Prebijanje u odbrani Dodikove časti

Prema posljednjoj "verziji" u KPZ Banja Luka brutalno sam pretučen zbog psovanja Milorada Dodika. Sa ovakvim pravosuđem možda lažljivim bitangama i prođe taj vid "odbrane" od teškog krivičnog djela i nasilja kakve sam neskrivljeno pretrpio.

Mislio sam da je protekom (dva) mandata ministra Lukača prestalo vrijeme torture državnog aparata prema meni i porodici, te bio blizu odustajanja od procesuiranja odgovornih za pretrpljena teška krivična djela. Elem, ništa od toga i Tužilaštvo BiH će imati pune ruke posla u istraživanju zločina policijskih i pravosudnih moćnika. Uobičajeno za mene prijave će biti objelodanjene, pa da ne trošimo prostor oko te teme.

Sad ističem jednu drugu predstojeću prijavu u nadležnosti Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka protiv zaposlenih u KPZ Banja Luka (Tunjice) zbog brutalnog prebijanja i zlostavljanja od 28.09.2023. godine. Ovoga puta zbog krivičnog djela "Zlostavljanje, mučenje i drugo neljudsko i ponižavajuće postupanje iz člana 149. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona RS. Kako vidite sa donje fotografije za ovo djelo zaprijećena je kazna zatvorom do deset godina.

Hoće li direktor zatvora Dragan Jevđenić kao iskusan policijski kadar blagovremeno osigurati materijalne i svjedočke dokaze počinjenog krivičnog djela, pa sve do procesuiranja istog šta mu stoji kao zakonska obaveza, ostaje da doznamo. Ili će poput našeg bivšeg ministra Dragana Lukača mene lažno okriviti, a šta bi za mene bilo zaista nezamislivo iznenađenje. Jevđenić odlično zna da nikad ne lažem, odnosno da pretrpljenom krivičnom djelu i nasilju neći dodati ničeg mimo onoga šta potkrepljuju dokazi.

Događaj kreće 28.09.2023. godine u jutarnjim časovima kada po mene dolazi prijedorska sudska policija. Pitaju imam li 500 KM i pritom pokazujući uplatnicu, a nakon odričnog odgovora nalažu da pođem sa njima. Uspio sam obući jaknu i patike, te sa njima krenuo bukvalno praznih ruku.

Često imam taj problem da mi iz raznih "službi" kažu kako bih kao bivši kolega trebao znati šta rade - umjesto da mi saopšte sve ono šta su dužni shodno zakonu i praksi. Kao i mnogo puta ranije odgovorio sam da nikad nisam progonio nevine ljude, niti okretao glavu od teških zločina, pa i ne mogu razumjeti šta oni "rade", niti me to uopšte zanima.

Sjedam u zadnji dio "marice" i čekam da vidim gdje će me odvesti. Poslije pola sata vožnje stajemo uz zid nekog objekta i drže me u vozilu dok ne obave formalnosti. Kazaše mi da izađem i nakon dva-tri koraka ulazimo u objekat koji liči na zatvor. Na ulazu me dočekaše trojica u uniformama zatvorskih čuvara i odmah nalažu da prođem kroz obližnji metal detektor.

Prođoh detektor i upitah gdje se uopšte nalazim i šta se dešava. Usljeđuje oštra naredba da prekinem sa pričom i idem dalje sa njima. Nisam poslušao nego upitah jesam li lišen slobode ili u kakvom sam statusu uopšte pošto mi to prethodno nije saopšteno. Kreće galama na mene - umjesto izvršenja onoga šta im zakon i pravilnik nalažu kao obligatornu radnju.

Valjda je taj dio zatvora pokriven kamerama, pa nije problem utvrditi koliko sekundi je prošlo do prilaženja muškarca sa "oficirskim" krstićima ili šta već nose na epoletama. Njegove prve riječi bile su pitanje meni kako se zovem. Moj odgovor činio mi se racionalnim i bio je na fonu da su me dovezli iz Prijedora i vode po nečemu šta nalikuje na zatvor, pa valjda i znaju ko sam i zašto sam tu gdje jesam.

