Piše: Borislav Radovanović
Koliko vrijede obećanja specijalnog izaslanika EU, Larsa-Gunnara Wigemarka, na globalno poznat način osjetili su Davor Dragičević i "PRAVDA ZA DAVIDA". Danas se "evro-specijalac" hvali sporazumom sa troglavom aždajom: Dodikom, Izetbegovićem i Čovićem. Jedini Dodikov motiv za potpisivanje ovog "sporazuma" jeste dobijanje na vremenu kako bi spriječio nove istrage oko ubistava Nikole Đurovića i Milana Vukelića. Svi znamo kakvom represijom Dodik guši istinu i pravdu - računajući i njegovog osvjedočenog saučesnika Wigemarka.
Krajem novembra prošle godine Lars-Gunnar Wigemark sastao se sa Dovorom Dragičevićem. Već 11. decembra organizovao je sastanak evropskog diplomatskog kora sa Dragičevićem, Murizom Memićem i njihovim advokatom Ifetom Feragetom (vidi foto).
Paradoksalno, sastanak Wigemarka i svih ambasadora zemalja EU sa očevima ubijenih Davida i Dženana održan je u duhu obilježava Dana ljudskih prava. Znamo šta je obećano na tom sastanku, baš kao što smo na sopstvenim tijelima osjetili kako Dodikov režim "poštuje" ljudska prava.
Dvije sedmice, apostrofiram samo dvije sedmice, od tih silnih obećanja kompletno čovječanstvo je svjedočilo brutalnom nasilju nad Davorom Dragičevićem i jezgrom "PRAVDE ZA DAVIDA". Nema potrebe za bilokakvim objašnjavanjem događanja od 25. decembra, jer su grozne scene sa Davidovog trga prenošene uživo.
Znamo i šta se događalo narednih dana, pa i kako je Davor Dragičević sačuvao živu glavu krijući se u dvorištu Ferhadije i drugim skrovištima. Čekao je Dragičević obećanu pomoć i zaštitu, a pokazalo se koliko vrijedi obećanje Larsa-Gunnara Wigemarka.
Istovremeno svijetom su kružile snimke bezobzirnog nasilja nad građanima čiji je jedini "grijeh" bio što su mirno i dostojanstveno tražili pravdu, sigurnost i osnovna ljudska prava. Trpili smo gadan teror, ali se i nadali reagovanju onog ko nam je personalno obećao zaštitu - čitaj: Wigemarka.
Zato ovih dana s ogorčenjem posmatramo Wigemarkovo slavljeničko poklapanje ruku da Dodikom i ništa boljim dvojcem Izetbegovićem i Čovićem. Dakle, to je tim za koji je cijelo vrijeme igrao ovaj "evro-specijalac". No, naš strah počiva na onome šta se dešava ovih dana i zbog čega nam se ponovo valja suočiti sa zločinačkim naumima režima.
Lakovjerna javnost po već ustaljenim navikama prihvata ono šta joj manipulatori serviraju, pa tako imamo teška zamajavanja oko NATO integracija. Iz njihovih izjava vidimo da se samoproklamovani politički lideri ništa nisu sporazumili, nego tek potpisali ko zna koju po redu pisaniju bez ikakvog smisla i značaja.
U stvari "samoproklamovani" je pogrešan izraz obzirom da je Wigemark po samo njemu znanim aršinima proklamovao Dodika, Izetbegovića i Čovića kao nekakvo tijelo političkog odlučivanja. I po ko zna koji puta pogazio ustav i institucije države u kojoj predstavlja međunarodnu zajednicu!
Već za mjesec-dva Milorad Dodik nastaviće sa političkim smicalicama osmišljenim još prije prošlogodišnjih izbora, a kakve se svode na blokadu institucija državnog nivoa. Taman koliko mu je potrebno da riješi "unutrašnje probleme" u Republici Srpskoj.
Ključni problem sa kojim se Dodikov režim suočava ovih dana produkovao je Nenad Radinković. Naprosto shvatio je kako se u lažna obećanja ne vrijedi uzdati, odnosno da će doista robijati četiri godine. Zbog toga je odlučio reći istinu o stradanju Nikole Đurovića!
Elem, valja znati kako stradanje nesrećnog Đurovića ne povlači samo odgovornost bivšeg ministra Stanislava Čađe i Dodikovog vijernog pratioca Miloša Čubrilovića Čubrija. Govorimo o desetinama službenih lica u samom vrhu naše policije i to da ne otvaramo veze sa međunarodnim krijumčarenjem oružja.
Ubrzo ide tekst o tome ko je sve i kako u MUP RS napredovao zahvaljujući zataškavanju zločina nad Đurovićem, a sve po odlukama Stanislava Čađe. Ovde ključno pitanje glasi: odakle je ministar Čađo crpio moć da izvede onolike ujdurme? Postoji vrlo jednostavan odgovor na ovo pitanje.
