"PRAVDA ZA DAVIDA" govori "jezikom Voljenih"

Piše: Borislav Radovanović

Ukoliko u osnovi međuljudskih odnosa dominira ljubav ljudi se trude ovladati sa što više jezika. Ako, pak, težite mržnji vrlo lako se na jednom te istom jeziku "dogovorite" kako među vama postoje jezičke barijere. Već je poznato da imena David i Dženan u prevodu znače voljeni, tako da je na stotine hiljada ljudi bez problema progovorilo "jezikom Voljenih".

Kod mog brata Miljka i snajke Vanese (Kolimbijka) u "kućnoj upotrebi" su čak četiri jezika: engleski, španski, češki i srpski. Kod nas bi ih, zajedno sa dječicom, bez ikakve rasprave strpali u ludaru, iako postoje vrlo pragmatični razlozi njihove takve porodične komunikacije. Dijelom je to tako zarad egzistencijalnih razloga, ali i zbog nastojanja da njihova djeca sa širom porodicom mogu što kvalitetnije komunicirati, pa i spoznati sopstveno porijeklo. Srećom žive u Pragu i ne moraju nikom ništa objašnjavati.

Ovu svojevrsnu "krajnost" pominjem samo kako bih priču preveo na njenu suprotnost. Među iole ozbiljnim lingvistima nema dilema oko pitanja koliko jezika bitiše unutar južnoslavenske populacije. I to je naučno prihvatljiv stav. Sa druge strane imate političke stavove o postojanju više jezika, šta je čak sa pravnog stanovišta sasvim legitimno. 

Naši "dogovori o odličnom nerazumijevanju" su, dakle, politički i pravno utemeljeni, samo je upitno koliko su zdravorazumski zasnovani. U stvari ključno pitanje je: na čemu se zasniva naš "dogovor o nerazumijevanju"? Na ovo pitanje dobićete bar 15 miliona odgovora, analogno broju onih koji teže ka "nerazumijevanju". 

Elem, nauka je neumoljiva. Poodavno je prepoznan fenomen "narcizama malih razlika", baš kao i njegova negativna posljedica u vidu "angagonizama malih razlika". Koga ovi fenomeni više zanimaju može malo "proguglati", a ja ću se zadržati na stavu kako je u pitanju vještačka kontaminacija kolektivne (samo)spoznaje.Imamo izvanredne pretpostavke da se međusobno razumijemo, samo je pitanje: želimo li to odistinski? 

U stvari najvažnije pitanje ovde je: na čemu počivaju naša okupljanja i razilaženja? Ukoliko sopstvenu samospoznaju određujemo preko etnija, religija, ideologija, "narcizama" i uopšte težnje ka podjelama očekivati je da govorimo "različitim jezicima". 

Možemo mi, sa druge strane, sebe spoznavati i kroz ljubav: roditeljsko-dječju, supružničku, sestrinsko-bratsku, pa sve do elementarnog altruizma. Dovoljno je da  slijedimo primarne prirodne nagone i zakone, umjesto da se samosluđujemo spinovima, mantrama, lažima i obmanama. Malčice zdravorazumskog razmišljanja i (samo)iskrenosti sasvim je dovoljno za rušenje nebrojeno barijera vještački instaliranih  u našim glavama.

Na kraju je naše višedecenijsko "jezičko ratovanje" rezultiralo tako da nam djeca ubrzano uče engleski i njemački kako bi što prije i što dalje pobjegla od "maternjeg jezika". Htio to neko priznati ili ne, ali kao zadnji tračak nade javlja se "PRAVDA ZA DAVIDA" - kao ljudska zajednica u kojoj se svi odlično razumiju. I govore JEDNIM JEZIKOM!

Da bi shvatili esenciju ovog fenomena moramo krenuti od Murisa Memića. Naoko djeluje iracionalno da se otac ubijenog Dženana bori da sud oslobodi optužene. I uspio je u tome! No, čovjek ne prihvata laž, odnosno dosljedno i beskompromisno se bori za istinu i pravdu. Bori se upravo onako kako je očekivati od jednog oca!

