BORAC, REFERENT ILI RATNI ZLOČINAC: Početak sage o ulozi Radovana Viškovića u srebreničkim zločinima

Znamo kako je „hotelski borac“ Radovan Višković svoju pomoć nudio za evakuaciju srebreničkih Bošnjaka, pa logički pitamo: šta je činio tokom potonjeg progona 350 000 Srba?  Ovim započinje raskrinkavanje Viškovićeve stvarne uloge u Srebrenici, a koja potencijalno određuje karakter zločina i neprocesuirane kreatore i izvođače.

Svako se danas deklariše borcem iako realne BORBE nije vidio, a kamoli sa puškom stao naspram ratnih neprijatelja i svoju porodicu i narod konkretno branio. Bez obzira o kojoj zaraćenoj trani govorili. Uključujući i REFERENTA saobraćajne službe Glavnog štaba VRS Radovana Viškovića, poručnika po činu koji je „komandovao“ gomili papira kakve je kao i svaki birokrata samo gomilao i gomilao.

Sa papirima su vodili „ljute bitke“ u hotelu Han Pijesak, tako da Viškovića jedino možemo svrstati u kategoriju „hotelski borac“. I to po osnovu svjedočenja njegovog neposrednog pretpostavljenog, pukovnika u penziji Željka Kerkeza, koji kazuje: „Ja sam imao dvojicu referenata. Poručnika Viškovića i poručnika Mirovića. Jedan je uvek morao biti na… u odelenju“. Normalno, odjeljenje je djelovalo u pomenutom hotelu.

Pritom Kerkez ne misli na Gorana Viškovića kog Tužilaštvo BiH goni za već presuđene zločine, a samo kako bi zataškali aferu oko stvarne uloge aktuelnog premijera Republike Srpske u umobolnim zločinima Srebrenice. To ukazuje njegov sljedeći svjedočki navod: „Ja sam sa vozilom kojim je upravljao moj pomoćnik, RADOVAN VIŠKOVIĆ, sa pukovnikom Simovićem, krenuo tog dana negde u prepodnevnim časovima, sa Han Pijeska. Znači, iz sektora pozadine. Odnosno iz lokacije moje službe“.

Za neupućene, riječ je o njihovom odlasku u Potočare od 13. jula 1995. godine, gdje ćemo se datumom baviti i u kasnijim objavama. Pukovnik Kerkez sebe je solidno „zaštitio“ od pitanja: ko je organizovao onolika silna prevozna sredstva potrebna za transport jedinica koje su osvojile Srebrenicu? Reče da je njegova služba u tome zaobiđena, ali uz apostrofiranje kako se u kritičnim danima nalazio na „liječenju u Beogradu“. Kao i mnogi drugi.

Sugerisao je da na sporna pitanja može odgovoriti poručnik Radovan Višković koji ga je zamjenjivao u odsustvu. Kao razlog svoje odluke da odu u Potočare naveo je saznanje iz medija da o vršenju evakuacije bošnjačkog stanovništva, pa su kao odgovorni profesionalci otišli na lice mjesta i ponudili „pomoć“ u izvršenju zadatka.

Podrazumjevano: kao „humanisti“ Kerkez, Simović i Višković pomoć su nudili u evakuaciji žena, djece i druge nejači, dok o „evakuaciji“ muškaraca radi masovnih streljanja oni nisu znali ništa. Temom prevoženja muškaraca do Zvornika, Milića i gdje su sve vršena masovna streljanja, kao i masovnim grobnicama i njihovim dislociranjima bavićemo se u narednim tekstovima, a današnji fokus upravo je na evakuaciji nejači.

Znači, saobraćajna služba Glavnog štaba VRS raspolagala je sopstvenim prevoznim resursima i po potrebi angažovala je dodatna sredstva. Pošto su njihova sredstva, bar po tvrdnjama svjedoka Željka Kerkeza, bila neiskorištena ponudili su ih za evakuaciju Bošnjaka okupljenih u Potočarima. Priču svodi na civile i njihovu „humanost“ - bez upuštanja u stvarna dešavanja. O započinjanju ljudskom umu nepojmljivih zločina navodno ništa nisu znali.

Ostanimo zasad na navodu pukovnika Kerkeza kako su on i REFERENT Višković „brinuli“ o civilnoj populaciji. Znači, ponudili su svoje ljudstvo i resurse za transport bošnjačke nejači iz Potočara, kazano im je da pomoć nije potrebna i oni su se vratili u svoj HOTEL. Kako i priliči „hotelskim borcima“!