Nisam razumio šta reče stroga "oficirčina" kad me ova trojica zgrabiše sa polugama na obe ruke i započeše krajnje grubo vući naprijed, ali onako presavijen samo sam noge mogao vidjeti. Problem je što tri-četiri mjeseca vučem išijas i od jakih bolova jedva se krećem. Mogli su to jasno vidjeti kroz nekoliko prvih koraka po ulasku.

Ionako šepam i hodam uz jake bolove, a sad zamislite kako je kad se 350 kila trojice međeda natovarilo na mene. Od bolova sam se drao da su me u centru grada mogli čuti. Čujem kako mi naređuju da ućutim, no udarci koljenima u grudni dio i šakama u leđa samo odmažu i produkuju još jače jauke od bolova. 

Vuku me na lijevu stranu i ulazimo u usku prostoriju koja mi je bar po onome šta sam vidio iz datog položaja ličila na nekakvu ostavu ili slično. Tu me bacaju na pod i kreće kratko cipelarenje (udaranje nogama dok ležim), no taj oblik batinanja mi je produkovao mnogo manje bolove od onih izazvanih išijasom. Čujem nečiju naredbu da me podignu i vežu, nakon čega vidim još dva-tri lika pored one četvorice što me povedoše od ulaza.

Vode me prekoputa u prostoriju koja mi liči na medicinsku i bacaju na krevet, potrbušno sa rukama vezanim pozadi. Jedan od volina savija mi lijevu nogu i opet jaučem od bolova, a zalud pokušavam objasniti uzroke. Osjećam zabijanje injekcije u debelo meso i pitam šta mi to daju, no vazda ista rečenica: "Prekini s pričom!".

Vidim pored sebe žensku osobu i pitam da li je doktor. Reče da jeste i upitam šta mi to čine za boga miloga, te joj pominjem probleme sa išijasom. Nisam razumio šta je promumljala jer mi je zatvorski čuvar sa lijeve strane "zavalio" lakat u kičmu da sam se od siline bola skoro onesvijestio. Po dolasku do vazduha pitam vajnu doktoricu vidi li šta mi idiot radi i zaprepašteno čujem kako ništa nije vidjela. 

Tražim hitan prijem kod direktora zatvora u nadi da će Jevđenić prekinuti ovo manijačko nasilje ili da ga samo obavijeste da sam tu. Umjesto toga ista međedina ponovo mi svom snagom zabija lakat na isto mjesto u lumbalni dio kičme. Derem se da su Tuđmanovi bojovnici 1991. godine bili mnogo čovječniji, te da nastave i ubiju me ukoliko se misle izvući za ovakvo nasilje. 

Po neredbi nekog od oficira podigoše me u sjedeći položaj i tad vidim da pored onih trojice policajaca u ambulanti su najmanje četvorica rukovodilaca, vajna doktorica i dva medicinska tehničara. I kreće nešto šta bi trebalo ličiti na razgovor, no na idiotizme kakve čujem odgovaram drsko i uvredljivo kako ih slijedi zbog sramnog ponašanja.

Skontam da se debeli krmak koji me je udarao koljenom u grudni dio i dva puta mi zabio lakat u leđa preziva Petrović i onda i njemu i šefovima krešem šta ih slijedi. Nasrnuo je ponovo, ali ga drugi spriječiše, dok je od mene dobio "obavještenje" da koristi svojih 10 dana koliko god može, ali da sam mu ja zadnji kom čini ovakve odvratne stvari. Pošto mu je smetalo što ga nazivam Ćelo dalje sam ga nazivao Idiotom.

Kako ne bi bilo zabune, ništa neprimjereno nisam rekao prije počinjenog nasilja, a kad sam ih odreda izvrijeđao u mom stilu niko me udario nije. Umjesto toga kreću ubjeđivanja kako bih kao bivši kolega trebao "imati razumjevanja" pošto sam i sam radio takav posao. Kažem da je meni Jevđenić bio kolega dok smo radili na organizovanom kriminalu, a ovi bilmezi neka me prestanu svrstavati u isti koš. Slijedi "tumačenje" kako u zatvoru leži dosta mojih "kolega" iz policije i niko ne pravi probleme, pa me uvališe u isti koš sa narko dilerima i drumskim razbojnicima. Da bog sačuva budala!

