeme, pa čak ikada u životu, ispoljavao samoubilačke namjere. To što ministar Lukač sebi daje za pravo, a tužilaštvo mu to pritivpravno omogućava, da izvodi „zaključke“ iz halucinogenih uticaja LSD narkotičkog sredstva je notorna glupost. Postmortalno baviti se pitanjima zaživotne svijesti neke osobe i to prezentovati kao nešto pravnorelevantno mogu samo takvi „stručnjaci“ poput njega. Znači, dok god se službenim radnjama ne dođe do nekog konkretnog dokaza, saznanja ili indicija da je David Dragičević uopšte mogao počiniti suicid besmisleno je i baviti se time.

Preostaje nam posljednji, apostrofiramo posljednji, te u vezi sa nespornim dokazima i činjenicama jedini pojavni oblik usmrćenja utopljenjem u vodi – onaj ubilačke prirode. Za ovakav oblik usmrćenja postoji niz dokaza i činjenica koji referentno ukazuju da se istraga MORA primarno usmjeriti ka takvom krimenu. Obzirom da naš pravni sistem ne poznaje dozvoljen oblik lišavanja života drugog čovjeka, moramo se baviti onim šta reguliše Krivični zakonik. Naš zakonodavac u osnovi lišenje života drugog čovjeka tretira kao krivično djelo ubistva. Tek kad se otkriju počinioci i razjasne sve okolnosti krivičnog djela možemo se baviti nehatnim ubistvom, ubistvom na mah i ino, ili elementima isključivanja krivične odgovornosti. Dotad je ovaj događaj jedino moguće tretirati kao protivpravno nasilno lišenje života drugoga ili UBISTVO.

Ovom prijavom nemamo se namjeru baviti nebuloznim „tumačenjima“ kakva su javno iznosili policijski moćnici, no neke stvari moramo pozicionirati onako kako činjenično stoje. Dakle, to što obducent primjenom medicinskih znanja i metoda nije mogao uspostaviti direktnu vezu između zaživotnih tjelesnih povreda i uzroka smrti (utopljenja u vodi) NIJE NIKAKAV PRAVNI OSNOV isljučenja međusobne povezanosti zaživotnih povreda i uzroka smrti. Oba obducenta NISU ISKLJUČILA POVEZANOST, nego su samo ukazalli kako primjenom medicinskih metoda to nisu mogli direktno i nesporno povezati. No, ponavljamo – nisu ni isključili povezanost! (U prošlom nastavku feljtona ukazano je kako je ovaj ključni detalj razjašnjen pred anketnim odborom, a sad vidimo da je to učinjeno i prije toga prijavom, op.a)

U daljem moramo uobziriti još jednu nespornu činjenicu: oba obducenta su nanošenje zaživotnih tjelesnih povreda i usmrćivanje vremenski ograničili unutar spornih sedam dana. Nisu registrovali niti jednu jedinu zaživotnu tjelesnu povredu stariju od sedam dana, odnosno izvan vremenskog okvira usmrćenja. Ovde apostrofiramo kako obducenti nisu utvrdili bilokakvu vremensku distancu od momenta nanošenja povreda i momenta usmrćenja. Primjenom medicinskih znanja i metoda nisu mogli utvrditi istovremenost nasilničkog djelovanja mehaničkom silom po tijelu i usmrćivanja utopljenjem u vodi, ali nisu ni dali vremensku distancu na bazi koje bi mogli referentno razdvajati nanošenje povreda u odnosu na utopljenje u vodi.

Ovo posebno ističemo zbog ničim utemeljenih navoda policije da je David zaživotne povrede utvrđene obdukcijom mogao zadobiti u spornom fizičkom sukobu ispred UO „Meta“ i da iste nemaju direktne veze sa utopljenjem nakon više časova i na drugom mjestu (taj ničim zasnovan „zades“). Prikupljeni dokazi nedvosmisleno ukazuju da prilikom sporne tuče David nije mogao zadobiti broj i tjelesni raspored zaživotnih povreda utvrđen obdukcijom, pa čak ni u pogledu njihove težine. Nedvosmislneno možmo ustvrditi da je unutar vremena usmrćenja datog od strane obducenata David bio izvrgnut najmanje još jednom fizičkom nasilju.

