OPREZ: Čuvajte svoje djevojčice!

Piše: Borislav Radovanović

Informacija o nestanku dvije trinaestogodišnje djevojčice u Doboju ponukala me je ovakav vid apela roditeljima i društvu za mnogo ozbiljniji pristup zaštite naše djece. U granicama dozvoljenog i zaštite identiteta žrtava pomenuću nekoliko slučaja kojima sam se profesionalno bavio i opasnostima kakve vrebaju djevojčice tinejdžerskog uzrasta. Valjalo bi da roditelji i građani uopšte znaju dokle seže dječija naivnost, ali i monstruoznost iskazana od strane "odraslih" - sve do zločinaca koji "brinu" o našoj bezbjednosti.

Prvo moram reći kako mi je bilo drago pročitati da su nestale dobojske djevojčice pronađene i zbrinute, a nadam se da će i institucije razjasniti taj događaj kako valja i na opštu dobrobit. Ovo govorim sa pozicije vjere u pravovremenost otkrivanja uzroka problema. Jedan od zasigurno najtežih slučaja zlostavljanja djece sa kojim sam se kao inspektor suočio pokazao je razorne posljedice zakašnjele društvene reakcije.

Zamislite djevojčicu od tek napunjenih 18 godina i u stanju poodmakle trudnoće, heroinsku ovisnicu i sa konstatovanom epilepsijom, koja uopšte nema predstavu koliko stotina muškaraca treba uobziriti u pronalaženju oca djeteta. Mjesecima je u jednom obližnjem gradu držana u nekakvom kontejneru pored gradskog smetlišta, gdje su njeni svodnici dovodili "mušterije" za nekih 5-10 maraka po odnosu. Zamislite samo kakav šljam se iživljavao na ovoj tada još uvijek maloljetnici. Pa i koliko je bila svjesna onoga čemu je izlagana usljed kontinuiranog drogiranja heroinom.

Problem sa kojim sam se kao profesionalac suočio u vidu njenog odbijanja da svjedoči protiv svodnika vjerujte da je bio sekundarne prirode. Da li usljed straha od heroinskih kriza ili usljed sviknutosti na takav oblik življenja ni danas mi nije jasno, ali je izričito odbila ponuđeni smještaj u "sigurnu kuću" i zbrinjavanje bar do poroda. Ne, samo je tražila da je pustim, šta zbog zakonskih obaveza nisam mogao odbiti, a posebno jer prebivalištem, porodicom i drugim pravnim osnovama nije bila vezana za Prijedor. Zalud kontakti sa stručnim službama i obezbjeđena pomoć kad ona sve to kao tada već punoljetna osoba izričito odbija. I pustio sam je u nadi da će se bar neka viša sila pobrinuti za nju - kad ja već nisam mogao.

U daljem pomenuću neke slučaje gdje smo uspjeli blagovremeno ili bar djelimično blagovremeno odreagovati, ali su karakteristični zbog opasnosti sa kakvima su djevojčice bile suočene. Na početku to je djelovalo kao nekakva "lokalna priča" i trebalo je podosta rada da dešavanja povežemo sa organizovanim kriminalom međunarodnog vrbovanja radi prostitucije, pa sve do međunarodne trgovine djecom.

Slučaj kreće od jedne četrnaestogodišnje djevojčice i njenog prvog bježanja od kuće. Vrlo brzo smo je sustigli, te priveli zajedno sa "izabranikom njenog srca" od tek prevaljenih dvadesetak godina. Ipak smo preduzeli elementarne radnje provjeravanja te osobe, koja opet nije bila sa našeg područja. I dobijamo frapantne informacije!

Međutim, ubrzo dobijamo prijavu novog bježanja od kuće iste djevojčice i ponovo uspijevamo pronaći ih i vratiti u Prijedor. I tad priča po našu djevojčicu dobija nimalo očekivan obrt. Prvo je tvrdila kako se udala i da mi nemamo pravo sprečavati je na "putu sreće". Zalud su bila sva ukazivanja na pogrešnost njenih procjena, pa sam je morao suočiti sa "krunskim dokazom". Jednostavno sam joj predočio predmet koji je uzrokovao njenu pogrešnu spoznaju.

