Sa Pernarom do "Pravde za Davida"

Predstojećim izborima u Hrvatskoj nisam se bavio iz razloga opisanih još prilikom inauguracije Kolinde Grabar Kitarović. Jedino me zanima koliko glasova će dobiti Ivan Pernar pošto odatle možemo očitati podatke o "nacionalnom ozdravljenju". U stvaranju potpunije slike iznosim nekoliko informacija o tome kako je aktivizam Ivana Pernara doprinio nastanku "Pravde za Davida". 

Pernar na sprečavanju deložacije u Banjaluci

Javnost je moje tadašnje procjene o predstojećoj pobjedi Grabar-Kitarovićeve na predsjedničkim izborima, te potonje povratka HDZ-a na vlast, dočekala sa popriličnom skepsom. Drugi očigledno nisu prepoznali hrvatsko "identitetsko lutanje" u tim novonastalim prilikama članstva u Evropskoj uniji. Šta sam konkretno ukazivao možete shvatiti iz priloženog teksta napisanog povodom inauguracije "Tuđmanove nasljednice".

Zašto je Ivan Pernar moj favorit, nekakvo moje  mjerilo "ozdravljenja" hrvatskog nacionalnog bića? U prvi mah bila mi je zanimljiva pojava deklarisanog antiglobaliste u Hrvatskoj. Normalno, "antiglobalisti svih zemalja ujedinite se"!

Elem, društveni aktivizam Pernara u našoj Banjaluci ostavio je dubok trag. Po matrici Živog zida započeli smo prve poteze suprotstavljanja oligarhiji i to upravo sprečavanjima deložacija, protestima, štićenjima žrtava... Nikada nismo krili da nam je Živi zid bio uzor u pogledu započinjanja i modaliteta društvene borbe.

Ivan Pernar prepoznao je začetke građanskog aktivizma u Republici Srpskoj i bez ikakvih kalkulacija pridružio se tome - sve do učešća u konkretnim akcijama (VIDI FOTO GORE). Time započinje simbioza kakva traje do danas i to u polazišnom obličju.

Još tokom traganja za Davidom Dragičevićem te naše snage građanskog otpora, a posebno Stefan Blagić i njegov pokret "ReStart", započinju uzbunjivanje javnosti. Očekivano, iza Davidovih roditelja, Davora i Suzane, stajemo prvog dana protesta. Baš kao i mnogo puta ranije spram drugih žrtava.

Međutim, David je sam po sebi bio specifična pojava i normalno je da njegovo stradanje Banjalučani doživljavaju kao nekakvu "crvenu liniju". Pritom, Davor i Suzana su takođe osobe posebne volje i snage, gdje se od prvog momenta moglo procijeniti da njihovu borbu ima smisla podržati maksimalno moguće.

Danas je "Pravda za Davida" globalno poznat društveni fenomen i na ponos svima nama koji smo od starta nosili tu borbu. Međutim, dopirinos u razvoju banjalučkog aktivizma od strane Ivana Pernara znan je i nikada ne smije biti zaboravljen. I ovaj tekst je u funkciji promovisanja istine.

U nastavku prilažem tekst napisan povodom inauguracije Kolinde Grabar Kitarović, a kao polazište u ocjeni koliko je Hrvatska od tada "civilizacijski nazadovala" - kako sam i predvidio. Nakon čitanja teksta biće jasnije zašto svaki glas za Ivana Pernara percipiram kao postotak "ozdravljenja" hrvatske nacije i populacije.

Okosnica banjalučkog "Živog zida"

Borislav Radovanović: O HRVATSKOJ NARCISOIDNOSTI (18.02.2015.)

Sumirajući utiske povodom inauguracije nove hrvatske predsjednice, gospođe Kolinde Grabar Kitarović, nekako dolazimo do neizbježnog pitanja – postoje li granice hrvatske narcisoidnosti?

Od svega prezentovanoga sa Markovog trga složio bih se samo sa jednom, nebrojeno puta ponovljenom, konstatacijom – gospođa Kolinda je zaista lijepa žena. No, čim vizuelni efekti dobiju svoj audio element (čitaj: čim progovori) moramo se zapitati da li izbor gospođe Kolinde za Hrvatsku predstavlja civilizacijsko napredovanje ili nazadovanje?

U odgovoru na ovo pitanje prisjetimo se kako je inauguralni govor nove predsjednice na poseban pijedеstal postavio „oca nacije“ Franju Tuđmana. Mogu gospođa Kolinda i njeni istomišljenici, usljed vlastite narcisoidne zaslijepljenosti, Franju Tuđmana predstavljati kao „civilizacijsku vrijednost“, međutim, u odnosu na ostatak čovječanstva premalo je onih koji dijele njihovo mišljenje.

Franjo Tuđman je „nusproizvod“ one krajnje vulgarizacije Marksove filozifske misli kod nas prepoznatljive po izvedenici „marksizam“, a šta ostatak čovječanstva misli o tim i takvim kvazikomunistima manje-više je poznato. Sad, šta reći o „marksisti“ koji je „evoluirao“ do nivoa koketiranja sa surogatima nacizma i fašizma (čitaj: ustaštvom)?

Veličanje Franje Tuđmana povlači cinizam tipa – hrvatska nacija je baš onakva kakav joj je i „otac nacije“. Pozivanje na djela Franje Tuđmana teško da se može podvesti pod civilizacijsko napredovanje, no, kada pojedincom i kolektivitetom dominira narcisoidnost i instrumentalizovana dezorjentacija teško je uočiti vlastite zablude.