Nadalje, u spisu postoji set prikupljenjih svjedočenja prema kojima je David zaživotno ukazivao da se nalazi u opasnosti, i tu unutar svega nekoliko sati (upoređivanjem izjava moguće je precizirati vremenski interval) prije njegovog posljednjeg viđenja i (indikativno) gašenja telefona. Prikupljeni su i elektronski dokazi (poruke) kojima je tvrdio da je u opasnosti i čak ukazao na koga konkretno sumnja kao uzročnika opasnosti – Filipa Ćuluma. Iz prikupljenih svjedočenja vrlo jasno se vidi da David razlikuje Filipa i Nikolu Ćuluma, ali i da svjedok u prisustvu Filipove djevojke zna (nejasno pod kojim okolnostima) na koga je David aludirao („onaj drugi“).

Sa pozicije dostupnih informacija nismo u mogućnosti detaljnije baviti se vezama i donosima između pok. Davida, te Filipa i Nikole Ćukuma, ali ono šta možemo izvesti kao činjenicu jeste: da je u kritično vrijeme David imao fizički sukob sa Nikolom Ćulumom i drugim licima, te ukazao kako mu prijeti opasnost od Filipa Ćuluma (kog jasno razdvaja od Nikole), a između Ćuluma imamo rodbinsku i drugu povezanost. Baš kao što prema nama dostupnim podacima postoji višestruka povezanost porodice Filipa Ćuluma sa načelnikom Darkom Ilićem, koji je dokazno neosnovano i vrlo sumnjivo  cio slučaj prezentovao kao „nesporno utvrđeno zadesno utopljenje“ (on čak „zna“ da je pao s mosta). Sve službene radnje preduzete od strane policije pod rukovođenjem načelnika Ilića treba uzimati sa ozbiljnim podozrenjem.

Ono šta ovde posebno problematizujemo su višestruko javno izrečene tvrdnje da su se postupajuća tužilačka i policijska službena lica bavila ispitivanjem alibija Filipa i Nikole Ćuluma. Prihvatamo da je ispitivanje alibija važna radnja razjašnjavanja krivične stvari, ali moramo postaviti pitanja koje sve radnje su preduzete u domenu identifikovanja lica sa kojima su oba Ćuluma bila u telefonskom, elektronskom i fizičkom kontaktu. Podnosilac prijave tokom profesionalne karijere kriminalističkog inspektora praktikovao je od telekomunikacijskog operatera izuzimati podatke čak mjesec prije počinjenja krivičnog djela, pa i po više mjeseci nakon počinjenja. U pitanju je vrlo jednostavno pribavljiv, a pouzdan dokaz koji se može koristiti u odnosu na sva saznanja pribavljena i godinama nakon počinjenja krivičnog djela. Važno ih je blagovremeno pribaviti, a onda je nerelevantno kad će i da li će uopšte neko saznanje omogućiti njihovo dalje kriminalistočko-operativno ili krivično-procesno korištenje. U ovoj fazi postupka i na bazi dosadašnjih saznanja ne smijemo zanemativati Davidove zaživotno ukazane sumnje na opasnost i na lice od kog mu prijeti opasnost.

To što Filip i Nikola imaju alibi za vrijeme usmrćenja koje je po samo njemu znanim „dokazima“ utvrdio načelnik Darko Ilić za ovaj slučaj nema apsolutno nikakav značaj (pa čak sve to treba uzeti sa ozbiljno rezervom). Obdukcioni nalazi vrijeme usmrćenja definišu unutar sedam dana, a za tako dug vremenski period zasigurno nije utvrđivan alibi. Istovremeno apostrofiramo pitanje: koliko je službenim radnjama istraživana mogućnost podstrekavanja, pripremanja, organizovanja i inih oblika saučesništva u nanošenju zaživotnih tjelesnih povreda i usmrćivanja od strane Filipa ili Nikole Ćuluma? Ili je cilj službenih lica bio samo da otklone sumnje sa njih dvojice? Kao činjenicu apostrofiramo da je David zaživotno višestruko ukazivao na potencijalnu ugroženost, te da je vrlo precizno i višestruko identifikovao lice na koje sumnja da ga ugrožava – Filipa Ćuluma.

