Vučić uveo sankcije britanskim satrapima u Republici Srpskoj

Vučić je britanskom premijeru Džonsonu unaprijed odgovorio šta misli o sankcijama Dodiku i Cvijanovićevoj, baš kao što je dao saglasnost za surovo obrušavanje na PDP. Borenoviću i Šaroviću ovim činom "zahvalio" je za predizbornu podršku, no za shvatanje težine aktuelnih dešavanja idite na donji tekst. 

Aleksandar Vučić je 6. aprila ove godine odlično znao da će za par dana Velika Britanija objelodaniti uvođenje sankcija Miloradu Dodiku i Željki Cvijanović. Sačekao je da javnost Britanije i ostatka svijeta dozna za njegovu uvjerljivu pobjedu na predsjedničkim izborima, pa kao prve čestitare ugostio upravo Dodika i Cvijanovićevu, sa Radovanom Viškovićem kao "privjeskom". Diplomatski gledano izvanredan tajming ODGOVORA premijeru Borisu Džonsonu i njegovom već pripremljenom potezu. Vučić je odličan šahista.

Još januara 2022. godine na britansku zvaničnu podršku američkih sankcija Dodiku uslijedila je Vučićeva izjava da Srbija neće provoditi takve odluke. Kako ne bi morao "ponavljati" svoje stavove odlučio je premijeru Džonsonu unaprijed demonstrirati kako ni narednih pet godina njegovog (novog!) mandata neće mijenjati jasno izrečeno političko opredjeljenje. Posebno u odnosu na tinjajući sukob između Vučića i Džonsona javno vidljiv već nekih pola godine.

Nema potrebe eleborirati kako je predsjednik Vučić u više desetina izjava direktno optužio Britaniju i njenog premijera za destabilizaciju Srbije i regiona preko upada kosovske specijalne policije ROSU i teškog nasilja u većinsko srpskim sredinama. Kao i drugih britanskih političkih i bezbjednosnih operacija protiv Srbije i Srba čija eskalacija je nastupila s jeseni prošle godine. Unutar iole referentnih političkih i bezbjednosnih struktura ovde nema ničeg nepoznatog i nepredvidljivog.

Znamo i kako je okončan pokušaj uvođenja sankcija Dodiku od strane "briselske administracije", baš kako sam mjesecima najavljivao - sve sa ključnom ulogom Viktora Orbana. U stvari ova odluka britanskog rukovodstva tek je izraz nemoći nametanja poznatih širih ciljeva i politika. Za viševjekovnu najveću svjetsku silu poražavajuće je da preko međunarodnih tijela ili organizacija nije uspjela progurati nijednu svoju inicijativu, pa se "srozala" na sopstvene odluke. Ovakve sankcije Britanija je mogla uvesti prije Amerikanaca, umjesto ponižavajuće "podrške" odlukama svoje bivše kolonije.

U biti premijer Džonson sam je sebi "nametnuo" odgovor kakav sam objasnio tekstom DODIK (NE) J**E BAJDENA: Na šta se srozala američka "buldožer" diplomatija?!. Vučić mu je to unaprijed saopštio podnaslovnom fotografijom - gdje sam napisao neizrečenu poruku, ali znamo kako funkcioniše diplomatija. Ni Dodik nije pred kamerama ponovio ono šta je u facu rekao specijalnom izaslaniku Eskobaru, ali je pokazao transkript na kom se psovka jasno vidi. Kako sam napisao u tekstu sa gornjeg linka: Dodik je teško uvrijedio predsjednika Bajdena, ali su zbog prethodnog blama u Avganistanu mediji Zapada to morali sakriti ili zataškati.

Ovim dolazimo do druge dimenzije jučerašnjih dešavanja, odnosno Dodikovih optužbi izrečenih na račun PDP-ovaca Mladena Ivanića, Branislava Borenovića, Jelene Trivić i Igora Crnadka. Nema potrebe ponavljati već svima znane Dodikove uvrede i odgovore prozvanih, nego valja objasniti pozadinu onoga šta je juče proključalo. 

Sjećate se Vučićevih ranijih prozivki PDP-a zbog sprege sa Britancima, kakve jesu prestale, no njegov otklon prema ovoj partiji nije nestao. Iza Dodikovog onakvog napada stoji Aleksandar Vučić, a šta će vrlo brzo biti i javno demonstrirano. U pitanju je sukob koji odavno tinja i o čemu sam više pita pisao. Taman da ovom objavom javnosti pojasnim pozadinu mojih javnih obračuna sa pojedincima iz opozicije Republike Srpske, sve do dosad nepoznatih detalja.