Uglavnom, kako sam doktorici Jadranki pobrojao dijagnoze i zdravstvene probleme koje imam, te zatražio specijalističku pomoć tako je reagovao i njen alkoholom davno sprženi mozak. Za neupućene o zdravlju zatvorenika brine notorna alkoholičarka koja sa pola metra udaljenosti ne vidi kako međed Petrović zadaje po život i zdravlje teško opasne udarce. 

U prvi mah mislio sam kako je u pitanju situacioni zločin, no već prva raspitivanja ukazuju da ova "ekipa za doček" identično djeluje kad god nekog treba u startu slomiti ili kad stigne takva instrukcija. I da takve radnje praktikuju odavno. Kazuju i kako je pomenuti Petrović nekakav kik-bokser, koje ugostiteljske objekte obezbjeđuje u slobodno vrijeme i slične korisne informacije.

Uglavnom, po sprovođenju na Kliniku za psihijatriju UKC-a hospitalizovan sam uz zatvorsku stražu, ali više nije bilo nikakvih problema. Od osoblja sam dobio dva lista papira i olovku, tako da sam istog popodneva uputio podneske predsjedniku Osnovnog suda u Prijedoru i Ministrstvu pravde, kojima sam faktički prijavio pretrpljeno krivično djelo. Pošto je Petrovića zanimalo šta stoji u podnescima ispunio sam mu želju i podneske predao njemu radi daljeg prosljeđivanja.

Kada su porodicu na moja višestruka insistiranja napokon obavjestili gdje se nalazim u popodnevnim časovima supruga i sin su došli na kliniku i tako saznali šta se dešava. Porodica i prijatelji već su u toku dana dogovarali plaćanje kazne, a moja sestra je u Prijedoru ekspresno izvšila uplatu cjelokupnog iznosa od 500 KM, te uplatnice kao dokaz predala supruzi i sinu koji su se odmah vratili da dokaze uplate predaju u Osnovni sud u Prijedoru i tako ishoduju moje hitno otpuštanje.

Iako je višestruko obaviještena da je uplaćen cijeli iznos kazne vajna predsjednica suda izvrdala je moje puštanje i zato sam vezan za bolnički krevet i uz užasne bolove morao prenoćiti u Banjaluci, a i ujutro je nastojala razvući moje puštanje što duže može. Očigledno ju je "dirnulo" šta sam napisao u tekstu Gadno smrde septičke jame prijedorskih sudova, pa se svojski trudila produžiti moju golgotu.

Elem, jesam li slagao da je predsjednica suda vrlo revnosna kada treba kršiti zakon u korist oslobađajućih presuda za Dalibora Railića? Ili da zajedno sa glavnim tužiocem Mladenom Mitrovićem godinama djeluje unutar Railićeve kriminalne organizacije? Možda to da joj je sin uhapšen i prebijen nakon ubistva načelnika Bašića pošto svi znaju za koga valja drogu?!

Neka svako radi po svojoj savjesti, ali stvari moramo nazivati pravim "imenima". Ukoliko nosioci pravosudnih funkcija čine krivična djela i to u okviru organizovanog kriminala onda su kriminalci. I mjesto im je u zatvoru, umjesto što oslobađaju svoje kriminalne saradnike, a montiranim i nezakonitim postupcima u robijašnice šalju borce protiv kriminalizacije institucija. 

Predsjednici suda Danijeli Elenkov odlično je poznato da sam 03. septembra 2018. godine protivpravno uhapšen i zatvoren, gdje sam se isjekao česmom za vodu kako bih sačuvao živu glavu. Razumljivo jer sam 13 dana ranije podnio prijavu protiv ministra Lukača, direktora policije Ćuluma, načelnika Ilića i Ivanića, te tužilaca Lepira i Vreće, pa je zločincima trebala prilika da eliminišu opesnog svjedoka. 

