"PRAVDA ZA DAVIDA" - KRIVIČNA PRIJAVA

Poštovani građani i mediji,

na ovom linku možete vidjeti sadržaj prijave i dopuna prijave kakve smo Davor Dragičević i ja podnijeli povodom ubistva Davida Dragičevića. 

Po ovim podnescima Republičko javno tužilaštvo RS vodi krivični predmet broj T12 1 KTK0000686 18 protiv prijavljenih:

1. DARKO ĆULUM, Direktor policije MUP  RS,
2. DRAGAN LUKAČ, Ministar MUP RS,
3. DARKO ILIĆ, načelnik MUP RS,
4. ŽELIMIR LEPIR, Glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banja Luci,
5. DALIBOR VREĆO, postupajuži tužilac u predmetu,
6. DALIBOR IVANIĆ, načelnik MUP RS.

Istovremeno objavljujem sadržaj prijave Tužilaštvu BiH protiv Milana Tegeltije, predsjednika VSTV-a, zbog toga što nije udaljio od vršenja dužnosti tužioce Želimira Lepira i Dalibora Vreću, te ih na taj način spriječio u daljem vršenju krivičnog djela.

Na kraju postavljam i sadržaj prijave Tužilaštvu BiH za krivično djelo "zločin protiv čovječnosti" počinjen od strane prijavljenih i Glavnog republičkog tužioca RS Mahmuta Švrake zbog protivpravnog sistematskog i rasprostranjenog progona članova ciljne civilne grupe "PRAVDA ZA DAVIDA". Po ovoj prijavi Tužilaštvo BiH preko godine je u pravnoj obavezi da preuzme krivični spis ubistva Davida Dračičevića i donese naredbu o sprovođenju istrage. Kako je radila tako će i glavni državni tužilac Gordana Tadić biti procesuirana.

Na osnovu predstavljenih dokaza i činjenica republičko tužilaštvo MORALO je donijeti naredbu o sprovođenju istrage protiv prijavljenih, te prijavljene lišiti slobode i staviti prijedlog za određivanje pritvora. Umjesto krivičnog progona prijavljenih službenih lica tužilaštva i policije javnost zna šta je uslijedilo - progon prijavitelja i svjedoka Davora Dragičevića, mene i savjesnih građana iz "PRAVDE ZA DAVIDA". I to od strane osoba koje smo procesuirali za teška krivična djela počinjena povodom ubistva Davida Dragičevića.

U kakvom "pravnom sistemu" živimo svako se može odrediti spram navoda, dokaza i činjenica iz prijava koje predstavljam javnosti.

                   

Početna prijava po NN počiniocu Okružnom tužilaštvu u Banja Luci od 17.05.2018. godine:

OŠTEĆENI:

Davor Dragičević

Franca Šuberta 50A

78000 Banja Luka

PRIJAVITELJ:

Borislav Radovanović

Abdulaha Kuruzovića 35

79206 Ljubija

OKRUŽNO TUŽILAŠTVO BANJA LUKA

Na osnovu člana 222. Zakona o krivičnom postupku podnosimo

PRIJAVU KRIVIČNOG DJELA „TEŠKO UBISTVO“

protiv nama nepoznatog počinioca

U svojstvu oštećenog i savjesnog građanina prijavljujemo da je od strane nama nepoznatog počinioca, ili više njih, u periodu između 18.03.2018. oko 02,30 časova i 24.03.2018. godine do pronalaženja mrtvog tijela, na neutvrđenom lokalitetu, najvjerovatije na prostoru grada Banjaluke, počinjeno krivično djelo „Teško ubistvo“ iz člana 125. Krivičnog zakonika RS na štetu Davida Dragičevića, sina oštećenog Davora Dragičevića.

U obrazloženju prijave navodimo da su službena lica Okružnog tužilaštva Banja Luka od momenta dostavljanja obdukcionog nalaza dr Željka Karana stekla „osnov sumnje“ da je nad Davidom Dragičevićem zaživotno počinjeno krivično djelo nasilničke prirode, te da je potom prototivpravno usmrćen utopljenjem u vodi. Obzirom da ovo nesporno krivično djelo sa smrtnom posljedicom do danas nije pravno okvalifikovano, šta je po nama neshvatljiv propust tužilaštva, podnošenjem ovakve prijave tužilaštvu stvaramo pravnu obavezu da nas izvijesti o svojoj odluci u domenu eventualnog nesprovođenja ili obustavljanja spovođenja istrage u smislu člana 224. stav 4. Zakona o krivičnom postupku RS spram naše prijave i date pravne kvalifikacije.

