SAOPŠTENJE: Zaštitimo žrtve zločina!

Dragi saborci iz PRAVDE ZA DAVIDA“, poštovani građani, institucije i mediji, iako sam još početkom januara Tužilaštvu BiH i Kancelariji tužioca međunarodnog krivičnog suda prijavio počinjenje „Zločina protiv čovječnosti“ svjedočim da prijavljeni pojedinci nastavljaju sa vršenjem krivičnog djela u namjeri potpunog uništenja ove civilne zajednice. Umjesto da žrtvama zločina bude obezbijeđena zaštita i pomoć i nadalje su izložene protivpravnom napadu, te trpe teške posljedice. U cilju sprečavanja daljih zločina i zaštite mojih prijatelja/žrtava prinuđen sam na izdavanje ovakvog saopštenja, a koje će biti dostavljeno brojnim institucijama i svakako korišteno u daljoj korespodenciji sa Međunarodnim krivičnim sudom, Savjetom Evrope i drugim međunarodnim tijelima. Zamoljavam medije da prenošenjem ovog saopštenja pomognu na planu zaštite žrtava i sprečavanja daljeg zločinaštva.

Prijavitelj-oštećeni:

Borislav Radovanović

„PRAVDA ZA DAVIDA“

INSTITUCIJE

MEDIJI

GRAĐANI

SAOPŠTENJE

(Informacija od javnog interesa)

Obraćam se institucijama, građanima i javnosti u svojstvu prijavitelja krivičnog djela „Zločin protiv čovječnosti“ na štetu protivpravno napadnute grupe civilnog stanovništva „PRAVDA ZA DAVIDA“. Navedeno krivično djelo prijavio sam u svojstvu direktnog oštećenog (žrtve) i kao pripadnik civilne zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“ kao kolektivnog oštećenog – i to Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i Kancelariji tužioca međunarodnog krivičnog suda (ICC). U posjedu sam akata o zaprimanju prijave od strane oba tužilačka tijela kao bitne pretpostavke daljeg procesnog djelovanja, ali i potenciranja pitanja odgovornosti institucija za dalje štetne posljedice.

Potreba za izdavanjem ovakvog saopštenja proizilazi iz činjenice da do sada identifikovani i prijavljeni počinioci i nakon podnošenja prijave nastavljaju sa radnjama „Zločina protiv čovječnosti“, uz izostanak zakonom propisanih reagovanja nadležnih institucija na planu sprečavanja daljeg vršenja zločina, procesuiranja krivičnog djela i počinilaca, te zaštite žrtava od teških posljedica.

Kao posebnu bezobzirnost u počinjenju ovog krivičnog djela treba istaći aktuelna dešavanja. Opštecivilizacijska sramota je da pripadnici napadnute civilne zajednice, danas u bukvalno zanemarivom obimu u odnosu na raniji period, svoja okupljanja zasnivaju na međunarodnom običajnom pravu i principima azila kakav tradicionalno pružaju vjerske zajednice. Međutim i u tom obimu i u takvim okvirima djelovanja izloženi su kontinuiranom progonu od strane policijskih službenika MUP RS, šta se može okarakterisati kao zločinačka namjera sa ciljem potpunog nestanka napadnute zajednice (nestanka u smislu nepostojanja djelovanja iako je takvo djelovanje zajamčeno nacionalnim ustavom i međunarodnim pravom).

Cilj izdavanja ovog i ovakvog saopštenja jeste zaštita žrtvava od daljih zloupotreba državno-represivnog aparata i predupređivanje novih radnji zločina. Da bi žrtve zločina, službena lica zloupotrebljenih organa i institucija, građani i javnost shvatili poentu ovog reagovanja poslužiću se konkretnim primjerom. Nesporno je da su policijski službenici MUP RS dana 25. decembra 2018. godine zloupotrebljeni za izvršenje krajnje brutalne radnje (eskalacija nasilja!) „Zločina protiv čovječnosti“ nad nemoćnim civilnim stanovništvom.