Stanislav Čađo je godinama suvereno vladao policijom Republike Srpske, do nivoa da čak ni Dodik nije mogao uticati na organizaciju i rad ministarstva. Moć je crpio iz terorističkog napada na Milana Vukelića. Da, Vukelić je žrtva akta državnog terorizma! Eksploziv je upotrijebljen da se javnim službenicima uputi "poruka" (teroristička!) šta ih čeka ukoliko odbiju povinovati se volji režima.
Znači, režim ne može "pustiti niz vodu" Stanislava Čađu uz rizik da ovaj, baš kao i Radinković, odluči progovoriti o drugim zločinima kako bi sebi izdejstvovao blažu kaznu ili pogodnosti. Posebice o ubistvu Vukaliću! Isto se odnosi i na Čubrija Čubrilovića, koji opet zna nebrojene tajne.
Na sve to bliži se puna godina od kad smo Davor Dragičević i ja Republičkom javnom tužilaštvu RS predali dopunu prijave "teškog ubistva" Davida Dragičevića. Da samo podsjetim prijavljeni su Želimir Lepir, Dalibor Vrećo, Darko Ćulum, Darko Ilić i Dalibor Ivanić (projektovan za novog direktora policije). Koliko dugo postupajući tužilac smije ovaj predmet držati u fazi "skupljanja prašine"?
Opet, a koliko daleko tužilaštvo može goniti pripadnike policijsko-pravosudne magije? Primjera radi u sve ove zločine upleten je Darko Ćulum, a taj će "propjevati" već na prvom iole ozbiljnom saslušanju. Teška kukavica! Poslije njega "nastupa" višestruko unapređivana opštepoznata neznalica Mladen Marić. I tako redom...
Sa druge strane poznati su mi brojni navodi iz izjave Nenada Radinkovića, a koji referentno potvrđuju prijavu Darka Đurovića, oca Nikolinog, protiv Čađe, Marića i policajaca Gajanovića i Ribića. Nema im druge: moraće Lepirovo tužilaštvo po Radinkovićevoj prijavi i dokazima promijeniti odluku i doista sprovesti istragu.
Ovim dolazimo do srži problema - prijave roditelja tužilaštvo i policija kontinuirano odbijaju iako su dokazno i činjenično utemeljene. Službena lica činila su teška krivična djela kako bi sprečavala zakonite istrage i dokazivanja, pa sve do nezakonitog progona roditelja sa statusom prijavitelja, svjedoka i oštećenih. I to je postala "sistemska praksa"!
Sasvim razumljivo narodu je dozlogrdilo, tako da su masovni protesti postali pitanje neminovnosti. No, ključ problema proizilazi iz činjenice da su protesti bili mirni i u skladu sa zajamčenim ljudskim pravima. Na to globalno je poznato kakvom nezakonitom represijom je sasijecana sloboda mišljenja i izražavanja mišljenja!
Ovim dolazimo do racionalnog objašnjenja ponašanja Larsa-Gunnara Wigemarka. On preko Milorada Dodika štiti samog sebe od (u najmanju ruku) političke odgovornosti. Ukoliko situacija procesno eskalira kako to objektivno možemo očekivati, bar kad su zakonske obaveze u pitanju, ode dođavola sve šta je godinama zataškavano.
Pokazaće se da su roditelji pobijene djece bili u pravu, da je narod bio u pravu, a znamo kako je istina brutalno zgažena. I sve se to izdogađalo bez adekvatne reakcije Valentina Inzka i Larsa-Gunnara Wigemarka! Samo zato ove preplaćene vucibatine prema svijetu šalju poruke o vrijednosti "sporazumnog nesporazuma", a u stvari Dodiku kupuju vrijeme da novim zločinima spriječi zakonite istrage.
Na sve to valja primijetiti kako i objektivne prilike idu na ruku pomenutim smutljivcima. Dovoljno je primijetiti "medijski mrak" nad dešavanjima oko Nenada Radinkovića i njegovog advokata Duška Tomića. Čak se i narod mnogo više bavi ovom dvojicom umjesto da se fokusira na zločinca Čađu i njegovu žrtvu Nikolu Đurovića. Uostalom, vidimo i kako se mijenja odnos prema Davidu Dragičeviću.
Pokušavam, koliko je u mojoj moći, održavati fokus javnosti na ovim dešavanjima, ali bez adekvatne šire reakcije teško da će doći do kakvih pozitivnih pomaka. Mnogo je izglednije da će uspjeti slomiti ili ušutkati Radinkovića i Tomića, odnosno po ko zna koji puta spriječiti zakonite istrage. Posebno kad im Wigemark pomaže!
Možemo li to nijemo posmatrati? Očigledno možemo, ali valja postaviti i pitanje: ko je sljedeći? Čija će majka zakukati? Predugo smo okretali glave od majki zavijenih u crno, a ovamo se "čudom čudimo" kakvo nas je opšte zlo sustiglo. Okrećimo glave i nadalje i samo se naivno nadajmo kako gore ne može biti. Stara indijska izreka kaže: "Uvijek može biti gore.".
Primjedbe
Objavi komentar