USPJEH ILI KOBNA GREŠKA: Potencijalne opasnosti balkanskog modela suzbijanja Covid-19

Prezentovanjm procenata oboljelih od Covid-19 u odnosnu na ukupno stanovništvo zemalja bivše Jugoslavije otvaram vrlo konkretna pitanja naše bliske budućnosti. Pitam: koliko je realan, odnosno čak opasan, početak naredne školske godine? Čeka li nas s jeseni novo vanredno stanje u mnogo težim uslovima odbrane od današnjih? Ili, jesu li balkanski vlastodršci prerano proglasili pobjedu nad globalnom pandemijom? U konačnici: hoće li se naš strategijski pristup pokazati kao kobna greška sa nesagledivim posljedicama?

Prikaz broja oboljelih procentualno spram ukupne populacije

Sa partnerskog portala "Slobodna Bosna" preuzeo sam podatke o broju oboljelih u zemljama ex-Jugoslavije na dan 24.04.2020. godine, a kakve vidite na podnaslovnoj fotografiji. Potom sam izračunao koliko to procento iznosi u odnosu na broj stanovnika svake države zasebno. I vidite ovaj pokazatelj prodora Covid-19 u ukupnu populaciju.

Po ovim podacima vidimo da se stopa oboljelih u Hrvatskoj kreće oko 500 osoba na milion stanovnika, dok u Srbija bilježi preko 1 000 oboljelih na milion. Dvostruko više je oboljelih, a i po stopi smrtnosti Srbija dobrano prednjači. Spram procenta oboljlih već je prešla Sloveniju, koju je od zemalja regiona najviše koristila za prikazivanje uspjeha "svog" modela. Srbija je na dobrom putu i stopom umrlih postane "apsolutni šampion" regona.

Srbiju apostrofiram iz više razloga. Prva je uvela vanredno stanje i represijom nametnula doista rigidne zabrane i ograničenja. Potom je agresivnim političkim i medijskim djelovanjem uveliko uticala na odluke zemalja okruženja, konkretno da slijede takav model. Tome je dodatno potpomogla propaganda postignutih "rezultata". Sad vidimo kako taj "uspjeh" nije ni približno onome šta je hvalospjevima javno iskazano.

No, moram istaći da "uspjeh" Srbije tumačim po parametrima kakve su koristile tamošnje vlasti i "selebriti-epidemiolozi", kako inače nazivam doktore Kona i Nestorovića. Od starta bavljenja ovom temom ukazujem koliko je pogrešno opasnost sagledavati samo kroz nominalne i/ili procentualne pokazatelje oboljelih i umrlih.

Na prvom koraku pogrešno je izvoditi izračune za pojavu koja još traje, za koju možemo reći da je u onoj početnoj fazi ispoljavanja. Kada to činite sa podacima ispod nivoa statističke greške samo pokazujete sopstveni diletantizam. Ukoliko ne koristite podatke državnih statističkih zavoda, posebno nominalne pokazatelje, naprosto nemate polazišne osnove.

Tako su mnogi mantrali kako je u Republici Srpskoj moguć scenarij sa "stotinama umrlih dnevno" - dok nisam kompariranjem podataka iz Španije u onih nekoliko najgorih dana dokazao kako još uvijek nije premašena prosječna brojka dnevno umrlih iz ranijih godina. Odnosno da u cijeloj Bosni i Hercegovini nije moguće doseći stotinu umrlih po danu, a u Srpskoj ni 40 smrtnih ishoda. I to u domenu teorijskih kalkulacija najgoreg scenarija, a praktično nemogućeg. Zato zadnjih desetak dana nema nebuloznih izjava kakvima je javnost kontinuirano zastrašivana.

Elem, fokus ove objave sasvim je druge prirode, a to je pitanje: jesmo li "pretjerali" u suzbijanju pandemije? Parametar po kom možemo referirati se na ovom pitanju proizilazi iz dobro poznatog modela postizanja prirodnog kolektivnog imuniteta ili "imuniteta stada". Smatra se da populacija postiže kolektivni imunitet sa 60% do 80% inficiranih, nakon čega izvor zaraze (virus) sve teže pronalazi nove domaćine i jednostavno se gasi.

