Ministar Lukač opoganio spomenik poginulim srpskim policajcima!

Ministar Dragan Lukač još jednom figurirao je obilježavanjem 4. aprila - Dana policije Republike Srpske. Po Lukačevom svjedočenju znamo na čijoj strani se borio u Bosanskoj Krupoj 21. aprila 1992. godine, pa i kako se sa Zelenim beretkama vratio u Bihać. Bio je na neprijateljskoj strani poginulih policajaca kojima danas polaže vijence, čime je samo opoganio spomenik!
 

Za totalno neupućene: 4. april 1992. godine smatra se danom formalnog osnivanja MUP-a Republike Srpske i zato se slavi kao Dan policije. Etničke podjele i političko svrstavanje policajaca započelo je mjesecima prije tog datuma i Dragan Lukač je po nepobitnim dokazima odabrao stranu Alije Izetbegovića. Iako smo bili na suprotnim stranama nikad nisam osporavao njegovo pravo takvog opredjeljenja, jednako kao i kad su u pitanju stotine hiljada drugih učesnika rata sa bilo koje strane. U gadnim vremenima ljudi se snalaze svakojako.

Elem, zbog njegove sklonosti da druge naziva izdajnicima i neprijateljima Republike Srpske uvijek ću ga podsjećati na činjenicu da je odabrao drugu stranu, a našoj se „prišlepao“ kad smo zauzeli dvije trećine Bosne i Hercegovine. Svakom ratnom protivniku pružam ruku i iskazujem poštovanje, a prebjege poput Lukača nikad neću prihvatiti kao saborce. Ko u takvoj fukari vidi „srpskog heroja“ i stoji uz njega dok pominje poginule srpske borce – od volje mu i obraza, no ima nas i koji takve stvari poimamo kao poganjenje spomenika. 

Zašto Lukač decenijama krije datum stupanja u MUP RS? Znamo da je mjesecima prije i poslije 4. aprila 1992. godine bio na protivničkoj strani, ali bi bilo zanimljivo doznati dokad je to trajalo. Nadalje prezentujem dijelove presude Suda BiH izrečene Gojku Kličkoviću iz kojih egzaktno znamo da je 21. aprila 1992. godine u Bosanskoj Kupoj vajni ministar bio jedini Srbin u sastavu Manevarske jedinice policije Bihać Rame Brkića, kao specijalne jedinice operativne grupe Armije BiH pod komandom Ramiza Drekovića.

Iz navoda presude vidite da je sve zasnovano na svjedočenjima Lukača i njegovih tadašnjih saboraca, tako da nema mjesta sumnjama u njihovu vjerodostojnost. Posebice oko činjenice da je nakon borbi u kamionu Želenih beretki vratio se u Bihać – kako bi rat nastavio na strani koju je tada odabrao. Deset policajaca (Srba) koji se pominju u presudi prethodno su ušli u sastav MUP-a Republike Srpske, a jedini koji je ostao bio je Dragan Lukač. Ostalo zaključite iz navoda presude. 

SADRŽAJ PRESUDE:

„Pitanje snaga koje su se nalazile u rejonu bolnice i koje su prema riječima svjedoka Mušića uzvraćale vatru razjasnio je svjedok odbrane Dragan Lukač, koji je pojasnio da je na tom mjestu bila stacionirana Manevarska jedinica policije iz Bihaća, koju je predvodio Ramo Brkić. Prema riječima svjedoka, ova jedinica je došla neposredno pred izbijanje sukoba po nalogu CSB Bihać, i u tom trenutku “Situacija na ulicama grada je bila čudna, nije bilo civila i vladala je neka napeta atmosfera”. Bilo je još policacajaca iz Bihaca (Bošnjaka, op. a.) koje je svjedok zatekao ali nije znao zašto su poslani, a za dolazak ovih jedinica je čuo i svjedok odbrane Slobodan Majkić, navodeći da se jedna grupa policajaca iz Bihaća i Velike Kladuše, kretala u rejonu benzinske pumpe.

Svjedok Dragan Lukač dalje navodi kako su svim pripadnicima policije po dolasku pred željeznički dom podjeljene maskirne uniforme, uz obrazloženje da plave standardne policijske nisu prikladne za obezbjeđenje vitalnih objekata u gradu, što to je prema iskazima svjedoka bio temeljni zadatak manevarske jedinice. Prilikom podjele uniformi i naoružanja bio je prisutan i komandant operativne grupe Armije BiH, Ramiz Dreković, čija uloga svjedoku nije bila poznata u to vrijeme. 

