Dan EGOpublike Srpske - Ko je ubio Davida?!

Piše: Borislav Radovanović

Da bi neko društvo proslavljalo "dan republike" u minimumu mora funkcionisati na principima republike (lat: res publica - opšta stvar, opšte dobro). Ono šta u Republici Srpskoj vidimo 9. januara u esenciji je čisti "javni egoizam" (lat: publica ego) iliti "egopublika". Ko zna koliko korisnih idiota maršira ili aplaudira samo kako bi zadovoljili Dodikov "ja=ego", odnosno njegov duševni poremećaj sociopatske prirode. Sveukupno to jedino možemo nazvati "Dan Egopublike Srpske" i okarakterisati kao prezentaciju dokle može dosegnuti ljudski idiotizam.

Danas će pred pred Miloradom Dodikom marširati onih prako 200 "junačina" što 25. decembra onako brutalno napade jedva 30 žena i druge nejači. Ispred njih ići će specijalci što su tog dana bili u pripravnosti. Znači, ako palije i štitovi ne budu dovoljni pripremili su helikoptere, borna kola, snajpere, hemijska sredstva i slično. A protiv koga? Kad odbijemo pohapšene u trenutku formacijskog napada na Davidovom trgu jedva da je ostalo 30-ak žena i druge nejači. 

Već sam emitovao moj video uradak koji ovakav "odnos snaga" nepobitno dokazuje, pa i napisao koji "krimen" smo počinili i zbog čega tačno smo napadnuti. Sve šta smo "zgriješili" jeste što smo nad fotografijom ubijenog mučenika zapalili svijeće. I kad smo kod spomenika Petru Kočiću ponovo upalili svijeće opet nas formacijski napadoše. 

Nakon svega očigledno nadrogirani ministar Lukač sazvao je pres-konferenciju i objasnio kako je "njegova" policija bila napadnuta, ugrožena, te "primorana" da se brani. Od čega? Ima li i jedan jedini policajac opekotine od svijeća? Možda je neki uganuo zglob dok je čizmama gazio nejač koja je sjedila ili ležala na tlu?

Elem, to kontinuirano javno tvrđenje ovdašnjih vlastodržaca i nosioca moći da se boje Davora Dragičevića i civila (čitaj: žene i nejač) koji ga prate  zapravo je nešto nad čim bi se trebali ozbiljno zabrinuti kao društvo, kao država. Pa zar je normalno da predsjedavajući predsjedništva države, entitetski premijer, policijski ministar i načelnik i koliko njih pride istovremeno prijavljuju kako im "ugrožava sigurnost" jedan nenaoružani civil - Davor Dragičević? 

Pa kad se tako boje "štićene ličnosti" (čitaj: svi imaju obezbjeđenje), a čemu da se nada jadni narod? No, narod se nema razloga bojati Davora Dragičevića (vidimo ga u postelji!) iz prostog razloga što se njegove kletve odnose na poimenično narečene pojedince. Da, naša tužilaštva ubiše se od posla "dokazujući" da kletva može biti krivično djelo. Možemo razumjeti da se Lukač, Ilić, Burle, Biserka i drugi boje kletvi majke i oca koji nose slike ubijenog djeteta, a posebno jer znaju kako i koliko su zgriješili, ali to nije u opisu poslova tužilaštva.

Ovim dolazimo do esencije problema. Pojedini egomani stvorili su krajnje nakaradnu samopercepciju po kojoj sebe posistovjećuju sa Srpskom, sa Srpstvom, sa vjerom... Počeli su sebe doživljavati kao faraone-polubogove. Po toj unakarađenoj svijesti da "u ime sopstvenog božanstva" već su svikli da nekažnjeno ubijaju djecu, žene, ljude... 

I doista, decenijama porodice žrtava ovog režima nisu se usuđivale javno prozvati svima im znane dželate, a ako su i pokušale nisu pronašle adekvatnu društvenu podršku. Normalno je da su u takvim okolnostima psihopate stvorile (samo)svijest da bukvalno mogu činiti šta hoće, da više nisu polubogovi, nego su se poistovjetili sa bogom samim. 

I onda se pojave Suzana i Davor sa svojim sasvim logičnim zahtjevom da institucije djeluju, ali ne onako kako to zahtjevaju ovdašnji egomani, nego kako su zakonski obavezne. Ljudi to prepoznaju i stanu iza njih iz niza subjektivnih i objektivnih razloga. Morala se dogoditi ta "eksplozija svijesti" po kojoj ljudi traže pravo da žive, da živi njihovo potomstvo, da se osjećaju sigurno... Sasvim razumljiva reakcija na bezumlje kakvo je odavno zagospodarilo ovim prostorom.

Sa druge strane, bar po mom višedecenijskom iskustvu na poslovim bezbjednosti, zločinci i siledžije  u principu su kukavice. Kad čine nasilje imaju osjećaj moći i dominacije nad žrtvama (slabijima od sebe), a kad ih iskusan inspektor suoči sa posljedicama nedjela plaču, mole. padaju u nesvijest... Tada vidite sa kakvim kukavicama u stvari imate posla.

Sa te pozicije treba posmatrati ponašanje svima znanih pojedinaca, inače ogrezlih u zločinu, a direktno povezanih sa ubistvom Davida Dragičevića. Tako majka i otac koji javno kunu sa slikama svog ubijenog djeteta čine "državni udar". Možemo govoriti o državnom udaru samo kroz onu poznatu izreku Luja XIV: "Država to sam ja!", odnosno kroz krajnje iskrivljenu svijest o odnosu pojedinca i države.

Dakle, da se vratimo na uvod, a kako bi izveli i nekakav zaključak. Republika Srpska u svom nazivu može imati kakvogod obilježje, ali republika nije. Davno je pretvorena u srednjovjekovni feud kom još samo nedostaje institut "ius primae noctis" (pravo prve bračne noći), s tim da je "pravo na drugu noć" odavno uspostavljeno. 

Samo u Srednjem vijeku feudalci su imali pravo ubijati podanike, međutim, ni tada to "pravo" nije bilo apsolutno zagarantovano. Bolji poznavaoci prava znaju da je i u antičkoj Grčkoj robu bio zagarantovan život ukoliko je uspio dokopati se svetilišta i zatražiti azil. Toga u "modernoj" Republici Srpskoj nema, a o stanju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi bolje je da neke stvari prećutim. 

Elem, oni koji se zaklinju u Republiku Srpsku odlično su svjesni da ostatak čovječanstva primjenjuje pravo na bitno drugačiji način od onoga šta oni čine. Zato produkuju ovakve konfuzije - karakteristične za kukavice ogrezle u zločinu. Za "unutrašnju upotrebu" organizuju paradiranje siledžija pod svojom komandom, a za ostatak čovječanstva sebe predstavljaju kao žrtve "državnog udara", "obojene revolucije", "napada svemiraca"... Svako iole razuman aktuelna dešavanja može rastumačiti kroz pitanje: ima li ovde ičega zdravorazumskoga?

Da bih pokazao kompletnu apsurdnost ovog 9. januara ponovo sam na svom blogu i blogu udruženja "SUD Javnosti" postavio četiri teksta u kojima sam detaljno objasnio prošlogodišnje "proslavljanje" Dana Republike, pa čak i predstojeće izbore. Pitanja koja sam otvorio mnogo prije ubistva Davida Dragičevića odgovore dobijaju ovih dana, a svako može provjeriti koliko su se moja predviđanja obistinila. 

Na kraju Miloradu Dodiku mogu samo poručiti: "Srećan ti Dan Egopublike Srpske. Naredni će dočekti u zatvoru!".