Govorim o modelu kakav nauka odavno poznaje i priznaje, ali u našem slučaju potpuno je irelevantno baviti se minimumom (60%) ili maksimumom (80%), kad sa gornjih podataka vidite da Srbija (koja prednjači) bilježi tek 0,1% oboljelih na ukupnu populaciju. Sad to pomnožite prvo sa 10, a potom sa 60 i promislite koliko godina nam ovom stopom inficiranja treba do kolektivnog imuniteta. Pojedine zemlje našeg regiona sve to moraju udvostručiti.

Ponavljam, prednje podatke kompariram spram onoga šta nauka sa priličnom sigurnošću tretira kao određujući parametar. Nemam volje ulaziti u mantre kako se SARS-CoV-2 razlikuje od svega ranije poznatog, u špekulacije o laboratorijskom virusu ili u nebuloze oko 5G mreža. Desetine hiljada naučnika diljem svijeta bave se ovom pojavom i teško da je moguće prevariti zaista ogromne ljudske i tehničke resurse angažovane na planu istraživanja. Uostalom, zaraze su pojava kakvu bezbjednost proučava vijekovima, pa se mogu osloniti na stručna znanja moje profesije.

Zato od prvih objava na ovu temu ukazujem kako je ključno otkrivanje tzv. tamne brojke inficiranih. Nema kvalitetnih procjena ukoliko niste bar približno ili orjentaciono spoznali "tamnu brojku" neke pojave, a ovdje je to svakako stvarni broj inficiranih. Prve procjene struke kretale su se od čak 6-7 inficiranih na jednog registrivanog oboljelog, pa je to povećanjem testiranja i dostupnih podataka padalo na omjer 3:1, a kako vrijeme odmiče idemo u pravcu smanjivanja udjela neidentifikovanih nosilaca virusa.

Ispratio sam vrlo zanimljive podatke iz različitih zemalja. U Italiji su testirali kompletno stanovništvo jednog gradića i na takvom uzorku došli do pokazatelja natpolovične inficiranosti. U Švedskoj su primjenom matematičkih algoritama zaključili da je takođe većina populacije zaražena. Znači, te zemlje ili bar njihovi pojedini regioni približavaju se tom donjem pragu kolektivnog imuniteta od 60% ukupne populacije. Pritom su u pitanju države kakve se po većini statističkih parametara mogu komparirati, a zbog drugačijih modela pristupa problemu i institucionalnog reagovanja imaju velike razlike na planu pretrpljenih šteta.

Jeste u ovom momentu moguće govoriti o tome da je balkanski model rezultirao sa mnogo manje oboljelih ili umrlih od švedskog, no govorimo o pandemiji globalnih razmjera, a kakve po ranijim iskustvima "bjesne" preko dvije godine. Nije garancija, ali recimo da će širenje zaraze tokom ljeta dobrano splasnuti. No, svakako će virus preživjeti i unutar domicilne kategorije i diljem svijeta. Znači,  s jeseni nam se van svake sumnje vraća u tzv. drugom talasu. Dotad nećemo imati dostupnu vakcinu, a sa prezentovane stope inficiranih vidimo koliko smo daleko od sticanja "imuniteta stada".

Praćenjem dnevnih rezultata broja testiranja i utvrđenih oboljenja došao sam do spoznaje kako kod nas pominjana "tamna brojka" je izrazito niska i upitno je da li prelazi odnos 1:1 poznatih i nepoznatih inficiranih. Čak i da taj odnos povećamo tri do šest puta, hipotetički (!), imamo problem sa prevelikim brojem "novih domaćina". U stvari možemo slobodno reći da smo sa pozicije ukupne populacije potpuno izloženi drugom talasu epidemije.

Udio osoba sa stečenim prirodnim imunitetom kod nas je bukvalno zanemariv spram potencijalne opasnosti. Kažu iz Svjetske zdravstvene organizacije kako postojanje antitjela stečenih oboljenjem nije garancija novog prodora virusa u organizam. No, pogledajmo to iz bitno drugačije vizure. Postojeća antitjela u organizmu automatizmom napadaju novounesene viruse, pa čak i kad su u pitanju određene mutacije.

