STIŽE 9. JANUAR: Tako sam promišljao (I)

Piše: Borislav Radovanović

Primiče se "devetojanuarska parada svega i svačega". Svakako ću na svoj način protumačiti svo ovo silno nasilje i zločine nad narodom u funkciji ovog "praznika". No, da bi javnost imala potpunu sliku o aktuelnom trenutku ponovo postavljam tekstove oko prošlogodišnjeg Dana Republike i ulaska u izbornu godinu. Neka svako procijeni koliko su moja tadašnja promišljanja potonje pokazala se dobro zasnovanima. Započinjem tekstom u kom sam najavio Dodikovu izbornu pobjedu, ali po "Vašingtonskom sporazumu". Rekoh da poslije "projektovanih izbora" slijede četiri godine našeg konačnog sunovrata, a danas nedvosmisleno vidimo zastrašujući početak moje premise.

TEKST:

"Utorak, 02. januar 2018.

“Novogodišnja čestitka Dodikovim taocima”

Građanima Bosne i Hercegovine čestitam praznike uz poruku da izbornu 2018. mogu čekati potpuno relaksirano. Ko će pobijediti na izborima biće odlučeno do početka proljeća – „normalno“ u Vašingtonu!

U Novoj 2018. godini građanima mogu poželiti samo dobro zdravlje i strpljenje. Nemam im šta drugo poručiti osim da se naoružaju srtpljenjem neminovno potrebnim za preživljavanje još jedne teške i turobne godine. Nakon toga slijede četiri godine našeg konačnog sunovrata.

Svi oni koji od ove predstojeće godine očekuju kakve pozitivne promjene zalud se nadaju jer naši „vilenjaci“ ih nemaju čime obradovati. To što klan Izetbegovića definitivno odlazi na smetlište istorije, gdje objektivno i pripadaju, za ovu zemlju ne znači mnogo. Već uspostavljeni dilovi Fahrudina Radončića i kvaziljevice Federecije sa Dodikom i Čovićem naznačavaju kako ukupno neće donijeti nikakav boljitak.

Na unutrašnjepolitičkom planu realno možemo očekivati izbornu borbu samo unutar bošnjačke provenijencije i to oko toga koliko glasova će Radončić zagrabiti iz izetbegovićevskog „vrela“. Za Dragana Čovića i dalje vrijedi stari slogan „HDZ - zna se“, tako da tu nema prostora za kalkulacije.

Kad je Savez za promjene Srpske u pitanju do marta neće biti nikakvih aktivnosti, a naprosto zato što vjeruju obećanju Morin Kormak da će do tada Dodiku uslijediti i „briselske sankcije“, odnosno kraj njegove političke karijere. I tu dolazimo do polazišne pretpostavke da će pitanje nove vlasti biti riješeno do početka proljeća i to u Vašingtonu.

Oba „sukobljena“ tabora Republike Srpske nude Trampovoj administraciji realizaciju primarnog interesa u vidu pristupanja BiH u NATO, a šta neminovno podrazumijeva slabljenje ruskog uticaja. Pitanje je samo koga će Donald Tramp odabrati.

U stvari Tramp oko izbora „partnera“ uopšte ne bi imao dilema da nije bilo svojevremene Dodikove brzopletosti i nepromišljenosti. Odlično se u Srpskoj zna ko je ključni „američki čovjek“ unazad dvije decenije, no Dodiku ozbiljne probleme donosi odmazda Klintonovih.

Šta se stvarno dogodilo? Slijedeći opšti populizam Dodik je već novembra 2016. godine čestitao pobjedu Donaldu Trampu. I sve to uz retoriku o „zlim“ Klintonima, a zaboravio je kako sav svoj politički habitus duguje upravo njima. Zato je dva-tri dana prije Trampove inauguracije „sankcionisan“ upravo od strane prethodnih gospodara.