Ovu prijavu koristimo i da potenciramo pitanje: da li su preduzimane i koje radnje ispitivanja veza između Darka Ilića, koji je ovaj slučaj protivpravno i dokazno neosnovano pokušao podvesti pod zadesnu smrt, sa Filipom Ćulumom, kog je David zaživotno identifikovao kao lice od kog mu prijeti opasnost, te odnosa njegovih bližih srodnika sa Ilićem? Uz to ističemo kako je policijskim službenicima zabranjeno ili ograničeno bavljenje privatnim poslovima, pa pitamo: je li ispitivano kakvim se to dodatnim poslovima Ilić bavi, ima li zaposlenika i ko su?

U daljem ističemo kako postoje brojna pitanja kakva bi mogli postaviti spram nama dostupnih saznanja, ali se ovom prijavom primarno fokusiramo na stvari koje su već utvrđene i na kakve se možemo referirati. Znači, imamo niz nespornih dokaza i činjenica  po kojima je ovaj krivični predmet trebao biti davno pravno okvalifikovan i zbog kojih je policiji davno trebala biti izdata adekvatna naredba, a to nije učinjeno i samo zbog toga umjesto istrage imamo totalni haos, sve izraženije nepovjerenje građana u institucije i izostanak i najmanjeg rezultata. Ukoliko neko tvrdi da se mišljenje nekog stručnjaka koji je sa video zapisa Davida Dragičevića identifikovao sa 80%, ili koliko već, vjerovatnoće moće uzeti kao dokaz onda se moramo zapitati je li cilj istrage da se utvrdi istina ili da se zabavlja javnost? U krivičnim stvarima se i DNA profil ne uzima „zdravo za gotovo“ kao dokaz, a javnosti se ovde prezentuju čiste nebuloze.

Ministar Dragan Lukač dva puta pred parlamentom „važno“ ponavlja kako nalaženje muljevitog videnog sadržaja u plućima žrtve predstavlja „dokaz“ da David nije „ugušen u lavoru“, nego nedvosmisleno u Crkvini. Zašto  glavni tužilac Želimir Lepir, kako kaže „iskusni krivičar“, nije obavijestio parlament da ministar kao činjenice predstavlja notornu glupost, i to višestruko. Ili, zašto glavni tužilac Lepir nije izvršio DUŽNU RADNJU i obavijestio narodne poslanike i javnost kako je ministar iznio niz navoda kakve nemaju apsolutno nikakve veze sa slučajem? Ili je možda istragom „stvarno utvrđeno“ da ambasadorka Sjedinjenih Država u BiH posredno instrumentalizuje Davora Dragičevića za rušenje institucija i same Republike Srpske? Tužilac Lepir je u parlamentu demantovao navod Davora Dragičevića o izbijanju zuba i lomljenju vilice, dok mu je navod Lukača da muljevit vodeni sadržaj nađen u plućima očito potiče iz Crkvine „pravno prihvatljiv“. Ili da je „jedva spriječen pokušaj ubistva“ (nepostojeći događaj), oduzimanje nepostojećeg pištolja i duševno zdravlje podnosioca prijave u vezi sa slučajem o kom su oba informisala parlament. No, ta pitanja ostavljamo gospodinu Lepiru da objasni Anketnom odboru Narodne skupštine, kao i propuštanje dužnih radnji kojima je omogućio ministru da dovodi u zabludu narodne poslanike.

Za kraj ostavljamo elaboriranje nespornih činjenica na kojima baziramo ocjenu da u predmetu postoji „osnov sumnje“ da je nad Davidom Dragičevićem počinjeno krivično djelo „Teško ubistvo“, i zbog čega je tužilaštvo davno bilo u obavezi da događaj tako okvalifikuje, te radnje službenih lica naredbom upravi ka istraživanju upravo tog krimena.

