RIZIČNI MAJ ILI CRNI OKTOBAR: Može li Covid-19 rezultirati haosom?! (II DIO)

Možemo se zavaravati da će pamdemija Covid-19 nestati do septembra, pa redovno započeti novu školsku godinu u osnovnim i srednjim školama. No, pod udarom drugog talasa već krajem oktobra  slijedi novo vanredno stanje, ali ovoga puta sa haosom kakav teško da možemo iskontrolisati. Planskim i dobro koordiniranim otvaranjem škola tokom ili krajem maja možemo mnogo postići na planu imunizacije populacije i ublažavanja realne opasnosti od naredne zime.

U prvom dijelu ovog teksta (vidi: OVDE ) objašnjavao sam kako smo na Balkanu "preradikalno" spriječili prodor virusa SARS-CoV-2, čak do nivoa u kom je upitno govoriti o postojanju pandemije. Brojke i procenti oboljelih i umrlih su ispod nivoa statističke greške, a u takvom odnosu na ukupnu populaciju nemamo osnova tvrditi da smo suočeni sa pandemijom.

Najgore u svemu jeste sasvim zasnovana procjena da "tamna brojka" inficiranih ovog momenta ide ispod ili oko omjera 1:1 spram poznatih oboljelih. Tu prije svega mislim na mlade i zdrave osobe koje su asimptomatski i bez svijesti o infekciji razvile prirodni imunitet. Govorim o kategoriji populacije kakva je ključna za savladavanje i suzbijanje pandemije u njenom punom ispoljavanju.

Upratio sam vijest o rezultatu istraživanja u Italiji, gdje su testirali kompletno stanovništvo jednog gradića i ustanovili da je većina inficirana. Znači da su se primakli tom minimumu od 60% inficiranih nakon kog se smatra da populacija poprima kolektivni imunitet. Imamo različite procjene, no ostajemo na polazištu da 60-80% inficiranih od ukupne populacije čini elementarnu pretpostavku nestanka virusa u potpunosti. Jednostano, virus se nema na koga širiti i usljed nedostatka "domaćina" ugiba.

Na prednjem navodu plivali su i "selebriti-epidemiolozi", no njihova priča zvuči bukvalno djetinje. Kako će virus nastati ako zaraženih imamo ispod statističke greške. Ovog trena u Srbiji broj oboljelih je ispod 6 000 šta na sedam miliona stanovnika čini 0,086%.

Možete poznati broj oboljelih pomnožiti šest puta u pretpostavlenoj-tamnoj brojci inficiranih i dobijate tek 0,5% ukupne populacije. Nema Srbija 36 000 inficiranih, ali karikiram sa nategnutim i po parametrima struke maksimalnim stopama. O kakvom to nestanku virusa govore "pandemiolozi" Kon i Nestorović sa takvom zanemarivom inficiranošću stanovništva? Ovakve matematičke operacije uče se u osnovnoj školi.

Kako to "đeneralštab" Srbije, a koji diktira metode borbe u kompletnom regionu, planira distići 60% inficiranih kao minimuma "imuniteta krda" - nakon čega uopšte možemo govoriti o ugušenoj pandemiji? Ovim tempom trebaće im decenija, a koju objektivno nemaju.

Ukoliko mogu sedam miliona ljudi držati u ovakvoj izolaciji dvije godine - do vakcinacije ili dok se pandemija ne ugasi na globalnom planu, mogu govoriti o kvaliteti modela koji sprovode. Neka se ljute koliko im drago, ali sve šta su dosad saopštili javnosti predstavlja profesorska naklapanja studentima. I ništa više!

Za razliku od "potpukovnika" Kona i Nestorovića ja nemam potrebe izmišljati izgovore za pogrešne procjene, nego naprosto pratim pravac kakav sam startno utvrdio. Normalno, primjenom moje struke. Kada sam u svojoj prvoj objavi na ovu temu pomenuo model "imuniteta stada" jasno sam naznačio kako se to izvodi kontrolisano i planski, a svaki "stručnjak" koji je taj model objašnjavao kao nekontrolisano prepuštanje populacije zarazi samo je pokazao da lupeta gluposti. Nije to jednostavna materija, ali ću izdvojiti par ključnih odrednica ovog modela.