Do predložene pravne kvalifikacije krivičnog djela došli smo primjenom pravnih i kriminalističkih znanja, te pozitivne prakse, kakva vrlo precizno utvrđuju da je protivpravno usmrćenje Davida Dragičevića u dosadašnjoj fazi krivičnog postupka trebalo biti okvalifikovano kao „Teško ubistvo“. Tužilaštvo je, po našem mišljenju, prije najmanje 40 dana trebalo policiji izdati Naredbu za prikupljanju dokaza i obavještenja ili Naredbu o sprovođenju istrage protiv NN počinioca sa datom kvalifikacijom krivičnog djela, a naprosto kako bi istraga bila usmjerena upravo onako kako to nalažu profesionalni standardi i pozitivna praksa.

Obzirom da tužilaštvo ovaj krimen nije pravovremeno i adekvatno pravno kvalifikovalo, te rad policije pravilno i precizno usmjerilo ka rasvjetljavanju konkretnog krivičnog djela, na postupajućim službenim licima tužilaštva leži odgovornost za sve nezakonitosti i protivpravnosti ispoljene tokom dosadašnjeg postupanja, pa i zbog izostanka konkretnih rezultata.

Kako da od postupajućih službenih lica policije očekujemo bilokakve konkretne radnje i rezultate dok god njihovi najviši pretpostavljeni javno nezakonito i po istragu štetno tvrde da je u pitanju zadesna smrt bez elemenata krivičnog djela? Pojedincima, poput ministra MUP RS, koji nema status službenog lica, koji kao političar ne bi uopšte smio znati pojedinosti iz istrage, a najmanje se javno baviti njima, tužilaštvo dozvoljava da to neometano čini od samog početka istrage.

Tome dodajemo i nezakonita ponašanja načelnika Darka Ilića i direktora policije Darka Ćuluma, koji javno opstruišu i ometaju istragu, zloupotrebljavaju službene položaje da javno utiču na rad službenih lica, na identifikovane i potencijalne svjedoke i građane koji imaju korisna saznanja. I to u formi saopštenja na zvaničnom sajtu MUP-a. Kako od svjedoka možemo očekivati da kažu sve šta znaju o ovom krivičnom djelu ili da građani nadležnim organima dostavljaju korisna saznanja, kad najmoćniji funkcioneri policije kontinuirano protivpravno, te dokazno i činjenično neutemeljeno, javno sugerišu da tu nema krivičnog djela, nego da se alkoholisani i nadrogirani David zadesno utopio, nakon počinjene krađe?

Da li je tužilaštvo saopštenjem ili kakvom javnom izjavom istupilo i saopštilo kako se navodi policijskih moćnika kose sa prikupljenim dokazima i činjenicama, a posebno da li su prema Lukaču, Ćulumu i Iliću preduzete dužne radnje sprečavanja daljeg ometanja istrage i procesuiranja za počinjene nezakonitosti? Primarno zbog neprofesionalnog i nepravilnog ponašanja tužilaštva imamo totalno rasulo u domenu službenog djelovanja, te izostanak i najmanjeg rezultata. Da bi to promijenili primorani smo na ovakav oblik pravnog suprotstavljanja elkatantnim protivpravnostima i neprofesionalnlizmu službenih lica tužilaštva i policije. Zato ističemo kako je ovo tek prvi naš pravni podnesak.

U daljem ćemo se fokusirati na dokazivanje da smrtno stradanje Davida Dragičevića u ovoj fazi postupka treba kvalifikovati kao „Teško ubistvo“ i spram takve kvalifikacije preduzimati dalje radnje istraživanja ovog NESPORNOGA KRIVIČNOG DJELA sa smrtnom posljedicom. Na prvom mjestu tu ističemo kako ovakva kvalifikacija nije ona konačna i pravnoobavezujuća kakva se utvrđuje u optužnici i dokazuje pred sudom. U pitanju je preliminarna, orjentaciona ili operativna pravna kvalifikacija kakva se utvrđuje radi usmjerenosti, ciljnosti, svrsishodnosti i efikasnosti službenih radnji, pa sve do predupređivanja protivpravnosti postupajućih službenih lica i drugih osoba (poput ministra Lukača).

