JAVNA PRESUDA ŽELIMIRU LEPIRU (V): Ubili sina, pa udarili na oca!

Piše: Borislav Radovanović

Dolazak međunarodnih istražilaca povodom ubistava Davida Dragičevića i Dženana Memića pokazuje da se građani Bosne i Hercegovine ipak mogu izboriti za istinu i pravdu. To u konkretnome znači pretpostavku da bi tužioci poput Želimira Lepira (i slični njemu) ostatak života mogli provesti na robiji. Zasluženoj! U ovom zadnjem nastavku feljtona objavljujem nepobitne dokaze Lepirovog saučestvovanja u krivičnim djelima protiv Davora Dragičevića. Nakon ubistva sina zločinci su krenuli da likvidiraju oca koji je razotkrio njihove nezakonitosti, sve to legitimno prijavio, da bi na kraju svjedočenjem i dokazima utemeljio prijavu. Onakav brutalan napad na Davora počinjen je samo kako bi zločinci spriječili njegovo svjedočenje.

U prvih mjesec-dva bavljenja ubistvom mladog umjetnika i studenta, pa i deklarisanog borca protiv organizovanog kriminala, Davida Dragičevića, ukazao sam kako bez međunarodne reakcije nećemo doći do istine i pravde. Vrlo precizno sam kao ključ rješenja apostrofirao angažovanje međunarodnog istražilačkog tima. Dođosmo i do toga, gdje opet moram naglasiti kako je "PRAVDI ZA DAVIDA" valjalo izdržati onakav progon i brutalno nasilje. Dolazak međunarodnih istražitelja isključivo je rezultat naše teške borbe i istrajnosti! 

Zašto je ovakvo reagovanje međunarodnog faktora važno? Naprosto: Lepir, Vrećo, Lukač, Ilić, Ćulum i drugi više neće biti u poziciji da (kao do sada!) sami odlučuju o sopstvenoj odgovornosti. Nema iole normalne države u vaskolikom svijetu koja bi dopustila ovakvu situaciju punu godinu. Na najmanji znak sumnje da su policijski i pravosudni moćnici involvirani u neko teško krivično djelo normalne države takve onemogućavaju u daljim zloupotrebama položaja i moći. Bar dok se ne istraži njihova eventualna odgovornost. Ko normalan dozvoljava osumnjičenima da sami istražuju sopstvenu krivičnu odgovornost?

Gdje još u svijetu postoji primjer da roditelji ubijenog djeteta DOKAZUJU nezakonitosti pravosudnih i policijskih moćnika, a država istim tim zločincima dozvoljava/omogućava da progone roditelje i sve koji im pomažu? Da bog sačuva! U prethodnim dijelovima ovog feljtona detaljno sam obrazložio nezakonitosti Želimira Lepira, pa i kako je Davor Dragičević sve to razotkrio i čak validno procesuirao. U ovom feljtonu, kao i u nebrojeno drugih tekstova, egzaktno sam pokazao da jedan konobar i roditelj razoren ličnom tragedijom pokazuje više stručnog znanja od "glavnih tužilaca". U prethodnom nastavku objavio sam i sadržaj prijave iz koje se to nesumnjivo vidi.

Moram podsjetiti da je Davor još 20. avgusta prošle godine našom zajedničkom dopunom prijave za "teško ubistvo" procesuirao Lepira, Vreću, Lukača, Ilića, Ćuluma i Ivanića za konkretna krivična djela počinjena u namjeri prikrivanja zločina i sprečavanja istrage. Uz prijavu predložili smo i konkretne dokaze i svjedoke kakvima "zakivamo" krivični predmet. Objavio sam i to da sam u tom predmetu početkom decembra svjedočio, te da je Davor potonje trebao nastupiti kao ključni svjedok. Time bi postupajući republički tužilac, dopadalo mu se to ili ne, morao narediti lišavanje slobode i zatražiti pritvaranje Lepira, Vreće, Lukača, Ilića i Ćuluma. Zakonske obaveze i pravila struke to nalažu!

A kako su zločinci izbjegli/spriječili takav ishod, odnosno da Davor svjedoči i tužiocu preda materijalne dokaze u svom posjedu? Zamislite, Lukač i Ilić prijaviše Davora da ugrožava njihovu sigurnost. Kako prijaviše "krimen" tako i narediše policiji da Davora uhapse i drže 24 časa. I tu dolazimo do one nikad razjašnjene odluke Glavnog republičkog tužioca Mahmuta Švrake da po toj prijavi postupa prijedorsko okružno tužilaštvo. Znate li zašto je Švraka morao donijeti takvu odluku?

