ODGOVOR RATNOM ZLOČINCU I SRPSKOM IZRODU TOMI KOVAČU: Pozitivci se ne kriju!

Zahvaljujem samoprozvanom "generalu i srpskom junaku" Tomi Kovaču na novim medijskim prozivkama, pa time i na mogućnosti da još jednom javno ukrstimo argumente. Nebrojeno srpskih boraca na međunarodnim i ovdašnjim sudovima branilo je svoju čast, a dominantno po uvjerenju da se "pozitivci ne kriju", šta izrodi poput Tome Kovača nikad neće shvatiti.  Doduše, kukavičluk i jeste svojstven zločincima, baš kao i lažijade kakve Kovač izvodi kod "jeftinog" Milomira Marića.

Danima se Milomir Marić svojim gostima žali kako je "novinarska gromada" poput njega potplaćena u odnosu na Ivana Ivanovića i njegovih 68 000 evra mjesečne zarade. Niko Mariću nije kriv što se spodobama poput Tome Kovača prodaje za par stotina evra. I to još bez pružanja mogućnosti prozvanima da odgovore na izrečene laži i uvrede. Zato drugi mediji raskrinkavaju ko su Marićevi "omiljeni gosti" i ono šta tipovi poput Kovača nastoje sakriti.

Nije Tomu Kovača zabolilo to što je "Slobodna Bosna" sa mog bloga preuzela i svojim čitaocima prezentovala otvoreno pismo Mome Mandića upućeno ovom lažnom ministru i samoprozvanom ratnom komandantu, nego što je to učinio i beogradski "Kurir". Znači, vijesti stižu i preko Drine, gdje je ova moralna nakaza navikla da postoji samo jedna "istina" i to ona njegova.

Uredništvo "Slobodne Bosne" objavilo je i Kovačev odgovor Mandiću (vidi: TOMISLAV KOVAČ ODGOVORIO MOMI MANDIĆU ), a slično očekujem i od "Kurira". Znate, postoje mediji koji još uvijek poštuju novinarski postulat "odgovor druge strane" - za razliku od onoga šta čine "jeftini" Marić i lažljivi Kovač.

Meni je otvoreno pismo Momčiča Mome Mandića dostavljeno posredno, ali zbog uvjerenja da ću isto objaviti bez straha od osvjedočenog zločinaca poput Tome Kovača i kriminalnih krugova ("Surčinski klan") koji stoje iza njega. Pa i zbog računice da će mediji poput "Slobodne Bosne" i/ili "Kurira" preuzeti elektronski sadržaj i i dalje distrubuirati ovu javnosti objektivno zanimljivu objavu. I bi tako.

Vidim da me Kovač etiketira u već prepoznatljivom maniru kao "...neuračunljivog bivšeg policajca, koji šizofreno napada MUP RS i njegovog ministra Lukača...", zbog čega sam ga ranije javno demolirao tekstom "Odgovor ratnom profiteru i izdajniku Tomi Kovaču!". Neću ponavljati navode iz tog ranijeg odgovora, a koga zanimaju detalji ima gornji link, nego se namjeravam fokusirati na nove  činjenice kakve se neće dopasti zločincu Tomi Kovaču i svima koji stoje iza te bitange.

Vezano za "suspenziju", zbog kakve po Kovačevim aršinima nisam bio podesan da u okviru anketnog odbora Narodne skupštine RS ispitujem ministra Dragana Lukača, moram istaći kako do danas porodica i ja trpimo posljedice takve Lukačeve teško nezakonite odluke. Godinama nemam primanja, uz dodatni problem što do okončanja krivičnog postupka ne mogu tražiti drugog zaposlenja. Čak ni emigrirati. Pune četiri godine porodicu i mene drže u zatočeništvu kakvog se treba stiditi kompletna Republika Srpska.