  1. U vremenskom intervalu koji su potvrdila oba obducenta nad žrtvom je počinjen teškak oblik zaživotnog nasilja (nesporno krivično djelo), te mehaničko nasilno usmrćenje utopljenjem u vodi - gdje nema dokaza da je riječ o zadesu ili suicidu, pa nam elementarna logika nalaže da to percipiramo kao utopljenje ubilačke prirode. Postojanje brojnih zaživotnih povreda, gdje obducenti NISU ISKLJUČILI direktnu vezu između povreda i usmrćenja, dodatno potvrđuje „osnov sumnje“ da je u pitanju usmrćenje ubilačke prirode, ili pravnom terminologijom – ubistvo,
  2. Broj, težina i raspoređenost zaživotnih povreda po cijelom tijelu (glavi, trupu i ekstremitetima) ukazuju na bezobzirno nasilničko ponašanje, kao kvalifikatoran oblik ubistva – teško ubistvo, a i vrlo vjerovatnu upotrebu oružja ili oruđa podesnih za fizičko povređivanje,
  3. Postojanje više dokaza i svjedočenja po kojima je žrtva zaživotno ukazivala da joj prijeti opasnost i to od strane njemu poznate osobe, a koja je višestruko povezana sa osobom sa kojom je u kritičnom periodu imala fizički sukob, neminovno nas dodatno vodi ka ovakvoj kvalifikaciji djela,
  4. U situaciji kad je nesporno da je nad nasilno usmrćenim licem zaživotno počinjeno krivično djelo, gdje nema dokaza, činjenica i saznanja da postoji ikakva mogućnost zadesne ili samoubilačke smrti, elementarni principi nalažu da to tretiramo kao ubistvo sve dok se krivično djelo ne razjasni u potpunosti i stvore uslovi za drugačiju pravnu kvalifikaciju,
  5. Nepostojanje bilokakvih tragova ujedanja životinja (posebno glodara) i riba grabežljivaca i sve to povezano sa vremenskim prilikama u kojima životinje teže dolaze do hrane, sužavanje vremena provedenog u vodi od strane drugog obducenta i drugih indicija upućuje na mogućnost da širi lokalitet pronalaženja leša nije mjesto počinjenja krivičnog djela, te pretpostavke da je žtrva zaživotno ili postmortalno negdje drugdje držana,
  6. Opšti princip je da se službene radnje organa krivičnog gonjenja primarno usmjeravaju ka istraživanju najtežih pojavnih oblika krimena, a normalno u domenu raspoloživih dokaza i činjenica, pa tek nakon njihovog isključivanja bave se lakšim pojavnim oblicima.
  7. Tek kvalifikacija krivičnog djela u optužnici je za tužilaštvo pravno obvezujuća, a dotad se događaji kvalifikuju za potrebe pribavljanja sudskih naredbi, upravljanja istragom i radom službenih lica, predupređivanja zloupotrebnih ponašanja službenih i drugih lica (kao u ovom slučaju) i ino. Pozitivna praksa je da se krivično djelo tokom istrage i dok nisu razjašnjene sve okolnosti krimena kvalifikuje u potencijalno najtežem pojavnom obliku, uobzireno unutar dokaza i činjenica, ukoliko postoji mogućnost kasnijeg osporavanja validnosti pribavljenih dokaza po naredbi stvarno nenadležnog suda (okružni sud je stvarno nadležan za sve pojavne oblike ubistva, dok osnovni nisu),
  8. Tužilaštvo rukovodi istragom i vrši nadzor nad radom službenih lica policije zbog čega je u obavezi da rad službenih lica usmjerava u pravcu istraživanja konkretnog krivičnog djela i u okviru radnji koje smatra potrebnim za procesuiranje. Sa te strane je pogrešno (standard!) i kontraproduktivno prepuštati policiji da vrši pravno kvalifikovanje, a nedopustivo da samovoljno odlučuje oko toga postoji li krivično djelo ili ne. Krajnje nedozvoljeno je da se  predstavnici institucija (koji nemaju status ovlaštenog službenog lica), pa bili i ministri, javno referiraju oko službenih radnji i krivičnog predmeta, pa sve do toga da javno isključuju postojanje krivičnog djela. U ovom predmetu tužilaštvo je višestruko propuštalo dužne radnje sprečavanja neovlaštenih lica da se miješaju u rad nadležnih organa, pa sve do korištenja krivičnog predmeta za politikantske svrhe i javne političke obračune. Posebno kad to čine odgovorna lica institucija. Konkretno: kako od kriminalističkog inspektora očekivati da radi na prikupljanju dokaza i obavještenja o krivičnom djelu sve dok njegov ministar i direktor, te načelnik uprave, javno tvrde kako nema krivičnog djela? Čak javno prijete „krivičnim prijavama sudovima“, gdje će građani „morati svoje tvrdnje potkrijepiti materijalnim dokazima u postupku pred nadležnim sudom ili će u suprotnom snositi krivičnu odgovornost i sankcije u skladu sa zakonom“ (kao u saopštenju objavljenom na zvaničnom sajtu MUP-a pod: http://www.mup.vladars.net/index.php?vijest=18504&vrsta=novosti ). Još samo da su kazali o kom zakonu govore obzirom nijedan pozitivni ne propisuje takve navode. Zašto je tužilaštvo propustilo dužnu radnju da reaguje na ovakvo elkatantno protivustavno i protivpravnojavno javno zastrašivanje građana moraće neko objašnjavati istražnoj komisiji Savjeta Evrope.