Gornja fotografija jeste skrinšot sa bloga Nebojše Vukanovića, odnosno njegove objave kojom je isprovocirao moje javnosti već znano reagovanje. Dnevno mi ljudi šalju veliki broj privatnih poruka i linkova na koje odgovaram, a u ovom slučaju nisam primjetio da je moja privatna poruka završila u komentarima ispod objave. Sve dok je Vukanović nije iskopao i objavio na blogu, kao dokaz nekakvih mojih mešetarenja i njegove opozicione "veličine".  

Moj ključni navod podvukao sam crvenom linijom, odnosno da su u pitanju informacije koje kolaju unutar bezbjednosnih službi. Dakle, oktobra 2021. godine znao sam kakve informacije cirkulišu unutar obavještajnog i bezbjednosnog sektora regiona, odnosno šta je dostavljeno Aleksandru Vučiću i dovelo do promjene njegovog odnosa prema prekodrinskoj opoziciji. U više tekstova ukazivao sam na novonastali Vučićev otklon prema određenim strankama i pojedincima, šta je javnost već uveliko prepoznala, no nikad nisam ulazio u ovakve detalje. 

Poenta je da se moja malenkost bavi analitikom, zbog čega imam brojne i razne kontakte unutar kruga sa kojim razmjenjujem informacije. U ovom slučaju načinio sam grešku i razmjena informacija ili privatno mišljenje pretvoreno je "javni skandal" samo zato što Nebojša Vukanović bukvalno svaku priliku koristi za sopstvenu promociju. 

Želio je svima pokazati kako on "čuva" Draška Stanivukovića i opoziciju uopšte od nas bolesnika i lakrdijaša. Danas znamo da je Vukanovićev cilj bio Stanivukovića i brojne druge opozicionare provući kroz političko blato i umanjiti njihove izborne potencijale. U okviru sopstvenog interesa da se nametne kao kandidat za najvišu funkciju vlasti - Predsjedništvo BiH.

To da je Draško Stanivuković naglim političkim usponom, krunisanim izbornom pobjedom za banjalučkog gradonačelnika, postao interesantan stranim obavještajnim i diplomatskim službama, nema smisla posebno objašnjavati. Dovoljno je podsjetiti na fotografisanje Benjamine Karić, Ljubiše Petrovića i Stanivukovića sa francuskim predsjednikom Makronom. Njih troje "prošli su ispod radara" francuskih diplomata i obavještajaca, a postigli neočekivane rezultate i predsjednik Makron želio je takvim mladim snagama dati ličnu podršku.

Službama drugih zemalja Stanivuković nije "promakao" i vrlo egzaktno mu je to dato na znanje, posebno sa strane diplomatskog kora. On zna šta sam mu savjetovao u tom pogledu, kao što su i meni poznati pojedini njegovi potezi i stavovi, no nemam volje o tome javno raspredati sa Vukanovićem i javnosti uopšte. Suštinu sam objasnio tekstom POLITIČKI TAPKAROŠI: Ko prodaje ulaznice opoziciji?!, gdje nema potrebe "čitati između redova", nego ono šta je tačno napisano. Sve do shvatanja suštine mog komentara sa gornje fotografije - da mi je opozicija doku*čila.

Znači, opozicionim liderima Republike Srpske preko pola godine odlično je jasno da imaju gadan problem sa Aleksandrom Vučićem, pa i koji su konkretni razlozi njegovog nepovjerenja i distanciranja. Po informacijama naših obavještajnih službi, normalno prezentovanih Vučiću, jesenji protesti, održani i najavljeni, uslijedili su na poticaj Britanaca. Istovremeno, po britanskom nagovoru prištinske vlasti izvele su niz nasilnih upada u srpske sredine i teških incidenata sa kojima se nije bilo lako izboriti.

Kada su doznali za razloge Vučićeve ljutnje, da su ispali britanski korisni idioti šire destabilizacije, opozicionari su ekspresno odustali od daljih protesta, no sada im valja povratiti izgubljeno povjerenje. Znaju oni to odlično, baš kao što zna i moja malenkost, a sad treba znati i šira javnost kako bi ljudi shvatili aktuelna dešavanja. Krajnje je vrijeme da lideri opozicije počnu preuzimati odgovornost za sopstvene idiotarije - čije posljedice narod trpi od izbora do izbora. Deceniju i po unazad!