Prva aktivnost kakvu smo mogli izvesti jeste razvoj kolektivnog imuniteta kod djece, a posebno jer se od starta znalo da je vurus zanemarljivo opasan po tu kategoriju. Shvatili su to Šveđani i zato su odlučili maksimalno odugovlačiti oko pitanja zatvaranja škola. Vjerujte da će fokus narednih istraživanja u Švedskoj ići u pravcu utvrđivanja koliki procenat djece i njihovih bližnjih je razvilo prirodni imunitet.

Vidim objave ruskih (i drugih) stručnjaka da su uspjeli načiniti test za identifikovanje antitjela uništavanja virusa, pa čak i njihovu koncentraciju u datom uzorku. Bitan iskorak nauke sa višestrukim koristima: istraživanja, trijaže, liječenja, stvaranja vakcine... Tek primjenom ovih testova moći ćemo izvoditi egzaktne računice oko inficiranih, oboljelih, umrlih i izlječenih. Onda ćete vidjeti da Italija, Španija ili Sjedinjene Države nisu imale ni približnu stopu smrtnosti sa kakvom se sada mantra. 

Elem, vratimo se švedskom modelu. Preko školske djece zaraza je širena na roditelje, a opet sa istim ciljem razvoja imuniteta kod te, gledaj sad "čuda", radno sposobne kategorije. Kad su osnovci u pitanju roditelji su u pravilu još uvijek mladi i dobrog zdravlja, imunološki snažni, pa se na toj strani ne očekuju ozbiljne posljedice oboljenja. Čak ni pretjerano zahtjevna medicinska pomoć. Račinica je na dobro poznatim dejstvima "majke prirode".

Vidite kako ovi naši "pandemičari" zlurado ističu preko 1 000 umrlih u Švedskoj, uz opasku da ta zemlja  sa 9,5 miliona stanovnika nije u rangu sa Srbijom, nego ima 2,5 miliona veću populaciju. Kažu li ovi naši "pandemiolozi" da u Srbiji svake godine umre preko 100 000 stanovnika, a u bitno brojnijoj Švedskoj 20 000 nominalno manje? Imaju godišnje do 80 000 umrlih na 9,5 miliona.

Na jugu i istoku Srbije stopa smrtnosti je dvostruko veća nego u Španiji, Švedskoj, Italiji i većini evropskih zemalja, pri čemu naši ljudi umiru deset godina mlađi negoli u zemljama sa kojima nas "pandemiolozi" kompariraju.

Davno sam u svojim tekstovima objasnio kako je starost stanovništva jedan od ključnih razloga tolikog broja umiranja. Primjera radi u Španiji je 2016. godine prosječna starost umrlih bila 83 godina, pa tome dodajte osnovne bolesti i vidite da svaka jača upala kod takvih u pravilu rezultira smrću. Da se ne vraćam na teme koje sam već objašnjavao, a koga zanimaju detalji imaju ih na blogu.

Nisu to ni približno jednostavni problemi kako ih prezentuju samokrunisani gospodari vanrednog stanja proglašenog u situaciji nepostojanja pandemije u njenom stvarnom značenju i ispoljavanju. Mogu oni ovako još neko vrijeme, ali dalja odugovlačenja suočavanja sa problemom mogla bi se svima nama gadno obiti o glavu.

Postoje samo dva načina izlaska iz ove situacije. Prvi je skopčan sa pronalaženjem adekvatne vakcine, ali podrazumijeva dobrih dvije godine dok dođemo u poziciju materijalizacije tog modela. I kad (ako!) pronađu vakcinu treba "čekati u povelikom redu ispred apoteke", da ne ulazimo u druge probleme i rizike vakcinacija.