Danas je punih 60 dana o dana prijavljivanja nestanka Davida Dragičevića i uz svu silu angažovanog ljudstva i sredstava nema apsolutno nijednog konkretnog rezultata. Analizirajući ukupnu situaciju sumnjamo kako je cilj pojedinih lica involviranih u postupak i izvan njega razvlačenje i obesmišljavanje postupka u cilju donošenja naredbe o nesprovođenju istrage, a kako bi to spriječili prinuđeni smo na ovakvo pravno reagovanje.


U Banjaluci, dana 17.05.2018. godine



OŠTEĆENI:
Davor Dragičević

PRIJAVITELJ:
Borislav Radovanović"

subota, 16. ožujka 2019.

JAVNA PRESUDA ŽELIMIRU LEPIRU (III): Kako je konobar razorio tužilačke laži


Piše: Borislav Radovanović

Sa pozicije struke neoprostivo je da građani sa preko 2 200 prijava primoraju banjalučko tužilaštvo na pokretanje istrage ubistva Davida Dragičevića. No, krajnje neoprostivo je da jedan konobar, roditelj satrven ličnom tragedijom, procesno razori mantre i prevare "glavnog" tužioca Želimira Lepira. Zato na godišnjicu ubistva, 24. marta, razmatramo pokretanje peticije za udaljenje Želimira Lepira iz tužilaštva, ali i da narodu vrati posljednjih 12 bruto plata. Tužioce koje roditelji ubijenog djeteta i građani procesnim radnjama primoravaju da poštuju zakon i pravila struke nećemo plaćati, a ima načina da taj postulat "Davidovog zakona" uvedemo u naš pravni sistem.



Moram podsjetiti kako sam prije objavljivanja ovog feljtona javno pozvao Želimira Lepira da napusti tužilaštvo i tako prekine sa daljim zloupotrebama službenog položaja i nezakonitostima u istrazi ubistva našeg Davida Dragičevića. Sa druge strane upravo sam "priželjkivao" da Lepir ignoriše ovu ponudu, a primarno kako bi upravo od njega počeli sa uvođenjem "Davidovog zakona". Godišnjica Davidovog ubistva, dakle 24. mart, sasvim racionalno nameće se kao datum započinjanja niza aktivnosti kakve simbolički nazivamo "Davidov zakon". Normalno, javnost će o planovima i aktivnostima biti blagovremeno obaviještena.

