STRANICA ŽRTAVA SEKSUALNOG NASILJA "NISAM TRAŽILA": Šokantna svjedočenja silovane djece ostavljaju bez daha!
Direktna svjedočenja silovanih djevojčica, djevojaka i žena objavljena na stranici "NISAM TRAŽILA" teško je čitati, a kamoli pojmiti užas sa kojim žive žrtve - još uvijek nespremne otkriti svoj identitet. Ukoliko vas nisu uznemirila šokantna svjedočenja žrtava beogradske "škole glume" zasigurno nećete ostati imuni na "sarajevsku priču", koja okuplja žrtve kompletnog ex-jugoslavenskog regiona.
O tome šta su decenijama unazad svojim učenicama činili beogradski glumački "pedagozi" Miroslav Mika Aleksić i danas pokojni Bata Miladinović počeli su pisati svetski poznati mediji. Naš region bukvalno je eksplodirao svjedočenjima žrtava seksualnih devijacija kakve normalan racio ne može pojmiti.
Neću ponavljati već svima znane detalje, ali zato idem korak dalje i najavljujem kako tek predstoji totalni haos nakon otkrivanja najmoćnijeg u beogradskom lancu seksualnih predatora. Ubrzo slijedi otkrivanje identiteta moćnika koji je 90-ih godina prošlog vijeka ulivao strah i kod jednog Željka Ražnjatovića Arkana, inače bliskog prijatelja uhapšenog Mike Aleksića.
Međutim, naša poznata glumica Hasija Borić posvjedočila je o užasu kakav su trpile ona i druge učenice nekadašnjeg Dramskog studija u Sarajevu. U svom otvorenom pismu gospođa Borić opisuje "metode" kakve su primjenjivane na maloljetnim djevojčicama: „Njima je držana ruka na klitorisu za vrijeme individualne nastave i tumačeno“: iz p… se glumi, zato vas diram“. Šta smo mi, maloljetne, tad znale o glumi? Vjerovale smo svom profesoru. Polako smo se počele buniti, jedna drugoj povjeravati, ali smo uglavnom šutile. Vi ste to znali, naši profesori.
Jednom je jedna od naših najstarijih kolegica, M. počela vrištati, izletjela na hodnik i urlala, u stanju strave i očaja, možda pomiješanom sa histerijom, ko zna. Svi vi, naši profesori ste izletjeli na hodnik, svi ste bili tu, a izletjeli su i svi učenici. Stvar je brzo zataškana, nastava je nastavljena. Šta je bilo sa našom talentiranom kolegicom, ne znam. Da li ste je nemilosrdno srušili ili je sama odustala, to ne znam. Uglavnom, nakon toga se nikad nije bavila glumom.“
Gospođa Borić taj predratni Dramski studio okarakterisala je kao "leglo seksualnog zlostavljanja učenica i učenika" u čiju "klopku" su mnogi upadali. Problem je što poratno ovo "leglo" nije rastureno, nego su seksualni predatori svoje bolesne metode nastavili primjenjivati i kroz Akademiju scensih umjetnosti (ASU) sarajevskog univerziteta. Zato "na scenu stupaju" heroine ove akademije sa idejom kakva već sad teško potresa javnost.
Konkretno: aktivistkinje ASU pokreću facebook stranicu "NISAM TRAŽILA" (vidi klikom na link) kao svojevrsnu zajednicu žrtava silovanja i seksualnog nasilja. Naše umjetnice na stranici postavljaju svjedočenja kako im to u porukama dostavljaju žrtave ili svjedoci. U pitanju su osobe koje još uvijek nisu spremne otkriti svoj identitet i/ili sve detalje zločina sa kakvima su bile suočene tokom djetinstva, djevojaštva ili nakon sazrijevanja i vidimo zaista širok spektar javnih ili privatnih djelatnosti u kakvima se seksualno zlostavljanje materijalizuje.
Ono šta kao kriminalistički inspektor sa popriličnim iskustvom na planu silovanja i seksualnog zlostavljanja uočavam jeste taj ključni i određujući faktor svijesti o postojanju zločina i žrtve. Najgora stvar koja se može dogoditi jeste kad žrtva nema jasnu svijest o pretrpljenom zločinu, pa čak sebe "osuđuje" ili propitkuje u traganju za objektivnom istinom - sa kakvom se uglavnom nemaju hrabrosti suočiti. Evo i konkretnih dokaza takvog iracionalnog poimanja zločina od strane žrtava.
„Mislim da je počelo u drugom osnovne. Dosta detalja sam potisnula i zaboravila. Ali strah od mraka i toga šta on nosi još uvek nisam. "Ako nisi dobra, reći ću tvojoj majci, biće ljuta. Samo budi tiha i mirna, lezi tu, ne pomeraj se". "Sad si prljava, niko te neće voleti ako im kažeš". Ovo je potrajalo oko dve godine.
