JAVNA PRESUDA ŽELIMIRU LEPIRU (IV): Ključni dokaz Lepirove krivice!

Piše: Borislav Radovanović

Ukoliko je neko sumnjao u opravdanost pokretanja peticije da Želimir Lepir (moguće i Dalibor Vrećo i Mahmut Švraka) napusti tužilaštvo i vrati narodne pare za zadnjih 12 plata objavljujem dokaz koji razuvjerava i najveće skeptike. Svako ko ima volje i vremena može proanalizirati kompletan sadržaj prijave koju smo Davor Dragičević i ja podnijeli Lepirovom tužilaštvu još 17.05.2018. godine. Vidite kojim pravnim argumentima, dokazima i činjenicama smo Davor i ja suprotstavili se pokušaju da Davidovo ubistvo ostane neprijavljeno i fingirano zadesom. Istovremeno iz prijave vidi  se kako smo prije 10 mjeseci ukazali na krivična djela Lukača, Ilića i Ćuluma. Kako su se odnosili prema ovoj prijavi tako smo republičkom tužilaštvu prijavili i tužioce Lepira i Vreću.

SADRŽAJ PRIJAVE OD 17. MAJA 2018.

Na osnovu člana 222. Zakona o krivičnom postupku podnosimo

PRIJAVU KRIVIČNOG DJELA „TEŠKO UBISTVO“

protiv nama nepoznatog počinioca

U svojstvu oštećenog i savjesnog građanina prijavljujemo da je od strane nama nepoznatog počinioca, ili više njih, u periodu između 18.03.2018. oko 02,30 časova i 24.03.2018. godine do pronalaženja mrtvog tijela, na neutvrđenom lokalitetu, najvjerovatije na prostoru grada Banjaluke, počinjeno krivično djelo „Teško ubistvo“ iz člana 125. Krivičnog zakonika RS na štetu Davida Dragičevića, sina oštećenog Davora Dragičevića.

U obrazloženju prijave navodimo da su službena lica Okružnog tužilaštva Banja Luka od momenta dostavljanja obdukcionog nalaza dr Željka Karana stekla „osnov sumnje“ da je nad Davidom Dragičevićem zaživotno počinjeno krivično djelo nasilničke prirode, te da je potom protivpravno usmrćen utopljenjem u vodi. Obzirom da ovo nesporno krivično djelo sa smrtnom posljedicom do danas nije pravno okvalifikovano, šta je po nama neshvatljiv propust tužilaštva, podnošenjem ovakve prijave tužilaštvu stvaramo pravnu obavezu da nas izvijesti o svojoj odluci u domenu eventualnog nesprovođenja ili obustavljanja spovođenja istrage u smislu člana 224. stav 4. Zakona o krivičnom postupku RS spram naše prijave i date pravne kvalifikacije.

Do predložene pravne kvalifikacije krivičnog djela došli smo primjenom pravnih i kriminalističkih znanja, te pozitivne prakse, kakva vrlo precizno utvrđuju da je protivpravno usmrćenje Davida Dragičevića u dosadašnjoj fazi krivičnog postupka trebalo biti okvalifikovano kao „Teško ubistvo“. Tužilaštvo je, po našem mišljenju, prije najmanje 40 dana trebalo policiji izdati Naredbu za prikupljanju dokaza i obavještenja ili Naredbu o sprovođenju istrage protiv NN počinioca sa datom kvalifikacijom krivičnog djela, a naprosto kako bi istraga bila usmjerena upravo onako kako to nalažu profesionalni standardi i pozitivna praksa.

Obzirom da tužilaštvo ovaj krimen nije pravovremeno i adekvatno pravno kvalifikovalo, te rad policije pravilno i precizno usmjerilo ka rasvjetljavanju konkretnog krivičnog djela, na postupajućim službenim licima tužilaštva leži odgovornost za sve nezakonitosti i protivpravnosti ispoljene tokom dosadašnjeg postupanja, pa i zbog izostanka konkretnih rezultata.