Međutim, i pored evidentnog kršenja principa srazmjernosti u upotrebi sile (sila mora biti srazmjerna nužnoj potrebi i otporu) teško da ćemo nekog od direktnih činilaca nasilja moći procesuirati za „Zločin protiv čovječnosti“.  Nužno je dokazati da su akteri onakvog formacijskog napada na nesporno neopasnu grupicu žena i druge nejači  bar djelimično znali za postojanje protivpravnog sistematskog i širokog napada na civilno stanovništvo. Za taj čin, kao i za sve ranije i za potonje radnje ovog zločina, policijski službenici uvijek će tvrditi kako nisu znali za postojanje protivpravnog napada na kategoriju zaštićenu nacionalnim i međunarodnim pravom, a da bi takvu situaciju nadalje spriječili prinuđen sam na izdavanje ovog saopštenja.

Ovo je način da policijski službenici ubuduće znaju za postojanje protivpravnog sistematskog i širokog napada državno-represivnog aparata na zaštićenu kategoriju civilnog stanovništva, a iz toga proizilazi njihova pravna obaveza da cijene zakonitost radnji koje preduzimaju prema civilima „PRAVDE ZA DAVIDA“. I ne samo da znaju kako „Zločin protiv čovječnosti“ postoji, nego i da je procesuiran pred Tužilaštvom BiH i Kancelarijom tužioca ICC. Nakon toga svaki policijski službenik može izvršavati naredbe izdate (direktno ili posredno) od strane procesuiranih ministra Dragana Lukača i direktora policije Darka Ćuluma, ali uz svijest da može krivično odgovarati za „Zločin protiv čovječnosti“.

Identičnu situaciju imamo u odnosu na teške zloupotrebe pravosudnih tijela protiv zaštićene civilne kategorije. Mogu tužioci postupati po nalozima prijavljenih Mahmuta Švrake i Želimira Lepira, te po lažnim i pravno neosnovanim prijavama ministra Lukača i drugih saizvršilaca zločina, ali uz svijest da će njihova službena činjenja ili nečinjenja biti preispitivana kroz potencijalno saučestvovanje u krivičnom djelu „Zločin protiv čovječnosti“. Apsolutno identičan princip primjenjiv je i na sudije koje postupaju po brojnim zahtjevima za pokretanje prekršajnih postupaka i prekršajnih naloga na štetu pripdnika zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“. Jedan od ključnih elemenata dokazivanja postojanja protivpravnog napada državno-represivnog aparata na ciljnu grupu civilnog stanovništva biće veliki broj nezakonitih krivičnih i prekršajnih postupaka.

U daljem, počinioci „Zločina protiv čovječnosti“ najčešće posežu za propagandom i javnom satanizacijom žrtava kao sredstvom izvršenja krivičnog djela, a opštepoznato je kako su javni servisi RTRS i SRNA, te neki privatni mediji poput Alternativne televizije, zloupotrebljavani protiv „PRAVDE ZA DAVIDA“. Zato je neophodno da i novinarska zajednica zna za postojanje „Zločina protiv čovječnosti“, pa i da je krimen već procesuiran, a posebno zbog mogućnosti snošenja krivične i parnične odgovornosti. Sličnu sitiuaciju imamo u odnosu na brojne aktere javnog diskursa, poput npr. raznih „stručnjaka za bezbjednost“. Vrijeme je da mnogi u ovoj zemlji shvate kako prijavljeni Lukač, Ilić, Lepir, Ilić ili Lubura od početka spornih dešavanja čine nezakonitosti u racionalnom cilju izbjegavanja krivičnog progona i teških sankcija, ali i da (podaničko) pomaganje istima takođe podliježe krivičnoj i materijalnoj odgovornosti.

Nadalje apostroforam kako kod kategorije zločina protiv čovječnosti nije neophodno dokazati da je krimen počinjen u okviru „državne politike“, međutim već 26. decembra 2018. godine pribavio sam dokaze da Predsjednik RS Željka Cvijanović i Predsjednik Vlade RS Radovan Višković znaju (ili mogu znati) za postojanje „Zločina protiv čovječnosti“. Uputio sam im zahtjev da spriječe dalje radnje tog krimena, a kako su reagovali spram zahtjeva i tokom ukupnih dešavanja tako će biti i procesuirani.