Polazište u dokazivanju opravdanosti ovakvog kvalifikovanja krivičnog djela u ovoj fazi krivičnog postupka nalazimo u oba obdukciona nalaza (objelodanjena), te vezane službene dokumentacije sa uviđaja i obdukcije i nama poznatih podataka iz istrage. Obdukcionim nalazom konstatovane su dvije nesporne činjenice: brojne zaživotne tjelesne povrede nastale usljed djelovanja tupe mehaničke sile, te usmrćenost lica nad kojim je zaživotno počinjeno krivično djelo. Težina, obim i raspored zaživotnih povreda nesporno ukazuju da je nad Davidom Dragičevićem prije usmrćenja počinjeno krivično djelo i to u domenu teškog, brutalnog i bezobzirnog nasilništva, sa gotovo nespornom vjerovatnoćom korištenja oružja ili oruđa podesnih za tjelesno povređivanje.

Sljedeća nesporna činjenica jeste da je smrt nastupila usljed utopljenja u vodi. Teorijski i praktično postoje samo tri pojavna oblika ovakvog usmrćenja: zadesne, samoubilačke i ubilačke prirode. To šta policijski moćnici kontinuirano protivpravno i dokazno neutemeljeno javno tvrde da je u pitanju zadesno utopljenje, a tužilaštvo odlično zna da za takve kvalifikacije u spisu nema niti jednog jedinog dokaza, u stvari je izvor sumnje u rad tužilaštva. Znači, u krivičnom spisu nema apsolutno niti jednog jedinog dokaza i utvrđene činjenice, pa čak ni pravnorelevantne indicije da je u pitanju zadesno utopljenje. Bilo da to gledamo zdravorazumski, ili sa pozicije struke, uvijek dolazimo do identilnog zaključka da je uopšte besmisleno baviti se mogućnošću zadesne smrti sve dok se službenim radnjama ne nađe dokaz ili bar indicija o takvom obliku usmrćivanja. Zašto tužilaštvo kontinuirano dozvoljava policijskim moćnicima da javnosti podastitu ničim utemeljene neistine i čak štetno djeluju spram krivičnog postupka, direktno ometaju istragu, neko će jednom morati da odgovori.

Drugi pojavni oblik utopljenja u vodi je samoubilačke prirode. I tu nema apsolutno nikakvih dokaza ili bar indicija da je David Dragičević u kritično vrijeme, pa čak ikada u životu, ispoljavao samoubilačke namjere. To što ministar Lukač sebi daje za pravo, a tužilaštvo mu to pritivpravno omogućava, da izvodi „zaključke“ iz halucinogenih uticaja LSD narkotičkog sredstva je notorna glupost. Postmortalno baviti se pitanjima zaživotne svijesti neke osobe i to prezentovati kao nešto pravnorelevantno mogu samo takvi „stručnjaci“ poput njega. Znači, dok god se službenim radnjama ne dođe do nekog konkretnog dokaza, saznanja ili indicija da je David Dragičević uopšte mogao počiniti suicid besmisleno je i baviti se time.

Preostaje nam posljednji, apostrofiramo posljednji i vezi sa nespornim dokazima i činjenicama jedini, pojavni oblik usmrćenja utopljenjem u vodi – onaj ubilačke prirode. Za ovakav oblik usmrćenja postoji niz dokaza i činjenica koji referentno ukazuju da se istraga MORA primarno usmjeriti ka takvom krimenu. Obzirom da naš pravni sistem ne poznaje dozvoljen oblik lišavanja života drugog čovjeka, moramo se baviti onim šta reguliše Krivični zakonik. Naš zakonodavac u osnovi lišenje života drugog čovjeka tretira kao krivično djelo ubistva. Tek kad se otkriju počinioci i razjasne sve okolnosti krivičnog djela možemo se baviti nehatnim ubistvom, ubistvom na mah i ino, ili elementima isključivanja krivične odgovornosti. Dotad je ovaj događaj jedino moguće tretirati kao protivpravno nasilno lišenje života drugoga ili UBISTVO.