Ljetos sam se izborio za pravo na suđenje po montiranoj i lažnoj optužnici da sam ugrozio sigurnost svog načelnika. Poslije četiri godine od događaja počelo je suđenje, a zbog snage dokaza kojima raspolažem nemam potrebu za medijskim eksponiranjem onoga šta se dešava na suđenju. Još manje imam potrebu medijski vršiti uticaj na rad suda. Znači, suđenje je započelo nedavno, a vajni ministar Lukač tri i po godina odbija me vratiti na posao uz obrazloženje da bih "mogao ponoviti krivično djelo" - za koje sud tek treba utvrditi jesam li ili nisam isto počinio. Suludo, zar ne? 

No, ostajemo na činjenici da je u toku suđenje za krimen u kom su mi ministar Lukač, Tomo Kovač i slični "javnu presudu" izrekli prije dvije godine. Na sve to osudiše me za nepostojeći "pokušaj ubistva", izmisliše da sam bio naoružan i okvalifikovaše me duševnim bolesnikom. Tada se Kovač hvalio kako je Dragan Lukač njegov "učenik", pa možemo izvesti zaključak ko ga je naučio da ministar smije lagati na sjednicama i radnim tijelima skupštine. I to još radi prikrivanja sopstvene umiješanosti u otmicu, monstruozno mučenje i svirepo ubistvo nevinog dječaka! 

Pored toga javnost se valjda sjeća medijske satanizacije "Pravde za Davida" i silnih optužbi za rušenje Republike Srpske, obojene ravolucije, planiranje atentata na ministra Lavrova po nalogu američke ambasade, veze sa Sorošom, Zoranom Zajevom, Bakirom Izetbegovićem i ko zna sa kim još. Režimski mediji Srbije čak su prednjačili u izmišljanju afera, a je li narodu ikada ponuđen kakav dokaz? Ili se neko izvinio kada je bilo nesporno jasno da u Banjaluci protestvuju obični građani ogorčeni brutalnim ubistvima djece? 

Jok, omogućeno je moralnim nakazama tipa Tome Kovača da satanizuje porodice ubijene djece, baš kao što to čini spram srebreničkih žrtava. Popraćeno aplauzima idiota kakve Milomir Marić okuplja kao publiku. Nema apsolutno nikakve razlike između onoga šta je ministar Lukač činio povodom ubistva Davida Dragičevića i toga šta njegov "učitelj" Tomo Kovač čini u vezi optužnice za "genocid" u Srebrenici. Osumnjičeni/optuženi dodijeli su sebi pravo da sude i tužiocima i sudijama i svjedocima i samim žrtvama. I to čine javno, krajnje besramno i bezobzirno. Na sramotu srpkog naroda iza kog se skrivaju i sa kojim se poistovjećuju! Dno dna!

To na čemu zasnivam krivičnu odgovornost ministra Dragana Lukača i drugih saučesnika (tužilačkih i policijskih moćnika) povodom ubistva Davida Dragičevića svakom je dostupno na mom blogu obzirom da sam prijavu i dopune prijava odreda objelodanio (vidi: "PRAVDA ZA DAVIDA" - KRIVIČNA PRIJAVA ). Već iz objavljenih prijava jasno se vide dokazi i činjenice po kojima su dva tužioca (Lepir i Vrećo), te četiri policijska funkcionera (Lukač, Ćulum, Lubura i Ivanić) davno morali biti formalno optuženi i pritvoreni zbog ometanja istrage.  Treba li da objelodanim i svoje svjedočenje u kom sam dodatno utemeljio osnovanost prijave?

Javno pozivam pravnu struku Srbije, Bosne i Hercegovine i koje god države da u objavljenim krivičnim prijavama nađe jedan jedini neosnovan navod ili pogrešno tumačenje dokaza i činjenica. Eto Tomo Kovač se prsi svojim policijskim "znanjem i iskustvom", pa ga p(r)ozivam da pronađe pravni osnov zbog kog njegov "učenik" Lukač i ostatak zločinačke grupe mogu izbjeći krivični progon za ubistvo mladog studenta i umjetnika Davida Dragičevića. 

Ubicama i saučesnicima date su ključne pozicije u organima krivičnog progona i omogućeno da iste zloupotrebljavaju zarad sprečavanja istrage i dokazivanja sopstvenih zločina, ali proći će i ta društvena anomalija, pa će se prijavljeni morati suočiti sa suđenjima i robijama. Maksimalnim do 45 godina! 