Zato je Elenkova omogućila sudiji Nebojši Manojloviću da vodi onakav skandalozni i teško nezakoniti "hitni postupak" protiv mene, a koji je bio tek paravan za moju likvidaciju. Normalno je da odbijam platiti 500 KM kazne za nepostojeći prekršaj i taj montirani proces, odnosno kao žrtva teških krivičnih djela, ali je ta okolnost iskorištena za ovakvo zatvaranje i prebijanje. Jednako kao i moje prethodno suprotstavljanje Lukačevoj i Ivanićevoj nezakonitoj suspenziji kada sam uhapšen 2018. godine i odakle se vuče ova kazna.

I nadalje imam status svjedoka u predmetu ubistva Davida Dragičevića, a znate koliko dugo na blogu raskrinkavam povezana ubistva Mihajla Stupara i načelnika Radenka Bašića, pa sa sad vidite imam li osnova za sumnje na novi pokušaj likvidacije ili uticaja na svjedoka brutalnim prebijanjem. Jednom me zatvore uz teška kršenja zakona predsjednice suda Elenkove i samo zbog straha od masovnih protesta Pravde za Davida u Prijedoru me pustiše. Sad opet po nalogu Elenkove me sprovedu u zatvor i prebijanje kreće na petom-šestom koraku od ulaza, a vidim koliko je bila agilna na mom zadržavanju nakon što je morala osigurati moje puštanje.

No, hajde da ovo polako rezimiramo. Kako rekoh pravnu bitku započeo sam već iz banjalučke psihijatrije, a sad nema stajanja dok bandi ne bude presuđeno. Zato protiv Elenkove, Manojlovića, Mitrovića, Lukača, Ivanića, Vujanovića i drugih saizvršilaca slijedi prijava Tužilaštvu BiH zbog krivičnog djela u domenu torture i zabranjenog međunarodnim konvencijama. Odavno imam osnova i dokaza za takvo procesuiranje, a počinjeni kriminal sam htio zaokružiti time što sam nevin robijao 10 dana. Ni pomišljao nisam na ovakvu ogavnu mogućnost siledžijstva.

Što se tiče dešavanja u KPZ Banja Luka slijedi prijava nadležnom banjalučkom tužilaštvu za gore navedeno krivično djelo, pa ćemo vidjeti postoje li uzročno-posljedične veze za ranijim krivičnim djelima policijsko-pravosudne mafije. Ovoga puta zasigurno idem i sa parničnom tužbom.

Na kraju moram objasniti i ovakav naslov teksta. Znači, prvo obrazloženje nasilja bilo je da sam pružao fizički otpor, ali valjda je taj dio pokriven video nadzorom, pa laž nema prođu. Zatim se išlo na opciju da nisam postupao po naređenju službenih lica, ali i taj dio otpada jer se sa snimka može utvrditi koliko je verbalna komunikacija bila prekratka za tako nešto.

Zadnje šta sam doznao jeste širenje pogovaranja da su me prebili jer sam psovao majku Miloradu Dodiku, pa su zatvorske voline branile "čast predsjednika". Odlično, evo čekam da mi zakažu poligrafsko ispitivanje i provjere govorim li istinu, a onda da na isti način provjerimo vjerodostojnost izjava koje su navodno već date od "protivničke" strane.

Pored toga direktor Jevđenić odlično zna da je obilje mojih mikrobioloških tragova i "perja" od pokidane jakne ostalo u pomenutoj prostoriji lijevo od ambulante u kakvoj sem cipelarenja nisu imali sa mnom šta raditi. Nadam se da je već osigurao snimke nadzornih kamera u kritično vrijeme, a valjda ima u tolikom zatvoru nekog spremnog da kaže istinu. 

Uostalom zna se kako nastupam kad nekom nešto psujem, da je to u facu ili na blogu, šta mi je nakon brojnih javnosti znanih situacija glupo obrazlagati. Mogli su se "vaditi" na činjenicu da sam predsjednicu suda Elenkovu na desetine puta nazvao kurvetinom ili na pogrde i psovke koje sam njima uputio nakon batina. No, do sopstvene časti očigledno ne drže pa "čuvaju" Dodikovu. Gnjide!