Na drugoj strani kod nezaraženih organizam mora prvo izgraditi antitjela, pa ih produkovati brzinom repliciranja virusa gdje značajnu ulogu ima količina virusa kojom je organizam napadnut. Količina je direktan implikator blage ili burne reakcije organizma, pa temperatura i niza drugih interakcija. U pitanju su stvari sa kojima moramo ozbiljno računati i na pojedinačnom i na kolektivnom planu.

Upravo prirodna imunološka moć sudbonosno određuje naše suočavanje sa ovom opasnošću. Možemo se pouzdati u slabljenje izvora zaraze usljed mutacija ili prilagođavanja svakom novom domaćinu, ali to je priločno neizvjestan faktor. Nemjerljivo sigurnije je pouzdati se u snažan organizam i očuvanu prirodnu imunološku sposobnost. Elem, to nas uvodi u novu dimenziju problema ovog našeg "balkanskog modela".

Kod nas su ljudi silom zakona i represijom satjerani u svoje stanove, zatvorene i suve prostore odlične za bitisanje virusa SARS-CoV-2, ali nikako za danonoćni boravak ljudi. Uskraćeno je izlaganje suncu i svježem vazduhu iako znamo koliko je to važno za prirodni imunitet. Ishrana većine populacije osiromašena je i zbog platežne moći i usljed različitih oblika onemogućavanja pristupa namirnicama. Na kraju stres je možda najteži remetilac metabolizma i s njim povezanog imuniteta, a znamo čemu je populacija izlagana - od zatrašivanja do pritvaranja.

Ponekad sarkastično govorim kako su mjere balkanskih vlastodržaca mnogo priličnije pripremanju genocida, negoli stvarnoj zaštiti stanovništva od zaraze. Na drugoj strani svi smo mogli vidjeti koliko su Šveđani izlagali se suncu i svježem vazduhu, time se čak oslobađali od stresa, dok njihova kupovna moć i opšte znanje možemo pretpostaviti kako su se reflektovali na planu unošenja vitamina i bjelančevina putem ishrane. Imunološke slike prosječnog Skandinavca i Balkanca uveliko se razlikuju, a to nije od juče. Znate, stopa smrtnosti u našim zemljama je za nekih 50% veća od Španije, Švedske, Italije... I umiremo deceniju mlađi.

Švedska osnovne škole nije zatvarala, a vjerujte da će narednu školsku godinu započeti bez ozbiljnih problema. Posebno ako se potvrde procjene da je preko polovine stanovništva steklo prirodni imunitet (ili ga trenutno stiče). Sa druge strane, čemu se mi objektivno možemo nadati? Virus će van svake sumnje opstati narednih četiri mjeseca unutar domicilne populacije, a da ne pominjemo kako nema načina potpunog sprečavanja spoljnog unošenja.

Da bi dosegli donji prag prirodnog kolektivnog imuniteta (60%) moramo nekoliko stotina puta uvećati broj inficiranih i to u situaciji pretpostavljanja dvostruko ili trostruko veće "tamne brojke" od onoga šta imamo registrovano. Čak i da postoji višestruko neotkrivenih inficiranja opet govorimo o nužnosti uvećanja zaraženih za najmanje 300 puta. Primjera radi 2 009 oboljelih osoba u Hrvatskoj treba porasti do bar 2,4 miliona, a to podrazumijeva uvećanje za 1 200 puta. Ukoliko govorimo o sticanju prirodnog imuniteta kod 60% ukupne populacije.

Kakve su šanse da za četiri mjeseca čovječanstvo dođe do adekvatne vakcine? Aman nikakve! Pa dok se organizuje masovna proizvodnja i distribucija, pa dok mi ovako maleni i globalno nevažni dođemo na red za nabavljanje iste... A za to vrijeme stiže nam naredna školska godina. Hoćemo li djeci omogućiti polazak u školu normalno ili ćemo odmah krenuti sa ograničenjima?