Eto Tomi Kovaču i drugima zainteresovanima poručujem da će vrlo brzo kompletan predmet preći u nadležnost Tužilaštva BiH, a valjalo je prije toga slomiti određene kriminalne osovine unutar pravosuđa i to je u odlučnoj mjeri odrađeno. Pobogu, pa nije ovo prva moćna kriminalna grupa koju sam  razbio tokom profesionalne karijere da ne bih znao kako demontirati instrumente moći na kojima je kriminalno djelovanje zasnovano. 

Zato i nije toliko važno šta o ubistvu Davida Dragičevića objavljujem na blogu, koliko činjenica da sam formalni prijavitelj i svjedok tog zločina, odnosno neko ko je procesno promijenio onaj famozni "zades" u adekvatnu pravnu kvalifikaciju "teško ubistvo". Sa te pozicije imam procesnu moć prosljeđivanja krivičnog spisa višem tužilaštvu, pa sve do međunarodnog nivoa gdje sam davno uspostavio početne pretpostavke daljeg procesne djelovanja.

Prednja najava u biti znači da će se Tomo Kovač i njegov "učenik" Lukač još kako družiti u kazamatima, a da ne bi bilo nejasnoća moram obrazložiti suštinu krivice vajnog "generala i vojskovođe", koji se na sramotu cijele Srbije i srpskog roda krije kao miš mekinjaš. I još kod "jeftinog" Marića javno sudi žrtvama sopstvenih umobolnih zločina. Govorim o zločinima kakvi su bacili tešku ljagu na kompletan narod i svakog srpskog borca od pamtivjeka do danas. 

Kakvim idiotima je Karadžić davao generalske činove i važne funkcije, čime se Kovač toliko diči, vidimo po činjenici da su ušli u zonu pod međunarodnom zaštitom, za par dana poubijali na hiljade ratnih zarobljenika i civila, deportovali kompletno stanovništvo i drugim radnjama teško kršili pravila i običaje ratovanja. Zar je primjereno Srbima da se služe nacističkim metodama zatiranja "sjemena" svojih ratnih protivnika?

Dobro mu je Momo Mandić poručio da nebuloznim tumačenjima u Marićevim "lažijadama" sam sebe optužuje grđe od navoda optužnice, a nije problem da pojasnim o čemu je konkretno riječ. Upratio sam "Ćirilicu" u kojoj su gostovali Vinko Pandurević i Tomo Kovač. Za neupućene Pandurević je osuđen na 14 godina zatvora zato što nije spriječio streljanja ratnih zarobljenika i civila u zoni odgovornosti brigade u kojoj je bio načelnik službe vojne bezbjednosti, odnosno zbog potonjeg neprocesuiranja odgovornih.

Kao profesionalni oficir i častan čovjek Pandurević se (samo)prijavio na prva saznanja o podignutoj optužnici, te na sudu suočio sa onim šta mu je stavljeno na teret. Faktički je sa svoje pozicije malo šta  mogao spriječiti ili procesuirati, no pravno mu je to stajalo u obavezi. I čovjek je prihvatio izrečenu kaznu sa sviješću da i takve situacije potpadaju pod zanimanje koje je odabrao, odnosno da oficiri snose odgovornost i za zločine u kakvima nisu direktno saučestvovali. 

No, u spornoj emisiji Pandurević i Kovač suočili su različita mišljenja povodom pitanja kakva u bitnome određuju pojedine ratne zločine u i oko Srebrenice. Konkretno, Pandurević je sa svojim snagama pozicioniranim na dominantnim kotama zaustavio kolonu vojnika Armije BiH upućenu ka Tuzli. Riječ je o nekih 6 000 vojnika i njima pridruženih civila. Vojnički ih je pozvao na predaju, međutim oni su takav zahtjev odbili i pored zaista nepovoljne pozicije. Pandurević u datoj situaciji nije smatrao da nije u pitanju "legitiman vojni cilj" po kom može dejstvovati, a najmanje da te ljude smije  pobiti. I jednostavno ih je propustio kud su naumili.

