JEVANĐELJE PO SAŠI: "Govor duše"


Piše: Saša Gordi Graorac

Ljudi, dijete je mrtvo, a vi nama vatromet pravite. Pa vi stvarno niste normalni! Iskreno, dođe mi da pokidam sve te kišobrane, da polupam sve saksije koje ste postavili, da rastjeram i prekinem sve te manifestacije. Ma nema ničega dok se ovo ne riješi! Sve prekidaj, sve! Pa kako srca imate. Ko ste vi? Kom Bogu se molite? Koju svetinju volite? Pa zar vam dijete nije najveća svetinja? Za ovu PRAVDU i ISTINU se vrijedi boriti, a za ovakvu svetinju umrijeti!


 

Tuga se nadvila nad gradom. Zar ne osjetite koliko je grad tužan? Zar ne vidite kako grad plače? Kako je umoran? Da li vi uopšte primjećujete to? Od mog lijepog grada napravili ste grobnicu. Pa zar tako proljeće u krajiškoj ljepotici da dočekamo. Ljepotica ovakvo zlo ne pamti. Proboli ste joj srce i razorili ga na komade. Sakatite i sliujete cijeli grad i ovu jadnu zemlju svojim postupcima i nenormalnim ponašanjem. 

Na sve načine pokušavate da zataškate šta se dešava. Pa nije niko lud više. U centru grada je grob i to ne možete sakriti ničim. Šta radite od ovog jadnog naroda? Zar ovako maturante da ispraćamo? Šta da im kažemo, šta? Izvinite ali možda ćete umrijeti za godinu, dve! Jel' tu poruku da im pošaljemo? 

Pa šta ovo uradište monstrumi! Da nam ljudi svaki dan proliju more suza. Eeee, grobnica se ne kiti šarenim kišobranima niti saksijama sa radosnim cvijećem niti raznim manifestacijama. Nije vam dosta ni sve to pa nam i vatrometom život zagorčavate. Nisam odavno osjetio toliki gnijev u sebi. 

Ljudi, dijete je mrtvo, a vi nama vatromet pravite. Pa vi stvarno niste normalni! Iskreno, dođe mi da pokidam sve te kišobrane, da polupam sve saksije koje ste postavili, da rastjeram i prekinem sve te manifestacije. Ma nema ničega dok se ovo ne riješi! Sve prekidaj, sve! Pa kako srca imate. Ko ste vi? Kom Bogu se molite? Koju svetinju volite? Pa zar vam dijete nije najveća svetinja? Za ovu PRAVDU i ISTINU se vrijedi boriti, a za ovakvu svetinju umrijeti!

Da li vi uopšte možete da razumijete i da shvatite da mi vidimo koliko ste vi pogani i koliko nemate osjećanja? Vide to ljudi, jer je to kod vas baš izraženo. Godine vladavine i bavljenja politikom otupili su vam osjećanja i postali ste toliko bahati da to jednostavno nije moguće da čovjek ne primjeti, a vama da sakrijete toliku količinu ludila. To je užas! 

Vaša lica su odvratna! Isijavate negativnom energijom. Masni ste! Curi neka pogan iz vas. Debeli ste! Pa vi svi šta pojedete za jedan dan to Dom ”Rada Vranješević” ne pojede za pet godina, fuj! Muka mi je od vas. Plače mi se. Pa šta radite ovo pobogu? Jeste li vi normalni? Hvala prirodi koja nam je dala taj dar da možemo prepoznati to sve i da vidimo koliko ste vi u stvari bolesni, a najgore što je ta vaša bolest jako napredovala. Vi ste jedan veliki karcinom društva u debeloj fazi metastaze. Meni je vas žao. 

Toliko ste bolesni da sami sebi dijelite nagrade i odlikovanja i kao iznenadite se, otkud ja! Booože sačuvaj! Pa kakve vi nagrade dijeliti i kome? Vi ne smijete dobijati nikakve nagrade. Niste vi zaslužili nagradu. Zna se kome idu nagrade. Ljudima koji su ostali bez dijela tijela. Ljudi koji su podigli ovu zemlju i život za nju dali. Vi ako ne primjećujete vi ste već nagrađeni. 

