PET GODINA BLOGA: I jedno jednostavno pitanje


Piše: Borislav Radovanović


Početkom marta 2014. godine registrovao sam blog pod svojim imenom. Nakon pet godina kontinuiranog djelovanja, sa 652 objavljena autorska teksta i 4 746 142 registrovanih posjeta čitalaca moglo bi se zaključiti da sam bloger. No, suštinsko pitanje na koje moram iznaći odgovor jeste: KAKO DALJE??? Nadam se da će mi čitaoci, kao svakako najmjerodavniji faktor, pomoći u razrješavanju dilema sa kojima sam suočen.




Kad od nekog očekujete savjet morate iznijeti polazišne činjenice na kojima počiva vaš problem. Zato u startu ističem da sam sebe počeo poimati kroz pojam bloger tek nakon što su mediji, javnost i građani masovno prihvatili mantru o "dva blogera" (Vasković i ja). Znate o čemu govorim. 

Dakle, nije to bilo pitanje mog ubjeđenja, nego opšte percepcije. Pokušao sam ukazati kako je u pitanju čista nebuloza nadrogiranog ministra, međutim stvarne činjenice apsolutno nikog nisu zanimale.  O tome da li sam "duševni bolesnik i ubica u pokušaju" nisam htio javno raspravljati iz razloga elementarnog dostojanstva, a odavno me ne zanima percepcija kategorija podložnih populizmu. Na kraju nisam našao ničeg negativnog u tome da me ljudi poimaju kao blogera i tako smo došli u današnju poziciju.

Elem, početak priče je zanimljiv upravo iz razloga što nema racionalne veze sa onim kako je u konačnici rezultirao. Šta se doista dogodilo? Sa nekoliko tekstova o začecima ukrajinske krize i daljih geopolitičkih procjena u prvim danima 2014. godine privukao sam pažnju stručne javnosti i uticajnih medija ex-Yu regiona.  U jednom trenutku pomislio sam kako bi bilo zgodno da na jednom mjestu postavljam svoje autorske tekstove, a primarno kako bih drugima omogućio lakše pronalaženje i preuzimanje objava. Samo iz tog razloga registrovao sam blog kao svojevrsnu biblioteku ili "skladište". 

Kada sam tekstove sa bloga počeo uočavati u referencama stručnih radova ili u navodima prestižnih medija smatrao sam kako je to bio odličan potez. Normalno, niko me nije predstavljao kao blogera, nego: "stručnjak za bezbjednost, analitičar, kriminolog, kriminalista...".  Taman sam pomislio da su stvari posložene u pravcu ozbiljne afirmacije i to na temeljima autorske slobode mišljenja i ubjeđenja. Elem, medijski svijet ipak funkcioniše po principima materijalnih interesa i nema to pretjerane veze sa objektivnošću i realnošću.

Odlično je znano ko je u to vrijeme bio najveći donator "antiglobalističkih medija", a ja nisam bio spreman ni u minimumu mijenjati odnos prema Dodiku i bratiji. Niko od mene nije tražio da Dodika afirmišem ili šta slično, nego da ga bar "kulturno zaobilazim" na temama kakve sa njim nemaju bitne veze. No, kako se baviti tada toliko atraktivnim "obojenim revolucijama", a izostaviti "Alfu i Omegu" modernih prevrata po modelu "Jodinih ratnika" (vidi: RMA - "revolution in military affairs", Andrew Marshall zvani Yoda)? Da, govorim o Miloradu Dodiku i Draganu Lukaču.

Zadnjih 4-5 godina dosljedan sam u stavu da Republika Srpska nije izložena nikakvim "obojenim revolucijama", izuzev onih koje režim izmišlja zarad sopstvenih politikantskih interesa. Znamo šta su najavljivali drugi, pa i šta je potvrđeno od njihovih "scenarija". Elem, kroz blog sve više vremenom vežem se za domaće teme i probleme, za naše živote i ustaljene probleme. To me neminovno vodi ka tada tek probuđenim strukturama banjalučkog građanskog aktivizma. Postajem akter priče koja je rezultirala da našu Banjaluku svijet prepoznaje kao jednu doista sui generis pojavu društvenog okupljanja i djelovanja.