U pitanju je bio drveni štapić omotan debljim slojem zavoja, a na koji je bio navučen prezervativ. Na jednom kraju tog "penisa" bila je privezana uzica koju je "mladoženja" vezivao oko struka. Pogađate, naša djevojčica udala se za žensko! Životno neiskustvo produkovalo je da dijete nije shvatilo kako su defloracija i kasniji seksualni odnosi počinjeni tim odvratnim, prljavim i opasnim predmetom, odnosno da je sve njeno seksualno zadovoljenje produkt zabluda i umišljanja. Pojma nije imala da se "udala" za žensko, a trebalo je vremena da se medicinski otklone posljedice tog šoka.

Sutradan se u tužilaštvu dogodilo nešto šta bi mogli okarakterisati kao anegdotu da nije ipak teških i opasnih okolnosti ukupnih dešavanja. Postupajući tužilac, inače ženskog roda, konsultovala se sa svojim muškim kolegama oko potrebe pritvaranja osumnjičene. I oba tužioca, možda i zbog muške neosjetljivosti, zauzela su stav da tu nema potrebe za pritvorskim predmetom. Na to njihova koleginica iz ladice vadi sredstvo počinjenja, taj odvratni i ne tako malen predmet ("penis"), pokazuje im i pita: "Šta mislite da ovo vama dvojici nabijem u guzice, da li bi onda bilo osnova za pritvor?!". E iz te "perspektive" oba tužioca su zauzela dijametralno drugačije mišljenje.

Međutim, i "zločinac" u ovom slučaju početke seksualne spoznaje zasniva na seksualnim zlostavljanjima, podvođenju radi prostitucije i sličnim stvarima. Još jedna teška priča u kojoj žrtva postaje dio kriminalne mreže.

Elem, sa tom istom grupom imali smo još jedan slučaj, ali ovoga puta pokušaja odvođenja dvije sedamnaestogodišnje djevojčice. Opet je priča o dječijoj naivnosti fascinantna. Zamislite dvije vršnjakinje, komšinice i školske drugarice. Jedna od njih odlučuje da se uda i sa svojim izabranikom pobjegne do iste javne kuće u Kaknju u koju se uputila i prva djevojčica iz ove priče, odakle su djevojčice dalje prodavane šiptarskim preprodavcima. Za razliku od prvog slučaja ova adolescentkinja je bar znala gdje ide i sa čim ima posla!

Međutim, ova djevojčica pristaje da svoju prijateljicu namami u klopku, da joj zajedno sa svojim "budućim suprugom" podmetne omamljujuće sredstvo i da je tako besvjesnu vozom transportuju do Kaknja. Pokušavao sam je suočiti sa spoznajom da se i sama izložila opasnosti od prodaje u roblje, odnosno da je svijevoljno išla na noge teškim kriminalcima kao potencijalna žrtva. Jok, ona je ostala na poziciji kako se to njoj ne bi moglo dogoditi, a da bi novac dobijen od prodaje njene prijateljice poslužio za započinjanje braka sa njenim momkom. Od starta je bila svjesna stravične sudbine koju je namijenila najboljoj drugarici, a opet ni u minimumu nije prihvatala da je i sama bila izložena opasnosti. Decenija i po je prošla od tada, pa je moguće da je vremenom ponešto i shvatila.

Ima još mnogo primjera kakvima bih mogao potkrijepiti ovaj apel na roditelje i društvo, ali je poenta valjda jasna. Dječije zablude trebalo bi ozbiljno i sistemski rješavati, a posebno sa pozicije organizovanog kriminala koji vreba svaki naš propust. Ono šta ću nadalje pomenuti i danas kod mene produkuje stres i gorčinu, bez obzira što su u pitanju već javnosti donekle poznata dešavanja.

