REPUBLIKO SRPSKA: Zašto sam uhapšen???


Piše: Borislav Radovanović


Ima li u ovoj zemlji čovjek pravo da mu bar kažu zašto je uhapšen, pritvaran, vođen u sud... možda i presuđen? Tek ove godine djelimično sam doznao zašto sam uhapšen septembra 2016. godine, pa se pitam: u kom vijeku će mi saopštiti razloge nedavnog hapšenja? Ako je sve zakonito, pa zašto ne objave snimak mog lišavanja slobode i "prekršaja" koji sam počinio? Ili da mi bar uruče nekakav optužni akt i predoče dokaze (kako im to zakon nalaže).


JE LI OVO STVARNI RAZLOG HAPŠENJA?

Nadao sam se da će nakon obraćanja predsjedniku Srpske u interesu javnosti objaviti snimak tog "prekršaja" koji sam navodno počinio 3. septembra i zbog kog sam nezakonito i onako brutalno uhapšen. Ili da mi bar uruče audio-video zapis toga, pa da to jednostavno objavim. Ništa preko toga ne bih morao objašnjavati. Elem, ovako mi ostaje da ispričam ono šta mi je trenutno poznato.

Preko deset dana prije hapšenja poslao sam ministru i načelniku PU Prijedor obavještenje kako više svojim nedolaženjem na posao neću davati legitimitet nezakonitoj suspenziji. Znaju oni odlično u kakvoj oskudici žive moja djeca, da preživljavamo od pomoći rodbine i prijatelja, pa sve do toga kako su mi banke najavile pljenidbu imovine. Ipak sam im napisao kakva me muka primorava da tražim povratak na posao i da mi isplate ono šta mi zakonski duguju zbog nezakonite suspenzije.

I kako sam najavio 3. septembra ujutro dolazim u PU Prijedor, a sve u nadi da ćemo bar raspraviti zbog čega nisu donijeli rješenje o ukidanju suspenzije. Zakonski, morali su to učiniti još novembra prošle godine, a da ne govorimo o tome kakve sve nezakonitosti su počinjene maja prošle godine kad sam suspendovan.

Prilazim zgradi PU Prijedor i primjećujem da nekakav mladić snima moj dolazak. Kontam: neka snima ko god hoće. Na stepeništu me presreće policajac i kaže mi kako će me pustiti u zgradu čim uđu građani koji stoje ispred. Smeta im petnaestak svjedoka. Tad pogledam, a ovaj i dalje snima dešavanja. Pogledam bolje i prepoznam mladog krim. tehničara. Odlično, bar neka snimi ako prema meni upotrijebe silu, pa jednostavno uđem u objekat.

Produžim do svoje kancelarije, kad tamo moja koleginica diže telefonsku slušalicu i kaže: "Šefe, po vašem naređenju javljam da je Boro ušao u kancelariju.". Potom meni reče da me šef zove u njegovu kancelariju. Odgovorih joj da ima dana za razgovore, a da ja odoh popiti kafu - čisto da se razbudim. 

Poslije dvadesetak minuta vraćam se u zgradu, kad policajac sa stepeništa mi saopštava kako mi je zabranjeno penjanje na sprat (gdje je kancelarija šefa), ali da mi je dozvoljen ulazak u moju kancelariju u prizemlju. Šta ću, ja uvijek slijedim naredbe policije i ponovo ulazim u kancelariju odakle pozivam šefa i kažem mu da ne mogu do njega. Reče da ga sačekam tu gdje jesam.

U međuvremenu došla je i moja druga koleginica, pa je pitam kako je. Silazi moj šef i bog me ubio ako znam šta je sve istavrljao. Razumio sam kako je njemu teško zato što me mora prijaviti. Svima njima je "teško", a moja djeca gotovo gladuju.

Šta je tačno prijavio pojma nemam jer mi nikakav dokument o tome nije uručen. No, mogu pretpostaviti. Eto 29. septembra 2016. prijavio me je da sam prilikom protestnog performansa nosio natpis "OVO JE LOGOR". Preko stotinu regionalnih medija prenijelo je vijest o mom hapšenju, a posebno zbog tog "natpisa". Na moju žalbu zbog nezakonite suspenzije drugostepeni organ me na desetak mjesta dobrano nagrdio što sam nosio takav natpis i "upoređivao" PU Prijedor sa logorom.

Elem, "sitan problem" je u tome što nikada nisam nosio takav natpis! Kad sam ga svojevremeno upitao zašto je izmislio tako nešto šef mi se iskukao kako je njemu "teško", pa valjda razumijete zašto nisam pretjerano slušao njegovo zadnje kukumakanje. 

