Nema razlike između generala Glavaša i pukovnika Lukača

U "svojoj" Srpskoj čekam odvođenje u logor kao i 1991. godine u Tuđmanovoj Hrvatskoj samo zato što nisam bio po volji generala Branimira Glavaša i pukovnika Dragana Lukača. Ko se služi ustaškim metodama za mene je ustaša!

Svakog dana očekujem da dođu po mene radi sprovođenja na izdržavanje kazne zatvora od 10 dana po sramnoj presudi sudije, ili bolje rečeno policijskog daktilografa, Nebojše Manojlovića. Do današnjeg dana nisam doznao zašto sam 3. septembra 2018. godine uhapšen, a još manje kako sam bez suđenja mogao biti oglašen krivim. No, odavno sam navikao na "ustašku pravdu", pa ću i ovo pregrmiti.

Jedino šta povodom ovoga moram javno izreći jeste da se Dodikov režim suštinski ne razlikuje od Tuđmanovog. Posebice po parametru da čestitom Srbinu pod oba režima opstanka nema. Nemamo se čemu čuditi zbog činjenice da je Dodik po Tuđmanovom aminovanju 1994. godine autoputem "Bratstva i jedinstva" (BG - ZG) švercovao naftu i cigarete, te zgrtao milione dojče maraka. Znači, davno se izgubila ikakva razlika između "Republika" Hrvatske i Srpske!

Pratnje konvoja ratnog šverca i profiterstva izvodio je pukovnik Dragan Lukač, a pod budnim okom generala Branimira Glavaša, gospodara Slavonije, šta cijeloj priči daje posebnu morbidnost kakvu moram javno iznijeti. Naime u zatvor moram jer sudija Nebojša Manojlović je tek "pisar" u službi pukovnika Lukača i njegovih lokalnih USTAŠA Dalibora Ivanića, Sretoje Vujanovića i Gorana Mikanovića sa donje fotografije. Ustaša Crnokošuljaša!

U očekivanju predstojećeg hapšenja i sprovođenja u zatvor/logor moram se prisjetiti 21. avgusta 1991. godine kada su me slično pokupili po naredbi generala Glavaša, a sa kojim se pukovnik Lukač kasnije pobratimio - u ratnom profiterstvu. Slijedeći bratimljenje Tuđmana i Dodika kao eksponenta Slobodana Miloševića. No, vratimo se na Glavaševe zločine.

Javnost masovno zna kakve monstruozne zločine je Glavaš činio po Osijeku, tako da ću se fokusirati na sopstvenu spoznaju u Podravskoj Slatini. Imao sam 21 godinu i pored posla jedino sam bio posvećen djevojkama i provodima. Bio sam i ostao komunista projugoslavenske orjetnacije. Prema tadašnjim etno-klerikalnim politikama bio sam "nesvrstan" jednako kao i moj poslodavac Rajko Lavrnić. No, Tuđmanova klika kreće sa likvidacijama i progonima viđenijih Srba, a naš kafić nazivali su "Mali Knin" pa smo se ni krivi ni dužni našli na meti Branimira Glavaša tadašnjeg gospodara Slavonije.

Nakon što je Glavaš preuzeo kontrolu časopis Glas Slavonije postao je "Lovački list", pošto kad nečije ime objave na njega započinje sveopšti lov. Tog jutra u udarnom tekstu objaviše da Rajko Lavrnić "obučava četničke specijalce na Papuku", da je kafić stjecište "četničkih terorista" i sijaset notornih laži. Ni razbudli se pošteno nismo, a već smo se našli u kombiju sa cijevima pušaka na potiocima.

Rajka su pokupili kod kuće i odmah pretresli istu, dok su po mene došli u lokal. Tako sam imao "sreću" da je pretresanje kuće tek trebalo obaviti. Gazdu Rajka su ostavili u policijskoj stanici odakle je odvežen u osječki zatvor, koji je funkcionisao kao klasičan logor za Srbe. Mjesec i po je tu proveo u najstrašnijim mogućim mučenjima da bi njih 16 civila JNA zamijenila za preko 70 zarobljenih Zengi.

Mene su prvo odvezli u komandu lokalnog Zbora narodne garde (Zenge), pa kući radi pretresa i oduzimanja Rajkovog pištolja za koji je posjedovao validnu dozvolu. Srećom majka je poznavala trojicu iz te grupe koja je došla kući, a komandir je bio dobar i razuman čovjek kom i ovom prilikom iskazujem neizmjernu zahvalnost.