Kako da od postupajućih službenih lica policije očekujemo bilokakve konkretne radnje i rezultate dok god njihovi najviši pretpostavljeni javno nezakonito i po istragu štetno tvrde da je u pitanju zadesna smrt bez elemenata krivičnog djela? Pojedincima, poput ministra MUP RS, koji nema status službenog lica, koji kao političar ne bi uopšte smio znati pojedinosti iz istrage, a najmanje se javno baviti njima, tužilaštvo dozvoljava da to neometano čini od samog početka istrage.

Tome dodajemo i nezakonita ponašanja načelnika Darka Ilića i direktora policije Darka Ćuluma, koji javno opstruišu i ometaju istragu, zloupotrebljavaju službene položaje da javno utiču na rad službenih lica, na identifikovane i potencijalne svjedoke i građane koji imaju korisna saznanja. I to u formi saopštenja na zvaničnom sajtu MUP-a. Kako od svjedoka možemo očekivati da kažu sve šta znaju o ovom krivičnom djelu ili da građani nadležnim organima dostavljaju korisna saznanja, kad najmoćniji funkcioneri policije kontinuirano protivpravno, te dokazno i činjenično neutemeljeno, javno sugerišu da tu nema krivičnog djela, nego da se alkoholisani i nadrogirani David zadesno utopio, nakon počinjene krađe?

Da li je tužilaštvo saopštenjem ili kakvom javnom izjavom istupilo i saopštilo kako se navodi policijskih moćnika kose sa prikupljenim dokazima i činjenicama, a posebno da li su prema Lukaču, Ćulumu i Iliću preduzete dužne radnje sprečavanja daljeg ometanja istrage i procesuiranja za počinjene nezakonitosti? Primarno zbog neprofesionalnog i nepravilnog ponašanja tužilaštva imamo totalno rasulo u domenu službenog djelovanja, te izostanak i najmanjeg rezultata. Da bi to promijenili primorani smo na ovakav oblik pravnog suprotstavljanja elkatantnim protivpravnostima i neprofesionalnlizmu službenih lica tužilaštva i policije. Zato ističemo kako je ovo tek prvi naš pravni podnesak.

U daljem ćemo se fokusirati na dokazivanje da smrtno stradanje Davida Dragičevića u ovoj fazi postupka treba kvalifikovati kao „Teško ubistvo“ i spram takve kvalifikacije preduzimati dalje radnje istraživanja ovog NESPORNOGA KRIVIČNOG DJELA sa smrtnom posljedicom. Na prvom mjestu tu ističemo kako ovakva kvalifikacija nije ona konačna i pravnoobavezujuća kakva se utvrđuje u optužnici i dokazuje pred sudom. U pitanju je preliminarna, orjentaciona ili operativna pravna kvalifikacija kakva se utvrđuje radi usmjerenosti, ciljnosti, svrsishodnosti i efikasnosti službenih radnji, pa sve do predupređivanja protivpravnosti postupajućih službenih lica i drugih osoba (poput ministra Lukača).

Polazište u dokazivanju opravdanosti ovakvog kvalifikovanja krivičnog djela u ovoj fazi krivičnog postupka nalazimo u oba obdukciona nalaza (objelodanjena), te vezane službene dokumentacije sa uviđaja i obdukcije i nama poznatih podataka iz istrage. Obdukcionim nalazom konstatovane su dvije nesporne činjenice: brojne zaživotne tjelesne povrede nastale usljed djelovanja tupe mehaničke sile, te usmrćenost lica nad kojim je zaživotno počinjeno krivično djelo. Težina, obim i raspored zaživotnih povreda nesporno ukazuju da je nad Davidom Dragičevićem prije usmrćenja počinjeno krivično djelo i to u domenu teškog, brutalnog i bezobzirnog nasilništva, sa gotovo nespornom vjerovatnoćom korištenja oružja ili oruđa podesnih za tjelesno povređivanje.

