Piše: Borislav Radovanović

Očekivano, policajac Goran Jeličić nakon devet mjeseci pušten je iz pritvora i to bez optužnice za ubistvo Irene Predojević. Nikad u ovom predmetu neće biti suđenja jer to podrazumijeva i otkrivanje istine o postojanju policijsko-pravosudnog zločinačkog udruženja, pa sve do povezivanja Ireninog ubistva sa brojnim monstruoznim zločinima. Prije osam godina upravo zbog tih stravičnih ubistava zatražio sam parlamentarni nadzor, ali me je dr Nenad "Mengele" Stevandić jednostavno "izradio".

U tekstu "PAŽNJA: Policija ubija!" pojasnio sam okolnosti lišenja slobode policajca Jeličića, kao i druga dešavanja bitna za ovaj zločin, tako da se na ista nema potrebe ponovo referirati. Koga zanima sadržaj tog teksta i drugih objavljenih na tu temu neka jednostavno klika na donje naslove.

PAŽNJA: Policija ubija!

Zato u strartu možemo preći na dešavanja iz 2007. godine, a u pitanju su pojedinosti kakve ranije nisam objelodanio. Priča započinje kada inspektor ("izvjesni gospodin Radovanović") tadašnjem tužiocu Milanu Tegeltiji otkriva saznanja prikupljena u istrazi ubistava Irene Prdojević, Predraga Vrbana i Seada Kanurića (povezanih!).

Mogla je javnost upratiti reagovanje Milana Tegeltije povodom prijave "izvjesnog gospodina Radovanovića" (kako me nazvao) za korištenje lažne diplome. Ukoliko je Tegeltija doista zaboravio ko je "izvjesni", a u šta realno sumnjam, nije problem da ga ovako javno podsjetim.

Priča ide ovako. Te 2007. godine tužilac Tegeltija, zajedno sa policijskim "stručnjacima" Nedeljkom Luburom, Goranom Mikanovićem i Milom Dobrijevićem, ispituje jedno lice koje se višestruko dovodilo u vezu sa ubistvima Predojevićeve, Vrbana i Kanurića. I ta rabota im nije išla od ruke, a dobrim dijelom jer su svi bili dobrano pijani (za njih nešto karakteristično!).

U nastojanju da doprinesem istrazi lakovjerno otkrivam određena saznanja. Od starta sam pomagao kolegama na tim predmetima, pa su mi bila poznata brojna saznanja i izvan onoga oficijelnog. Zato sam sa svega par pitanja bukvalno rasplakao saslušavano lice.

Tegeltija i ostali prvo su se čudom čudili o kakvoj to zakopanoj lešini psa ispitujem lice, a kad su vidjeli njegove reakcije shvatili su da to nije nimalo bezazleno. Konkretno, opijat (nabavljen iz Švedske!) kojim je omamljen Sead Kanurić prvo je testiran na jednom psu.

I lešina psa je zakopana u istom dvorištu gdje su nađeni i leševi Kanurića i Vrbana, ali do danas nije iskopana, niti je odrađeno ono šta se trebalo i moralo. Iznenađen situacijom Tegeltija otpušta ovo lice, a potom mu saopštavam još mnoštvo detalja važnih za istragu.

Svi smo znali koja lica i kako treba obraditi i Tegeltija meni nalaže dalje radnje. Lubura se složio, no Goran Mikanović ulazi u otvorenu svađu sa Tegeltijom tražeći da on i Dobrijević odrade naredno lice. No, stvari se dramatično komplikuju.

ZAŠTO SE UBIO BORIS SAMARDŽIJA?!

Nakon par dana Lubura sa ekipom hapsi lica koja smo operativno povezivali sa ovim ubistvima, a kad ne nalaze valjanih dokaza primjenjuju silu i oružje. Tome se suprotstavljaju Mikanović i Dobrijević, pa dokazi do konflikta. Posebno između Gorana Mikanovića i Darka Ilića.

Uskoro Lubura doznaje da su prebili lice pod zaštitom tadašnjeg direktora policije Uroša Pene, pa se valjalo čupati. Zato se miri sa Mikanovićem i Dobrijevićem, pa sva trojica ovo lice ubjeđuju da sam mu sve to ja "spakovao". Za nagradu Mikanović zapošljava suprugu (i još dvije osobe) kod tog lica i to na očigled cijelog Prijedora.