Taman je prilika za iznošenje mog ličnog stava oko uvođenja sankcija Miloradu Dodiku. Godinama promovišem model po kom bi Parlamentarna skupština BiH donijela leks specijalis zakon koji osobama sa spiska zabranjuje vršenje javnih funkcija. Dakle, jednom građanskom inicijativom utvrdimo spisak 30 do 100 funkcionera raznih nivoa vlasti, na čijem čelu bi bili Dodik, Izetbegović i Čović. Potom prikupimo potpise kako bi peticijom tu tačku dnevnog reda nametnuli državnom parlamentu.

Suština je u traženju obavezujućeg referenduma, gdje računam da bi izlaznost bila uveliko preko 70% i sa sigurnim izjašnjavanjem naroda da Dodiku, Izetbegoviću, Čiviću i sličnima treba zakonski zabraniti vršenje javnih funkcija. Pravni osnov jeste da građani neće plaćati kriminalizovane i korumpirane bitange i to utvrđuju referendumom, koji skupština mora usvojiti kao zakon u slučaju takve volje naroda. Mogu pojedinci pokušati sa opstrukcijama takvih ideja, baš kao što i narod može masovno izaći na ulice i blokirati kompletnu državu.

Jedini puta kada sam za sprovođenje ovakvih i drugih ideja poželio učešće stranog faktora bilo je uoči izbora 2018. godine. Tada sam predlagao da na glasačkim listićima masovno pišemo "Pravda za Davida i Dženana", pa preko broja nevažećih listića utvrdima da nijedna stranka ili koalicija nema dobijenih glasova koliko smo mi produkovali nevažećih listića. Time bi egzaktno pokazali političku snagu i želju za promjenama, ali i da je u pitanju naša unutrašnja ideja i volja.

Sljedeći korak tog plana bio je da Davor Dragičević i Muriz Memić pozovu na masovne proteste u cijeloj zemlji sa zahtjevom da Savjet Evrope i druga međunarodna tijela moraju reagovati pošto narod ne dozvoljava uspostavljanje nove vlasti na bazi izbora sa manje od 50 odsto važećih listića, niti vršenje vlasti u tehničkom mandatu. U pitanju je mnogo složeniji plan, a ovde izlažem samo ključne korake.

Pomenuta međunarodna intervencija samo bi bila u funkciji prikupljanja potpisa za pomenutu peticiju i realizaciju referenduma. Sami procijenite koliko je ovako ugrubo opisan plan imao šanse da Bosnu i Hercegovinu trajno promjeni još 2018. godine, a posebice u kontekstu činjenice da nismo bar pokušali iskoristiti tadašnju situaciju. Vrijeme je da jasno kažem i zašto nismo elementarno razgovarali o ovoj ideji.

Svoju zamisao objavio sam i naišla je na oduševljenje tadašnje zajednice "Pravda za Davida". Elem, ekspresno je uklonjena sa stranice zajednice i zna se ko je medijima dao izjavu kako od tih ideja nema ništa. Ubjedili su Davora Dragičevića oko dalje "zajedničke borbe" sa opozicijom i javnost zna u šta su potonje pretvorena okupljanja građana, pa i kako je to okončano nakon gubitka izbora. Brutalnim nasiljem Lukačeve policije nad najboljim ljudima ove zemlje.

Moja malenkost iz tadašnjih dešavanja jedva je izvukla živu glavu, a znaju ljudi kako sam uništen na profesionalnom i privatnom planu. Sa druge strane provjerimo i kako su prošli ti što su Davora Dragičevića izmanipulisali i iskoristili. Odreda sjede u udobnim poslaničkim foteljama i ubiru tri do pet hiljada maraka svakog mjeseca, šta im i jeste bio cilj kada su "tražili istinu i pravdu". Možemo ići i korak dalje.

Taj Sveti Vukan Trebinjski zahvaljujući protestima tri i po godine ubire poslaničku platu preko 3 000 maraka. U stvari samo zloupotrebljava mandat i snima svoje "krive navode", koje emituje na blogu i to mu svakog mjeseca donese dodatnih 4 000 maraka. Da ne ulazim u muljaže teške desetine hiljada maraka o kojima sam pisao. Zahvaljujući istim protestima, dijelom i mojoj promociji, poslanički mandat osvojila je i Jelena Trivić, pa uz profesorsku platu dobila i poslaničku naknadu. Po primanjima nema razlike između pozicionih i opozicionih poslanika.