Sljedeća nesporna činjenica jeste da je smrt nastupila usljed utopljenja u vodi. Teorijski i praktično postoje samo tri pojavna oblika ovakvog usmrćenja: zadesne, samoubilačke i ubilačke prirode. To šta policijski moćnici kontinuirano protivpravno i dokazno neutemeljeno javno tvrde da je u pitanju zadesno utopljenje, a tužilaštvo odlično zna da za takve kvalifikacije u spisu nema niti jednog jedinog dokaza, u stvari je izvor sumnje u rad tužilaštva. Znači, u krivičnom spisu nema apsolutno niti jednog jedinog dokaza i utvrđene činjenice, pa čak ni pravnorelevantne indicije, da je u pitanju zadesno utopljenje. Bilo da to gledamo zdravorazumski, ili sa pozicije struke, uvijek dolazimo do identilnog zaključka da je uopšte besmisleno baviti se mogućnošću zadesne smrti sve dok se službenim radnjama ne nađe dokaz ili bar indicija o takvom obliku usmrćivanja. Zašto tužilaštvo kontinuirano dozvoljava policijskim moćnicima da javnosti podastiru ničim utemeljene neistine i čak štetno djeluju spram krivičnog postupka, direktno ometaju istragu, neko će jednom morati da odgovori.

Drugi pojavni oblik utopljenja u vodi je samoubilačke prirode. I tu nema apsolutno nikakvih dokaza ili bar indicija da je David Dragičević u kritično vrijeme, pa čak ikada u životu, ispoljavao samoubilačke namjere. To što ministar Lukač sebi daje za pravo, a tužilaštvo mu to pritivpravno omogućava, da izvodi „zaključke“ iz halucinogenih uticaja LSD narkotičkog sredstva je notorna glupost. Postmortalno baviti se pitanjima zaživotne svijesti neke osobe i to prezentovati kao nešto pravnorelevantno mogu samo takvi „stručnjaci“ poput njega. Znači, dok god se službenim radnjama ne dođe do nekog konkretnog dokaza, saznanja ili indicija da je David Dragičević uopšte mogao počiniti suicid besmisleno je i baviti se time.

Preostaje nam posljednji, apostrofiramo posljednji, te u vezi sa nespornim dokazima i činjenicama jedini pojavni oblik usmrćenja utopljenjem u vodi – onaj ubilačke prirode. Za ovakav oblik usmrćenja postoji niz dokaza i činjenica koji referentno ukazuju da se istraga MORA primarno usmjeriti ka takvom krimenu. Obzirom da naš pravni sistem ne poznaje dozvoljen oblik lišavanja života drugog čovjeka, moramo se baviti onim šta reguliše Krivični zakonik. Naš zakonodavac u osnovi lišenje života drugog čovjeka tretira kao krivično djelo ubistva. Tek kad se otkriju počinioci i razjasne sve okolnosti krivičnog djela možemo se baviti nehatnim ubistvom, ubistvom na mah i ino, ili elementima isključivanja krivične odgovornosti. Dotad je ovaj događaj jedino moguće tretirati kao protivpravno nasilno lišenje života drugoga ili UBISTVO.

Ovom prijavom nemamo se namjeru baviti nebuloznim „tumačenjima“ kakva su javno iznosili policijski moćnici, no neke stvari moramo pozicionirati onako kako činjenično stoje. Dakle, to što obducent primjenom medicinskih znanja i metoda nije mogao uspostaviti direktnu vezu između zaživotnih tjelesnih povreda i uzroka smrti (utopljenja u vodi) NIJE NIKAKAV PRAVNI OSNOV isljučenja međusobne povezanosti zaživotnih povreda i uzroka smrti. Oba obducenta NISU ISKLJUČILA POVEZANOST, nego su samo ukazalli kako primjenom medicinskih metoda to nisu mogli direktno i nesporno povezati. No, ponavljamo – nisu ni isključili povezanost! (U prošlom nastavku feljtona ukazano je kako je ovaj ključni detalj razjašnjen pred anketnim odborom, a sad vidimo da je to učinjeno i prije toga prijavom, op.a)

