HRONOLOGIJA ZLOČINA: Kako presuđeni kriminalci postaju policijski načelnici?!

Dragoslava Egeljića prije 15 godina pregazila je pijana i drogirana Dušica P. iz Prijedora. Saobraćajku sa smrtnom posljedicom izazvala je autom načelnika policije Gorana Mikanovića i sa njim kao suvozačem. Krivicu je lažno preuzeo načelnikov kum i prošao sa „kaznom“ od 4.500 KM. Ko su „ljubavnica i kum“ ubistva načelnika Radenka Bašića?!

Dragoslav Egeljić iz Prijedora pregažen je noću 05.01.2007. godine. Vozač je pobjegao sa lica mjesta i tek u popodnevnim časovima pronađeno je vozilo kojim je ovaj nesrećnik usmrćen. Ni manje, ni više, pregažen je vozilom načelnika prijedorske policije Gorana Mikanovića. Možda bi slučaj ostao neotkriven da se načelnik nije sumnjivo i za njega neuobičajeno ponašao, odnosno svako malo zvao telefonom i interesovao se za aktivnosti policije.

Onda je neko od promoćurnijih policajaca provozao se do kuće načelnikovog kuma Nikola G. i našao sporni automobil sa vidnim oštećenjima. Tu se uključuje autor teksta i radi uviđaj na pronađenom vozilu svog načelnika. Normalno, o uviđaju sam obavijestio nadležnog tužioca, koji je naložio izuzimanje mikrobioloških tragova (DNA) sa volana i mjenjača. I tragovi su izuzeti!

Obzirom da sam već bio obaviješten kako načelnikov kum priznaje spornu nezgodu sa smrtnom posljedicom u startu nisam pridavao značaj izuzetim mikrobiološkim tragovima, ali će se ti tragovi kasnije pokazati kao ključni dokaz koji je morao biti uništen da bi se spriječilo saznavanje pune istine. Zastrašujuće istine! 

Iako je prošlo 15-ak sati od nezgode, a pojedinci su upravo zbog toga službene radnje odugovlačili, u krvi Mikanovićevog kuma pronađeno je prisustvo alkohola. Slučaj je okončan priznanjem krivice i „kaznom“ zatvora od tri mjeseca. Normalno, kazna je zamijenjena novčanom, pa je stradanje nesrećnog Dragoslava svelo se na 4 500 maraka uplaćenih u budžet Srpske.

Znači, pijani vozač usmrti biciklistu, pobjegne sa lica mjesta i samo plati 4 500 maraka. Zar to možemo nazvati kaznom? Da je kojim slučajem preživio prijedorsko pravosuđe bi vjerovatno osudilo Dragoslava Egeljića, a posebice jer su iz tužilaštva problematizovali njegovo „nepropisno“ kretanje.

No, suštinski problem ovog slučaja leži u tome što gotovo cio Prijedor zna da je nezgodu prouzrokovao policijski načelnik, a da je kum samo „preuzeo krivicu“. Lako mu je bilo priznati djelo koje nije počinio kad je u startu znao da neće zatvorski odgovarati, nego da će kum „srediti stvar“.

Nakon godinu i nešto slučajno doznajem kako je od strane MUP-a rađena nekakva kontrola ovog slučaja. Zaprepaštava me činjenica da jedino sa mnom niko nije kontaktirao, iako sam kao potpisnik zapisnika o uviđaju trebao biti prvi ispitan. Ipak, ta kontrola rezultirala je da su samoljepiljive folije sa mikrobiološkim tragovima izuzete iz Prijedora i proslijeđene u Banjaluku. Kako se to kasnije ispostavilo: zalud bilo izuzimanje kad su sporne folije sa tragovima „nestale“ u Banjaluci.

Dugo me je kopkalo zbog čega su tragovi DNA sa volana i mjenjača skrivani i na kraju uništeni, a procesno bi bilo sasvim opravdano da su putem DNA identifikovani načelnik i njegov kum obzirom da su oba koristila sporno vozilo. I kako je to tada obično bivalo: otkrio sam razlog takvog sumnjivog ponašanja naše policije.

Dragoslava Egeljića je u stvari pregazila tadašnja Mikanovićeva ljubavnica Dušica P. iz Prijedora, kojoj je policijski načelnik pijanoj, nadrogiranoj i bez položenog vozačkog ispita dao vozilo na upravljanje. I još je jednako pijan sjedio na mjestu suvozača, čime je njegova odgovornost kao vlasnika vozila i službenog lica policije NEUPITNA. 