Isto tako ponašanje/nečinjenje glavnog državnog tužioca Gordane Tadić sa pozicije Rimskog statuta žrtvama zločina je posebno važno. Nema razloga da krijemo kako je u našem interesu dobijanje zaštite i pomoći svjedocima i žrtvama od strane specijalizovanih službi Međunarodnog krivičnog suda, pa i procesuiranje zločina na tom nivou, umjesto da rizikujemo sa našim „pravosuđem“. Kao prijavitelj u slučaju ubistva Davida Dragičevića, zajedno sa oštećenim Davorom Dragičevićem, djelujem od nivoa Okružnog tužilaštva u Banjaluci, preko Republičkog javnog tužilaštva RS, pa evo sve do državnih i međunarodnih struktura tužilačkog sistema, a djelovao sam i kroz parlamentarni nadzor i druge institucije, i to namjeravam nastaviti bez obzira na sve rizike i nametnute okolnosti.

Sa te pozicije ističem kako će i ovo saopštenje biti pravno i procesno materijalizovano, pa sve do toga kako će se određeni subjekti odnositi spram istog. Približava se godišnjica ubistva mladog studenta i umjetnika Davida Dragičevića i to je simbolički trenutak za postavljanje krucijalnog pitanja: kako smo dospjeli u ovu situaciju? Sve je krenulo od davno identifikovane grupe nosilaca funkcija unutar državno-represivnog aparata Republike Srpske i njihovog neuspjelog pokušaja da ubistvo fingiraju zadesnim utopljenjem. U očiglednoj namjeri sprečavanja istraživanja i dokazivanja ubistva isti i davno procesuirani počinioci započinju protivpravno napadati sve koji su iskazivali mišljenje drugačije od njihove dokazano neosnovane i nezakonite volje. U nametanju protivpravne volje pojedinci vremenom sve teže zloupotrebljavaju institucije, sopstvene pozicije, ovlaštenja i moć, da bi to vremenom poprimilo obilježja protivpravnog sistematskog i širokog napada na ciljnu grupu civilnog stanovništa „PRAVDA ZA DAVIDA“ i sve druge koji su ispoljavali slobodno mišljenje spram datih dešavanja.

Od pokušaja prikrivanja i neprocesuiranja jednog ubistva došli smo do počinjenja „Zločina protiv čovječnosti“, a sve zasnovano na istom cilju i protivpravnoj namjeri još u maju, a potonje i u avgustu, prošle godine prijavljenih počinilaca. Međutim institucionalno i društveno reagovanje na sporna dešavanja danas je ključni problem sa kojim se suočavamo. Brojni državni i međunarodni faktori nisu blagovremeno i zakonito djelovali i danas su primarno posvećeni izbjegavanju ispitivanja sopstvene odgovornosti – umjesto da se institucionalno suoče sa sve težim društvenim problemom.

Mnogima je u interesu da zločinci poput Lukača, Ćuluma, Lepira i sličnih svoju namjeru u vidu potpunog uništenja i nestanka „PRAVDE ZA DAVIDA“ materijalizuju do kraja, a sve se svodi na izbjegavanje individualne i institucionalne odgovornosti. Samo iz tog razloga žrtve zločina danas nemaju se kome obratiti za pomoć i zaštitu, odnosno suočene su sa situacijom opšteg institucionalnog ignorisanja, a to opet rezultira trpljenjem sve težih posljedica uz kontinuirano slabljenje sposobnosti samozaštite. Svi to vide i znaju, ali su primarno fokusirani na svoje lične interese, dok za patnje građana koji stradavaju samo zato što su ispoljavali elementarnu čovječnost niko ne brine.

Sa druge strane, bez obzira na težinu situacije i mogućnosti djelovanja odlično znam koje i kakve procesne poteze mogu i trebam povući. Samo me fizičkom eliminacijom mogu spriječiti u tome. Zato pri kraju ovog saopštenja ističem kako posjedujem nalaz vještaka medicinske struke u vezi mog mentalnog zdravlja, nemam nikakvih samoubilačkih ili autonasilnih namjera, a sve šta činim zasnovano je na zakonu i pravu, te mojim stručnim kompetencijama. Ovo apostrofiram zbog dešavanja od 03.09.2018. godine, dakle trinaest dana nakon što je objavljeno da smo Davor Dragičević i ja dopunom prijave za „Teško ubistvo“ nad Davidom Dragičevićem krivični predmet sa banjalučkog okružnog proslijedili republičkom tužilaštvu, odnosno zbog ukazivanja na to kako procesuirani članovi policijsko-pravosudnog zločinačkog udruženja djeluju.