Drugi model, takođe dobro znan, zasniva se na dostizanju prirodnog imuniteta kod 60-80% ukupne populacije. Da, to je model "imuniteta krda" kakav se postiže planskim i kontrolisanim izlaganjima populacije uzročniku zaraze. Baš kao u švedskom primjeru, a koji, uz niz drugih pokazatelja, dokazuje kako SARS-CoV-2 nije ni približno infektivan kako se kod nas predstavlja. Pa ni životno ugrožavajući.

Dakle, poenta je na stvaranju prirodnog populacionog imuniteta, a nikako na smanjenju broja umrlih po cijenu usporavanja prirodne imunizacije. Usporiti širenje zaraze na rizične kategorije i smanjiti smrtnost moguće je ostvariti kvalitetnim preporukama i dobrim planovima, ali to nikako ne smije biti prioritan cilj. Ovim dolazimo do druge ključne pretpostavke širenja kolektivne imunizacije.

Između inficiranja i oboljevanja postoji jedan činbenik koji naši "stručnjaci" nisu adekvatno uobzirili ili su izvodili neosnovane zaključke. Nešto šta bih za ovu potrebu nazvao "prirodnom vakcinacijom". Nije isto inficirati se većom i zdravstveno opasnom količinom virusa u odnosu na malenu količinu koju možemo unijeti u organizam dodirom inficiranih površina ili preko očiju.

Kada zaražena osoba svog seksualnog partnera kontaminira ljubljenjem govorimo o velikoj količini virusa koja se naglo unosi u organizam novozaraženog. Na taj obim inficiranja i daljeg repliciranja virusa organizam reaguje burno, a šta opet najbolje pokazuje povišena tjelesna temperatura. Govorim o najgrđem obliku prenošenja zaraze i reagovanju odbrambenih mehanizama novozaraženog, gdje doista možemo govoriti o oboljenju sa vidljivim simptomima kod mlađih i zdravih osoba.

Već kontaminacije preko kihanja, kašnjanja i inih prenošenja kapljičnim putem načelno podrazumijevaju manju količinu virusa i time blažu reakciju organizma. Posebno mislim na mlađe i zdrave osobe. Tu već možemo govoriti o asimptomatskim reakcijama i sticanju imuniteta da zaraženi pojma nema o tome. Naprosto izgradnja antitjela prati dinamiku repliciranja virusa i uspjeva ga uništavati sa ili bez vidljivih simptoma.

Konačno dolazimo do tih famoznih rukavica i uputa da pranjem ruku uništavamo viruse. U biti kontaminiranim rukama unosimo najmanju količinu virusa, a dovoljnu za probuđivanje organizma na planu stvaranja antitjela. Na malu ugroženost organizam blaže reaguje, ali ipak brže stvara antitjela negoli se virus replicira i tako do konačnog uništenja virusa i sticanja imuniteta. Govorim o "prirodnoj vakcinaciji".

Možemo se nadmudrivati koliko kome drago, ali ćemo uvijek doći do principa po kom unošenje manjih  količina virusa kod zdravih i imuniloško sposobnih osoba je dobar i pouzdan oblik razvoja prirodnog imuniteta. Normalno, nećemo sad svi skinuti rukavice i pohrliti da se "vakcinišemo" na ovaj način, ali nećemo ni vječno bježati od problema sa kojim se svakako moramo suočiti. Možemo čekati i vakcinu, samo je to daleko i od materijalizacije i od zdrave pameti.

Valja ovu temu polako rezimirati. Ta naša sklonost da budemo globalno važni i posebno pametni još jednom je došla do izražaja. Šačica "znalaca" pohvalila se početnim rezultatima, no struka dobro zna kako se sve ovo može reflektovati na planu ozbiljne opasnosti i gadnih šteta. I to nas vraća na naslovno pitanje: može li Covid-19 rezultirati nekontrolisanim haosom?

Vidite, dr Predrag Kon i ostatak ekipe "selebriti-epidemiologa" konstantno mantraju o nekih 10% neodgovornih - koji konstantno kvare njihove zamisli. Povremeno prikažu par stotina Beograđana na nekom od poznatih šetališta i govore kako je takvih 10%. Matemetika im očito nije jača strana jer 10% Beograđana je 170 000 osoba, a to je nemjerljivo više od tih par desetina ili stotina koje toliko snimaju i ističu.