Elem, poneseni nezasluženim mandatima i prilikama Vukanović i Trivićeva sami sebe nameću kao kandidate za dvije najviše funkcije vlasti birane u Republici Srpskoj. Stanivuković u skupštini nije krio gradonačelničke ambicije i sopstvenim sredstvima i trudom pobjedio je na izborima - iako su u PDP-u i SDS-u smatrali da to nije moguće. Ponavljam, pustili su ga da se kandiduje uz opšti stav: "Neka potroši pare i izgubi izbore, pa će naučiti lekciju".

Po tome se on razlikuje od Vukanovića i Trivićeve koji ucjenama i manipulacijama traže da se kompletna opozicija podredi njihovim ličnim ambicijama. I ambicijama Milana Radovića, šta sam objasnio u nizu tekstova, pa se neću ponavljati. Baš kao što nemam namjeru ponavljati ranije greške i boriti se za "opšte dobro" - na kom profitiraju razne bitange. Davno sam shvatio onu narodnu: "Daj mu vlast da vidiš kakav je" i kako pojedine spoznajem tako i reagujem. 

U konačnici moram samo istaći da nam dolaze vrlo problematična vremena i dešavanja, gdje će obični ljudi sve teže elementarno shvatati šta ih je snašlo, a lopuža i manipulatora se doista nakotilo. No, moraju ljudi početi sa samokritičkim opservacijama kao pretpostavkama dostizanja objektivne istine. Svi mi želimo bolje živote i ozbiljne društvene promjene, ali od pustih želja nikako da odmaknemo. Primjera radi od kraja 2017. godine kroz desetine tekstova ukazivao sam da je Milorad Dodik postigao dil sa Trampovom administracijom, čime su izbori unaprijed odlučeni.

Cijelu godinu borio sam se protiv izbora u uslovima "Vašingtonskog sporazuma", kako sam to tada nazvao, zbog toga postradao kako sanjati nisam mogao, da bih na kraju od "svoje" opozicije bio popljuvan grđe negoli od Dodikovog režima prije toga. I to dominantno zato što pišem ono šta iskreno mislim, šta pokazuju informacije i analize, a najgori "gijeh" jeste kada narodu kažem da će još četiri godine trpiti Dodika i njegove saveznike Izetbegovića i Čovića. 

April prolazi, a kakvu "kampanju" opozicija vodi Dodik za inokosne pozicije komotno može kandidovati Goricu i Igora. Sa druge strane znam koje skandale i "skandale" tek priprema, baš kao i gdje odgađa političke poteze do okončanja izbora (npr. opoziv Stanivukovića), sve do već decenijski treniranih manipulacija globalnim sukobima. Primjera radi Britanci su mu dali odličan "povod" za gostovanje na predstojećoj vojnoj paradi u Moskvi.

Znači, prepoznao sam međunarodne i unutrašnje dilove prošlih opštih izbora, svojski se borio protiv toga, te zajedno sa ostatkom naroda podnio teret politikanstva i nesposobnosti opozicije. Gledam identičnu nebrigu za narod i društvo sa strane opozicije, odnosno povodom dolazećih izbora zainteresovanost jedino za očuvanje sopstvenih privilegija. Sve do ređanja skandala. Kada pokušam ukazati na probleme i posljedice proglase me izdajnikom i plaćenikom, odnosno popljuju grđe od Dodikovih.

Danas svako sa kojeficijentom inteligencije iznad 70 vidi kakva vlast i kakva opšta situacija nas čeka poslije oktobra, odnosno da običnom čovjeku nema smisla ni izlaziti na glasanje. Šta smo vidjeli na primjeru Prijedora, gdje sam im unaprijed ukazao kako sa lošim kandidatom nemaju šanse nadoknaditi 3 100 glasova. Sigurnu pobjedu idioti su pretvorili u ubjedljiv poraz. Sad su "zaboravili" parolu da su prijedorski izbori reper opštih, kao što su zaboravili da ovaj grad uopšte postoji. Predstava je završena.

Želimo krah ovakve oligarhije, želimo promjene, a deceniju za decenijom tavorimo sa istim mukama. I u čekanju da nam promjene donesu vječiti gubitnici i osvjedočeni nesposobnjakovići. Čim Nebojša Vukanović uđe u Predsjedništvo BiH sa neba će nam padati pečeni pilići, zar ne? Problem je kad odrasli ljudi vjeruju u bajke i bore se da na Vukanovićevom blogu gledaju snimke iz državnog predsjedništva. Ili da preko PDP-a postanemo članica Komonvelta?!