Ovom prijavom nemamo se namjeru baviti nebuloznim „tumačenjima“ kakva su javno iznosili policijski moćnici, no neke stvari moramo pozicionirati onako kako činjenično stoje. Dakle, to što obducent primjenom medicinskih znanja i metoda nije mogao uspostaviti direktnu vezu između zaživotnih tjelesnih povreda i uzroka smrti (utopljenja u vodi) NIJE NIKAKAV PRAVNI OSNOV isljučenja međusobne povezanosti zaživotnih povreda i uzroka smrti. Oba obducenta NISU ISKLJUČILA POVEZANOST, nego su samo ukazalli kako primjenom medicinskih metoda to nisu mogli direktno i nesporno povezati. No, ponavljamo – nisu ni isključili povezanost!

U daljem moramo uobziriti još jednu nespornu činjenicu: oba obducenta su nanošenje zaživotnih tjelesnih povreda i usmrćivanje vremenski ograničili unutar spornih sedam dana. Nisu registrovali niti jednu jedinu zaživotnu tjelesnu povredu stariju od sedam dana, odnosno izvan vremenskog okvira usmrćenja. Ovde apostrofiramo kako obducenti nisu utvrdili bilokakvu vremensku distancu od momenta nanošenja povreda i momenta usmrćenja. Primjenom medicinskih znanja i metoda nisu mogli utvrditi istovremenost nasilničkog djelovanja mehaničkom silom po tijelu i usmrćivanja utopljenjem u vodi, ali nisu ni dali vremensku distancu na bazi koje bi mogli referentno razdvajati nanošenje povreda u odnosu na utopljenje u vodi.

Ovo posebno ističemo zbog ničim utemeljenih navoda policije da je David zaživotne povrede utvrđene obdukcijom mogao zadobiti u spornom fizičkom sukobu ispred UO „Meta“ i da iste nemaju direktne veze sa utopljenjem nakon više časova i na drugom mjestu (taj ničim zasnovan „zades“). Prikupljeni dokazi nedvosmisleno ukazuju da prilikom sporne tuče David nije mogao zadobiti broj i tjelesni raspored zaživotnih povreda utvrđen obdukcijom, pa čak ni u pogledu njihove težine. Nedvosmislneno možmo ustvrditi da je unutar vremena usmrćenja datog od strane obducenata David bio izvrgnut najmanje još jednom fizičkom nasilju.

Nadalje, u spisu postoji set prikupljenjih svjedočenja prema kojima je David zaživotno ukazivao da se nalazi u opasnosti, i tu unutar svega nekoliko sati (upoređivanjem izjava moguće je precizirati vremenski interval) prije njegovog posljednjeg viđenja i (indikativno) gašenja telefona. Prikupljeni su i elektronski dokazi (poruke) kojima je tvrdio da je u opasnosti i čak ukazao na koga konkretno sumnja kao uzročnika opasnosti – Filipa Ćuluma. Iz prikupljenih svjedočenja vrlo jasno se vidi da David razlikuje Filipa i Nikolu Ćuluma, ali i da svjedok u prisustvu Filipove djevojke zna (nejasno pod kojim okolnostima) na koga je David aludirao („onaj drugi“).

Sa pozicije dostupnih informacija nismo u mogućnosti detaljnije baviti se vezama i donosima između pok. Davida, te Filipa i Nikole Ćukuma, ali ono šta možemo izvesti kao činjenicu jeste: da je u kritično vrijeme David imao fizički sukob sa Nikolom Ćulumom i drugim licima, te ukazao kako mu prijeti opasnost od Filipa Ćuluma (kog jasno razdvaja od Nikole), a između Ćuluma imamo rodbinsku i drugu povezanost. Baš kao što prema nama dostupnim podacima postoji višestruka povezanost porodice Filipa Ćuluma sa načelnikom Darkom Ilićem, koji je dokazno neosnovano i vrlo sumnjivo  cio slučaj prezentovao kao „nesporno utvrđeno zadesno utopljenje“ (on čak „zna“ da je pao s mosta). Sve službene radnje preduzete od strane policije pod rukovođenjem načelnika Ilića treba uzimati sa ozbiljnim podozrenjem.