U daljem moramo uobziriti još jednu nespornu činjenicu: oba obducenta su nanošenje zaživotnih tjelesnih povreda i usmrćivanje vremenski ograničili unutar spornih sedam dana. Nisu registrovali niti jednu jedinu zaživotnu tjelesnu povredu stariju od sedam dana, odnosno izvan vremenskog okvira usmrćenja. Ovde apostrofiramo kako obducenti nisu utvrdili bilokakvu vremensku distancu od momenta nanošenja povreda i momenta usmrćenja. Primjenom medicinskih znanja i metoda nisu mogli utvrditi istovremenost nasilničkog djelovanja mehaničkom silom po tijelu i usmrćivanja utopljenjem u vodi, ali nisu ni dali vremensku distancu na bazi koje bi mogli referentno razdvajati nanošenje povreda u odnosu na utopljenje u vodi.

Ovo posebno ističemo zbog ničim utemeljenih navoda policije da je David zaživotne povrede utvrđene obdukcijom mogao zadobiti u spornom fizičkom sukobu ispred UO „Meta“ i da iste nemaju direktne veze sa utopljenjem nakon više časova i na drugom mjestu (taj ničim zasnovan „zades“). Prikupljeni dokazi nedvosmisleno ukazuju da prilikom sporne tuče David nije mogao zadobiti broj i tjelesni raspored zaživotnih povreda utvrđen obdukcijom, pa čak ni u pogledu njihove težine. Nedvosmislneno možmo ustvrditi da je unutar vremena usmrćenja datog od strane obducenata David bio izvrgnut najmanje još jednom fizičkom nasilju.

Nadalje, u spisu postoji set prikupljenjih svjedočenja prema kojima je David zaživotno ukazivao da se nalazi u opasnosti, i tu unutar svega nekoliko sati (upoređivanjem izjava moguće je precizirati vremenski interval) prije njegovog posljednjeg viđenja i (indikativno) gašenja telefona. Prikupljeni su i elektronski dokazi (poruke) kojima je tvrdio da je u opasnosti i čak ukazao na koga konkretno sumnja kao uzročnika opasnosti – Filipa Ćuluma. Iz prikupljenih svjedočenja vrlo jasno se vidi da David razlikuje Filipa i Nikolu Ćuluma, ali i da svjedok u prisustvu Filipove djevojke zna (nejasno pod kojim okolnostima) na koga je David aludirao („onaj drugi“).

Sa pozicije dostupnih informacija nismo u mogućnosti detaljnije baviti se vezama i donosima između pok. Davida, te Filipa i Nikole Ćukuma, ali ono šta možemo izvesti kao činjenicu jeste: da je u kritično vrijeme David imao fizički sukob sa Nikolom Ćulumom i drugim licima, te ukazao kako mu prijeti opasnost od Filipa Ćuluma (kog jasno razdvaja od Nikole), a između Ćuluma imamo rodbinsku i drugu povezanost. Baš kao što prema nama dostupnim podacima postoji višestruka povezanost porodice Filipa Ćuluma sa načelnikom Darkom Ilićem, koji je dokazno neosnovano i vrlo sumnjivo  cio slučaj prezentovao kao „nesporno utvrđeno zadesno utopljenje“ (on čak „zna“ da je pao s mosta). Sve službene radnje preduzete od strane policije pod rukovođenjem načelnika Ilića treba uzimati sa ozbiljnim podozrenjem.