Hodaš crnom zemljom, imas sve udove, vidiš, čuješ, jedeš, eeeee nema za tebe nagrade. To ti je nagrada! A ovim ljudima neka bude nagrada najbolja proteza, najbolji auto, kuća sa bazenom i sve moguće pogodnosti koje oni zamisle. Jer su to i zaslužili. E tako se dijele nagrade, a ne da ih zbubate u one raspale košnice što ste im napravili. Sram vas bilo! 

Dok god su ovi ljudi živi za ostale nema nagrade. Kako bolan da primim nagradu, a čovjek pored mene nema noge. Kako da se ravnam sa takvom ljudskom veličinom. Sa takvim junakom! Pa nebi od sramote! Pošto vi nemate sramote vama je to normalmo. Vi kolektivno trebate ići na seanse. To što vi radite ne da nije prirodno, nego izlazi iz svih okvira razumijevanja. 

Neshvatljivo je samo to, a i sve nas interesuje, razlog? Šta je ralzog čovječe Božiji? Šta vas toliko tjera da budete takvi? Pa šta to toliko može biti vrijedno da uništiš svoj narod? Da čuješ plač majki, djece, očeva. Da čuješ plač i vapaj naroda za ISTINU i PRAVDU. Šta može biti toliko vrijedno na ovom svijetu, šta? Mi znamo šta je vama vrijedno ali ne možemo da vjerujemo da vi zbog toga uništvate cijeli narod.

Uzmite sve! Sve što je još ostalo uzmite. Sve pare odnesite. Sve zgrade, ulice, drveće, ma sve što mislite da vam treba odnesite sa sobom. Nosite se da vas više ne gledamo! Idite na neko drugo mjesto i ostavite nas na miru da izgradimo sebi jedan normalan život dostojan čovjeka. Ma ako treba zemlju ću jesti deset godina samo da vas više ne gledam. 

Ne želim da idem nigdje! Ne želim da mi druga zemlja bude bolja i ljepša od moje niti ikad može biti. Ne želim da ostavim ovaj moj grad i ovaj moj Vrbas kao najveću žilu kucavicu ovog grada i mene samog. Nema boljeg mjesta na planeti nego mjesta u kom si rođen. Eh, samo da nije vas! Eh Božeeee samo da ih nema! 

Ljudi, zar ne vidite da grad postaje ono što treba da bude. Svaki pravi i civilizovani grad na svijetu ima svoj Trg na kojem se na demokratski način traži pravda i istina. Da svaka vlast koja bude i koja treba da dodje. Ma ima da drhti pred Davidovim trgom! Zna se da će se svako okliznuti ko ne bude radio u interesu naroda, a mi ćemo na demokratski način tražiti pravdu i istinu kao što smo i pokazali to. Na civilizovan način i bez i jednog incidenta. 

Zato nam niko ništa i ne može. Jer na Trgu je samo ljubav, mir, dostojanstvo, Davidova pjesma, aplauz, ruka u zraku i mnogo dobrih ljudi koji isto razmišljaju. Svi treba da znaju da će tako i ostati i da nikom nije u interesu ništa drugo sem pronalaska ISTINE I PRAVDE. 

Da vrlo dobro znaju da se niko neće pomjeriti sa Trga. Ne pedeset dana, ne dvjesto dana, nego hiljadu ako treba, ma nikad! Nema pomjeranja do zadnjeg! Nemojte misliti da je njima svejedno sto se ovo dešava. Ma drhte oni svi sada. Odvajamo se lagano, žito na jednu, a kukolj na drugu stranu. 

Zapitćete se jednog dana kad vas vaša djeca budu pitala na kojoj strani ste bili. Biće vas sramota! Doći će dan, a i duboko sam siguran u to. Kad zatvorite oči pojaviće se neka neopisiva sila koja vam neće dati spavati, e onda će te pokušati okajati svoje grijehe za koje će biti kasno. Kasno za ovaj svijet. Možda ne za neki drugi ali za ovaj debelo kasno. Malo vas dijeli od toga da vam se to ne desi. Razmislite, dobro razmislite! 

Mislim da je najgora stvar u ovom svemu biti suzdržan. Čini mi se da bi uvijek više poštovao protivnika koji je podigao svoj mač na moj i borio se. U ovoj situaciji nema suzdržanih. Ovo nije glasanje za kućni savjet. Ovdje je dijete ubijeno. Ili ti je normalo to ili nije! Nema treće. Moraš slušati osjećanja i po njima se kroz život voditi. Moraš sam svoj put klesati ili slušaj gospodara i budi ljigavac do kraja života klimajući tu praznu glavu. Ako ne staneš na jednu stranu onda za obe strane postaješ protivnik. Zato se odluči kojoj strani pripadaš. 

