Prijedorsko tužilaštvo u novoj epizodi sapunice "Disciplinovanje Davora Dragičevića"
Piše: Borislav
Radovanović
Iskoristiću sutrašnje saslušanje Davora Dragičevića u prijedorskom tužilaštvu za ukazivanje na niz sistemskih kršenja prava građana kakva naša pravosudna tijela kontinuirano čine 15 godina. Ovim tekstom ukazaću na brojna prava kakva tužioci i sudije, i pored zakonske obaveze, osporavaju građanima. Ujedno ću objasniti kako treba štititi svoja prava prilikom prvog saslušanja, bilo u tužilaštvu ili u policiji, a šta može koristiti članovima "PRAVDE ZA DAVIDA" procesuiranim zbog naše borbe za istinu i pravdu, pa i građanima uopšte.
Nema ovde nikakvih
dilema: Mladen Mitrović po nalogu Dragana Lukača bukvalno očajničkim potezima
pokušava "disciplinovati" Davora Dragičevića. No, poznavajući Davora
stvari neće ići po naumu zločinačkog udruženja koje mu je ubilo sina. Već sam u
prošloj objavi ukazao da Davor Dragičević mora prvo "saslušati"
tužioca Damira Muminovića, pa tek onda odlučiti kako se dalje referirati na
predmet. To, na prvom koraku, znači da Davor treba "identifikovati"
tužioca.
U praksi tužioci samo
kažu svoje ime i prezime, pa se usmjere na "protivničku stranu"
(primjeren izraz obzirom da su tužioci i osumnjičeni/optuženi po difoltu
protivnici u krivičnom postupku). U ovom slučaju to neće moći! Tužilac
Muminović moraće se identifikovati kao stranka u postupku u punom smislu te
riječi, uključujući i informacije o tome kako je uopšte došao u poziciju
stranke.
Valjda je shvatljivo
da tužilac u ovom slučaju MORA objasniti po čemu je mjesno nadležan za
postupanje po prijavi Dragana Lukača i Darka Ilića i/ili policijskom
izvještaju. Već sam objasnio kako je banjalučka policija izvještaj mogla
podnijeti jedino banjalučkom okružnom tužilaštvu (kao stvarno i mjesno
nadležnom), tako da osumnjičeni Davor svakako ima pravo znati sve okolnosti
njegovog procesuiranja u Prijedoru.
No, ima Davor pravo
upitati i kako je došlo do toga da ga ispituje baš tužilac Muminović. Je li u
ovom slučaju korišten Sistem za automatsko upravljanje predmetima u
tužilaštvima (TCMS, softverski izbor postupajućeg tužioca), ili je Glavni
tužilac Mitrović sam odabrao svoj najvjernijeg poslušnika Muminovića? Baš kao
što je svojevremeno Želimir Lepir protivpravno Dalibora Vreću zadužio predmetom
"zadesnog ubistva" Davida Dragičevića.
Tužilac ne smije
usktariti Davoru informacije o tome kako je uopšte došlo do angažovanja
prijedorskog tužilaštva i tužioca Muminovića. Zna se da sporove oko nadležnosti
tužilaštava razrješava Glavni republički tužilac i time se Davoru mora
omogućiti dovoljno informacija i dokaza po kojima bi mogao pokrenuti pitanje
nadležnosti tužilaštva. Pa i angažovanja pomenutog tužioca.
Davor, kao i svi
osumnjičeni, ima pravo na traženje izuzeća tužioca, a zakonodavac nigdje nije
razjasnio od kog momenta teče to pravo. Ukoliko Davor nađe da je tužilac
protivpravno (pa i bez korištenja TCMS) angažovan zarad pogodovanja (pozitivna
diskriminacija) moćnicima iz struktura izvršne vlasti ima pravo da sumnja u
njegovu nepristrasnost (osnov za izuzeće).
Prema kodeksu tužioci
ne smiju ostvarivati neprimjerene veze sa vlašću, čak su obavezni sprečavati
uticaje izvršne vlasti na pravosuđe, a ovde je to posebno specifično obzirom da
Davora optužuje Ministar unutrašnjih poslova. Isti osnov Davor može koristiti i
za predstavku Uredu disciplinskog tužioca VSTS-a, a da bi svoja prava mogao
materijalizovati ima pravo znati sve okolnosti pokretanja krivičnog progona od
strane nesporno nenadležnog tužilaštva.
Može se o ovome
pisati u nedogled, ali valja obraditi i druga sustavna kršenja prava građana od
strane pravosuđa i policije. Kod nas tužioci i policija masovno krše prava
građana u domenu razgledanja dokaza i spisa, odnosno nejasnoće norme da
osumnjičeni to pravo ima tek tokom istrage. Ukoliko se zapisnik o saslušanju
osumnjičenog, posebno ako je potpisan i od strane advokata, može i mimo njegove
volje koristiti na suđenju, onda je razumljivo da se osumnjičenom prije prvog
saslušanja omogući neposredno upoznavanje sa svim dokazima i spisima na kojima
se zasniva procesna radnja.