Osim toga bilo mu je čudno zašto se po dolasku nisu javili u prostorije SJB kako je uobičajeno, već su odmah postavljeni na obezbjeđenje gornjeg dijela grada gdje je bila neka ambulanta u blizini partizanskog groblja. Svjedok odbrane Ramo Brkić, koji je predvodio manevarsku jedinicu, potvrdio je da u prostorije SJB nisu ulazili ali je načelnik Velić bio informisan o svemu, te je čak trebao odrediti 10 pripadnika stanice za sastav manevarske jedinice. Međutim, u tom pravcu su postojali izvjesni nesporazumi, jer je načelnik smatrao da nema potrebe za anagžiranjem manevarske jedinice, obzirom da su imali Opštinski štab teritorijalne odbrane, kojem je pretpotčinio pripadnike policije, pa tako nije ni znao gdje se nalazi 10 policajaca koje je svjedok Brkić imao na spisku i koji su trebali ući u sastav manevarske jedinice (misli se na Srbe koji su već prešli u sastav MUP RS, op.a.).

One koji su tog dana bili prisutni u manevarskoj jedinici, svjedok Brkić je rasporedio ispred 5 vitalnih objekata u gradu: bolnica/dom zdravlja, pošta, stanica policije i zgrada opštine, u kojoj je oko 17,00 sati održavan sastanak, kojem je navodno prisustvovao i komandant Špiro Niković. U to vrijeme pala je prva granata i počela je pucnjava, nakon čega je javljeno da je ranjen pripadnik manevarske jedinice upravo kod doma zdravlja, o čemu je svjedočio i Dragan Lukač, u to vrijeme raspoređen na obezbjeđenje doma zdravlja. On (Lukač, op. a.) je pojasnio da je u poslijepodnevnim časovima, oko 17.30h po izlasku iz auta počelo pucanje sa svih strana, da bi nakon par minuta svjedok vidio grupu naoružanih ljudi koji pucaju, na kojima je kasnije kada su prišli bliže vidio oznake ljiljana.

Ranjeni pripadnik manevarske jedinice je odmah prebačen u Cazin. Nakon toga nastaje pometnja, ljudi traže zaklon od pucanja razilazeći se. Svjedok Lukač zajedno sa pripadnikom jedinice Grošić Jasminom, ne znajući iz kojeg pravca dolazi pucnjava odlazi prema donjem dijelu grada. Tom prilikom u samom gradu sreću ponovo naoružane ljude u raznim maskrinim uniformama sa istim oznakama ljiljana. Na sličan način prvobitno stanje nakon početka sukoba opisuje pripadnik iste jedinice, Šiljdedić Ale, saslušan kao svjedok odbrane, koji je u to vrijeme bio raspoređen ispred polcijske stanice, unutar koje je vidio naoružane grupe u čohanim policijskim uniformama. 

Sa namjerom da napusti Bosansku Krupu, svjedok Lukač i Grošić čekaju prelazak na lijevu obalu Une, kojom prilikom se skupio još jedan broj ljudi, među njima i jedna grupa iz Arapuše (njih oko10 ili 12), za koje vrijeme se čulo dejstvovanje iz pješadijskog naoružanja. Po dolasku na drugu stranu rijeke zatiču naoružane ljude u uniformama, i dok su tražili prevoz za Bihać nailazi kamion sa ceradom u kojem se nalazilo 15-20 ljudi sa oznakom ljiiljana, koji su rekli da su prethodno držali neke linije oko grada, a sada idu u pravcu Stijene kod Cazina, pa su krenuli sa njima, kako bi se dalje prebacili za Bihać. 

Prije nego što je i sam prešao na lijevu obalu Une, komandant manevarske jedinice je pokušao stupiti u kontakt sa nadređenima, kako bi dobio dalje upute za raspored i djelovanje. U sumrak je prestala pucnjava i imao je priliku razgovarati sa misijom evropskih posmatrača koja se tu nalazila, nakon čega je odlučio jedinicu povući u hotel Stari grad, jer Željeznički dom nije bio uslovan za odmor, međutim, nakon prozivke ustanovljeno je da nedostaju dvojica policajaca iz Bihaća, koji su samoinicijativno napustili jedinicu i vratili se u Bihać, to su bili upravo Dragan Lukač i Jasmin Grošić (pobjegli u Bihać, gdje je Lukač nastavio služiti Aliji Izetbegoviću, op. a.)“.