Zato je Muris izvanredno razumio Davora Dragičevića, pa su on i njegovi saborci savjetima i podrškom maksimalno moguće pomogli "PRAVDU ZA DAVIDA". Očekivano, Suzana, Davor i "PRAVDA ZA DAVIDA" iskrenim srcem prihvatili su Dženana, Nikolu, Danijelu... svu našu djecu! Sudbinom ili čime već dogodilo se da imena David i Dženan imaju identično značenje - VOLJENI. I tako se dogodilo da već ko zna koliko stotina hiljada ljudi progovara "jezikom Voljenih".

Elem, "jezik Voljenih" nije specifičan samo u domenu odličnog (spo)razumijevanja, nego i po pitanju kulture dijaloga. Prosto je fascinantno da unutar tako brojne zajednice realno frustriranih i opravdano ljutitih građana postoji kultura dijaloga na kakvoj samo mogu pozavidjeti druge društvene grupacije. To je zato što okosnica ovakvog okupljanja ne počiva na mržnji i bijesu, nego na LJUBAVI. 

Da, ljubav je to šta nas sve zajedno povezuje, ali ona iskonska ljubav roditelja prema djeci. Ljubav nije egzaktno mjerljiva kategorija, ali je opštepoznato kako na nekoj zamišljenoj skali kotira ljubav roditelja prema djetetu. Zato su okupljanja "PRAVDE ZA DAVIDA" najčešće porodična okupljanja. Čak u izuzetno velikom broju dolaze tri generacije jedne porodice. Znate, i ovi roditelji što dolaze da podrže svoju djecu imaju roditelje, koji to žele vrlo jasno ispoljiti.

Vremenom sve to skupa pretvara se u jednu ogromnu porodicu, a nepostojanje jezičkih prepreka nam u tome još kako pomaže. Nedaleko od našeg redovnog okupljališta, konkretno u rezidenciji vlade, vode se "rovovske bitke" oko toga kakav naziv treba upisivati u đačke knjižice. Ma šta oni upisivali naša djeca sve više usvajaju "jezik Voljenih" i to je ona ključna pretpostavka na kojoj će graditi sopstvenu budućnost. Tome ih učimo, ali na onaj vaspitno neprikosnoveno najbolji način - ličnim primjerom roditelja.

Uvijek mi u svijesti odzvanjaju riječi majke Suzane: "Mi našeg Davida ne možemo vratiti. Ovo je vaša borba za vašu djecu.". Kod Suzane i Lava Davora nema "naše, vaše, njihove..." djece. Djeca su djeca! Majke su majke! Jedino su Davor i Muris - Lavovi! Kad stvari posložimo na takav način teško da će biloko zavladati našom sviješću. Griješili smo i odlično smo toga svjesni, baš kao i cijene naših "nerazumijevanja". Zato djecu odgajamo u duhu ljubavi, istine i pravde. I da te tri riječi izgovaraju na što više svjetskih jezika, kako bi ih svuda razumjeli.

Za kraj, uobičajeno, ostaje nam da poentiramo. Danima posmatramo kako različite grupacije svojski se pate u privlačenju pažnje oko izbora. I ništa od višedecenijskih mantri im ne prolazi. Pojedini nikako da shvate kako više ne govorimo istim jezikom. Kad nauče "jezik Voljenih" možda ćemo i obratiti pažnju na njihove riječi, no, prije toga moraju naučiti voljeti. 

Da se vratim na početak priče: kad postoji ljubav nema jezičkih prepreka. Sa druge strane zalud svima raspoznavanje izgovorenih riječi ukoliko iza toga nema ničeg šta bi nas okupljalo na zdravim osnovama. Moraju naučiti da dijete samo može biti dijete i ništa više. Da je majka samo majka. I, normalno, da Lavovi ne pregovaraju sa Miševima!