Dodatna ironija je u tome što je kontraverzni načeknik u Prijedoru uveo praksu nezakonitog snimanja razgovora, a šta mu se bukvalno obilo o glavu. Tako lokalni mangupi tajno snimaju razgovor Dušice P. sa njenom prijateljicom Ninom (identitet poznat) kako je pregazila Dragoslava. Do detalja je prepričala događaj i kakav stres je doživjela bez svijesti kako se razgovor snima.

Stravično djeluju njene riječi o ponašanju Gorana Mikanovića tokom nezgode: „Izašao je iz auta, podigao glavu, vidio da je mrtav, sjeo za volan i odvezao nas.“. O koliko vrijednom snimku govorimo najbolje pokazuje to što su prilikom ucjenjivanja Mikanovića tražili njegov nešto ranije kupljen stan u Novom Sadu. Znam jer sam i ta dešavanja istražio.

Znači, svi koji su učestvovali u skrivanju i uništavanju spornih mikrobioloških tragova mogli su pretpostaviti da time nezakonito sprečavaju dokazivanje zločina. Svi oni su odlično znali da DNA načelnika i njegovog kuma u ovom slučaju ne bi imali nikakvog dokaznog značaja, odnosno da je u pitanju treća osoba čiji identitet je valjalo sakriti. Zato su krivično odgovorni!

No, ko da ih goni: oni u vrhu policije koji su saučestvovali u uništavanju dokaza ili oni u pravosuđu koji su se ponajviše bavili „odgovornošću“ nesrećnog Dragoslava? Mikanovića su, kao i u mnogim sličnim teškim krivičnim djelima, primarno štitili Gojko Vasić i Darko Ćulum – kasniji Direktori policije MUP RS. Sad znate i po kakvim „referencama“ su izabrani, bez brojnih drugih zločina o kojima sam pisao.

U stvari stradanje Dragoslava Egeljića tek je jedan od slučajeva „prijedorskog šerifa“, kako su mediji nazvali prozvanog policijskog načelnika. Primjera radi pijanstvo uz drogiranje koje je produkovalo opisanu saobraćajnu nezgodu dogodilo se u tada izuzetno popularnom ugostiteljskom objektu „KiM“, koji je Goran Mikanović oteo iznuđivanjem zelenaškog duga.

Do detalja znam kako je došao u posjed ovog lokala, baš kao što znaju i u vrhu policije i pravosuđa jer smo sproveli istragu ovog organizovanog kriminala i prikupljene dokaze dostavili tužilaštvu. Mikanović je preuzeo zelenašku pozajmicu od 10.000 maraka od poznatih mi kriminalaca, te po istoj prisvojio diskoteku kapaciteta 500 osoba. Uz prijetnje vlasniku ubistvom ili podmetanjem droge.

Po već ustaljenoj praksi Gojko Vasić i Darko Ćulum stopirali su istragu protiv prijedorskih zelenaša zbog kojih je desetak naših sugrađana počinilo samoubistva. Ćulum je ujedno zataškao i pripremanje i pokušaj mog ubistva u cilju sprečavanja dalje istrage. Nije problem objaviti mi dokumentaciju u mom posjedu, a zna se gdje se nalaze ključni dokazi – u tužilačkim i sudskim spisima.

Kada sam poslije pola godine teškog haosa, aprila 2008. godine, Mikanovića „pomeo“ iz službe Miloš Čubrilović Čubri (šef Dodikovog obezbjeđenja) jadao kako nije znao o kakvoj bitangi je riječ i slao izvinjenja zbog uplitanja u sporna dešavanja, šta sam jednostavno ignorisao. Još uvijek je bila aktivna istraga protiv prijedorskih zelenaša, uključujući i utjerivače dugova iz policije, pa sam bio fokusiran na te stvari.

Drugu, čak mnogo značajniju dimenziju organizovanog kriminala Gorana Mikanovića, koju smo tada istraživali činila je droga. Znači, glavni štek za dalju distribuciju narkotika bio je upravo u tom lokalu „KiM“ – prethodno otetom po osnovu zelenaških dugova. Svoja saznanja sam zadokumentovao i dostavio dalje, ali uz opasku da je Jedinica za posebne istrage znala mnogo više o narko poslovima vajnog načelnika Mikanovića.

Nakon zaprimanja prijave Jedinice za posebne istrage MUP RS tadašnji glavni tužilac Vitomir Soldat pola godine tražio je sastanak sa direktorom policije Urošom Penom ili načelnikom UKP Gojkom Vasićem, a šta su ova dvojica izbjegavala u namjeri opstrukcije istrage i sprečavanja dokazivanja. Na kraju su u tome i uspjeli!