U daljem nastavku feljtona o Lepirovim marifetlucima moramo razjasniti kako su članovi "PRAVDE ZA DAVIDA" i savjesni građani bukvano primorali banjalučko tužilaštvo na promjenu pravne kvalifikacije smrti Davida Dragičevića. Da su Lepir i Vrećo iole poštovali zakonske odredbe i pravila struke istragu sa kvalifikacijom "ubistvo" pokrenuli bi već 7-10 dana nakon pronalaženja tijela. Jok, Davor Dragičević morao je na pisarnicu tužilaštva predati preko 2 200 prijava sa kvalifikacijom "ubistvo" da bi ove bitange procesno primorao na promjenu kvalifikacije "zades, nema elemenata krivičnog djela".

Kao autor unificiranog obrasca prijave mogu objasniti i procesne dimenzije djelovanja kakve su Lepira i Vreću primorale na promjenu pravne kvalifikacije događaja. Prvo valja razjasniti na čemu je počivala zasnovanost prijava građana. Po javno dostupnim podacima ljudi su shvatili da je David Dragičević zaživotno bio izložen bezobzirnom nasilju, te da je nakon toga nastupila smrtna posljedica. Pored toga podnosioci prijava iz javno dostupnih informacija znali su za materijalne dokaze i svjedočenja o tome kako je David u kritično vrijeme bio u fizičkom sukobu sa više lica, da je sumnjao na životnu ugroženost, da ga prate i ino. 

Na osnovu takvih saznanja svako sa iole očuvanog zdravog razuma nije mogao prihvatiti "stav" policije i tužilaštva o mogućem zadesu. Posebno jer niko nije ponudio dokaze i činjenice na kojima zasniva bilokakvo promišljanje o zadesnom usmrćenju. Ili neko doista smatra da su ljudi povjerovali nebulozama Darka Ilića i Željka Karana o padu s mosta i šestodnevnoj "plovidbi" leša Crkvenom? Kako vjerovati u notorne gluposti?!

Međutim, procesne obaveze tužilaštva su taj ključni aspekt zbog kog je prihvaćena kvalifikacija data u prijavama savjesnih građana. Treba znati da su tužioci u zakonskoj obavezi svakog prijavitelja krivičnog djela pismeno izvjestiti u slučaju donošenja naredbe o nesprovođenju istrage po prijavi, te obrazložiti osnovanost takve odluke. Čak i u slučaju eventualnog donošenja naredbe o obustvaljanju istrage ubistva Davida Dragičevića tužiocima stoji u obavezi da to pismeno dostave na preko 2 200 adresa.

Elem, tu nije kraj prava i obaveza između tužioca i prijavitelja. Svaki prijavitelj ima pravo na žalbu, a tu sam vrlo jasno stavio na znanje da će se tužilaštvo suočiti i sa unificiranim obrascom žalbe, odnosno sa nekih 1 500- 2 000 pravno validnih žalbi na koje moraju (opet!) pismeno odgovoriti. Na to bi išlo nekoliko "stručnih žalbi" sa osnovanim i utemeljenim obrazloženjima žalbi. Znate li koji sljedeći procesni subjekt nastupa u slučaju odbijanja žalbi podniosilaca prijava? To je Vrhovni sud RS! Znači, Lepir i Vrećo nisu bili spremni na toliku i takvu korespodenciju sa prijaviteljima, a najmanje sa čim su bili voljni suočiti se jeste Vrhovni sud RS. 

Nadam se da je napokon jasno zašto su Lepir i Vrećo donijeli naredbu o pokretanju istrage, a nalazom "zagrebačkih alhemičara" mogu obrisati... Davor Dragičević i njegovi saborci/istomišljenici procesno su razorili pokušaj tužilaca da ubistvo fingiraju zadesom, te da taj slučaj ostane neprijavljen kao krivično djelo, da spriječe zakonitu istragu, da se otkriju i procesuiraju direktni počinioci i saučesnici... I vjerujte da bi Vrhovni sud RS prihvatio tumačenja građana, a pobio nebuloze Želimira Lepira, baš kao što će to učiniti u slučaju donošenja naredbe o obustavljanju istrage.

Međutim, druga dimenzija procesnog djelovanja Davora Dragičevića bila je daleko razornija po sve koji su ubistvo njegovog sina pokušali onako prikriti i zataškati. Zbog te dimenzije zločinci su na kraju bili primorani da ga nezakonito hapse i izlažu montiranim krivičnim postupcima, pa sve do namjere da ga fizički eliminišu kao svjedoka. Na čemu u stvari počiva procesno tumačenje kojim je jedan konobar bukvalno razbio sve tužilačko-policijske nebulozne mantre?