Ipak, bezgranična narcisoidnost ponajviše se ogledala kroz neprekidno „kokodakanje“: Hrvati, Hrvatska, hrvatsko, svehrvatsko... Prosto degutantno bilo je slušati kontinuirano egocentrično ponavljanje: „Mi Hrvati i 'drugi'...“ (čitaj: ostatak univerzuma). No, čak i hrvatska egomanija razlikuje „druge“ ili „ostale“ kroz dvije suštinske kategorije.

Prva je ona balkanska i slavenska od koje Hrvati uporno nastoje pobjeći, dok se kao druga nameće ona evro-atlantska kakvoj tako zdušno streme. Tu možemo samo zamišljati kako je hrvatska narcisoidnost pogođena činjenicom da je ta tako priželjkivana evro-atlantska „civilizacija“ inauguraciju nove hrvatske predsjednice svela na nivo ambasadora i izaslanika.

Sa druge strane, da upravo ta za Hrvate neprihvatljiva balkansko-slavenska kategorija nije „uveličala“ inauguraciju, pa to bi se pretvorilo u pravu katastrofu (socio-patološkog karaktera). Da politički predstavnici eksjugoslavenskih „državica“ svojim prisustvom  nisu podržali ovu  inauguraciju, gospođa Kolinda morala bi se zadovoljiti „veličinama“ poput Marka Perkovića Tompsona, Ćire Blaževića, Zdravka Mamića, generala Markača i remetinačkog „gosta“ Milana Bandića. Takva struktura zvanica teško da bi zadovoljila hrvatsku narcisoidnost.

Takve prilike (ili bolje reći neprilike) proizvele su da je „glavna sporedna uloga“ u ovom inauguralnom scenskom prikazu dodijeljena srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću. Pitanje nestalih, kakvo je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović apostrofirala kao najvažnije pitanje hrvatsko-srpskih odnosa, mediji su „uredno“ proslijedili premijeru Vučiću.

Projekti kao što su „Turski gasovod“ (kako je predsjednik Putin „prekrstio“ Južni tok), „Put svile“, „Kina + 16““ i ino jasno pretenduju ka mijenjaju geopolitičkih odnosa na globalnom nivou, a ove naše prostore nedvosmisleno vraćaju u epicentar globalnih dešavanja. Zanimljivo je da hrvatsko-srpske političke „elite“ ne osjećaju potrebu da razgovaraju o razvojnim šansama kakve ovakvi projekti nude, ili bar o opasnostima kakve veliki geopolitički obrti u pravilu prate.

U daljem, treba istaći i prisustvo B-H predsjedništva. Prilično otužno bilo je posmatrati prisustvo dvojca Ivanić-Izetbegović na ovom proslavljanju pobjede zagovornika uvođenja trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini. Nakon što je izostalo njihovo oštro političko upozorenje gospođi Grabar Kitarović da politički zahtjevi tipa uvođenja trećeg entiteta, a posebno ako su upućeni iz Zagreba, predstavljaju grubo miješanje u ustavno uređenje druge države, doživjeli smo da Ivanić i Izetbegović još aplaudiraju zagovornici takvih zahtjeva. I sve to kako bi umilostivili svog „partnera“ Dragana Čovića.

No, kako u sve šizofrenijoj Republici Srpskoj moramo ozbiljno voditi računa o izbalansiranosti političke kritike, nužno je cinično primijetiti da Milorad Dodik, inače najgorljiviji zagovornik trećeg entiteta, nije ni pozvan na inauguraciju.

Sad, bilo kako bilo, vratimo se premijeru Vučiću i pitanju zbog čega je upravo njemu dodijeljena uloga „druge zvijezde ceremonije“? Da li je učinjeno zbog njegovog značaja ili, tek, u funkciji isticanja hrvatske samobitnosti? Trebalo je još jednom (u nepreglednom nizu sličnih manifestacija) nedvosmisleno pokazati da Hrvatska i Srbija, odnosno Srbi i Hrvati, predstavljaju različite, odvojene i nespojive kategorije.

Odgovor na pitanje zbog čega Hrvati tako i toliko uporno manifestuju otklon spram Srba prilično je jednostavan. Sigmund Frojd je poodavno uočio i definisao fenomen „narcisoidnosti malih razlika“. Pojednostavljeno rečeno u pitanju je iracionalno-narcisoidno isticanje razlika između vrlo sličnih kategorija. Ponekad isticanje razlika između pojedinih subjekata, kakve niko drugi ne primjećuje, može djelovati čak i zabavno.

No, iz fenomena „narcisoidnosti malih razlika“ izveden je fenomen „animoziteta malih razlika“ i to teško da možemo podvesti pod zabavu. Naime, u nebrojeno slučajeva dokazano je da su sukobi između vrlo sličnih kolektiviteta vrlo teški i brutalni. Hrvatsko-srpska sukobljavanja uvijek treba posmatrati kroz prizmu upravo tih narcisoidnosti i animoziteta malih razlika ukoliko težimo ka objektivnoj istini o uzrocima i karakteru sukoba.

Kažu da je o utiscima iluzorno raspravljati, no, teško se oteti utisku da ukupna dešavanja oko ceremenije inauguracije nove hrvatske predsjednice, gospođe Kolinde Grabar Kitarović, predstavljaju tek puku demonstraciju hrvatske narcisoidnosti. U civilizacijskom smislu to je naprosto nemoguće podvesti pod nekakvo napredovanje.

Dakle, preostaje nam opcija prema kojoj možemo govoriti samo o civilizacijskom nazadovanju, sa trendom dalje negativne materijalizacije u vidu sve izglednije pobjede HDZ-a na ovogodišnjim parlamentarnim izborima.