PITANJE BAKIRU IZETBEGOVIĆU: Kome je Mušan Topalović pred smrt izustio: "Što me ne ubiješ? Ubij me k’o čovjeka, šta će ti ovo?"

Iza davno ubijenih Mušana Cace Topalovića i Ramiza Ćele Delalića ostala su svjedočenja o mračnoj ratnoj ulozi Bakira Izetbegovića, na kakva moram podsjetiti povodom njegovog etiketiranja naroda na "dobre i loše".  

Posljednje riječi Mušana Cace Topalovića, citirane u naslovu, našao sam na sajtu "Slobodne Bosne", medija koji decenijama pednjači u razotkrivanju ratnih zločina Izetbegovića - i Seniora i Juniora. Bez sarajevskog istraživačkog novinarstva teško da bi šira javnost ikada doznala surovu istinu o ratnim dešavanjima unutar Armije BiH i bošnjačkog političkog vrha. Prosta činjenica.

Znači, brojni moji javni obračuni sa izetbegovićevskom klikom zasnovani su na javno dostupnim informacijama onih koji su bili najbliži spornim dešavanjima - Bošnjaka! Ljudi dovoljno hrabrih da se suprotstave zločinaštvu kao pojavi, bez obzira iza kakvih se etničkih ili vjerskih paravana ono manifestovalo. Čim krenete sa percepcijom "naši i njihovi" zločinci upadate u zablude iz kakvih je teško izaći.

Iz takve vizure sam 2016. godine oštro reagovao na ogavni performans Bakira Izetbegovića izveden na stratištu Kazani i ustvrdio da je "opoganio" to mučeničko tlo. Danas ga javno pitam kome je Caco Topalović uputio zadnje riječi: "Što me ne ubiješ? Ubij me k’o čovjeka, šta će ti ovo"? Zna se da je umro tokom brutalnog premlaćivanja, no valja otkriti i nalogodavca ubistva. 

Po tome što je Alija Izetbegović pregovore sa Delalićem i Topalovićem prepustio sinu Bakiru možemo pretpostaviti i ko je donio konačne "presude", bez opšte znane činjenice da je Izetbegović Junior bio "siva eminencija" tih ratno-kriminalnih struktura. Nemojmo se lagati: Bakir Izetbegović imao je moć nad pojedincima koji su se u ratnom Sarajevu posebno isticali zločinaštvom i kriminalom. To što je poubijao svoje "štićenike" i ključne svjedoke surove istine zasigurno nije osnova sa koje danas nastupa. Hoćemo li i njega tretirati kao žrtvu srebreničkog genocida?!

Na samu izjavu o tome kakav su Srbi narod ne bih reagovao, jer je on posljednji do čijeg mišljenja mi je stalo kada je moj narod u pitanju. No, njegova kasnija tumačenja i pozivanja na stradanja Bošnjaka su Rubikon preko kog nemam namjeru preći. Bošnjačke žrtve monstruoznih i čovjeku nepojmljivih zločina su kategorija za koju nikad ne zapinjem, u pitanju je AKSIOM, ali Sinu Bakiru tu nije mjesto. Isuviše su mu ruke "krvave" da bi mu dozvolili i politikantsko glumatanje žrtve, a kamoli da se svrstava u stradalnike. I to je suštinska poruka ove objave.

Ukoliko čitaoce zanimaju prednje pomenuti detalji postavljam tekst iz 2016. godine u kom sam ovu temu opširno obradio:

Bakir Izetbegović opoganio stratište Kazani

Prostor oko jame Kazani ima se smatrati svetim srpskim tlom stradanja nevinih sarajevskih Srba. Bakir Izetbegović je zadnja osoba kakvoj treba dozvoliti da uopšte gazi po ovom svetištu, a ponajmanje da za svoje laži i manipulacije koristi nevine žrtve.

Da u Bosni i Hercegovini ama baš ništa nije sveto ili bar zaštićeno od zločinačkog pirovanja pokazuje i „posjeta“ Bakira Izetbegovića trebevićkom stratištu Kazani. U ovoj zemlji Izetbegović je upravo posljednja osoba kakva ima moralno i svako drugo pravo da srpsko stratište koristi za (jadno!) svoje politikantske marifetluke. Da je to tako nedvosmisleno dokazuje njegova izjava: “Alija Izetbegović zaustavio je ono što su radili ljudi u odmetnutim jedinicama. Još nisu završeni svi procesi. Trebamo raditi zajedno i ja sam spreman da se ti procesi pokrenu, te da se iz jame izvade svi koji su tamo bačeni, ali i da se pronađu sve žrtve.”.

Šta je to njegov otac Alija „zaustavio“ i o kakvim „odmetnutim jedinicama“ govori? Tvrdnja da je akcija „Trebević“ izvedena kako bi se zaštitilo nevino srpsko življe od brutalnih zločina Mušana Topalovića Cace, Ramiza Delalića Ćele i sličnih „komandanata“ predstavlja laž kakvoj se treba najoštrije suprotstaviti. Topalovića i Delalića je na mjesta komandanata brigada (9. i 10.) pozicionirao upravo Alija Izetbegović i to da u zonama kontrole sprovode njegovu ličnu volju. Zato je u strukturama prvog korpusa uspostavljen „paralelizam komandovanja“ i to nešto odavno poznato. 