Normalno, za sporna nezakonita i koruptivna dešavanja zna i postupajući tužilac Tegeltija, no i on je fokusiran na "nagradu" zbog razaranja istrage oko ubistava Predojevićeve, Vrbana i Kanurića. U krajnje nezakonitoj proceduri "srbački klan" imenuje ga na poziciju predsjednika suda!

Meni, sa druge strane, prijete direktorom Penom i drugim "odmazdama", no u pitanju je nešto na šta sam već bio uveliko naviknut. Mnogo teži problemi nastupaju kada hapsim serijskog ubicu Radu Radinovića. Gdje počiva ključni problem?

Prijedorski policijski "stručnjaci" su stradanja Gordane Milosavljević, Doris Bajilo i Dušanke Stanković prijavili kao zedesne smrti ili kao nestala lica. Stvarnu istinu otkrivam kada mi Radinović priznaje ubistvo Doris Bajilo i pokazuje gdje se nalazi njeno mrtvo tijelo.

Prije okončanja uviđaja na mjestu pronalaženja nesrećne Bajilo dobijam priznanje i ubistva Gordane Milosavljević. Dakle, Gordana se ipak nije zadesno utopila, nego je mučki ubijena - baš kako smo kolege i ja to tvrdili sedam mjeseci.

Upravo nam Radinović otkriva stvarno mjesto ubistva (na Kozari!), pa kako je njeno mrtvo tijelo prevezao do mjesta pronalaženje na obali Sane i sve do toga gdje je odbacio njene stvari. Normalno, priznaje i kako je poslije smrti prodao njen mobilni telefon, odnosno dokazno potvrđuje ono šta smo prethodno već znali.

Situacija kulminira kada otkrivam kako su moji šefovi Mile Dobrijević i Željko Stojanović krili materijalni dokaz (burmu) i bitne informacije zločina nad staricom Dušankom Stanković. Tri godine su skrivali dokaz, a predali su mi ga tek nakon prijetnje da ću zatražiti sudsku naredbu za pretresanje njihovih kancelarija.

Očekivano, kada sam ponovo saslušao pojedina lica, ali sada uz predočavanje (godinama skrivane!) burme, stravična istina je otkrivena. Ova starica nije se zadesno ugušila dimom, nego je opljačkana i ubijena, a Radinović je pokušao zapaliti stan radi prikrivanja dokaza.

Na identičan način ovo ubistvo smo mogli riješiti tri godine ranije, pa da nesrećne Gordana i Doris i danas žive, ali su "lešinari" odlučili drugačije. I bili su do kraja odlučni u namjeri da spriječe zakonitu istragu, a šta najbolje dokazuju naredna dešavanja.

KO SU NAJVEĆI MONSTRUMI REPUBLIKE SRPSKE I KAKO ŽIVJETI SA NJIMA!???

U pritvorskoj jedinici KPZ Tunjice zvjerski je ubijen Prijedorčanin Ferid Memić i to u sobi koju je dijelio sa Radinovićem. Istraga nikada nije sprovedena! Tih dana tražim dovođenje Radinovića iz pritvora radi novih saslušanja, čime situaciju dovodim do usijanja. Posebice jer nije bila tajna da je Radinović sarađivao oko ubistava Irene Predojević, Vrbana i Kanurića, ali i oko više slučaja teškog seksualnog zlostavljanja djece.

Informacija da Radinović nikada neće biti sproveden na to saslušanje, odnosno da je njegova likvidacija plaćena 50 000 maraka, pokazala se vjerodostojnom pronalaženjem njegovog "obješenog" leša (koliko možemo vjerovati obdukciji Željka Karana?). Četiri godine od mene je skrivano njegovo "oproštajno pismo" - iako je dobrim dijelom meni bilo i namijenjeno.

Znate li šta se dogodi kada inspektor MUP RS poveže desetak ubistava? Zbog višestrukih pokušaja likvidacija, napada, prijetnji, nezakonitih progona i sličnih "uticaja" mora pobjeći na bolovanje. Čisto da bi pokazao kako je "odustao" od daljeg traganja za istinom i tako smanjio sopstvenu ugroženost.