Ako te je strah? Digni glavu i stani kao čovjek! Isturi prsa, povuci ramena, skupi šake, zauzmi borbeni stav! Nemoj mi spuštati glavu i povijati se u crnu zemlju i vraćati korak nazad jer ti ni čukun djedovi nisu to radili pa nećeš ni ti. Nema nazad! Jer te priroda nije napravila za to. Stvorila te da braniš plod svoj! Da život za njega daš! Da braniš porodicu i da nikad nikom nedaš da joj naudi. Zato si stvoren i zato ima da umreš!

Vi koji prolazite pored Trga, a ne zastanete i ne pogledate. Vas želim da pitam od čega ste? Jeste li od krvi i mesa ili neke druge materije? Ko ste vi? Iz kojeg univerzuma dolazite? Pa kako je moguće da možeš proći i ne osvrnuti se? Ja da ne dolazim na Trg ja bih prolazio negdje gdje me niko ne vidi. Nemate pojma kako izgledate u očima ljudi koji svaki dan tamo stoje i bore se za Vas. 

Gledam jednu majku koju poznajem kako prolazi Trgom i za ruku drži dijete. U tom trenutku je bila Davidova pjesma i svima su ruke bile visoko podignute. Dok su prolazili pored mene dijete me je prepoznalo i obratilo se majci kako me je vidjelo. Majka ne zastaje, ne okreće se i onako na fin način pokriva dijete svojom rukom i usmjerava na drugu stranu uz neko objašnjenje. 

Majko! Želim da te pitam ko si ti? Kakva ti majka možeš biti tom djetetu? Jadna majko, tako dijete ne štitiš nego ga u smrt vodiš. Kakva si ti to majka kad ne možeš stati na Trg pet minuta podići ruku i objasniti djetetu kako se bori za pravdu i istinu. Da naučiš dijete šta su prave vrijednosti i koliko znači život jednog čovjeka. Kakva si ti to majka kojoj smrt djeteta nije ništa? Majko, šta ti kažeš tom djetetu? Imaš li ikakvog ponosa u sebi? Imaš li stida i srama? 

Majko, šta ćeš da kažeš djetetu kad odraste i kad shvati ko si bila. Da nisi imala hrabrosti da staneš uz svoj narod koji se za tebe i tvoje dijete borio. Dijete će ti oprostiti ali se nikad neće ponositi. Majko, dođi na Trg i upoznaj prave majke Lavice koje svaki dan dolaze i prkose ovom poganom sistemu. Dođi da vidiš kako reže i kako drže ruke visoko. 

Pa kad stisnu šake, a ruke im pobijele i krv zaustave! Dođi da vidiš kada su ljute i kako su gorde. Dođi da vidiš kada plaču. Dođi da osjetiš kako se koža ježi. Nije to jeza majko. To koža puca! To se na koži procijepi prave. To boli! Dođi da vidiš kako Lav svoje mladunče rikom doziva. Da vidiš kad otac zagrmi pa kad sve zaćuti ni muk se ne čuje. Pa kad vjetar stane i vazduha nestane, a neka čudna tišina se nadvije. Dođi, samo jednom dođi i nikad više nećeš prestati. Dođi da vidiš kako prava majka voli svoje čedo i kako bi umrla za njega. To im se u očima vidi. Vidi se: ponos, hrabrost, prkos, snaga, borbenost, plemenitost i sve najveće vrline čovjeka. Majko takva treba da budeš! 

Ljudi mi se borimo za Vas i Vašu djecu. Da li Vama to pada na pamet uopšte? Da li Vi išta razumijete? Treba da Vas je sramota! Kad prođete pored Trga i ako ništa ne osjetite onda se dobro zapitajte ko ste? Kom svijetu pripadate? Da li ste uopšte ljudsko biće ili neka nakaza u obliku čovjeka koja nemaju nikakva osjećanja i koja nigdje ne pripadaju. Jer ako Vas smrt djeteta ne rastuži onda sa Vama nešto nije u redu. 