Švraka je još u septembru Davorovom i mojom prijavom zadužio tužioca posebnog odjeljenja republičkog tužilaštva. Dakle, znao je da Davor tereti Lepira za počinjene nezakonitosti, pa i sa kakvim dokazima i pravnim tumačenjima. Zbog toga formalnopravno nije mogao dozvoliti bilokakvo dalje Lepirovo učešće u postupcima protiv Davora, a posebno kad su u pitanju prijave Lukača i Vreće - koje je Davor prethodno prijavio zajedno sa Lepirom. Švraka bio prinuđen na prenos nadležnosti na prijedorsko tužilaštvo iz prostog razloga obaveznog izuzeća tužilaca i sudija koji su po ma kom osnovu povezani sa krivičnim postupkom.

Pisao sam o tome kako su i u Prijedoru obespravljivali Davora, međutim ključno je da tužilac nije zatražio određivanje pritvora ili kakvih drugih mjera. Time nisu uspjeli spriječiti Davorovo po njih pogubno svjedočenje pred republičkim tužiocem. U namjeri da Davora eliminišu kao opasnog svjedoka ponovo ga prijavljuju za upućivanje prijetnji.

Ovim dolazimo do ključne Lepirove nezakonitosti. Policija je 25. decembra ponovo uhapsila Davora po Lukačovoj prijavi, međutim to se pravno moglo tumačiti samo kao produženo krivično djelo - koje je već prijavljeno. Sa te pozicije policija je Davora MORALA sprovesti u prijedorsko tužilaštvo koje je već postupalo po tom predmetu. Elem, to nije učinjeno.

Znamo da je ovoga puta Davor sproveden u banjalučko tužilaštvo. Želimir Lepir sa pozicije glavnog tužioca i po odluci glavnog republičkog tužioca Švraka NIJE SMIO DOZVOLITI Davorovo sprovođenje u njegovo tužilaštvo. Međutim, ipak je suprotno zakonu i pravilima struke omogućio nezakonitu volju policije da Davora sprovedu tamo gdje nisu smjeli. Normalno, sve to je bio dio njihovog kriminalnog dogovora, a u čemu je učestvovao i Mahmut Švraka. Treba znati da je Švraka bio u pravnoj obavezi reagovati i narediti da Davora sprovedu u Prijedor. No, on je pogazio sopstvenu odluku!

Elem, postupajući tužilac u Banjaluci, suprotno željama Lukača, Lepira i bratije, ponovo pušta Davora da se brani sa slobode. Možda bi on i tražio određivanje pritvora, ali kako da to učini za nepostoječe/izmišljeno krivično djelo? Znači, Davor je i dalje u poziciji da realizuje po sve njih pogubno svjedočenje u republičkom tužilaštvo. Treba reći i da Miodrag Bajić svu tu ujdurmu posmatra bez ikakve reakcije, a odlično je svjestan zakonske obaveze zaštite svjedoka u krivičnom postupku. Svi oni zajedno su pripadnici iste bande koju treba doživotno pozatvarati.

Ovim dolazimo do vrhunca nezakonitosti počinjenih prema svjedoku Davoru Dragičeviću. Sad Lukač, Ćulum, Lubura i bratija Davora prijavljuju Republičkom tužilaštvu i to (ni manje ni više!) za ugrožavanje ustavnog poretka. Čak i studenti prava mogli su ocijeniti za kakve nebuloze je Davor prijavljen, ali zločinačko udruženje ne brine zakonitost i pravilnost, nego kako da Davora potpuno eliminišu kao opasnog svjedoka. 

Znači, Davor jasno vidi da pred republičkim tužilaštvom neće biti tretiran kao svjedok, kako je to zakonski trebalo biti, nego kao osumnjičeni za nepostojeće krivično djelo i u montiranom postupku. I šta je u datoj situaciji trebao učiniti? Možda pustiti da ga pritvore u ćeliju sa čaršafom? Već je znao da je banjalučka policija izmislila novi pojavni oblik ubistva - kako sam to nazvao "čaršafovanje". 

Moram ovde objelodaniti još jednu dimenziju dešavanja. Svi znamo koliko je Davor Dragičević hrabar čovjek i sa te strane nije mu bilo lako ukazati da mora voditi računa o svom životu. Nema taj čovjek ni mrve straha od smrti, ali je shvatio kako mora preživjeti da bi SVJEDOČIO. Mora živjeti da bi uradio ono šta su banditi svim prednje pomenitim nezakonitostima pokušali spriječiti! 