Sad, kod nas je Beograd (uz eventualno Zagreb) jedini grad koji donekle možemo komparirati sa metropolama posebno pogođenim pandemijom. Svako ublažavanje mjera suzbijanja pandemije posebno će se opasno ispoljiti u Beogradu. I gledaj sad: ljudi su izmučeni prilikama kakve im je nametnuo jedan samoproklamovani centar moći, a sve vjerujući da će ovakav početni pozitivni trend rezultirati konačnom pobjedom.

Elem, ukoliko prvo ublažavanje mjera rezultira tim tzv. eksponencijalnim rastom i već u svijetu viđenim posljedicama - šta će biti prva reakcija građana? Gubitak povjerenja u ove što ih ovako izmanipulisaše, pa bijes, pa kod nas neizbježno "traženje pravde"... Tada Đilas, Obradović, Trifunović i ostatak bundžija neće imati problema u kanalisanju bijesa kroz izlazak na ulice.

Ne treba Beogradu 10% "neodgovornih", nego samo jedan jedini procenat koji podrazumijeva 17 000 gnjevnih ljudi na ulicama. Ko će i kako tada reagovati, ko će uspostaviti kontrolu? Vidimo da MUP i Vojska Srbije već sad tavore sa zarazom. Pritom su dobrano iscrpljeni prekopotrebnim i besmislenim aktivnostima dok problem nije nastupio u elementarnim naznakama. Pa i policajci i vojnici su samo ljudi, a na ovim prostorima imamo podosta iskustva kad se jednostavno sklone ispred razularene mase.

U prvom dijelu ovog teksta pojasnio sam kako su samo zarad jeftinih političkih poena ili poneseni početnim uspjehom balkanski upravljači krizom, predvođeni "pandemičarima" Konom i Nestorovićem, potpuno ignorisali činjenicu da je u pitanju globalna pandemija kakva neće nestati bar dvije godine. Potom i da će u talasima vraćati se na naš prostor.

Po njihovim najavama vidimo da od ove školske godine nema ništa, a po meni to je mnogo gadna greška. Tokom ljeta nećemo imati širenje zaraze u potrebnoj mjeri, što zbog prirodnih uslova što zbog restriktivnih mjera. I šta nas onda čeka početkom septembra? Pa moramo djeci omogućiti školovanje, a kad se tolike mase odjednom zbiju na male prostore inficiranje će eskalirati i među djecom i među njihovim bližnjima.

Za mjesec-dva nastupa totalni haos ukoliko ne reagujemo obustavljanjem nastave i opet svim ovim šta danas trpimo. I opet će Kon i Nestorović profesorski mantrati o "šestoj nedelji", o ljetu, o "socijalnoj distanci"... Ne razlikuju socijalnu i fizičku distancu, a kamoli da dublje ulazimo u društvene kategorije i odnose. To je opasnost sa kakvom se ne bi smjeli poigravati.

Kako sam naglasio u prvom dijelu u svim balkanskim zemljama materijalni zdravstveni resursi nisu iskorišteni ni do polovičnog obima. I to je pogrešno. Treba stanovništvo kontrolisano izlagati zarazi sa jasnom računicom da nam medicinsko reagovanje treba tek za 20% inficiranih, a kod nekih 5% u pitanju su ozbiljniji zahvati. Kod 70-80% inficiranih nema potrebe za intervencijama. Kao i kod sezonskog gripa.

U stvari ovde moramo u varijabilu uzeti činjenicu da je populacija dobrano imunološki skrhana mjerama kakve "pandemiolozi" sprovode aman dva mjeseca. Oni inače najugroženiji (stari i bolesni) mjerama vlasti samo su dodatno oslabljeni na planu imunološke sposobnosti. Elem, daljim ovakvim "mjerama" samo će biti u grđoj i još grđoj situaciji.

