Petar Handke i simptomi srpskog idiotizma

Shvatanje da je aktuelno nagrađivanje Petera Handkea nekakva "srpska pobjeda" pokazuje simptome poremećene kolektivne svijesti kakva ovaj narod razara pune tri decenije. Jedino šta srpski narod i Handkea realno povezuje jeste višedecenijska identitetska kriza i nesposobnost "odrastanja". Ljudi moji, kada dospijete u fazu biološkog nestanka nema nagrade koja može nadomjestiti upropašten život. I pojedinca i naroda.

Sveopšta histerija oko dodjeljivanja Nobelove nagrade za književnost "austrijskom" piscu Peteru Handkeu po svemu sudeći neće tek tako nestati iz fokusa naših primarnih interesovanja. I sukobljavanja oko doista iracionalnih stvari.

Prvo moram iskreno priznati da pojma nemam o Handkeovom književnom radu, baš kao i gro onih koji se tim čovjekom ovoliko (pri)strasno bave. Nije nama bitan pisac, ni njegova djela, nego se borimo sa sopstvenim budalaštinama kakve nas prate decenijama. Budimo iskreni bar toliko.

Šta reći o Handkeu? Vidim da je Miljenko Jergović još 2015. godine otvorio izvanredna pitanja ovdašnjih etničkih poimanja ovog pisca. Naime, jugoslavenska čitalačka publika za Handkea doznaje preko zagrebačkih izdavača.

Nije teško pretpostaviti zašto je ovaj već tada svjetski poznati pisac bio politički neprihvatljiv srpskim izdavačima. Naime, otac mu je bio nacistički vojnik, a majka Slovenka koja je očigledno "kolaborirala" sa okupatorom. Rodila ga je 1942. godine!

Zalud se nesrećnica udala za austrijanca Handkea, koji je čak i priznao očinstvo, kad je UDBA znala da je u pitanju kopile stečeno sa oženjenim nacistom.  Takvi, po tadašnjim "standardima" nisu bili prihvatljivi beogradskom izdavačkom i čitalačkom miljeu.

Situacija se dijametralno mijenja sa uspostavljanjem nacionalističkih režima, a posebno kada se Peter Handke počinje javno zalagati za "srpsku borbu". Preko noći postao je miljenik Beograda, upravo onog koji ga je decenijama otvoreno ignorisao.

Sa druge strane "aveti prošlosti" su ovog čovjeka (pro)gonili sve do teško dezorjentisanog Beograda, gdje nastaje svojevrsna simbioza obostranih kriza identiteta. O čemu je konkretno riječ?

Teško razočaran u očuha, notornog alkoholičara, Handke se odriče svog austrijskog identiteta. Sa kojim biološki ionako nije imao nikave veze. Počinje "tražiti sebe" u nacionalnom identitetu majke, ali se i na toj strani ubrzo suočava sa slovenačkim separatizmom.

Normalno da ga samoubistvo majke teško pogađa i to kao kulminacija objektivno teške mladosti u sirotinjskoj i nefunkcionalnoj porodici. Nakon sukobljavanja sa svojim germanskim identitetom dolazi kriza unutar novonađene jugoslavenske samospoznaje. Posebice kada "njegovi" Slovenci napuštaju Jugoslaviju.

Dakle, sasvim je razumljivo da se Handke obreo u kvazijugoslavenskom Beogradu i progutao laži Miloševića i sve svite srpskih nacionalista. U stvari komunističkih konvertita koji su zauzeli prve redove srpsko-pravoslavnih crkava.

Gdje leži i Handkeov i naš (zajednički!) problem? Grdno smo prevareni! I to od strane Miloševića i tog (kvazi)srpskog-(kvazi)jugoslavenskog Beograda - zavisno od dnevnopolitičkih potreba. Posebno smo prevareni mi iz današnje Republike Srpske, a to automatizmom znači i iz Bosne i Hercegovine.

Hajde da jednom određene činjenice poredamo kako su se objektivno materijalizovale. Volio bih da Srbima u BiH neko objasni čemu je služio onaj "plebiscit" iz novembra 1991. godine? U tom trenutku faktički Jugoslavija je bila međunarodno priznata država sa kojom su svi morali pregovarati - na unutrašnjem i spoljnom planu.

Kakav je smisao izražavanje "volje naroda" da živi u državi u kojoj formalno i faktički ionako živi? Budimo realni: plebiscit je bio u funkciji proglašenja Republike srpskog naroda u BiH, potonje Republike Srpske.

U prvotnom ustavu Republike Srpske decidno je stajalo kako je to federalna jedinica Jugoslavije. Međutim, već avgusta iste godine ta odrednica izbrisana je iz ustava, a srpski političari punih 27 godina izbjegavaju narodu jasno saopštiti razloge mijenjanja takve ustavne pozicije.

