Moja tiha patnja - Srebrenica
Piše: Borislav Radovanović Sa današnjim 11. julom svake godine započinje period nekakvog mog "unutrašnjeg dijaloga" kroz koji pokušavam sam sebi rastumačiti različite aspekte rata u kom sam SVJESNO i VOLJNO učesvovao. Nisam bio u Srebrenici te 1995. godine, a opet tamošnja dešavanja razumijem kroz ono čemu sam svjedočio u Dvoru na Uni početnom avgusta iste godine. Ako čovjeka posmatrate samo kao čovjeka onda nije teško razumjeti bol i žalost "jednih" po neposrednim opažanjima onoga šta se događalo "drugima". U Srebrenicu me životni put nanio samo jednom: kad sam kao policajac obezbjeđivao postavljanje kamena temeljca za izgradnju Memorijalnog centra u Potočarima. Gdje sam došao prosudio sam u prvih desetak minuta. Nas preko pedeset u ranim jutarnjim časovima iz autobusa upalo je u kafić i uglas zatražilo kafe. Konobar nam reče: "Polako ljudi. Ja imam samo šest šolja. Moramo se organizovati.". Na moju iskrenu žalost čujem da se i dan