Ono šta ovde posebno problematizujemo su višestruko javno izrečene tvrdnje da su se postupajuća tužilačka i policijska službena lica bavila ispitivanjem alibija Filipa i Nikole Ćuluma. Prihvatamo da je ispitivanje alibija važna radnja razjašnjavanja krivične stvari, ali moramo postaviti pitanja koje sve radnje su preduzete u domenu identifikovanja lica sa kojima su oba Ćuluma bila u telefonskom, elektronskom i fizičkom kontaktu. Podnosilac prijave tokom profesionalne karijere kriminalističkog inspektora praktikovao je od telekomunikacijskog operatera izuzimati podatke čak mjesec prije počinjenja krivičnog djela, pa i po više mjeseci nakon počinjenja. U pitanju je vrlo jednostavno pribavljiv, a pouzdan dokaz koji se može koristiti u odnosu na sva saznanja pribavljena i godinama nakon počinjenja krivičnog djela. Važno ih je blagovremeno pribaviti, a onda je nerelevantno kad će i da li će uopšte neko saznanje omogućiti njihovo dalje kriminalistočko-operativno ili krivično-procesno korištenje. U ovoj fazi postupka i na bazi dosadašnjih saznanja ne smijemo zanemativati Davidove zaživotno ukazane sumnje na opasnost i na lice od kog mu prijeti opasnost.

To što Filip i Nikola imaju alibi za vrijeme usmrćenja koje je po samo njemu znanim „dokazima“ utvrdio načelnik Darko Ilić za ovaj slučaj nema apsolutno nikakav značaj (pa čak sve to treba uzeti sa ozbiljno rezervom). Obdukcioni nalazi vrijeme usmrćenja definišu unutar sedam dana, a za tako dug vremenski period zasigurno nije utvrđivan alibi. Istovremeno apostrofiramo pitanje: koliko je službenim radnjama istraživana mogućnost podstrekavanja, pripremanja, organizovanja i inih oblika saučesništva u nanošenju zaživotnih tjelesnih povreda i usmrćivanja od strane Filipa ili Nikole Ćuluma? Ili je cilj službenih lica bio samo da otklone sumnje sa njih dvojice? Kao činjenicu apostrofiramo da je David zaživotno višestruko ukazivao na potencijalnu ugroženost, te da je vrlo precizno i višestruko identifikovao lice na koje sumnja da ga ugrožava – Filipa Ćuluma.

Ovu prijavu koristimo i da potenciramo pitanje: da li su preduzimane i koje radnje ispitivanja veza između Darka Ilića, koji je ovaj slučaj protivpravno i dokazno neosnovano pokušao podvesti pod zadesnu smrt, sa Filipom Ćulumom, kog je David zaživotno identifikovao kao lice od kog mu prijeti opasnost, te odnosa njegovih bližih srodnika sa Ilićem? Uz to ističemo kako je policijskim službenicima zabranjeno ili ograničeno bavljenje privatnim poslovima, pa pitamo: je li ispitivano kakvim se to dodatnim poslovima Ilić bavi, ima li zaposlenika i ko su?

U daljem ističemo kako postoje brojna pitanja kakva bi mogli postaviti spram nama dostupnih saznanja, ali se ovom prijavom primarno fokusiramo na stvari koje su već utvrđene i na kakve se možemo referirati. Znači, imamo niz nespornih dokaza i činjenica  po kojima je ovaj krivični predmet trebao biti davno pravno okvalifikovan i zbog kojih je policiji davno trebala biti izdata adekvatna naredba, a to nije učinjeno i samo zbog toga umjesto istrage imamo totalni haos, sve izraženije nepovjerenje građana u institucije i izostanak i najmanjeg rezultata. Ukoliko neko tvrdi da se mišljenje nekog stručnjaka koji je sa video zapisa Davida Dragičevića identifikovao sa 80%, ili koliko već, vjerovatnoće moće uzeti kao dokaz onda se moramo zapitati je li cilj istrage da se utvrdi istina ili da se zabavlja javnost? U krivičnim stvarima se i DNA profil ne uzima „zdravo za gotovo“ kao dokaz, a javnosti se ovde prezentuju čiste nebuloze.

