KOLUMNA: Tegeltijino pseudoznanje negira građanska prava

Milan Tegeltija, kolumnista Glasa Srpske, obrušio se na samo njemu znane "agresivne zagovornike pseudograđanske BiH", sa objašnjenjima kakva jedino ukazuju koliko je autorovo neznanje. Svakom je u ovoj nesrećnoj zemlji dozvoljeno promišljanje o građanskim pravima, pa i kada je to zasnovano na "pseudoznanju" kakvo nedvosmisleno imamo kod kolumniste Tegeltije. Baš kao što je i nama, iskrenim zagovornicima građanske države, dato pravo izrugivanja spram objava neistomišljenika. Pitanje demokratije.

 

U naglašavanju sopstvenog otklona prema zagovornicima građanske Bosne i Hercegovine novokomponovani kolumnista Milan Tegeltija uz kraticu "tzv." stavlja navodnike (piše: ...o tzv. "građanskoj državi"...). Slabopismeni kolumnisti i nemaju neku prođu u javnom diskursu.

No, ovde se bavimo objavom osobe kakva se pozicionira kao stub "nezavisnog pravosuđa" vaskolike države. Kao najveći znalac pravne meterije, neko ko imenuje sudije ustavnih i vrhovnih sudova.

Kad neko sa tako visoke pozicije ponavlja mantru da je BiH "sastavljena od dva entiteta i tri naroda" moramo ga upitati: gdje to piše? Gdje doslovno stoji da nam je država "sastavljena" od tri naroda? Valjalo bi pseudopravniku Tegeltiji da pročita državni ustav, umjesto što interpretira Dodikove spinove.

U stvari ključni problem proizilazi iz činjenice da se Tegeltija poziva na ustav države koja u formalnom smislu ustava nema. Da, formalnopravno Bosna i Hercegovina nema ustava!

Pojedine države baštine ustave stare par stotina godina, ali čuvaju originalnu verziju kako bi u onom materijalnom smislu mogle dokazati na kakav akt se pozivaju . Od nastupanja pozitivne prakse da se važeći propisi objavljuju u službenim glasnicima sve zemlje ustave i amandmane objavljuju u takvoj formi.

Na taj način dokazuje se "slovo ustava", sve sa zarezima i tačkama, a naprosto kako bi države suzile mogućnosti nakaradnih tumačenja. Poput ovog da je BiH "sastavljena od dva entiteta i tri naroda".

Kada se poziva na državni ustav Tegeltiji bi valjalo uobziriti nekoliko činjenica. Državni ustav je tek aneks mirovnog sporazuma. Međutim, mi u svom posjedu nemamo sporazuma, ni tog famoznog četvrtog aneksa - ustava.

Pored toga državni parlament 24 godine nakon što su Tuđman i Milošević podarili nam ustav nije našla za shodno da pribavi kakav prevod, to validno obradi i objavi u službenom glasniku. Četvrt vijeka Parlamentarna skupština BiH nije ratifikovala mirovni sporazum i ustav kao najviši pravni i politički akt jedne zemlje.

No, šta možemo očekivati od tijela koje nosi naziv "Parlamentarna skupština". Možete za takva tijela koristiti nazive: parlament, skupština, sabor..., ali spajati te pojmove moguće je samo u Bosni i Hercegovini. To vam đođe kao da govorite o "molerskom krečenju" ili o "bajkeru motociklisti".

Elem, vratimo se na državni ustav iz kog "kolumnista tekstopisac" Tegeltija crpi zaključke. Znate, da je neko umniji na njegovoj poziciji davno bi institucionalno postavili pitanje: na osnovu čega Ustvani sud BiH utvrđuje da nešto jeste ili nije usaglašeno sa ustavom?

Na sajtu Ustavnog suda postavljen je nekakav "elektronski pamflet" kakav krajnje budalasto prihvatamo kao "slovo ustava". Na zvaničnim stranicama raznih institucija imate mnoštvo različitih verzija tog "slova ustava", a jedino čega nema jeste navođenje izvora iz kog možete utvrditi da je nesporno u pitanju državni ustav.

Godinama "čuvari" Republike Srpske bore se protiv presuda Ustavnog suda BiH i od toga izvode svakojake ujdurme. Pritom, bukvalno svaku odluku mogu osporavati vrlo jednostavnim pitanjem: gdje je objavljen ustav na koji se sud poziva u presudi?

Niti jedna jedina presudu Ustavnog suda BiH u Srpskoj nije morala biti implementirana zbog vrlo prostog procesnog razloga - nemanja ustava. Koristim vrlo precizno tumačenje - nemamo državni ustav. Ukoliko nadležno tijelo u propisanoj proceduri nije donijelo, ili bar ratifikovalo, neki pravni akt smatra se da takav akt ne postoji. Tačka.

Znate li zašto iz Republike Srpske nikad ne posežu za ovakvim procesnim instrumentima? Ukoliko problematizuju državni ustav znaju da će im biti uzvraćeno istim procesnim mehanizmom. Suočiće se sa kontrapitanjem: gdje je objavljen Ustav RS?

Mogu se pozvati na Službeni glasnik RS broj 21/92, ali imaju problem što taj dokument ima jako malo sličnosti sa "elektronskim pamfletom" kakav danas predstavljaju kao "zvanični ustav" ovog entiteta.

Još gore, postaviće neko pitanje: koje legitimno tijelo i po kojoj propisanoj proceduri je donijelo taj ustav? Pitanje validnosti državnog i entitetskih ustava u Bosni i Hercegovini četvrt vijeka je tabu tema iz vrlo prostog razloga - zadnji validan ustav je onaj iz 1974. godine.