Parametri koji određuju pravnu kvalifikaciju stradanja Davida Dragičevića su: smrt je nasilna, utvrđene su brojne zaživotne povrede zadobijene u vremenskom intervalu usmrćenja, te žrtva je po brojnim dokazima u kritičnom vremenu bila u sukobu sa više lica i sumnjala na životnu ugroženost. Po tim parametrima tužilaštvo nije imalo apsolutno nikakvog osnova da se bavi kojekakvim "zadesima".

Tačno se zna kako je Želimir Lepir zloupotrijebio navod obducionog nalaza po kom se primjenom medicinskih znanja i metoda nije mogla uspostaviti direktna povezanost između zaživotnih povreda i uzroka smrti u vidu potapanja disajnih otvora u vodu. Međutim, pred anketnim odborom  kroz ispitivanje Željka Karana nesporno sam razjasnio da po istim principima i metodama obdukcijom nije bilo moguće ISKLJUČITI POVEZANOST zaživotnih povreda i nasilne smrti. Znači, obducent nije mogao uspostaviti povezanost povreda i smrtnog ishoda, ali po apsolutno istim parametrima takvu vezu nije mogao ISKLJUČITI.

Tužilaštvo u odnosu na policiju nastupa kao stručno, ali i kao nadređeno, tijelo. Može policija izmišljati šta joj drago, ali tužilaštvo nameće pravne kvalifikacije i službene radnje. Sa te strane "iskusni krivičar sa 30 godina iskustva" Želimir Lepir najdalje 7-10 dana nakon pronalaženja tijela Davida Dragičevića bio je u pravnoj obavezi događaj okvalifikovati kao krivično djelo i narediti pokretanje istrage. Umjesto toga on je 100 dana opstruirao rad tužilaštva i policije po ovom predmetu mantrajući o nekakvom samo njemu znanom zadesu. 

Ako sam ja mogao iskoristiti anketni odbor da od Karana dobijem objašnjenje po kom on nije mogao razdvojiti povrede i uzrok usmrćenja, a kakvu prepreku je po tom pitanju imao Lepir? Pritom, Lepir je već tad imao uvid u obdukcionu i kriminalističko-tehničku fotodokumentaciju iz kakvih se nesporno vidi da je koncentracija najtežih povreda upravo na glavi - gdje se nalaze i disajni otvori čijim potapanjem u vodu je smrt produkovana. U našoj prijavi Davor Dragičević i ja smo zauzeli stav kako povrede po strukturi ukazuju na bezobzirno nasilje, a to je već kvalifikatorni oblik ubistva - odnosno "teško ubistvo". I predložili smo tužilaštvu da oko toga zatraži mišljnje vještaka.

Za kraj ovog nastavka feljtona ističem kako su data samo elementarna tumačenja dokaza i činjenica iz krivičnog predmeta, a kako bi ljudi shvatili problematiku. Na prednje navode mogu dodati još desetine elemenata na kakvima zasnivam stav, no tu već ulazimo u složena stručna tumačenja kakvima ćemo se baviti kroz krivični postupak. Suština počiva na izrečenom - Davor Dragičević i građani dokazno i činjenično razorili su sve tužilačke marifetluke i laži, te procesnim radnjama spriječili pokušaj neprijavljivanja zločina upravo od strane onih koje plaćamo da to čine i kojima zakon nalaže istraživanje krivičnih djela.

Na sve to Davor Dragičević i građani svojim procesnim djelovanjem Republičko tužilaštvo RS doveli su u situaciju obaveznog hapšenja i traženja određivanja pritvora Lepiru, Vreći, Lukaču, Ćulumu i Iliću, a kako bi to izbjegli zločinci su onako brutalno udarili na Davora i "PRAVDU ZA DAVIDA". I oko tih dešavanja daću vrlo precizna obrazloženja, ali u narednom nastavku feljtona.