Krenite da molite Boga, prirodu ili neku višu silu da Vam podari taj osjećaj jer je to osjećaj koji svaki čovjek pa i životinja ima. Kada mu nastrada dijete-mladunče po prirodi treba da osjećaš tugu. Što kod Vas očigledno nema ili imate toliki strah da ne smijete tugovati. Pa ne može vam niko zabraniti da tugujete! Nema te sile na ovom svijetu koja Vam može osjećanja uzeti. Imate pravo da dodjete na Trg i tugujete i da na taj način pomognemo ovom unesrećenom čovjeku, a i sami sebi. Pa kako je to moguće ljudi? 

Jeste li osjećanja svoja prodali đavolu ili je stvarno moguće da ih nemate? Pa samo probajte da zamilite to izmučeno i mrtvo tijelo djeteta. Ja sam ga zamislio, ne samo jednom. Skoncentišite se dobro i zamislite sada da je to Vaše dijete. Ako Vam nije muka, ako ne osjećate tugu ili ako Vam se ne povraća vi niste čovjek. Ljudi, de se saberite malo. Ubili su dijete! Hej dijete da li razumijete?

Kad naiđete na ove što imaju bolesno razmišljanje. Ove idiote što se javljaju iz septičke jame od svojih mozgova i što ostavljaju bolesne komentare o ocu i njegovom mrtvom sinu. Za njih ne brinite. Njih će priroda šamarati, a Bog na volej dočekivati. Jer kad si takvo đubre i pogan onda se brzo ukiseliš i razboliš. E onda se pitaš od čega? Pa šta se pitaš od čega? Od pakosti i razvrata koji su ti u duši. Eto od čega! 

Kada uđete sa njima u priču verbalnu ili na društvenim mrežama. Trudite se da ne komentarišete ništa. Oni će na sve načine pokušati da vas uhvate u svoju bolesnu mrežu i onda će te biti kao i oni. Nemojte sebi dozvoliti taj nivo. Ako već morate onda na svaku njihovu priču samo postavite pitanje. Ko je ubio Davida? Jer sva priča tu počinje i tu se završava. 

Nema stranih plaćenika. Nema stranačke opredjeljenosti. Nema ničega. Ima samo jedno pitanje? Ko je ubio Davida? Sve njihove stranice blokirajte. Ne čitajte i ne gledajte njihove vijesti. Sve ljude za koje sumljate da su pod metastazom blokirajte ih. Tako ćemo napraviti zdrav krug u koji oni koji su bolesni neće imati nikakav pristup. Proces je dug ali ništa ne može preko noći. Mi ćemo prihvatiti bolesne. Niko ih neće odbaciti. 

Dođi na Trg! Pokaj se u samom sebi i sve će ti biti oprošteno. Uradi to zbog sebe. Uradi to zbog svog djeteta, svoje porodice. Uradi to zbog svoje budućnosti. Uradi to jer to samo može čovjek, a ti budi čovjek! Nemoj biti bezosjećajni mutant koje je iznjedrilo ovo pogano i bolesno doba. Živi život dostojan čovjeka. Ostavi čvrst trag! Trag hrabrosti, trag plemenitosti, trag ponosa, trag po kojem će te pamtiti, a ne trag stida i srama koji će ti djeca nositi i vječno te proklinjati. Svi ćemo otići sa ove planete. Razmislite šta radite! 

Vi koji vodite ovu jadnu zemlju. Razmislite samo da će većina vas umrijeti kroz deset, petnaest, dvadeset godina. Većina Vas koji pročitate će već početi sabirati u glavi. Nemojte, ja ću Vam reći. To je to. Što bi naš narod rekao u pet deka. Kratak je to period. Proći će to kao i sve što prođe. Probajte ispraviti greške koje ste napravili i bar malo umanjiti ovo zlo koje ste nanjeli ovom napaćenom narodu. 

Novinari, ako se tako možete uopšte nazvati. Svi ostali ne moraju ništa pisati ni komentarisati, a vi bi to trebali da radite jer vam je to profesija. Za tu profesiju platu primate. Da Vam kažem! Jadna je ta profesija sa vama. Stidite se! Vi sebe nazivate novinarima, a niste ni blizu toga. Kako vas nije sramota da obični građani budu veći novinari od vas. 

Izdvojili su se pravi. Oni su junaci ovog vremena. Njihova imena će se vječno spominjati. To su ljudi koji su ostali doslijedni pozivu i nisu nikom dali da im naruši to. Oni su radili svoj posao. Oni su ponos te profesije. Samo sto nije normalno da da na vas toliko samo par se izdvojilo. Vi ostali, vi ste ništavilo, nula, nema ničega. Užas i katastrofa! 