Odmah po šefovom izlasku iz kancelarije i ja napuštam istu. Prelazim u prostoriju koja nam služi kao nekakav "dnevni boravak", gdje pijemo kafe prilikom smjena ili pauza. I SJEDNEM SAM SAMCAT! Zapalim cigaretu i čekam da vidim šta će se dalje događati. 

Za dva-tri minuta ulaze četiri policajca, njihov komandir Goran Lazić i načelnik Sretoja Vujanović. Iza njih onaj krim. tehničar snima dešavanja. Opkoljavaju me kao da sam u najmanju ruku počinio ubistvo. 

Jedan policajac mi saopštava da ometam rad državnih službenika, te mi naređuje da napustim prostoriju. Vide svi da oko mene nema nikakvih službenika, niti u toj prostoriji mogu ometati nečiji rad, pa jednostavno ćutim i pušim. Zar da im ukazujem ono šta vide svojim očima?

Uopšte nisam obraćao pažnju šta govori policajac jer on zasigurno nije osoba sa kojom bih trebao "raspravljati" o nezakonitostima mog radno-pravnog statusa. Zato samo ćutim i pušim. U stvari čekam da mi se obrate "šerifi" Lazić i Vujanović, pa da njih priupitam: "Jeste li to ponovo došli počiniti krivično djelo?". Znaju odlično da sam ih tužilaštvu prijavio za ranija krivična djela, baš kao što znaju i volju glavnog tužioca Mladena Mitrovića da moje prijave "skupljaju prašinu", pa im se može kako hoće.

No, tu sam se prevario. Kakav "mig" su izveli nisam primijetio, ali policajci munjevito me uhvatiše, saviše mi obe ruke na leđa, te me tako silom sprovedoše kroz zgradu. Nisam pružao otpora, pa mi ni danas nije jasno zašto mi gotovo polomiše ruke. 

Uvode me u jednu prostoriju gdje mi jedan "stručnjak" saopštava prava, a ovaj tehničar sve snima. Ja i dalje ćutim, riječ ne progovaram. Stavljaju pored mene nekakve potvrde (kao uručuju mi to), nešto mi "saopštavaju" i šta znam već. U jednom trenutku mi uručuju potvrdu da sam lišen slobode. Tad prvi put progovaram i pitam: zašto sam uopšte uhapšen, šta sam to počinio? Pomenuše član 24. nekog zakona.

Dobro. Pitam ja njih mogu li me sprovesti do svog šefa kako bih prijavio protivpravno lišenje slobode. To šta su učinili je krivično djelo i samo tražim da mi omoguće podnošenje prijave. Kaže mi taj što me je uhapsio da ću prijavu moći podnijeti tek kad me otpuste, a da na to nemam pravo dok sam lišen slobode. Vidim, "zna" policajac krivično-procesnu materiju bolje od mene - bivšeg inspektora sa bar hiljadu krivičnih predmeta iskustva.

Potom mi saopštavaju kako će me sprovesti u prostorije za zadržavanje. Pitam za razlog. Ako sam počinio nekakav prekršaj neka podnesu prijavu, pa se vidimo na sudu. Pritom ističem kako to znači da me i dalje onemogućavaju u podnošenju prijave za krivično djelo koje su počinili. Tad mi objasniše kako postoji "osnovana sumnja" da bih ja mogao nastaviti sa vršenjem započetog prekršaja, pa da me zbog toga smještaju u pritvorsku jedinicu. 

Rekako bih ja njima da više nikada u životu neću ući u onu prostoriju i zapaliti cigaretu (jedino šta sam počinio), ali me niko ne sluša. Odvedoše me u prostorije za zadržavanje, zaključaše i ostaviše. Prvo šta sam pomislio jeste koliko stotina njih sam ja tamo poslao, a da nikad nisam ušao i vidio unutrašnjost (nije to inspektorski posao). O tome koliko je nepravedno to što me tamo zatvoriše nisam ni razmišljao, jer sam na slične nepravde već svikao.

Uf, preskočih jedan važan detalj. Dok su me sprovodili prevario sam ih da mi omoguće poziv majci, kako bih je obavijestio da ću biti zadržan. Supruga je radila, pa sam računao da će majka brže izvesti ono šta mi je trebalo. I rekoh majci da odmah ode u tužilaštvo, da nađe dežurnog tužioca i prijavi krivično djelo koje je policija počinila. Jednostvano da kaže tužiocu kako je dovoljno da izađe na lice mjesta i pogleda snimak dešavanja.

Nakon toga u pritvoru čekam razvoj dešavanja. Policajac me obilazi svakih 15 minuta, pita me kako sam i vidim koliko je čovjeku neprijatno to šta čini. Razumijem ga jer se dugo poznajemo. Prilikom zadnjeg obilaska pitam ga koliko je sati i on mi reče oko 10,15. Znači, dva sata od kad sam tu sproveden. Nema tužioca ni na vidiku, pa mogu procjeniti da sa te strane neće uslijediti pomoć.