Rekao mi je da Rajku ne može pomoći pošto je za njega postojalo jasno naređenje o sprovođenju u osječki logor, ali da će mene zbog mladosti i moje majke pustiti. Savjetovao mi je da istog momenta napuštam Slatinu kako znam i umijem pošto će me vrlo brzo ponovo "pokupiti". Uz pomoć jednog drugog dobričine (Hrvata!), kom se takođe zahvaljujem, već sutradan sam se obreo u Bosni. Zbog dojave da će tog 22. avgusta JNA avijacija bombardovati Osijek sve barikade i kontrolne tačke bile su napuštene, pa mi je "put bio otvoren".

Ni raniji pretresi lokala i sva maltretiranja (do guranja pištolja u usta i sl.), ni noćne straže oko kuće, pa čak ni pomenuto hapšenje na mene nije ostavilo težih posljedica od straha za život i porodicu. Nešto zbog pomenutih dobrih ljudi, nešto zbog lude sreće u izvlačenju iz Hrvatske, ali izbjegao sam zastrašujuće muke kakve su Lavrnić i mnogi drugi Srbi tada preživjeli. Likvidacije su tek posebna priča koja je široj javnosti poznata.

Zato tadašnje hapšenje i prvotnu namjeru sprovođenja u osječki zatvor iliti logor pamtim kao jednu veliku NEPRAVDU obzirom da sam se na meti Tuđmanovog režima i Glavaševih krvnika našao samo zato što sam Srbin. Da sam se svrstavao u etno-klerikalne strukture i nešto činio rekao bih to javno i bez kalkulacija, baš kao što javno svjedočim da je Rajko Lavrnić lažno optužen i utamničen mjesec i po proveo u zastrašujućim mučenjima.

I tog 3. septembra 2018. godine pretrpio sam protivpravno lišenje slobode i druga teška krivična djela po komandi pukovnika Lukača i njegovih bojovnika Dalibora Ivanića i Sretoje Vujanovića. Opet samo zato što sam "drugi i drugačiji" od njih, odnosno što nisam bio po volji zločinačkog režima. Znate da sam se iz policijskog pritvora izvukao samopovređivanjem kakvo vidite na donjoj fotografiji, te da sam na zidu svojom krvlju napisao "PRAVDA".

I ovoga puta našli su se dobri ljudi, te mi konkretno pomogli u izvlačenju žive glave iz ugrožavajuće situacije. Znate da su članovi Pravde za Davida počeli organizovati masovni dolazak u Prijedor da me sačuvaju od zločinaca, a čega su se ovi prepali i nakon 10 sati protivpravnog držanja zatočenog napokon me pustili. Bili u pitanju Tuđman ili Dodik, Glavaš ili Lukač uvijek postoje dobri ljudi spremni da pomognu u nevolji i kojima sam doživotno zahvalan.

Recimo da sam se režimu Republike Srpske više zamjerio do onome Republike Hrvatske, no i zasluge za postojanje toga šta nazivaju državama su neuporedive. Ovde sam progonjen kao borac prve kategorije i sin poginulog borca, pri čemu te stvari nikad nisam isticao dok me ustaša Dragan Lukač u Narodnoj skupštini nije okarakterisao rušiteljem i izdajnikom Republike Srpske. Nakon što sam tužilaštvu podnio prijavu sa kvalifikacijom "teško ubistvo" povodom stradanja Davida Dragičevića (17. maj 2018. godine), suprotno njegovim lažnim navodima o zadesnom utopljenju.

U stvari protivpravno hapšenje i pokušaj likvidacije 3. septembra uslijedilo je nakon što sam Lukača i ostatak zločinačke bande Republičkom javnom tužilaštvu prijavio kao počinioce ubistva (dopuna prijave od 20. avgusta). Saopštili su tada kako zbog suspenzije nisam imao pravo doći na posao, no dokazi i činjenice jasno određuju koliko im je suspenzija zakonita i pravno valjana. Suspendovan sam počinjenjem teških krivičnih djela od strane tih bandita, a kada sam ukazao na meritorne činjenice uhapsili su me i pokušali likvidirati. Samo nižu krivična djela!

Dovoljno je pomenuti samo nekoliko pravno relevantnih činjenica da bi i pravni laici shvatili o kakvim krivičnim djelima govorim. Za udaljenje iz organa (suspenziju) državnog službenika MORA POSTOJATI POTVRĐENA OPTUŽNICA, a kakve u momentu mog udaljenja naprosto nije bilo podignute, pa time ni potvrđene. Tek kada su shvatili sopstvenu nezakonitost dogovorili su sa tužilačkom bitangom Mirjanom Miodragović Basrak da podigne skalabuženu optužnicu.