Istovremeno Tomo Kovač  imao je sličnu situaciju u pravcu Sarajeva, gdje je oružano dejstvovao i pobio velik broj ljudi. Kaže da je dejstvovao po "legitimnom vojnom cilju", a pravdajući to apstraktnom opasnošću po srpske položaje u okolini Sarajeva. Sve suprotno onome šta je uradio Pandurević. I time dolazimo do suštine problema. Na jednoj strani imamo kvalitetno obrazovanog oficira, a na drugoj neškolovanu bitangu kakva se još diči generalskim činom.

Znate, bezbjednost poznaje jedan princip, a kakav je prihvaćen u pravu i to kao polazište utvrđivanja osnovanosti upotrebe sile. Ovaj princip konkretno kaže da upotrebljena sila mora biti srazmjerna opasnosti kakva se njome otklanja, a onda se to dodatno ustrožava preko elemenata istovremenosti, direktnosti, upravljenosti, pravilnosti...  

Pandurević je profesionalno procjenio kako presretnuta grupa u tom momentu i pod takvim okolnostima ne predstavlja direktnu opasnost po njegove vojnike i položaje, pri čemu je  u primjeni sile obavezan ići od blažih oblika ka težima. Da se ne lažemo, najbolja odluka bila je propustiti ljude kamo su zaputili u pukom spašavanju života i to je ovaj oficir učinio. Treba li podsjećati kako su prošli oni što su prihvatili predaju kao opciju preživljavanja, a onda bili postavljeni pred idiote poput Dražena Erdemovića?

Tomo Kovač sa svojim obrazovanjem i profesionalnim iskustvom, sa čim se Momo Mandić sprda u svom pismu, teško da može shvatiti ovakva tumačenja, a još manje kako se sopstvenim izjavama procesno "zakopava". Zato je njemu bezbjednosno i pravno bilo "osnovano" streljati onolike zarobljenike i civile kao kategorije zaštićene međunarodnim konvencijama i važećim zakonima. To koliku "opasnost" su zatočenici predstavljali po svoje egzekutore najbolje pokazuju dokazi da su bez pasivnog i aktivnog otpora prevoženi u druge opštine i tamo streljani. Uz logističku podršku premijera Radovana Viškovića. 

Neko ko se sebe naziva generalom trebao bi znati da vojska i policija silu primjenjuju u krajnje nužnom obimu i striktno zarad otklanjanja direktne opasnosti, a ništa od toga nije postojalo kad su u pitanju srebreničke žrtve. Nije postojala osnovana potreba, pa time ni pravo, za masovnim ubijanjem ljudi kakvo je činjeno i na čemu su zasnovane optužnice i brojne presude. Takve postupke izričito zabranjuju pravila i običaji ratovanja, međunarodne konvencije i odnosna legislativa. Ja to znam jer sam međunarodno javno pravo polagao kod pominjanog profesora Miodraga Simovića, koji mi je pružio ruku i čestitao na iskazanom znanju. Profesor Simović je naš najveći stručnjak za krivično pravo i tu činjenicu zasigurno neće pobiti prozivke neznalica poput Tome Kovača.

Opet, Tomo Kovač možda ne razumije dovoljno pravne finese onoga šta se dešavalo u Srebrenici, ali zato odlično zna šta je faktički činjeno i zbog toga nema hrabrosti izaći pred sud i suočiti se sa optužnicom i dokazima. Nakon ko zna koliko hiljada kriminalistički obrađenih ljudi odlično znam da počinioce primarno muči svijest o onome šta su doista radili, a nikako šta piše u nekakvim dokumentima. Niko na ovom svijetu nema jače znanje o sopstvenim zločinima od Tome Kovača i to je ono esencijalno sa čim se kukavica nema hrabrosti suočiti. I zato se krije po Srbiji, zato ima stalnu potrebu za budalaštinama kakve redovito izvaljuje. Očigledno pogubljen u vremenu i prostoru usljed straha od suočavanja sa zločinom i kaznom.