OK, šta se mora - mora se. Lomim slavinu i pregledam ima li kakva oštra ivica. Kontao sam nanijeti sebi par površinskih rezova, taman dovoljnih da moraju zvati hitnu pomoć. No, na moju nesreću česma "tupa k'o motika". Vjerujem da sam bar stotinjak puta snažno strugao po koži dok nisam uspio naćiniti nekoliko rezova. Boli k'o sam đavo, ali ja sam dobro utreniran.

Kad sam načinio "dovoljno" rezova i pustio krv krenuh da pišem "PRAVDA ZA DAVIDA" - čisto zbog simbolike koju ne trebam objašnjavati. I uspio sam napisati "PRAVDA", kad dođoše i uradiše ono šta mi je trebalo. Pozvaše hitnu pomoć.

Dođoše medicinari i počeše pregled. Pitaju: jesam li se pokušao ubiti? Rekoh im da valjda vide kakve su povrede i da to mogu i sami zaključiti. Objasnih im kako sam se isjekao samo kako bi morali pozvati hitnu pomoć i ništa više. 

Kad smo krenuli vozilom hitne zastadoše na uključenju na glavni put. Taman da majci i sinu kroz prozor kažem da sam dobro i da dođu do doma zdravlja. Godinama je moja porodica "utrenirana" u samozaštiti, pa brzo razjašnjavamo važne činjenice.

Majka mi u ordinaciji ispriča kako jeste kontaktirala sa dva dežurna tužioca i da su bili voljni zaprimiti prijavu  i izaći na lice mjesta, ali da je glavni tužilac Mladen Mitrović to spriječio. Kako se ophodio prema mojoj bolesnoj majci "raspravićemo" Mitrović i ja kad-tad. Da vidim hoće li biti tako bezobrazan kad ga ja pogledam u oči. Uostalom, prenijeli su mu valjda šta sam mu poručio.

Reče mi moj Dule (od 17. ljeta) kako je vidio ulazak vozila hitne i utrčao u stanicu da pita je li to zbog njegovog oca. Istjerali dijete uz riječi kako im je "dosta i njega i njegovog tate". Ima vremena da "kolegama" na tome lično "zahvalim", kao i za druge nezakonitosti koje su počinili. 

Porodica ima pravo vidjeti pritvorenika, donijeti mi hranu i lijekove, uvjeriti se da je dobro. Mojima je to uskraćeno, pa sve do laganja kako su mi dali hranu. Nema broja koliko puta sam za svoj novac kupio hranu onima koje sam pritvarao, a nikad nikog gladnog i žednog držao nisam. I sa svima kafu popio, dao da cigarete drže kod sebe i puše koliko god hoće, pa sve do uvijek "zaštekanog" trodona. Znam kako izgledaju narkomanske krize i to ne bih nikom poželio.

Elem, ono najvažnije - rekoše mi kako su uspjeli kontaktirati Adama Šukala, a koji je počeo dalje obavještavati moje saborce. Već tog trenutka znao sam kako će se završiti i taj novi pokušaj moje eliminacije iz aktuelnih dešavanja. Elem, vidim da tekst već postaje preobiman, pa ću ostatak ispričati u narednom.



(Nastaviće se)

Primjedbe

Objavi komentar

POPULARNI TEKSTOVI

ŠOKANTNO: Osam pripadnika MUP RS direktni počinioci otmice i ubistva Davida Dragičevića

IDEMO DO KRAJA: Porodica Dodik do guše umiješana u ubistvo Slaviše Krunića

DODIKOVI JADI - OPET ŽENI SINA: Igor odlučan da "Draga Mašin" ponese prezime Dodik

SLAVIŠA KRUNIĆ RAZOTKRIO SPECIJALCE-PLJAČKAŠE: Ministar Lukač organizator pljačke koja je trebala uništiti Krunića!

VIŠKOVIĆU JAVNO: Službenim vozilima vlade prevoze drogu i ubijaju ljude?! (FOTO)

DOZNAJTE DODIKOV PAKLENI PLAN: Hapšenjem Zaljkovića započeo novi obračun sa "mangupima"

MINISTAR LUKAČ PRETUKAO ZETA LUBURU: Otkrivam pozadinu hapšenja korumpirane inspektorke Jelene Florjan

LUKAČ PLAĆA VASKOVIĆA, VUKANOVIĆA I BN TV: Ministar liježe i ustaje sa panikom od hapšenja za ubistvo Davida Dragičevića

UDARNA VIJEST: Ministar Lukač definitivno odlazi!

BOSANSKI VITEZ NERMIN ŠEHOVIĆ: Podsjećanje na zasluge u razbijanju zločinačke organizacije Zijada Turkovića (UZNEMIRUJUĆI VIDEO)