Mene je sramota vaše sramote. Kako je biti kukavica koja ne smije pisati, progovoriti i pognute glave hodati? Ja da sam na vešem mjestu promijenio bih profesiju. Promašili ste zvanje. Nabilo vas je u ono zgradu da curite kao sline na sve strane iz nje, a ni jednog pravog teksta da napišete. Lijepo je platu i dnevnice uzimati zas ništa. Ne zaslužujete tu platu i sami ste svjesni. Plata se za ćutanje ne dobija. Sramota!

Ne osvrćite se na priče: „Ma džabe je to sve” Sve to što radite je džabe. Nema od toga ništa i ostale priče. Takve priče su nas i dovele do ovog gdje jesmo. Kako svugdje na svijetu nije džabe nego samo kod nas je sve džabe. Pa naravno da je tako kad sjediš u kući ne služiš ničemu i samo pričaš kako nešto ne može. Kako nemaš vremena? Kako se ne stiže od obaveza? Pa ako je to stvarno tako: ko su ovi ljudi što u to doba sjede po kafićima? 

Ko su ovi ljudi što prolaze gradom i ne pogledaju na Trg? Ko su ljudi koji sjede preko puta u parku i neće da priđu da stanu uz nas? Pa da zbijemo redove i da im još više pokažemo koliko smo jaki i kako možemo da budemo sve jači. Sve se može! Samo svi treba da poradimo na tome. Svi moramo konačno da shvatimo da moramo nešto uraditi. Probudi se! Pokreni se! 

Nemoj biti biljka. Oni su od Vas i napravili biljke koje samo trebaju mrvu hrane, malo vode i naravno Vaš glas na izborima. Ostalo ih ništa ne zanima. To od Vas i očekuju. Očekuju da ništa ne uradite jer ste ubijeni u pojam toliko da ste ubijeđeni da ne može bolje. Ubijedili su Vas ako oni odu da ćete svi umrijeti od gladi, a Vi ste već gladni! 

Spustili ste toleranciju življenja do samog kraja. Do priče, ma joj šuti nek ima hljeba, nek se ne puca. Pa doklen ćemo to govoriti? Ljudi idu u svemir već pola vijeka, a mi pričamo o hljebu. Nama je postalo najbitnija stvar da nismo gladni i nek ima hljeba. Pa zar se nismo za ovoliko godina pomjerili i rekli joj dobro je nek ima mesa. 

Ako se za ovoliko godina nismo pomjerili do mesa, koliko nam onda svjetlosnih godina treba do normalnog života? A jesmo mi budale pa to je strašno! Pa jel' vidite da su nas vratili sto godina unazad? Pa jel Vama normalno da nam penzioneri kradu hranu po marketima i da im slike vise po zidovima kao da su kriminalci? Ljudi kradu hranu heeeej! Ljudi gladni čovječe! 

Daj priznajte da smo se sasuli. Da se valjamo u nekoj muljargi i dišemo na škrge. Pluća su nam puna blata. Lažemo sami sebe da je sve normalno, a ništa nije normalno. Ljudi, morate se boriti. Nema više ležanja i čekanja da neko nešto uradi za Vas. Pa daj izađi i probaj nešto promijeniti. Pa kakvo se ovo ludilo nadvilo na nama. Jesmo li mi toliko loš narod? 

Ne smije nam biti normalno ubijanje djece. Svaki put kad pustite dijete u grad znajte da se možda neće vratiti. Zamislite taj osjećaj da ga nema i da ga nikad više nećete vidjeti. Pa to je užas na samu pomisao. Nikad se ne zna ko je sledeći. Možda baš ti! Daj ljudi da nešto uradimo i da se ovo zlo više nikad nikom ne desi.

Davide, izvini! Izvini što te nismo slušali. Izvini što te nismo uspjeli otrgnuti iz zlih čeljusti i spasiti pa da o ovome nikad ne pričamo. Izvini što ti moram reći hvala. Ti zaslužuješ jedno veliko hvala. Hvala ti što sam spoznao sebe. Hvala ti što se moja duša otvorila, a do tada nikad nije. Što je počela da piše. Hvala ti jer sam ovo sve napisao. Hvala ti što su moje misli i razmišljanje sada drugačije. Hvala ti što sam upoznao divne ljude. Ljude dijamante. Ljude koji njeguju ono najdivinje u sebi. Dobre ljude! 