No, zvučalo grubo ili ne, fokus je na budućnosti, odnosno na mlađima koji ovo mogu i zarad sebe moraju iznijeti na plećima. Ima načina da izbjegnemo "crni" oktobar ili novembar, a to je da tokom maja vratimo djecu u škole. Znam da je nakon onolikih prepadanja sad teško roditelje uvjeriti u ovakvu mjeru, ali neka se Kon i Nestorović potrude u tom pravcu.

Po meni trebalo bi prvo pokrenuti srednje škole jer u toj kategoriji imamo bitno manje učenika i tome analogno dalje širenje zaraze. Nema potrebe da sve škole počnu istovremeno sa radom, nego to treba po gradovima razvući nekih 10-20 dana i pratiti dešavanja. Normalno, djeca nastavu moraju pohađati pod maskama, rukavicama i inom zaštitom. Nije lako, ali nekontrolisani haos mnogo je teži.

Kada srednjoškolce uvedemo u nastavu prelazimo na osnovce i to opet postepeno i koordinirano. Maske, rukavice, po jedno dijete u klupi i česta dezinfekcija dovoljna su zaštita od nekontrolisane infekcije. Elem, ovde leži ključ onoga šta sam prednje pominjao kao "prirodnu vakcinaciju". Nema potpune zaštite, niti tako nešto treba da nam je cilj.

Važno je da djeca virus pokupe u malenim količinama, taman dovoljnim za adekvatnu reakciju organizma na planu stvaranja antitjela i uništavanja virusa. Do sticanja imuniteta! Narod je već dovoljno shvatio kako sve ovo funkcioniše i moguće je preporukama upraviti kontakte djece sa roditeljima, sa dedama i bakama i svima drugima. Samo neuke bene oslanjaju se na zabrane i represiju, a vidimo koliko razvijena društva postižu preporukama. Cinično moram reći - poput švedskog.

Trebalo bi da i ljetnje vrućine dodatno uspore širenje i pomognu u ovakvom planu, a to što će se ipak napuniti bolnice i karantini, što će respiratori biti iskorišteni - pa zato su i kupovani. Problem je kod osjetnog osipanja medicinskog kadra i to je još jedan razlog zašto valja požuriti sa inficiranjem populacije. Sve šta tokom ljeta imunizujemo biće s jeseni i zime deplasirano i bezopasno. Ovakvim mjerama umanjujemo opasnost od "drugog talasa" kakvom se zasigurno možemo nadati početkom školske godine. Ako već mora doći, pa hajde ga mi napadnemo njega umjesto on nas.

Mnogo toga je vezano za ovakve ideje i narednih dana planiram objaviti mnoštvo tekstova. Imam zaista originalnih ideja, a koliko će biti prepoznate i prihvaćene ostaje na drugima. Jedino još moram naglasiti da imam troje djece školskog uzrasta zbog čega zasigurno ne nastupam neoprezno i manipulativno. No, bezbjednosni (uključujući i krizni) menadžment je moja struka, pa svaku opasnost racionalizujem na bazi znanja i iskustva. Uostalom, djelujem javno zbog čega su moja promišljanja podložna kritici i pobijanju snagom argumenata.

Svako ko mi egzaktno i na bazi relevatnih poazatelja ukaže na greške ili opasnosti ovakvih modela može računati na moju zahvalnost. Primarno jer se ovo ipak tiče moje djece i porodice, kao i svih nas zajedno. Pored pobijanja iznesenih ideja sa druge strane računam i na unapređenja istih konkretnim prijedlozima, odnosno da oko problematike razvijemo široki dijalog.

To što se jedna mala grupica samokrunisala i sad mora voditi računa o posljedicama onoga ša su činili samo je njihov problem. Ovde su u pitanju naši životi i naša zajednička budućnost, a to je dovoljan osnov za uspostavljanje širokog društvenog dijaloga i iznalaženje kompromisa. Nemamo vremena za beskorisne debate, ali imamo sasvim dovoljno prostora za osmišljavanje konkretnih aktivnosti. Ili da bar onima koji odlučuju sugerišemo neke nove ideje.