AMIR REKO: Svjetlo na kraju tunela

Teški raskol oko izbora novog Predsjednika Republike Srpske potpuno relaksirano posmatramo jedino mi - čiji izabranik je Amir Reko. Koliko glasača će adekvatno prepoznati ovu ljudsku gromadu i svojim glasovima osigurati Amiru poziciju entitetskog potpredsjednika ostaće tek pokazatelj naše kolektivne svijesti. Možemo godinama žaliti za propuštenom prilikom, baš kao što 2. oktobra možemo dokazati kako naš glas doista donosi promjene. 

Kada se kao izborni kandidat pojavi neko koga smatrate drugom i saborcem nemate potrebe baviti se drugima, a najmanje nametnutim "torovima" u kojima se očekuje vaše puko svrstavanje. Nemate potrebe izlaziti iz zadanih matrica obzirom da glasate emotivno i sa čvrstom vjerom u ČOVJEKA. Od momenta saznanja da je moj pobratim Amir Reko kandidat za Potpredsjednika RS drugi me naprosto nisu zanimali.

Posebna okolnost Amirove zamisli proizilazi iz činjenice da je formalni kandidat Ekološke partije RS i meni takođe dobro znanog Nikole Lazarevića. U pitanju je simbioza ideja kakvu doista vidim kao svjetlo na kraju tunela u kom smo davno nesrećno zabasali. Kome nisu poznate Amirove i Nikoline decenijske bitke za bolje, humanije i organizovanije društvo nema smisla trošiti vrijeme u smislu izbornog pridobijanja. Ne priliči ljudske gromade populistički "predstavljati" neupućenoj svjetini. Zato ranije nisam izlazio sa ovakvim objavama.

Dakle, ko zna ove stare fajtere nema dilema oko toga da njegov glas podrazumjeva podršku konkretnim zamislima i projektima, odnosno toliko željene političke promjene. Nije pitanje kolika je moć neke funkcije, nego koga na istu izaberete. Kao lideri pokreta Amir i Nikola dokazli su šta mogu vaninstitucionalnim djelovanjem, pa se podrazumjeva da će unutar institucija postizati daleko više i dalekosežnije. 

Pokušajte se sjetiti nekog značajnog djela ili političkog čina ma kog Potpredsjednika Republike Srpske od uvođenja te funkcije. Nula bodova. Šta će razni partijski poslušnici nižeg ranga konkretno uraditi? Iz te vizure treba posmatrati mogućnost izbora ČOVJEKA od integriteta i dokazanog borca za bolje i pravednije društvo, a podržanog od Ekološke partije koja je nebrojeno puta zaštitila naša prirodna bogatstva od raznih lopova ili umobolnika. 

Kako rekoh 2. oktobra možemo ispoljiti jedan novi kvalitet u političkom životu Republike Srpske i šireg regiona, a možemo "ostati u tami tunela" i nemogućnosti sjećanja imena bivših potpredsjednika (kamoli djela!). Sve je na nama. Nebulozama etničkih "torova" u koje se ovce imaju svrstavati po vještački nametnutim mantrama ne želim se uopšte baviti.

Ono šta ovom objavom želim podjeliti jeste EMOCIJA koju sam objavio još oktobra 2017. godine, kada sam Amira uveliko doživljavao kao soborca i pobratima. Priča kako smo od ratnih protivnika postali iskreni saborci bitke za budućnost naše djece. Ići će još nekoliko vrlo zanimljivih sadržaja, ali ovaj davnašnji tekst za mene ima poseban značaj. 

13. oktobar 2017. godine 

Amir Reko: od neprijatelja do saborca

Vrlo slične životne sudbine i snažna antifašistička ubjeđenja kod Amira Reke i mene rezultirale su tako da smo od nekadašnjih ratnih protivnika postali iskreni saborci na planu aktivnog suprotstavljanja stvarnosti u kakvoj bitišemo. Danas se zajednički borimo se za budućnost naših potomaka!

Kao profesionalcima bezbjednosne struke nama je mnogo bliži termin „ratni protivnici“, ali ne bježimo od činjenice da smo tokom rata bili pripadnici neprijateljskih oružanih formacija. No, treba znati da smo kao profesionalci izvorišno formirani na JNA doktrinama kakve smo slijedili i tokom rata.

Amir je poznat i po nadimku „Makedonac“, kako je nazvan i dokumentarac o njemu. Iz njegove ukupne vojne biografije javnosti je najpoznatiji detalj sa samog početka bosansko-hercegovačkog rata.

U javnim istupima Amir često ističe kako je u svojim ratnim postupcima slijedio primjer kolege oficira Dragana Simića, koji mu je spasio život. No, moramo shvatiti da je on kao čovjek i oficir formiran mnogo prije toga, tako da su njegovi postupci samo materijalizacija vrijednosti na kakvima je funkcionisala bivša nam, obojici draga, država. Jugoslavija je, bar u onoj fazi kad smo Amir i ja stasavali, bila nešto najbolje šta su u ukupnoj istoriji južnoslavenski narodi uspjeli stvoriti.