U konačnici vraćam se na naslovni moto - da se pozitivci ne kriju. Gdje god došao praktikujem sjesti na vidnom mjestu, najčešće na tarasi kafića u centru naselja i izložen najvećoj koncentraciji prolaznika, bez ikakvih primisli kako će neko reagovati na moju pojavu i ono šta činim u javnom diskursu. Po tome koliko ljudi mi prilazi i pruža ruku, a uz potpuni izostanak neprimjerenih reakcija, smatram da činim dobra djela. Na drugoj strani javno pitam kada je neko posljednji puta vidio "svemoćnog" ministra Dragana Lukača na nekom javnom mjestu i u normalnom okruženju? Bez tjelohranitelja i policijskog obezbjeđenja?!

Ministar policije Republike Srpske, zamislite ljudske bijede, krije se kao miš mekinjaš, odnosno kao i njegov "učitelj" Tomo Kovač, a naprosto zato što su okorjeli zločinci u principu teške kukavice. Častan čovjek, pozitivac, suočava se sa svakom životnom (ne)prilikom i spremnošću da snosi odgovornost za načinjene greške. Ljudski je griješiti, ali do razumne mjere i poštovanja elementarne čovječnosti. Moguće je bježati od nekog procesa ili suda, no čovjek naprosto nije sposoban pobjeći od samog sebe. 

Stoga, može se dogoditi da ljudske nakaze poput Kovača ili Lukača dospiju na moćne pozicije, pa čak i da "u ime nekoga i nečega" počine monstruozne zločin , no društva prevaziđu anomalije kakve iznjedre takve "kadove", a onda nam se svima valja suočiti sa surovom istinom. Takva suočavanja su neminovnost jer objektivnu istinu nije moguće vječno kriti ili prekrajati. Baš kao što je i "ruka pravde" spora - ali dostižna! To ne može promijeniti ni "ćiriličar" Marić. 

Sa takvom svješću autor teksta godinama se borio da izađe pred sud i brani svoju čast iako mu je javnost davno presudila, a izdržao je kaznu težu od one koja je zakonom zaprijećena. Za razliku od Tome Kovača koji bježi od suda uz izmišljanje nekakve apstraktne opasnosti od nepravednog suđenja, slične nepostojećoj opasnosti od onako neljudski pobijenih srebreničkih zatočenika i deportovane djece i druge nejači. 

Različito i od Kovačevog "učenika" Dragana Lukača koji je naredio policijskim kordonima da onako brutalno gaze banjalučku nejač zbog "opasnosti" od rušenja Republike Srpske. U stvari sve je činjeno zbog straha od prijava kakve sam redom objelodanio i još uvijek čekam da ih neko procesno i argumentovano pobije. Nije ministar Lukač na anketnom odboru odbio odgovarati na moja pitanja zbog izmišljenog pokušaja ubistva nepostojećim pištoljem ili duševih oboljenja, nego zato što kukavice i zločinci uvijek panično strahuju od suočavanja sa iskusnim policijskim inspektorima. I zbog suočavanja sa doživotnim robijanjem za onako brutalnu otmicu, mučenje i ubistvo.

Na samom kraju ostaje mi još samo da javno pitam Tomu Kovača oko njegovih navoda za Slavka Roguljića. Kad već zna šta je radio Roguljjić, a zašto onda ne objasni Karadžićevo odlikovanje Milorada Dodika "ordenom za ratno profiterstvo"? Ordenom kojim se Dodik toliko hvali. Roguljić je prodavao švercovanu naftu nabavljenu preko Dodikovih firmi i time se enormno bogatila kompletna ratnoprofiterska banda. 

Trebalo bi da onda zna i kakvom "zaštitom" Roduljića i Dodika se u to vrijeme bavio vajni ministar Lukač, odnosno ko je operativno štitio konvoje švercovanih roba (nafta, cigarete...). To su "zasluge" zbog kojih je Lukač dobio čin pukovnika i tri ordena. Ili će Tomo Kovač i slični sa mojom malenkošću ukrstiti podatke o ratnom putu ministra Lukača?! Jadan je narod koji ima generale poput Kovača i pukovnike poput Lukača, a kako takvi štite Republiku Srpsku najbolje vidimo po masovnoj bježaniji tog istog naroda. Imamo srpski egzodus grđi od onoga '95. godine.