Nakon svega tri sedmice kreće pogrom 350 000 Srba iz Hrvatske i 13 zapadno krajiških opština tadašnje Republike Srpske. Srbi su dominantno pješice ili sa zapregama bježali da sačuvaju žive glave. Traktorima i autima vozili su samo „srećnici“ koji su nekako uspjeli doći do goriva. Nekih dva mjeseca trajala je ta srpska golgota i rasprostirala se na par stotina kilometara.

Pitanje za pukovnika Kerkeza i njegovog REFERENTA Viškovića glasi: jesu li bar jednom iz svog hotela otišli na lice mjesta i ponudili pomoć nekom od 350 000 paćenika našeg naroda? Jesu li prema Srbima bili „humani“ kao prema srebreničkim Bošnjacima? Prosto pitanje, zar ne? Neka kažu mjesto i vrijeme sa sličnom „brigom“ za patnje sopstvenog naroda.

Meni demagogiju ne mogu prodavati jer sam lično SVJEDOČIO kako srpska nejač sa svojih ognjišta bježi bez ičega u pukom spašavanju života. Ponajviše pješice i kroz teško prohodne prostore! Od žrtava „Oluje“ u Hrvatskoj, pa do sve i jedne pale opštine između Bihaća i Prijedora.

Prijedorski VII odred Brigade specijalne policije MUP-a sa nekoliko hvale vrijednih manjih jedinica u svaku izgubljenu opštinu prvi je ulazio i zatvarao pravce napada, a posljednji izlazio - DOK SRPSKA NEJAČ NIJE USPJELA POBJEĆI. Primarni zadatak bio je zaustaviti napad dok narod ne napusti ugroženo područje. Nekad su izvlačenja odsječenih dijelova odreda ili pojedinaca trajala danima i sedmicama, no to su redom momčine sposobne za svaku moguću i nemoguću situaciju.

Tako je bilo sve do Sanskog Mosta gdje smo uspjeli razbiti napad, osigurati dalje uvođenje jedinica i raspoređivanje snaga u odbrani opštine. Nekih mjesec dana uspješno je branjen ovaj prostor, stanovništvo se čak masovno vratilo, a onda je Sanski Most „pao“ – BEZ ISPALJENOG METKA.

Još jednom smo se posljednji povukli preko Ljubije, te produžili do Oštre Luke i rasporedili se za odbranu svog Prijedora. Pisao sam mnogo puta kakvim napadom smo preduprijedili raspoređivanje snaga ABiH, pa onda probili se do Koprivne. Danas je međuentitetska granica tamo gdje smo izdržali pet dana dok se snage nisu rasporedile iza nas i tako odbranile Prijedor.

Znate, mi nismo kao 30. divizija ABiH napustili položaje i svoje porodice ostavili na milost neprijatelja, nego smo nadljudskim snagama odbranili Prijedor. Po tome se razlikujemo od Nasera Orića i njegovih „heroja“ koji bez ispaljenog metka ostaviše nebranjenu Srebrenicu. Eto, da ne brojimo sve one izgubljene opštine u kojima smo uspjeli sačuvati bar živote nesrećnih Srba.

Iz te vizure mene lično boli Srebrenica. Znam kako se gine za sopstveni narod, jer je 58 odsto odreda izginulo ili izranjavano u tih par mjeseci. Moji saborci su istinski heroji srpskog naroda, na mukama i djelima dokazani! Nikad sebe nisam poimao hrabrim jer sam u rat ušao kao odlično obučen vojni specijalac, a herojima smatram ljude koji su u borbe išli srcem i bez adekvatne obuke i iskustva.

Nije hrabrost kada odrađujete stvari za koje ste prethodno osposobljeni i istrenirani, nego kad herojske podvige činite instinktom ili pod laičkim pretpostavkama kako se izvode određena dejstva. Moja malenkost borila se zajedno sa iskonskim herojima ovoga naroda i sa te pozicije znam o čemu govorim. Zato dan rata nisam proveo u vojnoj policiji šta je moj VES i vrhunska obuka omogućavala, nego isključivo na prvoj liniji odbrane. Ili napada.

U to vrijeme u Bosni i Hercegovini nisam imao „saksiju zemlje“ da branim, sve naše ostalo je u Hrvatskoj, a porodica mi je bila u Srbiji. Borio sam se za očuvanje Jugoslavije kojoj sam dao vojničku zakletvu, a kad su mi to uzeli naprosto sam branio svoj narod. Baš kao i oni protiv kojih sam ratovao. Razumjevanje među pravim borcima nikad nije bilo problematično.