Elem, sankcije se i uvode i ukidaju na bazi određenih „argumenata“ i u tom domenu zapravo leži odmazda Klintonovih. Kada je Milorad Dodik u pitanju unutar američkih obavještajnih i diplomatskih institucija postoji „šleper dokaza“ lojalnosti, ali kako da nesrećnik dođe do istih i podastre ih Trampovoj administraciji?

Na jednoj strani Donaldu Trampu ne pada na um da lično traži dostavljanje sporne dokumentacije, a ponajmanje da sa iste skida oznake povjerljivosti, i to samo zato što neće da sebe „kontaminira“ prljavštinama Klintonovih. Sa druge strane Dodik (još uvijek!) nema moćnih zaštitnika sa pravom pristupa „dokazima“ koji mu trebaju.

Kad smo već kod ove teme ima tu štošta intrigantnoga. Znano je da je Milorad Dodik na poziv Alije Izetbegovića marta 1994. godine bio delegat Ustavotvorne sjednice Federacije BiH, no pitanje je: postoji li dokumentacija američkih obavještajaca koja je ovu vezu uspostavila?

Zna se i da je SNSD već marta 1996. godine osnovan kao projekat Klintonovih, baš kao i to da su Milorad Dodik i Dragan Lukač naredne godine klasičnim državnim udarom došli na vlast. Nema dileme oko toga da je Dodikova marionetska vlada ustoličena u okviru priprema agresije na Srbiju, te da iza svega toga stoje Klintonovi i Madlin Olbrajt.

U daljem Dodik i sam priznaje kako je pozivan u štab NATO u Briselu, gdje su mu predočavani planovi bombardovanja, nakon čega je slan Miloševiću da ga ubjeđuje kako je besmisleno braniti zemlju. Isto tako nema tajni oko toga kako je vajni ministar Lukač otimao naše rtv predajnike i ustupao ih NATO zarad informacionog ratovanja protiv Srbije.

Potom, poznato je i Dodikovo učešće u „Petooktobarskoj revoluciji“, za koju su Sjedinjene Države izdvojile 41 miliona dolara (po objelodanjenim dokumentima), kao i paktiranje sa proameričkim DOS-manlijama. Zna se toga mnogo, ali je problem kako doći do američke službene dokumentacije koja bi sve to potvrdila.

Kad je rušenje Slobodana Miloševića u pitanju de fakto dolazimo do kontinuiteta političkog djelovanja klana Klintonovih. Treba podsjetiti kako je Milorad Dodik treniran zajedno sa pripadnicima kontraverzne organizacije „Otpor“. Iste te „otporaše“, koje je Bil Klinton stvorio, Hilari je koristila za pokretanje „Arapskog proljeća“ (zbog čega ju je Obama i smijenio).

I upravo na fonu kontinuiteta američke spoljne politike treba pragmatično razmišljati. Davne 2006. godine Milorad Dodik je vraćen na vlast DOGOVOROM u Vašingtonu. Sjetimo se onog kontraverznog putovanja u Sjedinjene Države Dodika, Ivanića i Čavića. Ovaj zadnji je udaljen sa sastanka, a dva dana po povratku doznao je kako Ivanić mijenja stranu i sa Dodikom uspostavlja novu skupštinsku većinu.

Dragan Čavić je platio političku cijenu davanja mandata Dodiku, no, kako mi je i lično potvrdio, imao je samo dvije solucije. Prvu, da ispoštuje ustav i dodijeli mandat onome ko mu je donio potpise o novoj parlamentarnoj većini, ili, drugu, da rizikuje PONOVNO nasilno preuzimanje vlasti.

Dodik je istovremeno razvijao kapacitete unutar oportunističko-građanskih struktura spremanih za nasilno rušenje vlasti, kao i unutar policijskog sistema koji bi mu to omogućio. Sve šta mu je bilo potrebno jeste „američki mig“, a kakav je Dragan Čavić prepoznao i odlučio se na izbjegavanje ozbiljne destabilizacije.