Mislim da neki ljudi nisu svjesni šta su izgubili. Pa čovječe ti si napisao svoju molitvu! Kada ovi shvate zbog čega oni nisu napisali svoju molitvu. Tada će razumjeti ko si, šta si i kakvo blago su ubili. Shvatiće da nisu ni oni, ni mi, a ni ja dorastao tom svijetu u kojem si ti bio. Ljudi, ne piše svako molitve! Molitve su pisali sveti ljudi. Razmislite malo kakvog čovjeka smo izgubili. 

David se u svojoj molitvi molio za sve ljude. Molio se za cijelu planetu, a mi koliko smo pokvareni ne možemo samo za njega. Stid i sram! Dosta ljudi će misliti da pretjerujem ali ja ovakve ljude gledam takvim očima. Svaki ovakav čovjek je živi svetac. Svako dijete je sveto i svaki čovjek je rođen svet. 

 Samo što malo nas ostane sveto. Jer nas ovozemaljsko prokletstvo i pohlepa izopači do te mjere da je jako rijetko da neko dođe do tog nivoa svjesti da piše molitve. Naša duša se iskvari. Naše meso se ubuđa. Po tome se u daljem životi i razlikujemo. To možemo da vidimo i u ovoj situaciji koja je iznjedrila ono naj trulije što priroda može da da. Da podigne onaj naj crni mulj iz zemaljskog grotla. 

Mi smo u stvari kažnjeni. Ovo je neka kazna. Kao da živimo po kazni. Ja nikad u životu nisam bio ovoliko zgrožen. Ovo je za mene šok. Da ovoliko ludilo izađe iz ljudi pa to je nevjerovatno. Iskreno, nisam ni pomioslio da ovoliko ima bolesnih ljudi. Ovo je baš strašno.

Ja sam dobro razmislio i shvatio da te ljude ne možete i nesmijete mrziti. To bi bilo kao da se ljutite na psihički bolesnu osobu. Bilo bi ružno ljutiti se na takvog bolesnika koji ne zna šta radi. Pola ovih ljudi treba biti pod ključem ali ne u zatvoru. Ljudi, ovo je za bolnice. Ovo je baš za bolnice zatvorenog tipa. Pa šta se ovo dešava. Neka im je Bog na pomoći.

Osjećam se ponosno. Jer sve ovo što sam napisao i što pišem ostaće zauvijek i nikad neće nestati. Ponosan sam jer znam da će se moje dijete ponositi samnom. Ponosan sam jer sam ostavio trag čovjeka. Jer sam se borio za pravdu i istinu i bio na strani dobra, a nikad zla. Ponosan sam sto se borimo protiv takvog sistema koji je neuporedivo veći od nas. 

Priroda nalaže da će dobro pobijediti zlo, a tako će i biti jer tako i nikako drugačije ne može biti. Trg neka bude naš spomenik prave i istrajne borbe dobra protiv zla. Trg hrabrosti i upornosti. Neka bude mjesto ogromne ljubavi. Da se nikad ljudi ne skupljaju ovim povodom. 

Neka se na njemu samo ljubav rađa. Ljubav sa ovog Trga će izroditi najveće ovozemaljsko blago, djecu, svetu djecu! Moramo težiti pravim vrijednostima. Dobra, jaka i stabilna porodica sa puno ljubavi i poštovanja. Samo takva porodica može izroditi dijamant. Trebaće nam dosta vremena da se iščistimo. Dosta smo se pokvarili. Ali bitno je da još uvijek možemo i moramo. Jer ako ovako nastavimo neće nas biti. Nestaćemo! 

Djeco, omladino, mladi, stari, svi vi koji živite na ovim prostorima samo da znate da su meni obećali da će biti bolje kad sam imao petnaest godina. Znajte da sada imam skoro četrdeset godina i da se osjećam star, a niti je sta bolje niti će izgleda biti. Razmislite dobro! 

Vrlo lako je moguće ako ništa ne promijenimo da ćete se kao ja jednog dana probuditi stari, sijedi i da će sve biti isto i gore. Dok cijeli svijet napreduje mi uporno idemo nazad. Mi svom silom i pod punom snagom idemo nazad. Kratak je ovaj život da bi se ovako loše živio. Moje djetnjstvo je razoreno, moja mladost pokidana, a sadašnjost je ovo što proživljavamo svi zajedno. Imam šansu da lijepo živim još desetak godina. Volio bih bar to da proživim normalno. Pa nemojte da se probudimo za par godina i da o ovome i dalje pričamo. 