Iz prednjih razloga sasvim utemeljeno možemo govoriti o Tegeltijinom "pseudoznanju", a iz njegovih umotvorina vidljive su manjkavosti obrazovanja. Ukoliko teži shvatiti pojmove "nacija" i "nacionalnih država" mora proučiti proces teritorijalizacije započet Vestfalskim sporazumom.

Proces globalizacije bio je zasnovan na deteritorijalizaciji, ali je čovječanstvo shvatilo pogubnost takvih kapitalističkih prevara i vratilo se konceptu države kao primarnom obliku društvenog organizovanja. Daleko je to od dobrog rješenja za sve složenije geopolitičke odnose, ali je svakako u pitanju realna kategorija.

I kad su narodi (etniciteti) u pitanju Tegeltija je očigledno propustio većinu predavanja. Po tradicionalnim tumačenjima Slaveni su narod, a unutar kog su se razvijale podkategorije ili etničke zajednice poput Rusa, Ukrajinaca, Poljaka...

Iz te vizure Srbe, Hrvate ili Bošnjake fenomenološki mnogo bolje možemo tumačiti karikaturalno, negoli realno. Te Tegeltijine "konstitutivne narode" najbolje je tumačiti kroz fenomen "narcizama malih razlika", a to nas u pravilu vodi ka fenomenu "antagonizama malih razlika".

Davno je nauka objasnila zašto su najkrvoločniji ratovi vođeni između kategorija "malih razlika" u kakvima akteri nastoje zadovoljiti iracionalne narcizme. Još samo da Tegeltija nadoknadi propušteno obrazovanje, pa da shvati kakve budalaštine valja.

Kada koristi pojam "nacionalne manjine", a zbog nepoznavanja pojma "narodnosti", Tegeltija upada u kontradiktornosti karakteristične za "kafansko pravo". Znate, nacionalne manjine mogu postojati samo u nacionalnim državama i upravo zbog takvih spoznajnih problema u bivšoj državi imali smo kategoriju "narodi i narodnosti".

Nismo razvili jugoslavensku naciju iz razloga koji je Hegel prepoznao prije aman jednog vijeka - tvrdeći da su Slaveni predugo ostali u feudalnom ustrojenju, odnosno zakasnili u procesu stvaranja nacionalnih država i nacija.

Shvatio je to i Endrju Maršal (Andrew Marshall), onaj sa nadimkom Joda, te na našem lutanju u samospoznaji zasnovao RMA (Revolution in Military Affairs) reformu američkih bezbjednosnih doktrina - mnogo više zasnovanu na manipulacijama sviješću, negoli na nuklearnom arsenalu. Primnenom ovih dokrina ubijedili su nas u svakojake gluposti, pa sve do toga da nekakvi Dodik, Izetbegović i Čović predstavljaju civilizacijske i moralne okosnice.

Decenijama pojedini centri moći dominiraju našim životima samo zato što populaciju uspijevaju uvjeriti u sve i svašta. Tako nas i pseudopravnik Tegeltija uvjerava kako nepostojeći ustav zloupotrebljavaju nekakvi "pseudograđanski zagovornici građanske BiH". Njegov problem je ponajviše u međunarodnim konvencijama na kakve se ljudi sve više procesno pozivaju - zbog nemanja ustava, a konvencije su vrlo decidne.

Znate, ljudska prava i osnovne slobode međunarodne konvencije utvrđuju po principu jamčenja prava kakva režimi i državno-represivni aparati ne smiju kršiti. Dakle u pitanju je materija kakva nije mila našim kabadahijama sklonim gaženju i prava i čovjeka uopšte, odnosno materija kakvom bi se Tegeltija sa dužnosti koju vrši trebao mnogo više baviti.

Jok, pseudopravnik Tegeltija svo svoje pseudoznanje upravio je u interesu aktuelnih centara moći, koji ga sa lažnom diplomom pozicioniraše na funkciju do kakve u iole racionalnim uslovima nikada ne bi mogao doći. I širi identične mantre kao i manipulatori koji ga drže tu gdje jeste. I izmišlja identične "neprijatelje" u maniru mentora mu Dodika.

Za kraj poentiraću postulatom kakav sadrže moderni ustavi gro država današnjice. Konkretno, ustavno se tvrdi kako država suverenitet crpi od svojih građana. Građanin je pozicioniran kao primarni konstituens države i to iz vrlo pragmatičnih razloga. 

Građanin je definisan kao nosilac prava i obaveza, a ukoliko se javlja u formi zajednice mora biti prepoznat kao pravno lice. Narodi ne plaćaju poreze, niti mogu krivično odgovarati, pa time služe kao sredstva manipulacije svima koji svoje interese pokušavaju prikriti kroz imaginarne kategorije. 

Tako je Tegeltija faktički "srpski predsjednik VSTV-a", gdje je njegovo pozicioniranje primarno zasnovano na etničkom deklarisanju i izrazu političke volje, negoli na pravničkom znanju i iskustvu. Njemu ovakav nakaradni sistem zasigurno odgovara, baš kao što strahuje od principa funkcionisanja države na modelu javne uprave - kakav zagovaramo mi "pseudograđani".

Naš najveći "grijeh" jeste zalaganje da javni interes definišemo kako je to učinilo gro modernih država i kroz vizuru građanina kao nosioca prava i obaveza. Odnosno, što razobličavamo jeftine prevare kakve se podastiru naivnoj svjetini. Što našim "pseudograđanstvom" razobličavamo Tegeltijino pseudoznanje.