Jedina suštinska razlika u Dodikovim vašingtonskim ustoličavanjima jeste ta što je prvi put postavljen za premijera zbog geostrateških interesa, a drugi put zbog finansijsko-mešetarskih. Bosna i Hercegovina je početkom 2006. godine i uvođenjem PDV-a došla u poziciju da samostalno bitiše na bazi unutrašnjih prihoda, te da kao prva u regionu nastavi započete procese integrisanja u Evropsku uniju.

Elem, uspostavljeni dvojac Dodik-Čović u daljem je iznjedrio Bakira Izetbegovića. Umjesto da realno postojeći višak prihoda usmjere ka razvoju privrede i infrastrukrure novi kvazietno-kvazikleraikalni lideri realizuju tzv. grčki sindrom (vještačkog stvaranja srednje klase od budžetskih parazita).

Kad je partijsko zapošljavanje u stotinama besmislenih i kontraproduktivnih agencija, direkcija i ino prevazišlo nivo izvornih prihoda ovaj „trojac bez kormilara“ shvata kako je BiH relativno nezadužena kod svjetskih mešetara unutar MMF-a, Svjetske banke i slično, pa kreće uvođenje zemlje u „dužničko ropstvo“.

Uz sve to, opet prema američkim interesima, staju svi procesi pristupanja Evropskoj uniji, tako da je nekada vodeća ex-Yu zemlja u tom segmentu došla na samo začelje. To sa kakvim danas problemima tavori BiH, a posebice Republika Srpska, ima svoje izvorište u „vašingtonskim dogovorima“.

Prednje narečeno dovodi nas do činjenice da Sjedinjenim Državama i u ovom trenutku unutar srpske etničke zajednice treba jak saradnik i da je Dodik po tom pitanju već odavno provjeren „igrač“. Pomenuta odmazda Klintonovih zasigurno neće određivati Trampove poteze, bar ne dugoročno.

Koliko god indikatora komparirali na kraju dolazimo do procjene da će Trampova administracija na kraju dati prednost Dodiku u odnosu na Savez za promjene. Sa druge strane, čak i kad bi isključili sve prednjenavedene Dodikove „zasluge“, najnoviji potezi nedvosmisleno ukazuju kako se „svrstava“ Republika Srpska.

Možda neko misli da je Milorad Dodik upravo u kontekstu svjetski važnog katalonsko-španskog sukoba javno, jasno i glasno „odustao“ od svih obećanih i odsanjanih referenduma. Ili, da je od Ivanića „otvorenim pismom“ tražio podršku Trampu i Izraelu povodom Jerusalema. Eto, nije se mogao sa njim sastati ili bar čuti telefonom, nego mu je „morao“ pisati u nadi da će njegova podrška nekako doći do Trampove administracije.

Sveukupno, Milorad Dodik se dvodecenijskom saradnjom, baš kao i najnovijim potezima, nameće kao sasvim logičan izbor Trampove administracije po pitanju koga podržati. Odnosno, preciznije: kome ukinuti sankcije – inače produžene samo kako bi dublje upao u američke kandže. Čak i kad bi Savez za promjene nekim slučajem postao izbor Donalda Trampa – opet ostajemo na ČINJENICI da će nova vlast BiH-e i Srpske biti još jednom uspostavljena u Vašingtonu. I da to podrazumijeva određene obaveze!

Zato, dragi moji, jedino šta vam preostaje jeste da se dobro naoružate strpljenjem nužnim za narednu bosansko-hercegovačku „Petoljetku“. I/ili da čekate pozive iz ambasada zemalja za koje ste već predali zahtjeve za vize.

No, nije sve „crno“ kako izgleda. I dalje će „teritorijalni integritet i suverenitet“ Bosne i Hercegovine biti očuvan, baš kao što i Republika Srpska ostaje „neupitna“. Jedino će se plač novorođenčadi sve rjeđe i rjeđe čuti... dok ne zamukne!"