Pošto se u javnosti često špekuliše da Davor nema dokaze ili da izmišlja neistine, šta "podgrijava" čak i advokat  Ante Nobilo, evo i nekoliko podataka koji to pobijaju. Davor tačno zna gdje treba izuzeti materijalne i lične dokaze koji potkrepljuju svjedočenje doktora-mrtvozornika Miljkovića o tome da njegov David kod sebe nije imao mobilni telefon i predmete navodno pokradene iz kuće Rađenovih i to sve do dovoženja tijela u Karanov zavod. I meni je to poznato! Znači, možemo nesporno dokazati podmetanje lažnih dokaza u svrhu prikrivanja zločina i sprečavanja istrage.

Primjera radi Davor zna i kako dokazati ko je uputio posljednji poziv na Davidov telefon. Više i nije neka tajna da je to učinio sam David. Pozivao je svoj broj jer mu je telefon otet na Trgu Krajine. Zato je tužilac Dalibor Vrećo punih 100 dana odugovlačio sa naredbom za pribavljanje listinga poziva, a znajući kako se pojedini važni podaci čuvaju svega tri mjeseca. 

Za to vrijeme MUP je nezakonito nadzirao pristupanje podacima o Davidovoj telekomunikaciji i sprečavao svaki pokušaj da se ti podaci pribave. Niko od operatera M:tel-a nije smio pristupiti tim podacima jer su svi znali da policija odmah zove i traži objašnjenje šta se dešava. Čak je policija i dolazila da ispituje radnike/operatere. 

Pola sata prije početka sjednice Narodne skupštine o Davidovom slučaju rukovodstvo M:tel-a tražilo je od zaposlenih potpisivanje izjava o obaveznosti čuvanja podataka poslodavca i to striktno u svrhu zastrašivanja zaposlenih kako ne bi pribavili iznimno važne dokaze zločina. Zato sam u svojim tekstovima Lukača titulirao kao "tehničkog direktora" M:tel-a. 

Kad smo već kod ovog teleoperatera valja znati i kako je kompletan kriminal enormnih razmjera u predmetima "Port Rojal" i "Plejade", zbog kojih je David i ubijen, vršen preko M:tel-ovih resursa. Treba znati i da je Davor uspio sačuvati Davidov laptom sa dovoljno tragova po kojima je moguće istražiti prednje navode. Nisu Lukačovi ubačeni igrači baš sve uspjeli uništiti! Nadam se da je nakon ovih nekoliko informacija jasno zbog čega je David Dragičević opasan svjedok organizovanog kriminala zbog kog mu je dijete ubijeno, odnosno zbog čega su ga onako progonili zločinci koje je prijavio. No, to je tek djelić stvarne i zastrašujuće istine.

Za kraj ostavljam još jednu već pomalo zaboravljenu činjenicu. Trinaest dana nakon objelodanjivanja informacije koga i za koja krivična djela smo Davor i ja prijavili Republičkom javnom tužilaštvu uslijedilo je moje hapšenje. Svašta je o meni tada plasirano u javnost, no ono ključno nije - da sam prijavitelj i time svjedok u krivičnom postupku Davidovog (teškog!) ubistva. No, koliko je to hapšenje bilo zakonito?

Zna se da sam pušten zbog straha od organizovanog masovnog dolaska članova "PRAVDE ZA DAVIDA" u Prijedor, šta bi svakako rezultiralo medijskom, političkom i institucionalnom krizom. Kako onda objasniti javnosti da su me uhapsili za nepostojeći prekršaj? Znate li kakav je trenutni status tog predmeta? Nakon pola godine morao sam sudu podnijeti zahtjev da policiji na pretpretresnom ročištu naredi da mi uruče optužni akt (zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka) i predoče dokaze. Da mi na sudskom ročištu objasne zašto sam uopšte uhapšen! Pa da objasne i onakvo zatvaranje, mučenje, nasilje i obespravljivanje. 

Je li normalno da "optuženi" traži da mu dostave optužni akt kako bi uopšte znao zašto je procesuiran? Nije se to samo dogodilo u mom, nego i u Davorovom slučaju. Samo u Republici Srpskoj je moguće da ljude hapse i sprovode u tužilaštva i sudove, a da im uskraćuju pravo da uopšte znaju zašto ih procesuiraju. Pritom to čine moćnici koje su ovi prijavili za teška krivična djela i koji imaju status svjedoka. 

Eto iznio sam samo neke dimenzije spornih dešavanja, a kakve će međunarodni istražioci svakako morati razmotriti. Ukoliko igdje u svijetu nađu sličan primjer Davor i ja ćemo prihvatiti da nas pokažnjavaju - normalno ako nam prvo saopšte zašto smo uopšte procesuirani. Problem je što takvog primjera nema u vaskolikom svijetu i to će međunarodni istražioci morati konstatovati kao činjenicu. Poslije toga zna se ko će robijati!