Samo profesionalci profilisani na bazi vrhunske obuke nekadašnje JNA mogli su izvesto ono šta je Amir učinio aprila 1992. godine. Zamislite čovjeka kom saopštavaju da mu je majka ubijena i spaljena, zajedno sa drugom rodbinom i komšijama njegovog rodnog sela. Samo par dana nakon tog saznanja i pod razumljivim stresom usljed porodične tragedije Amir Reko kao oficir dobija vrlo složen zadatak.

U okolnostima započetog srpskog napada u zoni njegove borbene odgovornosti Amiru naređuju da neutrališe opasnost iz pravca srpskog sela Bučje. Problem je bio u tome što su u tom selu dominirali civili, od kojih je jedan dio bio naoružan. Termin „naoružani civil“ može se svakojako tumačiti, a to se tih dana širom BiH-e menifestovalo u vidu stravičnih ratnih zločina.

Elem, Amir je otišao u selo i razgovarao sa mještanima. Ispričao im je svoju tragediju, te istakao da se on ne želi svetiti, nego upravo suprotno – pomoći tim Srbima. Ljudi su povjerovali njegovom obećanju i predali oružje. Sa druge strane Amir im je pružio obećanu vojnu zaštitu, te im konkretno sačuvao živote. O tome svjedoče i sami mještani Bučja.

Kako rekoh tadašnja „praksa“ većine vojnih komandanata svih zaraćenih strana bila je bitno drugačija i redovno je rezultirala teškim zločinima, pa je razumljivo da je ovakav Amirov čin kod njegovih pretpostavlenih i pojedinih saboraca protumačen „negativno“, zbog čega je zapao u nemilost političkog i vojnog vrha. Još od tada traje njegov antagonizam prema Izetbegovićima, a danas je deklarisani protivnik njihove politike. No, o tome kasnije.

Sa druge strane, netom prije ovog Amirovog vojničkog čina bio sam akter vrlo sličnog primjera. Nakon zaposjedanja vlašićkog platoa ubrzo smo dobili naređenje da razoružamo nekoliko bošnjačkih sela tadašnje MZ Mudrike. Slična situacija neutralizacije naoružanih civila usljed opasnosti od napada daleko nadmoćnijeg protivnika.

Moj danas pokojni djed Boro Marić, inače decenijski lokalni politički autoritet, naređenja je često tumačio na svoj način. Tako je otišao da o tom problemu razgovara sa svojim bošnjačkim komšijama i prijateljima. Ubrzo se vratio sa objašnjenjem da mještani odbijaju predati oružje, te da traže siguran prolaz prema Travniku.

Ono šta im je djed obećao moja jedinica sačinjena od domicilnih Mudričana jednostavno je realizovala. Otvorili smo koridor i stotine ljudi, žena i djece prošli su kroz isti bez jedne ružne riječi, a da ne govorimo o nečem drugom. Stepen povjerenja možda najbolje dokazuje da su ljudi o ramenu nosili puške, a rukama vodili djecu.

Kratko ću podsjetiti da je moja 22. brigada VRS široj javnosti poznata i po tome što smo 1993. godine spasili hiljade Hrvata tokom sukoba ABiH i HVO. Uz to Amira i mene vežu porodične tragedije stradanja njegove majke i mog oca, gdje o njegovom načinu nošenja sa smrću roditelja svjedoče mještani Bučja, a o mom Bošnjaci Donje Ljubije. Kao izbjeglice iz Hrvatske 1993. porodica i ja smješteni smo u većinskobošnjačku Donju Ljubiju, gdje smo kasnije kupili kuću i ostali u istom komšiluku - nama dobrom.

Tokom rata Amir uviđa da, upravo zbog tog famoznog Bučja i ukupne životne orjentacije, porodici i njemu pod Izetbegovićima nema života. Zato odlazi u Dansku. U toj zemlji dolaze do izražaja njegove sposobnosti, pa uspijeva razviti privatno preduzeće koje mu donosi popriličan kapital i dobre porodično-životne prilike.

Elem, Amir iskreno voli Bosnu i ukopno ovaj nesrećni zapadnobalkanski prostor, pa prije 6-7 godina odlučuje da se vrati. Kako je to lično svjedočio jedno vrijeme je „gledao svoja posla“ i živio od sredstava kakva mu i danas stižu iz njegove firme u Danskoj.

Takav kakav jest Amir nije mogao „uživati“ u okruženju koje teško pati, a samo zato što i danas ovde dominiraju politike sa kakvima on nikad nije mogao naći ništa zajedničkog. Kad je supruzi saopštio da se namjerava politički angažovati zarad pomaganja obespravljenim ljudima širom zemlje uslijedio je: „Amire, znaš kroz šta smo sve prošli i zašto da to prolazimo ponovo?“.

Zna se dobro zašto njegova porodica svakog dana iščekuje prezauzetog Amira – zbog borbe za prava ljudi koji su neskivljeno osuđeni da žive u ovom nakaradnom sistemu! Zato je formirao pokret MOST21 sa težnjom da tektonski mijenja stvarnost u kakvoj milioni pate, a nekolicina uživa. I to je ono šta Amira i mene danas zbiližava i pretvara u istinske saborce.

U cilju promovisanja nekih novih političkih ideja i vizija, a posebice zbog materijalizacije zamišljenih projekata, uspostavljam brojne veze i relacije. I tu Amira Reka i njegov Most21 prepoznajem kako iznimno važnog partnera, saradnika i SABORCA!