Iz ustava Republike Srpske izbrisana je Jugoslavija jer je Milošević 27.04.1992. godine proglasio SR Jugoslaviju u granicama Srbije i Crne Gore. Milošević i beogradska svita sve nas Srbe iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske bukvalno su izbacili iz jugoslavenske priče.

Možemo to reći i ovako: Milošević je "amputirao" BiH, Makedoniju, Hrvatsku i Sloveniju iz Jugoslavije. Nakon tog čina nije bilo alternative, pa su BiH, Slovenija i Hrvatska primljene u članstvo Organizacije ujedninjenih nacija OUN).

Separatistički lideri su slavili ovaj Miloševićev potez, ali ključno pitanje je: zašto smo mi započeli rat? Negdje oktobra 1991. godine angažovan sam kao rezervista JNA, zadužio uniformu i naoružanje, dobio zadatke i kako to već ide. Normalno, 3. marta izvršio sam prvi zadatak i time započinje moj ratni put.

Ispunio sam zakletvu koju sam dao državi, a ni sanjati nisam mogao kakvu prevaru kuju u "mom" Beogradu. Sa nepunih 22 godine mogli su me prevariti, no kad punim 50 doista bih bio idiot kad ne bih shvatio istinu.

A istina je vrlo jednostavna. Politički lideri Srba u BiH i Hrvatskoj morali su znati šta sprema Miloševićeva klika. Mjesecima je pripremano proglašenje SRJ i to su naši političari svakako znali, pa sve do toga da će nas Milošević izbaciti iz Jugoslavije.

Teška prevara je povesti narod u rat za odbranu Jugoslavije, a uz svijest da Bosna i Hercegovina neće biti u sastavu te zemlje. Pri čemu je suverenitet BiH i prijem u OUN bila neizbježna međunarodna reakcija. Zbog koje su i Ustav RS promijenili!

Dakle, na taj plebiscit, na proglašenje Republike Srpske, na ukupno ponašanje sa pozicije sile, referendum od 1. marta bio je očekivana reakcija Hrvata i Bošnjaka. No, zar smo zaboravili da se jedino na masovnim skupovima u Sarajevu viorila jugoslavenska zastava, da je jedino u tom gradu narod masovno protestvovao protiv rata? Znamo kakva ratnohuškačka politika je prezentovana u glavnim gradovima drugih republika.

Još kako smo muslimane mogli pridobiti za očuvanje Jugoslavije sa Bosnom i Hercegovinom, a bar danas znamo kakvim idejama i dilovima su se bavili Milošević i Tuđman. No, mi smo se uzdali u oružanu nadmoć i vojnu logistiku, šta je i demonstrirano za nekoliko mjeseci (osvojeno preko 2/3 zemlje).

Zato Srbi nisu bili zainteresovani za političke pregovore i izbjegavanje rata, a kako se vremenom pokazalo - trebalo je o tom potezu dobrano promisliti. I pregovarati, pregovarati, pregovarati... Jok, mi smo za pregovore bili spremni tek kad je ozbiljno zaprijetio nestanak Srpske, a kakav smo vidjeli u odnosu na Republiku Srpsku Krajinu.

Znači, prije negoli smo ušli u rat naši politički lideri znali su da nema ništa od te Jugoslavije, odnosno da je suverena Bosna i Hercegovina naša neminovnost. Jedino ako su povjerovali u nebuloze da će OUN dozvoliti podjelu zemlje članice? Ili su vodili rat iz nekakvih njihovih ličnih interesa.

Bilo je nužno ovako poredati činjenice kako bi shvatili i zablude Petera Hankea. I on se zalagao za Jugoslaviju, a bez svijesti da je "glogov kolac" u srce zemlje zadao upravo onaj koji je prevario i njega i nas tolike - Milošević.

Samo, možete u mladosti imati probleme identitetske prirode, odnosno spram samospoznaje u domenu kolektiviteta. Razumljivo je i kad na vašu svijest utiču teške porodične okolnosti povezane sa nasljeđem. Ali dođe vrijeme kad čovjek odraste i sve to ostavi iza sebe, kada budućnost postaje epicentar njegovog životnog promišljanja.

Kod Handkea očigledno vidimo da biološko stasavanje nije rezultiralo prihvatanjem sopstvenog komplikovanog porijekla, nego ga je čak uvuklo u tešku dezorjentaciju i višedecenijsko lutanje. Kao književnik on se davno ostvario, a to najbolje dokazuju brojne prestižne nagrade. Međutim, zalud mu to nakon dobrih pola vijeka očiglednih lutanja na planu identitetske prirode. Teško da će Nobelova nagrada nadomjestiti cjeloživotne probleme sa "odrastanjem".