Uzeli ste mi slobodu. Gladan sam slobode, vapim za njom! Moja duša i tijelo je više ne osjećaju kako bi trebalo. Pritišće te me. Gušim se od vas. Džigericu mi žderete! Osjećam da me davite. Ne mogu vam dopustiti da me udavite. Zato i protestvojum kroz ove svoje tekstove. Moja sloboda je narušena i ugrožena. Pale se signali za preživljavanje. Tijelo se postavlja u stav za borbu. Moj um i prirodni nagon mi govore da se oduprem tome. To i radim. Radim nešto što je prirodno, a to je borba! Borba za slobodu, pravdu i istinu.

IZAĐI I BORI SE! PRAVDA ZA DAVIDA!

07. 07. 2018. godine
Saša Graorac, Gordi

P.S.Ne znam za Vas, ali ja sam svoje dijete odveo na Trg. Da digne ruku! Da zna! Da zapamti, a siguran sam da hoce. Znaće i sjećaće se. Na čijoj strani smo bili. Koju bitku smo bili i koju pravdu i istinu podržavali. Duboko sam uvjeren da sam na pravoj strani jer mi srce i duša to govore. Tako sam odgojen. Mogu da prepoznam prave vrijednosti, a ako griješim u ovom svom životnom koraku. Neka nestanem sa ovog svijeta, neka umrem i neka ne postojim nikad i zauvijek.

NAPOMENA UREDNIKA: Na današnju sramnu sjednicu Narodne skupštine smatram da je primjereno odgovoriti podsjećanjima na objave Saše Gordog, na kakvima je građena svijest "PRAVDE ZA DAVIDA". Nakon što ovo pročitate sasvim drugačijim očima gledaćete na sve objave, izjave i nebuloze oko današnjeg dana. Sašine riječi ostaju urezane u naša srca za sva vremena!

Primjedbe

  1. Svaka rijec je dragocijena kao zrno bisera,a svaka misao izraz mudrosti i zdravih moralnih nadzora.Cestitke i pohvala za mudro,inteligentno i hrabro iznesen sadrzaj koji bi trebalo da udje u arhiv grada B.Luke kao dokument jednog vremena kada su nas vodile sumanuti umovi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala od srca na divnim rijecima. Idemo do kraja! Pravda✊

      Izbriši
  2. Sale svaka čast na ovako odabranim riječima i otvorenom dušom.
    Ko bi rekao da neko iz Zmaj Jovine može ovako pisati😉
    Brate moj Kameni

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala skolski ko god da si��✊

      Izbriši

Objavi komentar

POPULARNI TEKSTOVI

ŠOKANTNO: Osam pripadnika MUP RS direktni počinioci otmice i ubistva Davida Dragičevića

IDEMO DO KRAJA: Porodica Dodik do guše umiješana u ubistvo Slaviše Krunića

DODIKOVI JADI - OPET ŽENI SINA: Igor odlučan da "Draga Mašin" ponese prezime Dodik

DOZNAJTE DODIKOV PAKLENI PLAN: Hapšenjem Zaljkovića započeo novi obračun sa "mangupima"

SLAVIŠA KRUNIĆ RAZOTKRIO SPECIJALCE-PLJAČKAŠE: Ministar Lukač organizator pljačke koja je trebala uništiti Krunića!

VIŠKOVIĆU JAVNO: Službenim vozilima vlade prevoze drogu i ubijaju ljude?! (FOTO)

MINISTAR LUKAČ PRETUKAO ZETA LUBURU: Otkrivam pozadinu hapšenja korumpirane inspektorke Jelene Florjan

LUKAČ PLAĆA VASKOVIĆA, VUKANOVIĆA I BN TV: Ministar liježe i ustaje sa panikom od hapšenja za ubistvo Davida Dragičevića

UDARNA VIJEST: Ministar Lukač definitivno odlazi!

BOSANSKI VITEZ NERMIN ŠEHOVIĆ: Podsjećanje na zasluge u razbijanju zločinačke organizacije Zijada Turkovića (UZNEMIRUJUĆI VIDEO)