Vidite da žrtva govori o "drugom osnovne", znači o starosti sedam ili osam godina, kao početku nečega šta joj je odredilo dalji život. Je li uopšte zdravorazumski razmišljati o "krivici" djeteta tog uzrasta? Nije, ali ovde imamo razmišljanje žrtve koja je godinama od strane svojih zlostavljača instrumentalizovana za takvu samospoznaju. Naše masovno javno obećanje da ćemo joj "verovati" predstavlja prvi korak podrške u suočavanju sa stvarnošću, a potom i sa primjenom stručne pomoći. Nismo mogućni vratiti joj djetinstvo, ali možemo pomoći u daljem životu.
„Teško je užasno teško, silovana sam sa 7 godina od strane maminog rođaka i nikome ne govorim o tome jer ne želim da iko više osim mene pati. Zakopavam to duboko stalno. Kako valjda predatori mogu da namirišu žrtvu nastavilo se dešavati i dalje u osnovnoj školi (ja sam naravno sebe uvijek krivila i pitala se kako je moguće da mi se to opet dešava mora da je u meni nešto krivo ili da ja nešto krivo radim ili izgledam kada se ponavlja, ali mi je psihoterapetica kojoj sam se povjerila prvi put u 26. godini objasnila da prosto imaju njušku da izaberu žrtvu) kad je pedagog koji je osnovao svoju košarkašku sekciju stalno imao potrebu da me zove u svoju kancelariju, grli, ljubi u oči i traži da mu sjednem u krilu dok me roditeljski savjetuje.
Jedva čekam da završim osnovnu školu i da pobjegnem iz tog grada da ga više nikada ne vidim. Nastavnici su primjetili. Skrenuli pažnju mojim roditeljima, mama kaže on je istjeran iz jedne škole jer je optužen da je seksualno zlostavljao neku djevojčicu neću da čujem da odlaziš kod njega u kancelariju...ja izbjegavam, al on uvijek nađe način da me pozove kod sebe u kancelariju. Kada sam se počela opirati znao je doći u razred dok traje nastava i pozvati me da izađem pred razredom i nastavnicima. Od mame sam krila jer niko nije ništa uradio osim prebacivao odgovornost na mene i kao uvijek je bilo kako druge djevojčice što bi baš tebe zvao kada sam se požalila mami, mama je s tim stavom prebacila krivnju na mene i još sam se više zatvarala u sebe i patila. Bojala sam se, znala sam da to nije normalno ali sama sa 12 ili 13 godina ne znam kako da se odbranim...“.
Iz gornjeg svjedočenja druge žrtve silovanja djeteta nešto detaljnije vidimo taj proces unutrašnjeg preispitivanja karakterističan za dugogodinja i višestruka silovanja. Decenije su potrebne za sazrijevanje svijesti o potrebi stručne pomoći, da ne ulazimo u dalje dimenzije suočavanja sa zločinom. Koliko osoba okonča svoj životni vijek, a da nikom ne povjere preživljene užase? Vjerujte: većina žrtava svoje "tajne" odnese u grob!
Moja najgora profesionalna iskustva odnose se upravo na žrtve koje nikada neće "progovoriti", jer su ubijene kako bi zločinci spriječili prijavljivanje silovanja i užasavajućeg seksualnog nasilja povezanog sa organizovanim kriminalom. Najgore u svemu jeste činjenica da su njihova smrtna stradanja od strane policije bila prijavljena kao zadesne smrti, a i ostalo bi na tome da nisam uspio dokazati teška ubistva. Elem, istrage su produkovale nova ubistva svjedoka i osumnjičenih zarad sprečavanja razotkrivanja pune istine i svih odgovornih, šta je vremenom i meni namatnulo pitanje: vrijedi li istragama počinjenih ubistava produkovati nova ubistva?
Iz moje takve dileme dodatno razumijem sa čim se sve žrtve silovanja suočavaju prilikom unutrašnjeg preispitivanja ili suočavanja sa počiniocem u procesnom smislu. Da zanemarim nebrojivo drugih problema unutar sistema i zaista nikakve zaštite integriteta žrtve. Nema lakih i jednostavnih rješenja, a problemima nigdje kraja, pa je razumljivo zašto mnoge nesrećnice svoje tajne odnesu u grob.
Dakle, zasad pozivam čitaoce da zaprate stranicu "NISAM TRAŽILA" (kojoj direktno pristupate klikom na postavljene linkove) i tako bar elementarno doznaju za stravične zločine iz objava samih žrtava. Normalno, na stranici postoji mogućnost komentara, a šta znači davanje podrške i pomoći žrtvama. Odlično znam kakvi sve borci za istinu i prvdu prate moje naloge na društvenim mrežama, pa i kako će svojim doprinosom pomoći ovoj kampanji pokrenutoj protiv zločinaca najgore moguće vrste.
Primjedbe
Objavi komentar