Polako završavam prevođenje tekstova o "PRAVDI ZA DAVIDA" (Hronologija) na engleski za e-knjigu, gdje opisujem kako već 27. marta sa Stefanom Blagićem dogovaram širenje protesta na Prijedor, šta u stvari otkriva da smo u tu priču ušli kao već dobrano utrenirana ekipa. Normalno, nas nisu trenirali agenti CIA (kao neke), nego smo se na raznoraznim protestima snalazili kako smo znali i umjeli. Dovoljno je reći da je policajaca uvijek bilo više negoli što smo mi uspjeli okupiti građana. Iskreno, da Davor Dragičević nije harizmatičan kakav jeste od svega toga ne bi bilo ništa, no, ma šta ko priželjkivao - "PRAVDA ZA DAVIDA" nezaustavno postaje svjetski prepoznatljiv simbol borbe za pravdu.

Ovim u stvari dolazimo do suštine mojih dilema. Biću vrlo otvoren: od nečeg čovjek mora živjeti. Gađenje prema institucijama ove zemlje kod mene je toliko ispoljeno da nema te plate za koju bih kao profesionalac radio u istima . I to nekih četiri godine do prava na penziju. Znam da zvuči rogobatno, ali nema te funkcije i plate kakvu bih prihvatio samo na mjesec-dva, a kako onda uopšte razmišljati o nekakvom dužem angažmanu? Ta priča je definitivno završena sa pozicije rada, a drugo je pitanje namirenja pretrpljene štete.

Znači, ostajem u domenu građanskog aktivizma, društvenih mreža, medijskog djelovanja... U mom najbližem okruženju znaju i koliko sam posvećen usavršavanju u domenu informacionih tehnologija, a sve kako bih što kvalitetnije nastavio u ovom pravcu. Spoznajno i resursno pripremljen sam za profesionalno djelovanje, da na tome zasnivam egzistenciju. Elem, to me opet vraća na problem sa kojim sam se suočio i prije pet godina.

Danas nemam potrebu da se uopšte bavim pitanjem kako će me percipirati u konvencionalnim medijima, niti me uopšte zanima taj (prevaziđeni!) oblik informisanja. Danas su putevi između odašiljaoca i primaoca informacije toliko razvijeni da tu više nema  zakonomjernosti i bukvalno sve je moguće. No, u tom opštem haosu sve je manje stvaralaštva, bar onog odistinskog, šta opet pogoduje ovakvima poput mene.

Naoko stvari djeluju vrlo prosto. Dokazano umijem kreirati priču i plasirati je do publike. Čak sam stekao osnovna znanja kako to djeluje na svjetskom tržištu, pa sve do toga kako je moj dosadašnji obrazac djelovanja primjenjiv na mnogo većem uzorku (normalno, na engleskom). To je upravo jedan od ključnih razloga zbog kog na mom blogu nema reklama. Od našeg "govornog tržišta" nema pretjerane ekonomske vajde, a ako već "prodajem" priče zna se na kom jeziku se to čini, pa i kako to rade blogeri.

Elem, čovjek je grešno biće i lako posrne. To je taj problem kog se bojim. Nije isto "prodavati" priče i dušu. Znam kako upakovati priču za one najšire slojeve populacije, tamo gdje se i obrće stvarni biznis. Čak i već oprobanim tehnikama znam kako bez ikakvih ulaganja doprijeti do tog tržišta, a naplaćivanje je tek fascinantno razrađena priča. Samo, "prodavati proizvode namjenskom tržištu" daleko je od onoga šta sam ja radio zadnjih pet godina. Čak dijametralno suprotno: nisam zarađivao, nego su me finansijski uništili zbog tog nesrećnog bloga. Ali sam "sačuvao dušu". 