Ukoliko učenici osnovnih i srednjih škola započnu nastavu početkom seprembra možemo slobodno računati sa "epidemijskom bombom" već do polovine mjeseca. Ili, recimo, do kraja mjeseca pošto se virus ipak nije pokazao toliko infektivnim kako su ovi naši "stručnjaci" mantrali. Djeca zarazu prenose na roditelje, a ovi nadalje - i čemu se imamo nadati? Novom vanrednom stanju, histeriji grđoj od one početne i novoj izgubljenoj godini u našim životima - ionako vremenski ograničenim.

Postoji ovdje jedan problem na koji svakako moramo blagovremeno misliti, a tiče se osipanja kompetentnog zdravstvenog kadra. Sve zemlje utrkuju se u materijalnom opremanju i postoje tu dobre pretpostavke borbe sa pandemijom, ali medicinara u direktnom kontaktu sa zaraženima je sve manje. Zalud oprema ako je nema ko opsluživati.

Jedan od mojih objelodanjenih prijedloga bio je pokretanje škola tokom maja, da djeca završe školsku godinu i sa produženjem ako treba, a upravo sa ciljem kontrolisanog širenja prirodnog imuniteta. U tom dijelu apostrofirao sam kako nam ustanove i oprema nisu ni polovično iskorišteni, a šta je totalno pogrešno. Posebno uz trend osipanja kadra specijalizovanog za ovakve probleme. Kako su zdravstveni radnici nagrađeni teško da će ih početni entuzijazam dogo držati.

Nadam se da su prednji navodi opravdali podnaslovna pitanja u smislu potrebe njihovog postavljanja. Posebno pitanja: jesu li se balkanski vlastodršci prerano pohvalili uspjehom? Lično mislim da ovdje ima previše hazardnih procjena.

Predstavio sam aktuelno stanje spram nekakvog minimuma postizanja kolektivne zaštite prirodnim putem, te objasnio zašto u tome vidim potencijalnu opasnost. No, ima u ovome mnogo politikanstva i to je poseban problem. Sa manjim ili većim ispoljavanjem političari mahom aktuelno stanje prikazuju kao odličan rezultat, a na našu opštu žalost iste mantre šire i kojekakvi epidemiolozi uključeni u štabove i medijsku mašineriju.

Jesmo li od samoproklamovanih vladara i režimskih "stručnjaka" čuli kakva ozbiljna promišljanja o perspektivama - bar onim bližim/jesenjim?! Sve se to svodi na "širenje optimizma po zadatku" tipa dokrora Nestorovića i "uzdanje u boga". No, važno je da trenutni uspjeh eksploatišu preko svake mjere "dobrog ukusa". Na drugoj strani, po tome koliko burno reaguju na kritike i prozivke vidimo da nisu čvrstih uvjerenja kako se nastoje prezentovati.

Znam, djeluje neprimjereno kad u mom maniru prozivam ugledne stručnjake medicinske struke. Svaka čast njihovim medicinskim znanjima, ali sveobuhvatna i funkcionalna društvena reakcija na ovakve probleme traže i neka druga znanja. Posebice u domenu sistemske bezbjednosti, odnosno moje struke.

Postoji opštezdravstvena bezbjednost/sigurnost, epidemiološka bezbjednost, farmakološka bezbjednost, higijenska bezbjednost i na stotine sličnih konkretnih disciplina. Na drugoj strani nema bezbjednosne epidemiologije ili sigurnosne farmakologije. Ničeg sličnog nema. Ima li potrebe uopšte pominjati opštu, međunarodnu, nacionalnu, energetsku, industrijsku, poljoprivrednu, monetarnu, poresku, obrazovnu i šta  znam kakvu sve bezbjednost? U modernim društvima nema oblasti na koje se bezbjednot ne prožima i to je naprosto tako.

Moja omiljena disciplina (uz kriminalistiku) jeste prognostička analitika i sasvim je razumljivo da u javni diskurs uvodim navedena pitanja i promišljaja. I od nosilaca moći, posebno zbog ovakvog izdizanja izvršne vlasti i oslanjanja na represiju, tražim odgovore. Ili, bar u minimumu, navodim ljude na razmišljanja preko onoga čime ih svakodnevno "bombarduju". Uvijek ponavljam: nije lako manipulisati sa ljudima koji razmišljaju.