Često čitaoci komentarišu koliko sam kao inspektor bio uspješan ili ne, a bez svijesti da sam ipak radio unutar sistema krivičnog gonjenja gdje drugi donose ključne odluke. Džaba izuzmem DNA dokaze kad ih bitange unište, zalud prijave kad najviši funkcioneri MUP-a odbijaju suspendovati svoje podređene kako ne bi ometali istrage, a najgore je kad vam ubiju svjedoka – šta mi se više puta dešavalo.

Elem, vratimo se osnovnoj temi. Imao je Mikanović još saobraćajnih nezgoda za koje nije odgovarao. Zna Prijedor kako je divljajući službenim vozilom izazvao još jednu saobraćajku za koju je morao odgovarati krivično i po osnovu visine materijalne štete i po osnovu teških tjelesnih povreda oštećenih (jedne cijele porodice), kao što zna i da za to nikada nije kažnjen. 

Isto tako ministar Lukač je mogao znati, a direktor policije Darko Ćulum nesporno je znao, da je Goran Mikanović pravosnažno osuđen za krivično djelo „zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ i to baš sa funkcije načelnika. Pijan i osion kakav jeste lažno je prijavio eksplozivnu napravu u jednom resturanu gdje je preko tri stotine žena proslavljalo 8. mart.

Po njegovoj lažnoj prijavi žene su satima držane napolju dok policija nije obavila pregled objekta, a kad se sutradan poteglo pitanje odgovornosti Mikanović je organizovao ostavljanje bombe u blizini objekta. Suočen sa nepobitnim dokazima priznao je krivičnu odgovornost i sporazumio se na novčanu kaznu, normalno uz uobičajeno pogodovanje tužilaštva.

Elem, po onome kako su ga ponovo pozicionirali vidimo da upravo takvi odgovarali profilu policijskih rukovodilaca za njihove kriminalne naume. Pravosnažno osuđivani! Pazite, preko sedam godina pišem i detaljno objašnjavam kako je ministar Lukač preko „kadrova“ poput Ćuluma, Darka Ilića, Nedeljka Lubure, Gorana Mikanovića i sličnih preuzimao kontrolu nad narko strukturama Republike Srpske.

Godinama ukazujem koliko je kriminalizovana policija i gdje su stvarni centri moći organizovanog kriminala. Često se stiče utisak kako svoj rad u policiji preuveličavam, međutim zbog prednje navedenih istraga i krivičnih predmeta Gorana Mikanovića nisu mogli vratiti u prijedorsku policiju dok mene nisu nezakonito udaljili iz službe (suspenzija).

Iz samo ovih nekoliko navoda vidite kako meni nije bio problem inicirati ili pokrenuti istragu protiv takvog načelnika, odnosno da sam to više puta konkretno činio, pa do toga da sam ga bukvalno otjerao iz prijedorske policije. Sad zamislite koliko bi Mikanović u ranijim okolnostima mogao razviti kriminalnu organizaciju poput ove sa Daliborom Railićem. Uskoro slijede nove objave sa široj javnosti potpuno nepoznatim informacijama, a kakve će dodatno potkrijepiti moje navode.

Znači, taj Dalibor Ivanić, kog sam po Lukačevim navodima „pokušao ubiti“, dobio je dva zadatka. Prvi, da mene eliminiše iz aktivne službe, a drugi da Gorana Mikanovića vrati u prijedorsku policiju. Od 2008. godine definitivno se znalo da nas dvojica ne možemo biti u istoj organizacionoj jedinici i njemu nije bilo druge do bauljati od Banjaluke do Gradiške.

U toj novoj „organizaciji“ PU Prijedor po aršinima Dalibora Ivanića, kakve je nasljedio njegov potrčko Sretoja Vujanović, presuđeni kriminalac Goran Mikanović postaje načelnik Službe krim policije prijedorske policijske uprave. Sa te pozicije sitnog lokalnog dilera droge Dalibora Railića pretvara u krupnu zvjerku narko mafije. Koja se osilila da ubija svjedoke poput Mihajla Stupara i načelnika Radenka Bašića.

I šta je danas najveća prepreka istraga ubistava Stupara i Bašića? Nema pune istine dok se ne razjasni kako je Dalibor Railić dosegao moć kakvu sam objašnjavao u mnoštvu tekstova. Njegova realna moć direktno je ovisila o vajnom načelniku Mikanoviću, a onda dalje od zajedničkih „pretpostavljenih“ poput Ivanića, Ćuluma i Lukača.

U personalnom dosijeu Gorana Mikanovića imate prijedloge i rješenja postavljenja sa potpisima Ivanića i Ćuluma, odnosno o dodjeljivanju činova sa Lukačevim potpisom. Pa onda otvorite personalne dosijee svih Mikanovićevih rukovodilaca i inspektora koji su bili članovi ove kriminalne organizacije i nesporno utvrdite direktno odgovorne. Baš kao što ćete u mom personalnom dosijeu naći konkretne dokaze nezakonitog udaljenja iz službe i otkaza – sa potpisima istih „stručnjaka“.