Ministar Dragan Lukač dva puta pred parlamentom „važno“ ponavlja kako nalaženje muljevitog videnog sadržaja u plućima žrtve predstavlja „dokaz“ da David nije „ugušen u lavoru“, nego nedvosmisleno u Crkvini. Zašto  glavni tužilac Želimir Lepir, kako kaže „iskusni krivičar“, nije obavijestio parlament da ministar kao činjenice predstavlja notornu glupost, i to višestruko. Ili, zašto glavni tužilac Lepir nije izvršio DUŽNU RADNJU i obavijestio narodne poslanike i javnost kako je ministar iznio niz navoda kakve nemaju apsolutno nikakve veze sa slučajem? Ili je možda istragom „stvarno utvrđeno“ da ambasadorka Sjedinjenih Država u BiH posredno instrumentalizuje Davora Dragičevića za rušenje institucija i same Republike Srpske? Tužilac Lepir je u parlamentu demantovao navod Davora Dragičevića o izbijanju zuba i lomljenju vilice, dok mu je navod Lukača da muljevit vodeni sadržaj nađen u plućima očito potiče iz Crkvine „pravno prihvatljiv“. Ili da je „jedva spriječen pokušaj ubistva“ (nepostojeći događaj), oduzimanje nepostojećeg pištolja i duševno zdravlje podnosioca prijave u vezi sa slučajem o kom su oba informisala parlament. No, ta pitanja ostavljamo gospodinu Lepiru da objasni Anketnom odboru Narodne skupštine, kao i propuštanje dužnih radnji kojima je omogućio ministru da dovodi u zabludu narodne poslanike.

Za kraj ostavljamo elaboriranje nespornih činjenica na kojima baziramo ocjenu da u predmetu postoji „osnov sumnje“ da je nad Davidom Dragičevićem počinjeno krivično djelo „Teško ubistvo“, i zbog čega je tužilaštvo davno bilo u obavezi da događaj tako okvalifikuje, te radnje službenih lica naredbom upravi ka istraživanju upravo tog krimena.