Kako da građanin
iznosi svoju odbranu ukoliko mu nije omogućeno da zna za šta je tačno
osumnjičen i na bazi kakvih dokaza? U principu osumnjičeni bi trebao samo da se
brani od navoda prijave i u domenu raspoloživih dokaza i činjenica, no taj
princip se deceniju i po sustavno krši. Građanima tužioci i inspektori kratko
saopšte pravnu kvalifikaciju i pozovu ih na davanje izjave i odgovaranje na
postavljena pitanja. To se ne smije činiti ni po našem ustavu, niti po
međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima, pa čak ni po Zakonu o krivičnom
postupku ukoliko ga pravilno tumačimo.
Te "fore"
kako se osumnjičenima mogu uskratiti prava na upoznavanje sa optužujućim
dokazima, spisima i saznanjima "u cilju istrage" kod nas redovito
prolaze, a bez iole svijesti da se tako krše zajamčena prava. Niko nema pravo
osumnjičenog saslušavati bez da mu je omogućio svijest i znanje o osnovama i
elementima optuženja. Ukoliko tužilac smatra da bi osumnjičenom mogao
ograničiti pravo na razmatranje nekog dokaza ili spisa, onda to treba i
zapisnički konstatovati - uz obrazloženje osnova uskraćivanja tog prava. Sve
ostalo građanin ima pravo vidjeti i proučiti, pa čak i pravno koristiti, u
pravcu svoje odbrane i zaštite svojih prava.
Sljedeća prevara koju
tužioci i policija masovno koriste odnosi se na pravo obezbjeđivanja dovoljno
vremena za pripremanje odbrane. Em što ljudi nemaju dovoljno saznanja o tome
zašto ih uopšte sumnjiče, još im uskraćuju i vrijeme potrebno za pripremanje
odbrane. I onda zapisnike sa saslušanja tokom suđenja koriste kao dokaze protiv
njih samih! Masovno sudije uočavaju da
tužioci, a policija posebno, uskraćuju ovo pravo građanima, te donose presude
iako su svjesni da su zasnovane na kršenjima zajamčenih prava (zakonski
zabranjeno!).
Znači, zakonodavac je
obezbjedio pravo osumnjičenom da se izjasni o svim činjenicama i dokazima, pa i
o onima koje mu idu u korist, a kako da to učini ako mu nije omogućeno ni
elementarno znanje o tim činjenicama i dokazima, pa ni vrijeme da sve to
pretoči u kvalitetnu odbranu? Pritom govorimo o pravima kakva jamče i ustav i
međunarodno pravo, a kasnije javnost proziva vrhovne i ustavne sudove zbog ukidanja
presuda bez iole svijesti da su u pitanju posljedice kršenja prava od strane
organa krivičnog gonjenja.
Iz prednjeg je valjda
jasno da građani prilikom prvog saslušanja trebaju od tužilaca tražiti
razmatranje dokaza i spisa, a pod elementarnom pretpostavkom da bi se uopšte
mogli braniti. Policiji u principu treba odbiti davanje izjave uz isticanje
spremnosti iznošenja odbrane pred tužiocem - normalno u zakonom propisanim
okvirima Potom se treba pozvati na pravo
dobijanja vremena potrebnog za odbranu, šta uključuje i pravo na procesno
razrješavanje prethodnih pitanja (nadležnosti, izuzeća, obespravljivanja....).
Naprosto: tužilac je tek stranka u postupku i osumnjičenog mora tretirati kao
jednakopravnu stranku. Tužioci nisu bogovi!
Za kraj moram ući i u
krajnju apsurdnost date situacije. Vidimo koliko je tužilaštvo agilno po
prijavi ministra Dragana Lukača i načelnika Darka Ilića da ih Davor
"ugrožava" mikrofonom i fotografijom ubijenog djeteta (vidi zadnji
tekst). Sa druge strane kod Republičkog javnog tužilaštva postoji validna
krivična prijava "osumnjičenog" Davora da su "oštećeni"
Lukač i Ilić činili teška krivična djela u domenu sprečavanja istrage ubistva
njegovog sina.
Sve šta Davor
izgovara na Davidovom trgu je validno prijavljeno i procesuirano, Samo,
tužilaštvo po toj prijavi i u odnosu na kompletan predmet ubistva Davida
Dragičevića znamo kako se ponaša. Za Republiku Srpsku i njene institucije nije
društveni problem što unutar pravosuđa i policije djeluje "zločinačko
udruženje" ili organizovana kriminalna grupa, kako je to Davor i formalno
prijavio, nego je problem što ogorčeni otac javno proziva ministra i načelnika
koji mu ubiše dijete. To je Republika Srpska!
LOL
OdgovoriIzbriši