Po „zvaničnim saopštenjima“ i medijskim „tumačenjima“ opštepoznato je šta se tada dogodilo, dok u procesnom smislu imamo krajnje neuobičajenu situaciju. Od postupajućeg sudije zatražio sam pretpretresnu raspravu na kojoj će PU Prijedor narediti da mi dostavi optužni akt i uopšte objasni zašto sam lišen slobode i procesuiran (nakon pola godine!). Zar je normalno da policija kao tužilačka strana u prekršajnom postupku procesuiranom odbija bar dati na uvid optužni akt, te da krije dokaze? Jeste „normalno“ kad uobzirim činjenicu da sam gotovo godinu nakon potvrđivanja optužnice za „ugrožavanje“ načelnika Ivanića uspio se putem suda izboriti da od tužilaštva dobijem pristup spisu i dokazima kako bih procesno doznao zašto sam uopšte procesuiran, dok mi MUP RS i danas odbija pristup dokazima.

Tek nedavno, nakon duže od dvije godine primjene te „opšteznane mjere zabrane prilaženja svemu i svačemu“, uspio sam djelimično ostvariti uvid u spis i dokaze, ali dovoljno za apelaciju Ustavnom sudu BiH i krivično gonjenje postupajućeg sudije. Znamo kako su se sporna dešavanja reflektovala na rad i odlučivanje Narodne skupštine oko slučaja Davida Dragičevića, a Ustavni sud BiH pokazaće vjerodostojnost navoda koji su djelimično čak uticali na konačnu odluku Narodne skupštine oko odbijanja izvještaja anketnog odbora, dok je protivpravan uticaj na rad parlamentarnog odbora nesporno dokazan. Ove navode ističem samo kako bih ukazao na kompleksnost situacije, ali i da podsjetim na davno obećanje da će Narodna skupština još jednom morati raspraviti i slučaj Davida Dragičevića i izvještaj anketnog odbora, te da to neće biti pitanje političke volje nego pravne obaveze. Pritom, moramo razjasniti i pitanje: da li naše najviše tijelo vlasti (parlament) i druge institucije od zloupotreba štite oni koji za to primaju plate ili to kontinuirano čini „PRAVDA ZA DAVIDA“ kao zajednica društveno-odgovornih građana?

Za kraj ističem kako će ovo saopštenje biti dostavljeno brojnim institucijama i medijima, pri čemu nemam namjeru baviti se time kako će se drugi referirati spram istog. Ključno je da iznesene informacije i opservacije postoje kako bi kasnije bile procesno iskorištene kod Međunarodnog krivičnog suda i specijalizovanih tijela istog. Isto tako biće povezano sa davno započetom korespodencijom sa Savjetom Evrope povodom masovnih kršenja prava građana okupljenih u „PRAVDI ZA DAVIDA“, a kakva su rezultirala teškim zločinima. Automatizmom to povezujemo sa dokazima da smo na samom početku problema obratili se Predsjedništvu BiH kao kolektivnom šefu države, a koje je u kontinuitetu ignorisalo teške zloupotrebe institucija protiv sopstvenih građana iako su o tome izvještavali mediji na svjetskom nivou, kao i sa mnogim drugim blagovremeno dostavljenim podnescima.

Za to da Bosna i Hercegovina ne izvršava obaveze preuzete potpisivanjem međunarodnih ugovora, pa i za nas u ovom momentu najvažnijeg akta – Rimskog statuta, prikupili smo referentan korpus dokaza, a još kako to namjeravamo iskoristiti. Naša sposobnost trpljenja zločina je dokazano velika, ali odgovara i težini kazne zaprijećene za „Zločin protiv čovječnosti“. Ukoliko postoji „školski primjer“ ovog međunarodnim pravom zabranjenog zločina onda je to svakako slučaj „PRAVDE ZA DAVIDA“. Državno-represivni aparat počinio je protivpravan sistematski i široki napad na civilno stanovništvo samo zato što su pripadnici ciljne grupe na dozvoljen, miran i dostojanstven način ispoljavali elementarnu čovječnost.

Dana 07.03.2019. godine

Prijavitelj-oštećeni

Borislav Radovanović

PRAVDA ZA DAVIDA!