Ono šta ovde posebno problematizujemo su višestruko javno izrečene tvrdnje da su se postupajuća tužilačka i policijska službena lica bavila ispitivanjem alibija Filipa i Nikole Ćuluma. Prihvatamo da je ispitivanje alibija važna radnja razjašnjavanja krivične stvari, ali moramo postaviti pitanja koje sve radnje su preduzete u domenu identifikovanja lica sa kojima su oba Ćuluma bila u telefonskom, elektronskom i fizičkom kontaktu. Podnosilac prijave tokom profesionalne karijere kriminalističkog inspektora praktikovao je od telekomunikacijskog operatera izuzimati podatke čak mjesec prije počinjenja krivičnog djela, pa i po više mjeseci nakon počinjenja. U pitanju je vrlo jednostavno pribavljiv, a pouzdan dokaz koji se može koristiti u odnosu na sva saznanja pribavljena i godinama nakon počinjenja krivičnog djela. Važno ih je blagovremeno pribaviti, a onda je nerelevantno kad će i da li će uopšte neko saznanje omogućiti njihovo dalje kriminalistočko-operativno ili krivično-procesno korištenje. U ovoj fazi postupka i na bazi dosadašnjih saznanja ne smijemo zanemativati Davidove zaživotno ukazane sumnje na opasnost i na lice od kog mu prijeti opasnost.

To što Filip i Nikola imaju alibi za vrijeme usmrćenja koje je po samo njemu znanim „dokazima“ utvrdio načelnik Darko Ilić za ovaj slučaj nema apsolutno nikakav značaj (pa čak sve to treba uzeti sa ozbiljno rezervom). Obdukcioni nalazi vrijeme usmrćenja definišu unutar sedam dana, a za tako dug vremenski period zasigurno nije utvrđivan alibi. Istovremeno apostrofiramo pitanje: koliko je službenim radnjama istraživana mogućnost podstrekavanja, pripremanja, organizovanja i inih oblika saučesništva u nanošenju zaživotnih tjelesnih povreda i usmrćivanja od strane Filipa ili Nikole Ćuluma? Ili je cilj službenih lica bio samo da otklone sumnje sa njih dvojice? Kao činjenicu apostrofiramo da je David zaživotno višestruko ukazivao na potencijalnu ugroženost, te da je vrlo precizno i višestruko identifikovao lice na koje sumnja da ga ugrožava – Filipa Ćuluma.

Ovu prijavu koristimo i da potenciramo pitanje: da li su preduzimane i koje radnje ispitivanja veza između Darka Ilića, koji je ovaj slučaj protivpravno i dokazno neosnovano pokušao podvesti pod zadesnu smrt, sa Filipom Ćulumom, kog je David zaživotno identifikovao kao lice od kog mu prijeti opasnost, te odnosa njegovih bližih srodnika sa Ilićem? Uz to ističemo kako je policijskim službenicima zabranjeno ili ograničeno bavljenje privatnim poslovima, pa pitamo: je li ispitivano kakvim se to dodatnim poslovima Ilić bavi, ima li zaposlenika i ko su?

U daljem ističemo kako postoje brojna pitanja kakva bi mogli postaviti spram nama dostupnih saznanja, ali se ovom prijavom primarno fokusiramo na stvari koje su već utvrđene i na kakve se možemo referirati. Znači, imamo niz nespornih dokaza i činjenica  po kojima je ovaj krivični predmet trebao biti davno pravno okvalifikovan i zbog kojih je policiji davno trebala biti izdata adekvatna naredba, a to nije učinjeno i samo zbog toga umjesto istrage imamo totalni haos, sve izraženije nepovjerenje građana u institucije i izostanak i najmanjeg rezultata. Ukoliko neko tvrdi da se mišljenje nekog stručnjaka koji je sa video zapisa Davida Dragičevića identifikovao sa 80%, ili koliko već, vjerovatnoće moće uzeti kao dokaz onda se moramo zapitati je li cilj istrage da se utvrdi istina ili da se zabavlja javnost? U krivičnim stvarima se i DNA profil ne uzima „zdravo za gotovo“ kao dokaz, a javnosti se ovde prezentuju čiste nebuloze.