I nisu Topalović i Delalić zlopatili samo Srbe i Hrvate, nego i druge građane Sarajeva, uključujući i svoje sunarodnike. Moglo im se tako jer su sa „predsjednikom bili na ti“. To „zaustavljanje“, o kom govori Izetbegović Junior, iz oktobra 1993. godine nema apsolutno nikakve veze sa zločinima i zločinaštvom. Jednostavno, u „maloj bari prepunoj krokodila“ pod kontrolom Bošnjaka došlo je do teških sukoba oko preraspodjele vlasti, moći, humanitarne pomoći, donacija i drugih prihodovanja. Uz to problematično je bilo i „taljenje“ oko ratnog šverca, silne pljačke, krijumčarenja i dilanja narkotika.

Smjena komandanta Vrhovnog štaba Sefera Halilovića bila je onaj ključni „okidač“ otvorene konfrontacije među komandantima sijaseta vojnih i paravojnih (kriminalnih bandi) jedinica. U odbijanju da se povinuju novom komandantu Rasimu Deliću prednjačili su upravo Topalović i Delalić. Bila bi ta opšta „zbrka“ nekako razriješena da, bar po svjedočenju Delalića, smijenjeni Halilović i njegov šef kabineta Fahrudin Radončić nisu počeli „razmatrati“ opciju napada na Predsjedništvo BiH – uključujući i samog Aliju. Znači, Alija Izetbegović je dvije akcije kodnog naziva „Trebević“ planirao kako bi sačuvao živu glavu, te još mu miliju vlast. Akcija „Trebević 2“ izvedena je u funkciji sprečavanja državnog udara i svrgavanja klana Izetbegović! Zulum nad nevinim srpskim narodom naredbodavcu akcije nije bio ni u primisli, a to je njegovom sinu/Junioru i te kako poznato! 

Zbog čega je akcija „Trebević 2“ izvedena tako nakaradno i rezultirala stravičnim zločinima? Podsjetiću da je Topalović masakrirao devet jedva punoljetnih vojnih policajaca (vadio im oči, sjekao uši, parao utrobe i sipao kisalinu). Upravo zbog svijesti aktera akcije da je Izetbegovićev primarni cilj uspostavljanje (vraćanje) kontrole nad svojim „udarnim pesnicama“ zločinašta. I to se potvrdilo! 

Nakon neuspjelih hapšenja i stradanja aktera akcije započinju „pregovori“ čiji su ključni akteri bili Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Jusuf Pušina, general Halilović i drugi. Iz transkripata presretnutih razgovora jasno je vidljivo da je tokom krize postojala direktna komunikacija između Alije Izetbegovića i Ćele Delalića. Mušanović i Delalić su se predali tek nakon dobijenih garancija da će ih primiti lično Alija, koji će i odlučiti o njihovim sudbinama.

Ramiza Delalića nije primio predsjednik, nego njegov sin Bakir Izetbegović – upravo taj što danas „obećava istrage“. Tada je Delalić pristao „promijeniti stranu“, odnosno potvrdio lojalnost Izetbegovićima – senioru i junioru. Da bi se Izetbegovići „oprali“ pred sopstvenim narodom izvedena je jeftina predstava u vidu „suđenja“. Delalić je za zločine nad hrvatskim življem „kažnjen“ zatvorom, ali ga je  Alija Izetbegović lično amnestirao i kaznu nikad nije izdržao. Nakon toga vijerno je služio Izetbegovićima sve do ubistava 2007. godine.

Sa druge strane Mušan-Caco „očito“ nije iskazao lojalnost i to ga je koštalo života. Ubijen je prilikom „pokušaja bijega“, ali (potvrđeno!) nakon brutalnog premlaćivanja. Kažu da su mu zadnje riječi bile: "Što me ne ubiješ? Ubij me k’o čovjeka, šta će ti ovo?". Možemo sasvim utemeljeno pretpostaviti kako je Mušan samo ponovio riječi kakve su njemu nebrojeno puta izgovarale nevine žrtve stratišta Kazani. No, važno je doznati: kome je tačno ove riječi uputio? Na to pitanje mogao bi odgovoriti današnji direktor Obavještajno-bezbjednosne agencije (OBA) BiH Osman Mehmedagić zvani Osmica. Mehmedagić je, kao lični pratioc Alije Izetbegovića, bio prisutan i tokom Topalovićeve predaje i prilikom likvidacije. 

Tri godine Topalovićevo tijelo je skrivano na tajnoj lokaciji, a onda je Alija Izetbegović odlučio da ga amnestira, te da mu priredi “dostojnu” đenazu sa 12 000 poklonika. Činjenica kakvu Bakir Izetbegović ne može ničim pobiti jeste da su “zlatni ljiljani” Topalović  i Delalić sahranjeni pored svog „komandanta“ Alije Izetbegovića na šehidskom groblju Kovači. 

Dakle, tri najodgovornije osobe za zločine nad sarajevskim Srbima i stratište Kazani, Alija, Ćelo i Caco, rahmetli počivaju na groblju „zaslužnih oslobodioca Bosne“. Njihova „presuda“ glasi: to su ratni heroji i državotvorci. Sad, na koga je Izetbegović Junior mislio kada je govorio o „pokretanju postupaka“? Sumnjam da je to podrazumijevalo Osmana Mehmedagića Osmicu. Možda je mislio na Ejupa Ganića i Harisa Silajdžića? Sumnjam! 

Na kraju preostaje nam, i to smo sarajevskim žrtvama dužni, zaključiti da Bakiru Izetbegoviću ne smijemo dozvoliti slična skrnavljenja stratišta našeg naroda. Već i samo njegovo prisustvo na Kazanima duboko vrijeđa porodice žrtava i cio narod, a laži kakve je iznosio tom prilikom prosto bole. Po mom dubokom uvjerenju svojim ponašanjem je opoganio ovo svetište.