Moj otac je tokom „Oluje“ poginuo na Plješevici i to kao heroj koji nije prihvatio predaju ostatka čete. Njih dvadesetak pokušalo se probiti iz obruča i svi su izginuli, dok su zarobljeni saborci nakon mjesec i po razmjenjeni. Kako je uvijek govorio – živ u ruke neprijatelju nije pao, a njegove ostatke uspjeli smo sahraniti tek nakon 22 godine.

Zato meni Višković i slični „hotelski borci“ ne mogu prodavati maglu, nego čekam da kažu datum i mjesto njihovog angažovanja tokom srpskog egzodusa 1995. godine. Taj ogroman prostor srpskog stradanja pregazio sam vojničkom čizmom i sa punih 13 okvira (390 metaka) za automatsku pušku, pored 10-15 kutijica dodatne municije i nekoliko ručnih bombi.

Takva borbena moć bila je „smiješna“ spram pokojnog Ribara sa M-84 mitraljezom i 1.800 metaka na sebi, uz municiju dvojice nosilaca. Sjećam se kada je naš legendarni komandant general Goran Sarić negdje 1999. godine objašnjavao da je takav oblik borbenih dejstava budućnost svjetskog ratovanja. Koliko je bio u pravu danas gledamo u Ukrajini. Male i visoko mobilne jedinice sa moćnom podrškom čine čuda, a u šta sam se uvjerio tokom sopstvenog ratnog puta i lako prepoznajem današnju rusku taktiku.

Nadam se kako iz ove vizure shvatate zašto nisam Radovanu Viškoviću dozvolio da se deklariše borcem, nego sam ga „uvrijedio“ ISTINOM. Ukoliko uvedemo kategoriju „hotelskih boraca“ on će imati pravo sebe svrstavati među borce. Ili neka se deklariše REFERENTOM kako to svjedoči njegov neposredni pretpostavljeni.

Zasad ga javno pozivam da kaže šta je činio tokom zastrašujućeg progona 350 000 Srba sa vjekovnih ognjišta. Znamo kakvu „humanost“ je pokazao prema srebreničkim Bošnjacima, koje je njihova i politika i vojska sramno ostavila na (ne)milost neprijatelju, pa me zanima kakav odnos je imao spram stradanja sopstvenog naroda. Ili je samo gledao kako u hotelskoj menzi napuniti svoju debelu guzicu?!

Nadalje ćemo se baviti stvarnim razlozima Viškovićevog odlaska u Potočare i ulozi u zločinima koji će Srbe vijekovima pratiti kao teška sramota. Jeftine mantre sa zamjenom identiteta oko rođaka mu Gorana Viškovića kod mene ne prolaze, nego samo istina zasnovana na egzaktnim dokazima. Uz apostrofiranje kako do istine vodi nebrojeno puteva.

Rekao sam Viškoviću da je lijepu budućnost sebi zamislio. Meni je ovde uništio život, a sad bi da u Sarajevu planduje sa većom platom od premijerske. Od toga nema ništa jer javna istraga protiv ovog „srpskog Ajhmana“ već je započeta i sa istom mu se valja suočiti. Moje je da objavljujem dokaze i na bazi istih delegiram određujuća pitanja.

Hoće li ista pitanja i objavljene dokaze Viškoviću podastirati drugi poslanici Parlamentarne skupštine BiH i to tokom sjedednica sa televizijskim prenosom ostaje da vidimo. Baš kao i kad je novinarska branša u pitanju. No, dominantno sam zainteresovan za animiranje Tužilaštva BiH i pokrtanje formalne istrage. Bez ujdurmi kakve glavni državni tužilac Kajganić čini preko već osuđenog Gorana Viškovića.

Zato ostajte sa svojim blogerom i ispratite ovu bitku do kraja, a možebitno dođemo i do kakvih istorijski važnih činjenica. Znate, Karadžić i Mladić su za „genocid“ u Srebrenici presuđeni na doživotne robije i njima istina ne može naškoditi. Ozbiljan problem može nastupiti ukoliko otkrijemo šta su činili niže rangirani „referenti“ poput Viškovića udruženi sa svojim tadašnjim gospodarima. Več sam i tu temu načeo, ali valja ostaviti razloga da i nadalje čitate moj blog.
 
Nastaviće se...