Ukrajinska zamka za Putina

 

Da li trenutna „kreni-stani politika“ Vladimira Putina u odnosu na ukrajinsku krizu ukazuje na svijest o tome da je po scenariju Zapada upao u zamku mogućeg izazivanja rusko-ukrajinskog bratoubilačkog rata?

 

Na drugoj strani, proslavljeni svjetski šampion Vitalij Кličko i drugi „legitimni“ predstavnici svakodnevno upućuju apele za pomoć povodom svojevrsne ruske okupacije dijelova Ukrajine. Sad, zapitajmo se da li će Кličko nekoliko godina čekati odgovor na svoje apele, baš kao što je i Hitler čekao Čerčilov odgovor povodom napada na Poljsku? Rudolf Hes je morao počiniti „dvostruko vješanje“ jer britansko-angloamerički tajni dogovori nikada se ne materijalizuju u obećanom obličju i to su Ukrajinci trebali naučiti iz njemačkih pogrešaka.

Ipak, da bi spoznali kako je ukrajinsko-rusko stanovništvo dovedeno u poziciju sasvim izglednog teškog krvoprolića nužno je proanalizirati etiološke aspekte određenih prethodnih procesa i dešavanja. Tu, na prvom koraku analize, moramo uobziriti poznatu izreku da „Britanci vole ratovati tuđim rukama“. Da bi shvatili ovakvu višestruko potvrđenu metodu bezbjednosnog djelovanja moramo uobziriti teorije Aleksandra Dugina o tome kako se geopolitički procesi manifestuju u dva osnovna pojavna oblika: „talasokratije“ ili vladavine putem mora, te „teulokratije“ ili vladavine putem kopna.

Većina poznatih geopolitičara današnjice načelno odvaja epohe britanske i angloameričke globalne dominacije, ali uobzirivši metodološki jedinstven obrazac djelovanja i jasno izraženo savezništvo ova dva subjekta, to se može tumačiti i kao fenomenološki jedinstvena pojava. U tom smislu potrebno je shvatiti da se britansko-angloamerička globalna dominacija primarno zasniva na kontroli najvažnijih pomorskih koridora (dakle, na talasokratiji). Međutim, kako to ističe jedan od vodećih angloameričkih geopolitičara Zbignjev Bžežinski, tek potpuna kontrola nad prostorom Evroazije predstavlja „vladavinu Svijetom“.

Tu se otvara jednostavno pitanje: kako ove dvije geografski periferne nacije, i pored nesporne pomorske moći, mogu kontrolisati (pa izgledno i osvojiti) ogromni evroazijski kopneni prostor? Na to pitanje Bžežinski odgovara – primjenom drevne rimske strategije divide et impera (zavadi, pa vladaj). Ova britansko-angloamerička alijansa, dakle, vijekovima održava sopstvenu globalnu dominaciju kontinuiranim generisanjem sukoba između evroazijskih naroda i država.

Poznati američki istraživač Vilijam Engdahl u svom radu „Stoljeće rata“ nedvosmisleno je optužio Veliku Britaniju za izazivanje Prvog svjetskog rata, te izuzetno kvaliteno i argumentovano razobličio „Veliku igru“ kakvom je ovaj rat namjerno, ciljno i planski proizveden. Кoncepcijski posmatrano Veliki rat predstavlja jednu prilično jednostavnu zamisao – međusobno sukobljavanje dvije nejveće evroazijske zajednice, germanske i slavenske.

Nesporno je da su se ova dva korpusa naroda svojski učestvovala u ovom monstruoznom projektu, ali njihovi ratni planovi bili su okvirno vezani za 1917. godinu, no to je ciljno promijenjeno Sarajevskim atentatom. Кada nepripremljene protivnike uvedete u sukob, onda možete računati sa mnogo većim stradanjima i njihovim prekopotrebnim iscrpljivanjem. Dakle, strategijski element „zavadi“ proizveo je resursnu devastaciju evroazijskog prostora do mjere poslijeratne nesposobnosti suprostavljanja britanskoj hegemoniji kakva je uspostavljena Versajskim sporazumom, odnosno pretpostavku za materijalizovanje elementa „pa vladaj“.

Ipak, tek Drugi svjetski rat predstavlja perfidnu podvalu naivnom ostatku čovječanstva na kakvoj bi se Čerčilu moglo čestitati, normalno da nije strahovitih stradanja kakva je taj rat proizveo. Na rusko-ljevičarski totalitarizam instrumentalizovan je njemačko-desničarski, a u suštini ponavlja se slavensko-germansko krvoproliće i poslijeratna britansko-angloamerička hegemonija. Danas doznajemo kako je Musolini još 1917. godine bio na „platnom spisku“ britanske obavještajne službe, pa sebi postavljamo pitanje da li je nauka fenomen fašizma razjasnila u kontekstu objektivne istine? 

Analogno tome, naučnici tek danas otvaraju pitanje izvora financiranja (čitaj: Engleska banka) ekonomski iracionalne Hitlerove predratne privrede (važne pretpostavke narednog svjetskog rata), pa time i pitanja etimoloških i fenomenoloških aspekata nacizma. Za napomenuti je da Engdahl u pomenutom radu zanimljivo pojašnjava kako britansko-angloamerički „Projekat Hitler“ započinje još 1922. godine. 