Za kraj nemam problem izreći suštinu dileme koja me muči. Ukoliko bih nadalje nastavio u stilu zadnjih pet godina vrlo brzo morao bih djeci objasniti zašto su ostali i bez krova nad glavom (bukvalno). Iskreno, već su i previše toga moja djeca su pretrpila samo zato što im otac "izgoni pravdu". Znači, ovo nije put - bar ne samostalno. Sa druge strane nije nikakav problem ovo "prokletstvo" pretvoriti u materijalnu korist. Samo, ono šta bi mogli nazvati "prilagođavanjem tržištu" vrlo lako zarad materijalne koristi prerste u svjesno, ciljno i plansko manipulisanje sviješću ljudi. I to je ono od čega strahujem. Čovjek sam, dakle grešan i nepostojan.

Vidi se iz prednjih razmišljanja u kom pravcu će ići moje dalje djelovanje, pa i da nisam spreman zarad lične koristi "izgubiti sebe". Samo, pogrešno je samokritičnost pozicionirati kao jedini vid kontrole. Mora se čovjek osigurati bar još jedim faktorom. Kod mene je izbor tog faktora sasvim logičan - to su stari i stalni čitaoci, koji najbolje znaju šta ih veže za ovaj blog. U stvari siguran sam da će mi upravo oni prvi ukazati na opasnost "skretanja s puta". 

Zato ovaj blog mora ostati aktivan sve dok od tog jedinog mjerodavnog tijela, starih čitalaca, ne dobijem povratnu informaciju da na namjenskim blogovima nisam "izgubio dušu". Bez obzira u kom formatu ću nadalje djelovati to će biti bar elementarno predstavljeno na ovom blogu, a primarno kako bih uvijek znao gdje se nalazi moja "Sjevernjača". 

Normalno, na ovom blogu u bližoj perspektivi nemam namjeru ništa suštinskoga mijenjati, a da je to tako već narednih dana najavljujem ozbiljne okršaje na više frontova. I dalje na matrici "čisto za moju dušu" ovdašnja režimska bagra moraće otrpiti još podosta udaraca. Zato neka se pomole bogu da što prije uspijem razviti blog na engleskom, da od toga počnem zarađivati, pa da za njih imam sve manje vremena. 


Primjedbe

POPULARNI TEKSTOVI

ŠOKANTNO: Osam pripadnika MUP RS direktni počinioci otmice i ubistva Davida Dragičevića

IDEMO DO KRAJA: Porodica Dodik do guše umiješana u ubistvo Slaviše Krunića

DODIKOVI JADI - OPET ŽENI SINA: Igor odlučan da "Draga Mašin" ponese prezime Dodik

SLAVIŠA KRUNIĆ RAZOTKRIO SPECIJALCE-PLJAČKAŠE: Ministar Lukač organizator pljačke koja je trebala uništiti Krunića!

VIŠKOVIĆU JAVNO: Službenim vozilima vlade prevoze drogu i ubijaju ljude?! (FOTO)

DOZNAJTE DODIKOV PAKLENI PLAN: Hapšenjem Zaljkovića započeo novi obračun sa "mangupima"

MINISTAR LUKAČ PRETUKAO ZETA LUBURU: Otkrivam pozadinu hapšenja korumpirane inspektorke Jelene Florjan

LUKAČ PLAĆA VASKOVIĆA, VUKANOVIĆA I BN TV: Ministar liježe i ustaje sa panikom od hapšenja za ubistvo Davida Dragičevića

UDARNA VIJEST: Ministar Lukač definitivno odlazi!

BOSANSKI VITEZ NERMIN ŠEHOVIĆ: Podsjećanje na zasluge u razbijanju zločinačke organizacije Zijada Turkovića (UZNEMIRUJUĆI VIDEO)