Hajde što spornu optužnicu nisu mogli retroaktivno koristiti, nego nisu mogli nikako obzirom da se državni službenik može suspendovati za krivično djelo sa kaznom PREKO tri godine, a za "ugrožavanje sigurnosti" je maksimalna kazna DO tri godine. Pojednostavljeno rečeno montirani postupak po lažnoj prijavi Dalibora Ivanića nije mogao biti validan osnov moje suspenzije, a ipak je godinama sprovođena.

Dalje, Dalibor Ivanić kao oštećeni i svjedok u krivičnom postupku obavezno je morao biti IZUZET iz odlučivanja oko moje disciplinske odgovornosti. Elem, Lukač je donio rješenje o suspenziji po Ivanićevom formalnom PRIJEDLOGU, a šta zbog obaveznog izuzeća nije smio pomisliti. I još je usvojio činjenični opis tog nezakonitog prijedloga, uključujući i laž da sam nosio natpis "OVO JE LOGOR". Odbor državne uprave za žalbe nagrdio me je da sam nosio takav natpis i MUP upoređivao sa logorom iako je u pitanju čista izmišljotina. 

Onda je Ivanić sebi dao za pravo da mi uskrati pravo na bolovanje o trošku Fonda zdravstva i kakvo mi je dodijelila nadležna komisija. Punih 13 mjeseci sam dostavljao rješenja komisije i doznake, a koje su po Ivanićevom naređenju ostavljane u ladicama i uskraćeno mi je to elementarno pravo zaposlenika. Samo zato da mi nanese štetu jer mi je po suspenziji pripadala naknada plate od 50 odsto, dok po bolovanju 70 odsto. Čak me je povremeno ostavljao bez izmirenog zdravstvenog osiguranja iako sam se cijelo vrijeme liječio bolnički i ambulantno.

Najgore u svemu jeste da mi za tri i po godine suspenzije nisu izmirivane obaveze prema Fondu PIO, pa usljed krivičnih djela Dalibora Ivanića nisam mogao ostvariti pravo na zasluženu penziju, a i ono "crkavice" šta bih mogao ostvariti ne zanima me. Neka je daju ustašama Lukaču, Ivaniću i Vujanoviću! Znamo kako su ustaše jedni drugima svjedočili za penzije u bivšoj državi, pa neka i u ovoj "srpskoj" nastave.

Konačno, novembra 2020. godine prekidaju mi radni odnos zato što sam ustaši Danku Karanoviću rekao da više neću trpiti prijetnje, uvrede i provokacije - kakve je godinama činio baš sa ciljem da bi mi mogli dati otkaz. Normalno, Sretoja Vujanović zabranio je da mi dostave dokumentaciju povodom mojih ranijih prijava protiv Karanovića i obraćanja radi traženja zaštite od torture, nego me je lažno disciplinski optužio da sam bez povoda prijetio tom osvjedočenom kriminalcu u policijskoj uniformi. 

Koliko im je krivični postupak za PRODUŽENO krivično djelo "ugrožavanje sigurnosti" načelnika Ivanića bio dokazno utemeljen najbolje kazuje izrečena kazna. Kadija Manojlović kaznio me godinu uslovno i oslobodio troškova postupka, šta je u sudskoj praksi težak presedan ukoliko je usvojena osnovanost navoda optužnice. Nakon pet godina postupka i kada nisam dozvolio da isti okončaju zastarom šta im je bio plan. Pripremam materijal za apelaciju Vrhovnom sudu zbog te presude, pa ćemo vidjeti ko je kršio zakon, a ko nevino osuđen.

Elem, istoj toj policijskoj podguznoj muvi koja sebe titulira sudijom sproveli su me i 3. septembra 2018. godine iako nisu imali zakonskog osnova za vođenje hitnog ili ma kakvog prekršajnog postupka, kako sam to opisao tekstom Ko me upućuje u zatvor - sudija ili "ubica u pokušaju"?!. Po zakonu i faktima Nebojša Manojlović pomisliti nije smio da izvodi onakav cirkus u sudu, a da ne pominjem kasniji postupak u kom nisam učestvovao. Mislim na važeće zakone, a ovi ustaški koje sprovode su nešto drugo. Ili Nedićevski kako sam to navodio u mnogim ranijim tekstovima!

Deset dana ranije pismeno sam se obratio MUP-u i zatražio da otklone posljedice nezakonite suspenzije jer mi porodica gladuje, jer nam nema života u datim prilikama. Mogli su mi pismeno odgovoriti, pozvati me na razgovor ili šta im drago, no ustaše su u tome vidjele priliku da me likvidiraju i tako definitivno prikriju ranija krivična djela. Ili u minimumu da mi novim krivičnim djelima demonstriraju čemu se imam nadati spram ranijih krivičnih djela i teško povrijeđenih prava. Uz saučesništvo tužilačke bitange Mladena Mitrovića i kadije Nebojše Manojlovića.