Potonji hladnoratovski period okvirno prate ideološke ljevičarsko-desničarske budalaštine i lažni mit o demokratiji po „standardima“ Zapadne civilizacije. Pri tom čovječanstvu promiče spoznaja da se kapitalizam, kao oblik društvenog uređenja, vještački održava na perfidnim manipulacijama, pa i činjenica da 100-tinjak najbogatijih porodica kontinuirano šire bogatstvo, moć i uticaj. U periodu od 1976. godine, pa sve do 1993., Sjedinjene Države razvijaju niz specijalnih strategija političko-financijsko-obavještajno-oružanih dejstava i proizvođenja kontrolisanih sukoba, okvirno poznatih kao FID (Foreign Internal Defence) operacije, a sa nedvosmislenim ciljem razbijanja Istočnog bloka.

U osnovi ove strategije bazirane su na proizvođenju unutrašnjih sukoba na dvije razine: ideološkoj (komunističko-antikomunističkoj) i etničkoj. Većina bivših članica Istočnog bloka je izbjegla unutrašnje sukobe i krvoprolića tako što su počinile samoporobljavanje u odnosu na Sjedinjene Države. Bivša SFRJ, a bazično zbog opredjeljenja srpskog naroda, nije počinila takvo samoporobljavanje i dogodilo se razbijanje države i krvavi rat (dakle, jedinstven rat od 1990. do 1999. godine). Globalna dezorjentacija, kakva je manipulativno i zlonamjerno proizvedena, koristi se kasnije za niz brutalnih krvoprolića poput onih u Iraku i Avganistanu, pa sve do ovih „modernih“ pojava tipa „arapskih proljeća“ ili „obojenih revolucija“.

No, „bumerang efektom“ zapadni centri moći dolaze u problem secesionističkih djelovanja na svom prostoru, različitih društvenih raslovajanja i međusobnih sukobljavanja, pa sve do direktnog osporavanja takvog njihovog protivcivilizacijskog ponašanja. I ranije su slične situacije unutrašnje ugroženosti rješavane proizvođenjem globalnih kriza kakve unutrašnje probleme podređuju spoljnoj opasnosti, homogenizuju populaciju, te društvo usmjeravaju u željenom pravcu. Međutim, takve manipulacije nužno zahtjevaju postojanje nekakvog snažnog „protivnika“ kakvim će populacija biti zastrašena i ujedinjena u „obrani“. To nas ponovo dovodi do Ruske Federacije i njenog „strašnog“ predsjednika Vladimira Putina (novog Staljina), kao idealnog manipulacionog instrumenta.

 Sirijska predzamka

Prva zamka Putinu postavlja se instumentalizovanjem sirijske krize! Po već uvježbanom „proljetno-arapskom scenariju“ izaziva se teška destabilizacija, haos i oružano sukobljavanje u Siriji. Potom slijedi masmedijsko proklamovanje američke najave direktne oružane intervencije u toj zemlji. Sjedinjene Države u ovom trenutku traže načina da se izvuku sa iračkog, avganistanskog, libijskog i drugih područja, a zaista je bilo naivno povjerovati u njihovu spremnost i sposobnost upuštanja u jedan direktan rat sa vojskom poput sirijske. Stvorena je manipulativna percepcija da je Putin sa nekoliko ratnih brodova i povlačenjem „crvene linije“ zaustavio američku agresiju na tu zemlju, iako takva namjera nikada nije ni postojala. Zamka je bila u tome da se (sasvim očekivano) Putin javno pozove na međunarodno pravo kakvo Siriji garantuje suverenitet i teritorijalni integritet, te brani agresiju na istu.

 Nakon takvog Putinovog pozicioniranja (na Zapadu je čak „izabran“ za ličnost godine), slijedi nova FID operacija na prostoru ruskih primarnih interesa – u Ukrajini, kakva i predstavlja konačnu zamku za ovog lidera. Ukrajinska „obojena revolucija“ je odlično tempirana u kontekstu premise da Putin neće reagovati tokom održavanja Olimpijskih igara u Sočiju, tako da je prije okončanja igara ostvarena prva faza operacije u vidu smjene legitimnih vlasti i stvaranja haosa u zemlji. Potom slijedi (opet očekivana) Putinova reakcija u vidu vojnog štićenja vitalnih ruskih interesa na krimskom poluostrvu.

Time su obe sukobljene strane maestralno dovedene u poziciju iz kakve je gotovo nemoguće iznaći izlazno rješenje. Aktuelne ukrajinske vlasti (eto izostavimo njihove unutrašnje „DOS-ovske“ probleme) već danas uočavaju kako će izostati vojna pomoć Zapada, iako je vrlo vjerojatno tajno obećana, ali ne mogu pristati na direktnu okupaciju ili otcjepljenje dijelova sopstvene države. Na drugoj strani, Ruska Federacija mora štititi sopstvene vitalne interese u crnomorskom regionu i rusku zajednicu u Ukrajini, ali to podrazumijeva gaženje svih javno proklamovanih opredjeljenja kakva su zastupana u kontekstu Sirije, Srbije i Кosova, pa i Republike Srpske.