1. U vremenskom intervalu koji su potvrdila oba obducenta nad žrtvom je počinjen teškak oblik zaživotnog nasilja (nesporno krivično djelo), te mehaničko nasilno usmrćenje utopljenjem u vodi - gdje nema dokaza da je riječ o zadesu ili suicidu, pa nam elementarna logika nalaže da to percipiramo kao utopljenje ubilačke prirode. Postojanje brojnih zaživotnih povreda, gdje obducenti NISU ISKLJUČILI direktnu vezu između povreda i usmrćenja, dodatno potvrđuje „osnov sumnje“ da je u pitanju usmrćenje ubilačke prirode, ili pravnom terminologijom – ubistvo,
2. Broj, težina i raspoređenost zaživotnih povreda po cijelom tijelu (glavi, trupu i ekstremitetima) ukazuju na bezobzirno nasilničko ponašanje, kao kvalifikatoran oblik ubistva – teško ubistvo, a i vrlo vjerovatnu upotrebu oružja ili oruđa podesnih za fizičko povređivanje,
3. Postojanje više dokaza i svjedočenja po kojima je žrtva zaživotno ukazivala da joj prijeti opasnost i to od strane njemu poznate osobe, a koja je višestruko povezana sa osobom sa kojom je u kritičnom periodu imala fizički sukob, neminovno nas dodatno vodi ka ovakvoj kvalifikaciji djela,
4. U situaciji kad je nesporno da je nad nasilno usmrćenim licem zaživotno počinjeno krivično djelo, gdje nema dokaza, činjenica i saznanja da postoji ikakva mogućnost zadesne ili samoubilačke smrti, elementarni principi nalažu da to tretiramo kao ubistvo sve dok se krivično djelo ne razjasni u potpunosti i stvore uslovi za drugačiju pravnu kvalifikaciju,
5. Nepostojanje bilokakvih tragova ujedanja životinja (posebno glodara) i riba grabežljivaca i sve to povezano sa vremenskim prilikama u kojima životinje teže dolaze do hrane, sužavanje vremena provedenog u vodi od strane drugog obducenta i drugih indicija upućuje na mogućnost da širi lokalitet pronalaženja leša nije mjesto počinjenja krivičnog djela, te pretpostavke da je žtrva zaživotno ili postmortalno negdje drugdje držana,
6. Opšti princip je da se službene radnje organa krivičnog gonjenja primarno usmjeravaju ka istraživanju najtežih pojavnih oblika krimena, a normalno u domenu raspoloživih dokaza i činjenica, pa tek nakon njihovog isključivanja bave se lakšim pojavnim oblicima.
7. Tek kvalifikacija krivičnog djela u optužnici je za tužilaštvo pravno obvezujuća, a dotad se događaji kvalifikuju za potrebe pribavljanja sudskih naredbi, upravljanja istragom i radom službenih lica, predupređivanja zloupotrebnih ponašanja službenih i drugih lica (kao u ovom slučaju) i ino. Pozitivna praksa je da se krivično djelo tokom istrage i dok nisu razjašnjene sve okolnosti krimena kvalifikuje u potencijalno najtežem pojavnom obliku, uobzireno unutar dokaza i činjenica, ukoliko postoji mogućnost kasnijeg osporavanja validnosti pribavljenih dokaza po naredbi stvarno nenadležnog suda (okružni sud je stvarno nadležan za sve pojavne oblike ubistva, dok osnovni nisu),
8. Tužilaštvo rukovodi istragom i vrši nadzor nad radom službenih lica policije zbog čega je u obavezi da rad službenih lica usmjerava u pravcu istraživanja konkretnog krivičnog djela i u okviru radnji koje smatra potrebnim za procesuiranje. Sa te strane je pogrešno (standard!) i kontraproduktivno prepuštati policiji da vrši pravno kvalifikovanje, a nedopustivo da samovoljno odlučuje oko toga postoji li krivično djelo ili ne. Krajnje nedozvoljeno je da se  predstavnici institucija (koji nemaju status ovlaštenog službenog lica), pa bili i ministri, javno referiraju oko službenih radnji i krivičnog predmeta, pa sve do toga da javno isključuju postojanje krivičnog djela. U ovom predmetu tužilaštvo je višestruko propuštalo dužne radnje sprečavanja neovlaštenih lica da se miješaju u rad nadležnih organa, pa sve do korištenja krivičnog predmeta za politikantske svrhe i javne političke obračune. Posebno kad to čine odgovorna lica institucija. Konkretno: kako od kriminalističkog inspektora očekivati da radi na prikupljanju dokaza i obavještenja o krivičnom djelu sve dok njegov ministar i direktor, te načelnik uprave, javno tvrde kako nema krivičnog djela? Čak javno prijete „krivičnim prijavama sudovima“, gdje će građani „morati svoje tvrdnje potkrijepiti materijalnim dokazima u postupku pred nadležnim sudom ili će u suprotnom snositi krivičnu odgovornost i sankcije u skladu sa zakonom“ (kao u saopštenju objavljenom na zvaničnom sajtu MUP-a pod: http://www.mup.vladars.net/index.php?vijest=18504&vrsta=novosti ). Još samo da su kazali o kom zakonu govore obzirom nijedan pozitivni ne propisuje takve navode. Zašto je tužilaštvo propustilo dužnu radnju da reaguje na ovakvo elkatantno protivustavno i protivpravnojavno javno zastrašivanje građana moraće neko objašnjavati istražnoj komisiji Savjeta Evrope.

Danas je punih 60 dana o dana prijavljivanja nestanka Davida Dragičevića i uz svu silu angažovanog ljudstva i sredstava nema apsolutno nijednog konkretnog rezultata. Analizirajući ukupnu situaciju sumnjamo kako je cilj pojedinih lica involviranih u postupak i izvan njega razvlačenje i obesmišljavanje postupka u cilju donošenja naredbe o nesprovođenju istrage, a kako bi to spriječili prinuđeni smo na ovakvo pravno reagovanje.

U Banjaluci, dana 17.05.2018. godine

OŠTEĆENI:

Davor Dragičević

PRIJAVITELJ:

Borislav Radovanović"