Moram javno upitati sudiju Manojlovića: jesam li kažnjen godinu uslovno ili time da nemam pravo na rad i penzionisanje, odnosno na liječenje usljed narušenog zdravlja i radne sposobnosti? Iliti da me sedam godina drže zatočenog u logoru koji prvo nisam mogao napustiti zbog u toj namjeri razvlačenog postupka, a potom jer me nijedna zemlja ne bi primila sa onakvom presudom - bez obzira koliko bila lažna, nezakonita i nepravedna? Ukoliko Dalibor Ivanić kaže da je zemlja ravna ploča Neboša Manojlović će bez razmišljanja donijeti takvu presudu.

Kad Ivanić i ostale ustaše odluče da me likvidiraju Nebojša Manojlović će ih "pravno pokriti" u toj namjeri i to sa smješkom zbog kog mi se zgadio da sam izašao iz sudnice. Uz riječi: "Samo vi dovršite to šta ste naumili, a pravda će vas stići kad-tad!". Pravda je da kadija nema potomstva, pa će se sa njim okončati loza koja se čovjekom nema prava nazivati. Eto mu značenja pojma "PRAVDA" koji sam na zidu napisao svojom krvlju. Jedino će po meni ostati upamćen i to zna se u kom vrijednosnom smislu.

Možda neko misli da ne trebam porediti zlodjela iz 1991. i 2018. godine? Da generala Glavaša i pukovnika Lukača ne smijem  gledati kao identične zločince? Odnosno pisati šta sam pretrpio u Tuđmanovoj Hrvatskoj i Dodikovoj Srpskoj samo zato što se nisam svrstao uz zločinačke režime? Izvinite, ali ko se služi ustaškim metodama za mene je ustaša! Jesu li se prozvane bitange služile "ustaškim zakonima" sami prosudite nakon prednjih navoda, a koji su tek djelić onoga šta sam pretrpio od tih zločinaca.

U prijedorskom osnovnom i okružnom sudu imali su dovoljno prilika da ukinu teško nezakonite presude zbog kojih čekam sprovođenje na izdržavanje kazne zatvora 10 dana, no "policijskim pisarima" koji sebe nazivaju sudijama je prihvatljivo da žrtvu krivičnih djela šalju na robiju samo kako bi se dodvorili zločincima. Kažu da u zatvor moram jer nisam platio novčanu kaznu od 500 KM, no plaćanjem bih "priznao" odgovornost za nešto šta realno nisam počinio.

Zato spokojno čekam sprovođenje u zatvor/logor. Nisam odmah shvatio zašto je Dalibor Ivanić 29. septembra 2016. godine izmislio/slagao da sam prilikom protesta nosio natpis "OVO JE LOGOR", nego mnogo kasnije da je to u stvari bila prijetnja logorom ukoliko se odbijem povinovati zločinačkom režimu. Za mene bih mu možda oprostio, ali što mi je porodici nametnuo životne uslove ustaških logora NEMA OPROSTA.

Po tome kako je pozicionirao zločince Dalibora Ivanića i "stručnog savjetnika" Sretoju Vujanovića vidim da se ministar Siniša Karan ne razlikuje od Lukača. Jednako revnosno zataškava teška krivična djela svog prethodnika i njegovih dželata, a porodicu i mene drži u uslovima konc-logora. Zato javno obećavam da ću se njime pozabaviti jednako kao i njegovim prethodnikom. Istina je samo jedna, a ova je potkovana ogromnim fondom dokaza i činjenica.

Iz te vizure planiram izdržati teško nezakonitu kaznu, odnosno provesti 10 dana utamničen, pa tek onda apelacijom Vrhovnom sudu razoriti presudu kojom sam bez suđenja oglašen odgovornim za prekršaj koji nisam počinio. Iliti planiram odrobijati kaznu kao žrtva teških krivičnih djela, a samo kako bih egzaktno utvrdio dokle seže NEMORAL prijedorskih sudija. Nemam dilema kako će Vrhovni sud odlučiti jer pored takvog i tolikog dokaznog kvantuma nije moguće potvrditi sramne prvostepene i drugostepene presude.

Na kraju moram istaći da sam vrlo precizno razjasnio na koje režime se opisana dešavanja odnose, te imenima identifikovao "ustaše" o kojima govorim. Uz apostrofiranje da je za mene ustaša svako ko se služi ustaškim metodama! Dva prapradjeda su mi ustaše ubile u istom danu i nikad njihove ostatke nismo pronašli, tako da moj otklon prema njima ima svoju genezu. Normalno, to nema veze sa etnijama, religijama i drugim kolektivitetima pošto ne volim generalizacije izvan one da ljude dijelimo na dobre i zle.

Nastaviće se...