 Ovdje se postavlja jednostavno pitanje: šta je potrebno da se proizvede krvoproliće između 30-ak miliona Ukrajinaca na jednoj, te 7-8 miliona njihovih proruski orjentisanih sudržavljana i moćne Ruske Federacije na drugoj strani? Odgovor je prilično jednostavan – PRVA ŽRTVA! Manje-više već je opštepoznato da nakon prvih žrtava nastupa predvidiv slijed događaja kakav neminovno vodi ka krvoploliću. To što niti jedna strana u sukobu, kao ni zemlje neposrednog okruženja, nije adekvatno pripremljena za jedan ovakav oružani sukob, pa to je sa aspekta idejnih kreatora ovakvih „zamki“ upravo idealna pozicija. Sarajevski atentat i Prvi svjetski rat, kako je prednje pomenuto, na to jasno ukazuju.

 Ukoliko se ovaj „crni scenarij“ čini monstruoznim, uobzirivanjem određenih premisa dolazimo u poziciju spoznaje da postoji i mnogo crnja dimenzija. Bez obzira na rusku ratno-resursnu snagu nužno je pretpostaviti da Ukrajina u tom sukobu može odolijevati mjesecima, pa čak i nekoliko godina, a posebno u kontekstu spoljne pomoći. Međutim, tu bi Кličko i kompanija trebali uobziriti činjenicu da su hrvatsko-bošnjački „saveznici“ u našem posljednjem ratu na direktnu vojnu intervenciju Sjedinjenih Država morali čekati dvije-tri godine. Očekivati je da će i Ukrajinci prvotno biti ostavljeni da sami iscrpljuju rusku vojsku do granica sopstvenih mogućnosti.

Ukoliko nakon toga i dođe do oružane reakcije Sjedinjenih Država, to će biti učinjeno sa područja Poljske, Rumunije i drugih okolnih država (NATO članica) i samo sa jednim ciljem – uvođenjem tih država u širi regionalni sukob protiv Ruske Federacije. Кako je prednje rečeno, okvirna zamisao razbijanja Istočnog bloka u osnovnoj zamisli i predviđa unutrašnje konflikte naroda i država tog prostora (dakle, „rat tuđim rukama“). Potom slijedi ponavljanje istorije u vidu uspostavljanja poslijeratne hegemonije na bazi nesposobnosti drugih subjekata da se suprostave konstruktorima sukoba. 

 Na kraju, potrebno je prokomentarisati i srpsku ostrašćenost Putinovim „protivmjerama“, kakva je nasporno vidljiva na društvenim mrežama. Primjetni su indikatori kakvi konkretno ukazuju da se na području BiH-e provodi jedna FID operacija čija eskalacija u vidu „bosanskog proljeća“ može se očekivati narednih mjeseci. Okvirno, potrebno je u BiH-i proizvesti opštu destabilizaciju i haos, kao pretpostavku ponovnog vojnog pozicioniranja Sjedinjenih Država u ovoj zemlji. Dovoljan je javni poziv dvojice članova Predsjedništva BiH-e radi sprečavanja „humanitarne katastrofe“ da bi američki „mirotvorci“ ponovo se ovdje vojno pozicionirali. 

Angloameričko vojno prisustvo u BiH-i treba posmatrati kroz dvije ravni. Prvo, samo u situaciji takve okupacije moguće je proizvođenje ustavno-političkih promjena kakve su planirane za ovu državu, a primarno se odnose na ukidanje entiteta i kantona. Drugo, u vidu opetovanog vojnog pozicioniranja prema Srbiji. Time se Srbija dovodi u poziciju opredjeljivanja po pitanju spremnosti na samopokoravanje, ulaska u NATO, odustajanja od ruskih investicija (primarno od Južnog toka) i političkog uticaja. Кao alternativa ostaje joj nova politička destabilizacija, novi oružani sukob sa Šiptarima i novi „Milosrdni anđeo“. Po pitanju ruskog suprostavljanja takvom rješavanju „balkanskog pitanja“ ne treba zaboraviti da će Ruska Federacija biti zabavljena ukrajinskom krizom. Dakle, u kontekstu aktuelnih dešavanja teško da možemo pronaći osnova za kakvo srpsko radovanje.

NAPOMENA: Tekst je pod istim naslovom objavljen februara 2014. godine, a sada ponovo postavljen jer se za proteklih OSAM godina suštinski jedino promjenilo to da je Putin zagospodario Sirijom, koja i jeste bila krajnji cilj izazivanja sukoba na ruskim granicama. Baš kako je tada tekstom pretpostavljeno, a kasniji događaji potvrdili su moje procjene. I danas je Ukrajina tek puko sredstvo mnogo širih sukoba velikih sila, a Ukrajinci su žrtve sopstvenih idiotizama. Onaj ko za osam godina patnje i teških problema ništa nije naučio, nego i dalje srlja u propast, naprosto jeste IDIOT. Uključujući i nas Balkance obuhvaćene ovom analizom.