Više puta sam pisao o ubistvima Gordane Milosavljević, Doris Bajilo i Irene Predojević, pa i o sijasetu ubistava počinjenih zarad sprečavanja istraga tih zločina. Međutim, nikad nisam pominjao kako i ovde priča kreće od višestrukog silovanja i zlostavljanja tri petnaestogodišnje djevojčice. I danas postoje ti krivični predmeti i "služe na čast" našem pravosuđu! Valjalo bi jednom razjasniti jesu li gori monstrumi oni koji siluju djecu i ubijaju žrtve, ili oni koji ih nezakonito oslobađaju od nesporne odgovornosti. Omogućavaju im nove i nove zločine!

Ono šta ovde pokušavam ukazati jeste strah počinilaca od procesuiranja i kažnjavanja za počinjene zločine. Potpuno iste osobe su silovale ove tri djevojčice i kasnije organizovale ubistva Gordane Milosavljević, Doris Bajilo i Irene Predojević. Sve tri ubijene su kako bi ih na taj način spriječili da prijave silovanja i zlostavljanja! Potom su uslijedila ubistva kako bi se spriječile istrage njihovih ubistava i ino. Međutim, i u vrijeme ubistva Doris Bajilo isti manijaci nasrtali su na maloljetne djevojčice, konkretno dvije srednjoškolke, šta je trebalo biti rješavano kroz istragu nad Radom Radinovićem. 

Za Radu Radinovića je poznato da se u zatvoru objesio dva dana prije negoli je trebao biti kod mene doveden na saslušanje za treće ubistvo (starica Dušanka Stanković), ali i upravo vezano za podvođenje pomenutih srednjoškolki. Problem Radinovića bio je u tome što je meni priznavao bukvalno sve u šta je umiješan, pa tako znam i kako je završena istraga oko silovanja prednje pomenitih tri petnaestogodišnjakinje. Znam i sa kim je podijelio odštetu!

Međutim, nije toliko poznato da je i Darislav Medić zvani Šula, još jedan akter ovih zločina, odlučio progovoriti. Obavili smo prvi informativni razgovor i dogovorili naredni. Nakon pet dana otrovan je pa do drugog razgovora nije došlo, a istraga oko njegove smrti nikada nije provedena. I nikada niko nije presuđen zbog stravičnih zločina nad djecom, zbog ubistava Gordane, Doris i Irene počinjenih nakon silovanja i seksualnih zlostavljanja, niti je neko odgovarao za silne nezakonitosti počinjene u istragama. 

Jedini koji je "sankcionisan" sam ja i to zato što sam dokazao da to nisu nikakvi "zadesi" ili kako je to već lažno predstavljano, nego da su počinjena monstruozna ubistva. Šta mislite zašto su moji šefovi poslali Aljošu Borkovića da Davoru Dragičeviću nudi "žrtvovanje" dva policijska službenika i to za manje od sat vremena nakon mog odvajanja od Davora, a nekih dva-tri sata nakon medijskih objava da ću biti član anketnog odbora? I da sam tog dana zajedno sa Davorom podnio prijavu sa kvalifikacijom "teško ubistvo". Iz prednje pomenutih predmeta moji šefovima je bilo odlično poznato kako završavaju situacije kad oni tvrde kako je nešto "zades", a ja tvrdim da je ubistvo. 

Ovo zadnje morao sam istaći da ljudi shvate kako naša djeca nisu ugrožena samo od strane kriminalnih i devijantnih osoba i pojava, nego i od zločinaca koji bi trebalo da štite sve nas zajedno, da brinu o sigurnosti naše djece. U stvari, kad bi ovi "institucionalni zločinci" bili eliminisani vjerujte da bi se svi zajedno mnogo lakše nosili sa ukupnom problematikom i opasnostima. Za kraj ću još samo naglasiti kako uvijek govorim o konkretnim krivičnim predmetima i stvarima kakve se uvijek mogu egzaktno provjeriti. Zato mnogi tvrde kako ne čitaju moj blog, a znam da čitaju, ali nisu spremni suočiti se sa odgovornošću za nesagledive štete kakve su produkovali.