Doduše, naći ćete i potpise Siniše Kostreševića na rješenjima kojima Mikanovića smjenjuje sa pozicije, a na istu postavlja Radenka Bašića. Taj Kostreševićev potez objasnio sam kao početak „sječe“ prijedorske narko mafije, a onda nizom tekstova opisivao unutrašnje probleme i sukobe produkovane eliminacijom kriminalizovanih policajaca odanih Mikanoviću. Odnosno, sa druge strane, Sretoji Vujanoviću.

Jeste Sretoja Vujanović tražio Mikanovićevu smjenu i postavljanje Bašića, ali ne zbog interesa službe, nego zbog njihovog ličnog sukoba. Podsjetiću da je Dalibor Ivanić kao načelnik PU Prijedor za svoje najbliže saradnike izabrao Vujanovića i Mikanovića, a „ljubav“ je nastavljena i godinama nakon njegovog postavljenja u Banjaluci.

Elem, nezajažljiv kakav jeste Mikanović je počeo pakovati Vujanovićevu smjenu i zasjedanje u njegovu fotelju, šta je ovaj doznao i kontra odreagovao - iskorištavanjem naivnog Bašića. Srećom po Vujanovića smjena Gorana Mikanovića bila je u uplanjena kod novog direktora policije Kostreševića, zajedno sa još nekoliko odavno kriminalizovanih rukovodilaca i inspektora.

U ovim novim kadrovskim prilikama tenzije i sukobi kontinuirano rastu, kako unutar policije tako u na „ulici“ gdje nesrećni Radenko Bašić udara sve učestalije i jače, a posebno u pravcu Dalibora Railića i predmeta ubistva svjedoka Mihajla Stupara. Vujanović ga podstiče na takvo djelovanje, ali iz sopstvenih interesa i daljih okršaja sa Mikanovićem.

Prije toga Vujanoviću nije smetalo šta rade Railić i njegova kriminalna ekipa, baš kao što nije imao problema sa činjenicom da cijeli Prijedor zna kako inspektori za droge godinama diluju drogu. Čak, suprotno, zataškavao je aferu za aferom, poput one kada su oteli i gepekovali radnika benzinske pumpe, nakon čega su Vujanović i Mikanović podnijeli prijavu protiv mene zbog objavljivanja tog skandala.

Vujanović je zataškao i skrivanje četiri kilograma marihuane u službenim kasama kancelarija inspektore za droge. Prvo nakon medijskog otkrivanja da je kilogram marihuane Duško Z. ukrao iz PU Prijedor, a potom i kada sam objavio da još tri kilograma kriju u službenoj kasi. Danima bih mogao nabrajati Vujanovićeva zataškavanja teških krivičnih djela počinjenih od strane policije koja sam objelodanio.

Radenko Bašić život je izgubio, a nije shvatio selektivan pristup kriminalu i kako njime manipuliše Sretoja Vujanović zarad sopstvenih interesa. Najmanje je shvatio da se u vrhu policije primarno vode ličnim pozicijama i interesima, odnosno da tu dominira banda okorjelih kriminalaca i zločinaca – bez zrna čovječnosti u sebi.

Eto još jednom su pronašli Mikanovićevog „kuma“ u liku inspektora Dejana Jurišića da preuzme odgovornost za njegov zločin. Još jednom imamo „ljubavnicu“ u liku Dalibora Railića, koji nekontrolisano ubija, a kako do danas stvari stoje jedino je osumnjičen za trgovinu drogom. I traži se način uništavanja „DNA tragova“ koji vode ka njemu.

Dragoslav Egeljić 15 godina počiva pod zemljom i jedina posljedica njegove smrti jeste 4 500 maraka uplaćenih u budžet Republike Srpske. Toliko vrijedi život našeg sugrađanina koji se samo našao na putu obijesnih idiota. Desetine i desetine Prijedorčana smrtno je stradalo i „spisak“ samo raste, no najgore u svemu jeste činjenica da potpuno izostaje reakcija šire zajednice. Ili je meni promakao kakav protest ili nekakva druga šira društvena reakcija?!

Na kraju ističem kako ovim tekstom čitaoce tek uvodim u široj javnosti nepoznatu materiju. Znate, imala je prijedorska policija svoje dilere droge i prije Dalibora Railića, a koji su činili čak teže zločine od ovih pomenutih tekstom. Tek će se narod zgražati nad zastrašujućom istinom o sprezi kriminala i policije.

Nastaviće se...