No, nisam odustao od dalje borbe, nego sam otvarao nove i nove institucionalno zataškane zločine. Primjera radi otkrio sam da Dragoslava Egeljića nije pregazio kum mog načelnika Gorana Mikanovića, nego njegova pijana ljubavnica (sa njim kao suvozačem!).

Jeste kum prihvatio "odgovornost" i moj vajni načelnik mu je izdejstvovao tri mjeseca zatvorske kazne, pa čak i platio 4 500 maraka da ovaj ne bi ni dana robijao. Problem su bile jedino folije sa DNA tragovima koje sam tokom uviđaja izuzeo sa upravljača i mjenjača vozila, a koje su identifikovale stvarne krivce. Zato su po odobrenju vrha MUP-a i uništene!

Mogu govoriti o mnoštvu slično zataškavanih monstruoznih zločina, ali se zadržavam na onome zbog čega sam prije osam godina tražio parlamentarni nadzor u prednje pomenutim krivičnim predmetima.

Kada profesionalac zbog teških nezakonitosti službenih lica ne može kroz MUP i tužilaštvo doći do istine naprosto se obrati institucijama nadležnim za kontrolu rada policije. Pored ubistava predložio sam i kontrolu rada povodom desetak samoubistava mojih sugrađana počinjenih zbog torture lokalnih zelenaša (računajući i "uniformisane"!). Zbog iniciranja te istrage sam i zapao u nemilost Dodikovog režima, odnosno sukobio se sa policijsko-pravosudnom mafijom o kojoj pišem godinama.

Nakon teksta možete vidjeti fotografije dokumenta kojim sam 2011. tražio kontrolu rada po navedenim predmetima. Od tadašnje vlade i predsjednika Dodika iskreno nisam ništa ni očekivao, a Ustavnom sudu RS sam se obratio samo kako bih na "adekvatnom mjestu" deponovao ovaj legitimni zahtjev (dokaz traženja kontrole!).

U stvari fokusirao sam se na Odbor za bezbjednost NS RS, odnosno na parlamentarni nadzor. Jedno vrijeme tadašnji predsjednik odbora, dr Nenad "Mengele" Stevandić, zavlačio me je lažnim obećanjima da će predstavka biti raspravljena na tom tijelu i na parlamentu.

Kada skontam da me neko laže praktikujem provjeriti sa kim imam posla. Još tada saznajem pozadinu ubistva banjalučkog inspektora Miodraga Šušnica, odnosno čime policijsko-pravosudna i režimska mafija godinama ucjenjuje Stevandića. Shvatam i da neke istine nikada neće biti otkrivene.

Elem, odavno znam da su određeni zločini "osuđeni" na nedostižnu istinu, a ipak se i dalje borim. Zašto? A šta mi je drugo preostalo? Kada prihvatim ovakvu situaciju smatraću sebe saučesnikom - nešto na šta nisam spreman. Niti ću ikada biti!

Sa druge strane, Goran Jeličić jeste sumnjiv u vezi ubistva Irene Predojević, ali svakako nije jedini pripadnik policije kog valja istraživati. Neke sam jasno identifikovao ovim tekstom. Baš kao što valja istražiti i tužioce Milana Tegeltiju, Mirjanu Miodragović Basrak i upravo Mladena Mitrovića - koji najavljuje optužnicu.

Znate li zašto Goran Jeličić neće biti formalno optužen? Pa nakon optužnice moraju njemu i advokatu ustupiti sve akte iz ovog i povezanih zločina. Očekivati da instutucionalna mafija nekom ustupi sve ono šta godinama skriva zaista je neozbiljno. Baš kao što je iracionalno nadati se da će Dodikov režim dozvoliti istragu o policijskim i tužilačkim monstrumima preko kojih godinama vlada.

No, valja nam se boriti, jer u biti alternative nemamo... To je i jedini razlog zašto sam se od starta priklonio ideji i borbi "PRAVDE ZA DAVIDA". Nakon prednjih navoda valjda je jasno i zašto je Dodikov režim onako reagovao prema meni - posebno kada sam dospio u poziciju vršenja parlamentarnog nadzora za šta sam se godinama borio.