U stvari ova kompletna objava svodi se na pitanje: jesmo li mi Srbi u međuvremenu "odrasli"? Posebice mi u Bosni i Hercegovini? Jednom smo sa Bošnjacima ušli u sukob računajući na vojnu nadmoć. I pokazalo se da su naše računice bile pogrešne.

Nakon tri decenije profesionalnog bavljenja bezbjednošću i sa referencama kakve su (bar) u stručnoj zajednici nepobitne decidno tvrdim kako samo teški idioti mogu ponavljati greške sa početka 90-ih. Srbi u BiH nemaju realnih pretpostavki za bilokakvo ozbiljno sukobljavanje sa Bošnjacima, odnosno oružani sukob bi za kratko vrijeme rezultirao našim nestankom sa ovog prostora.

U vojne intervencije Srbije ili Rusije mogu vjerovati samo budaletine bez elementarnog znanja o bezbjednosti i politici. I kakva je "logika" provocirati sukobe u datim okolnotima? Posebice nakon iskustva kakvo smo mogli steći da nam je kojeficijent inteligencije iznad nivoa idiota.

To što je nekakav "austrijanac" dobio Nobelovu nagradu kao srpsku pobjedu ili uopšte pokazatelj nečega može vidjeti samo kakva ostrašćena budaletina. Nekako zamišljam posljednjeg preostalog Srbina na vaskolikoj planeti koji kliče od sreće jer je dobio Nobelovu nagradu za mir. I kako se veseli bez svijesti kako njegovim umiranjem nestaje i narod!

Dakle, tri decenije su prošle, a to je period u kom ljudi završe cikljus odrastanja. Računajući i  intelektualno sazrijevanje. Čak i kad su narodi u pitanju. Iskreno, ne mogu da vjerujem koliko smo kao narod zaluđeni glupostima od kakvih se ne živi. Kakve su autodestruktivne, ozbiljni simptomi psihičke poremećenosti.

Znam, na ovo će uslijediti komentari u stilu - šta rade Bošnjaci i Hrvati. Svjediočio sam početku rata i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, pa tako znam da su sukobi započinjali upravo tako budalastim komentarima. Kao što danas kojekakvi "sveznadari" tvrde da su stravični zločin u Srebrenici izvele američka i britanska obavještajna služba.

Sad nama kao narodu nešto znači što je nekakav Handke (navodno) govorio da to nije bio genocid. Je li on referentan stručnjak za međunarodno pravo ili pisac? Možda će zbog nečijeg mišljenja biti promijenjeni dispozitivi presuda? Koga je na ovom svijetu uopšte briga šta ovaj ili onaj pojedinac misle o presudama haškog tribunala?

Dodik godinama mantra kako Republika Srpska nikada neće priznati da je u Srebrenici počinjen genocid. Zašto onda njegov SNSD nije parlamentu predložio usvajanje rezolucije kojom takav stav i formalno zastupamo? Jok, u Republici Srpskoj odnosno/krivično zakonodavstvo jasno propisuje obaveznost saradnje sa haškim tribunalom. Baš kao i u Srbiji.

Još kako su srpske institucije participirale u donošenju presuda kakve lafo ne priznajemo, pa i bile servilne u hapšenjima i dostavljanju dokaza. Nikakva to nije tajna. No, idiote zadovoljavaju izjave kako pojedini politički manipulanti "nikada neće priznati" presude čijem donošenju su maksimalno doprinosili. Od Beograda do Banjaluke.

Elem, naš elementarni problem leži u tome što volimo da nas lažu. Ili da lažemo sami sebe! Na sve to nismo sposobni prepoznati simptome duševnih poremećaja poput samospoznaje zasnovane na lažima, mantrama, spinovima... I to autodestruktivne prirode!

Ljudi moji, prihvatljivo je da pojedinci i kolektiviteti suoče se sa problemima identitetske prirode, a posebice ukoliko je u pitanju posljedica manipilacija sviješću. U nebrojeno tekstova godinama objašnjavam kako se manipuliše kolektivnom sviješću i to primarno kroz američke bezbjednosne doktrine. To je područje u kom sam posebno specijalizovan i u stručnoj javnosti prepoznatljiv.

Na planu aktuelnih geopolitičkih dešavanja danas bih jedino mogao pisati tekstove u stilu "davno sam to govorio", a pošto se bavim prognostičkom analitikom to bi bilo samo sebi kontradiktorno. Sve šta sam prognozirao dostupno je na mojim blogovima, pa i podložno javnoj kritici. I to priželjkivanoj kritici.

Zašto? Pa ozbiljna kritika podrazumijeva proces razmišljanja, a sav moj javni angažman posvećen je navođenju ljudi na razmišljanje. Teško je manipulisati sa onim ko racionalno i objektivno razmišlja. U tom smislu i ovim tekstom želim apostrofirati pitanje: možemo li se izdići iznad nivoa "korisnih idiota"?!