Ministar Dragan Lukač dva puta pred parlamentom „važno“ ponavlja kako nalaženje muljevitog videnog sadržaja u plućima žrtve predstavlja „dokaz“ da David nije „ugušen u lavoru“, nego nedvosmisleno u Crkvini. Zašto  glavni tužilac Želimir Lepir, kako kaže „iskusni krivičar“, nije obavijestio parlament da ministar kao činjenice predstavlja notornu glupost, i to višestruko. Ili, zašto glavni tužilac Lepir nije izvršio DUŽNU RADNJU i obavijestio narodne poslanike i javnost kako je ministar iznio niz navoda kakve nemaju apsolutno nikakve veze sa slučajem? Ili je možda istragom „stvarno utvrđeno“ da ambasadorka Sjedinjenih Država u BiH posredno instrumentalizuje Davora Dragičevića za rušenje institucija i same Republike Srpske? Tužilac Lepir je u parlamentu demantovao navod Davora Dragičevića o izbijanju zuba i lomljenju vilice, dok mu je navod Lukača da muljevit vodeni sadržaj nađen u plućima očito potiče iz Crkvine „pravno prihvatljiv“. Ili da je „jedva spriječen pokušaj ubistva“ (nepostojeći događaj), oduzimanje nepostojećeg pištolja i duševno zdravlje podnosioca prijave u vezi sa slučajem o kom su oba informisala parlament. No, ta pitanja ostavljamo gospodinu Lepiru da objasni Anketnom odboru Narodne skupštine, kao i propuštanje dužnih radnji kojima je omogućio ministru da dovodi u zabludu narodne poslanike.

Za kraj ostavljamo elaboriranje nespornih činjenica na kojima baziramo ocjenu da u predmetu postoji „osnov sumnje“ da je nad Davidom Dragičevićem počinjeno krivično djelo „Teško ubistvo“, i zbog čega je tužilaštvo davno bilo u obavezi da događaj tako okvalifikuje, te radnje službenih lica naredbom upravi ka istraživanju upravo tog krimena.

1.     U vremenskom intervalu koji su potvrdila oba obducenta nad žrtvom je počinjen teškak oblik zaživotnog nasilja (nesporno krivično djelo), te mehaničko nasilno usmrćenje utopljenjem u vodi - gdje nema dokaza da je riječ o zadesu ili suicidu, pa nam elementarna logika nalaže da to percipiramo kao utopljenje ubilačke prirode. Postojanje brojnih zaživotnih povreda, gdje obducenti NISU ISKLJUČILI direktnu vezu između povreda i usmrćenja, dodatno potvrđuje „osnov sumnje“ da je u pitanju usmrćenje ubilačke prirode, ili pravnom terminologijom – ubistvo,

2.     Broj, težina i raspoređenost zaživotnih povreda po cijelom tijelu (glavi, trupu i ekstremitetima) ukazuju na bezobzirno nasilničko ponašanje, kao kvalifikatoran oblik ubistva – teško ubistvo, a i vrlo vjerovatnu upotrebu oružja ili oruđa podesnih za fizičko povređivanje, 

3.     Postojanje više dokaza i svjedočenja po kojima je žrtva zaživotno ukazivala da joj prijeti opasnost i to od strane njemu poznate osobe, a koja je višestruko povezana sa osobom sa kojom je u kritičnom periodu imala fizički sukob, neminovno nas dodatno vodi ka ovakvoj kvalifikaciji djela,

4.     U situaciji kad je nesporno da je nad nasilno usmrćenim licem zaživotno počinjeno krivično djelo, gdje nema dokaza, činjenica i saznanja da postoji ikakva mogućnost zadesne ili samoubilačke smrti, elementarni principi nalažu da to tretiramo kao ubistvo sve dok se krivično djelo ne razjasni u potpunosti i stvore uslovi za drugačiju pravnu kvalifikaciju,

5.     Nepostojanje bilokakvih tragova ujedanja životinja (posebno glodara) i riba grabežljivaca i sve to povezano sa vremenskim prilikama u kojima životinje teže dolaze do hrane, sužavanje vremena provedenog u vodi od strane drugog obducenta i drugih indicija upućuje na mogućnost da širi lokalitet pronalaženja leša nije mjesto počinjenja krivičnog djela, te pretpostavke da je žtrva zaživotno ili postmortalno negdje drugdje držana,

6.     Opšti princip da se službene radnje organa krivičnog gonjenja primarno usmjeravaju ka istraživanju najtežih pojavnih oblika krimena, a normalno u domenu raspoloživih dokaza i činjenica, pa tek nakon njihovog isključivanja bave se lakšim pojavnim oblicima.

7.     Tek kvalifikacija krivičnog djela u optužnici je za tužilaštvo pravno obavezujuća, a dotad se događaji kvalifikuju za potrebe pribavljanja sudskih naredbi, upravljanja istragom i radom službenih lica, predupređivanja zloupotrebnih ponašanja službenih i drugih lica (kao u ovom slučaju) i ino. Pozitivna praksa je da se krivično djelo tokom istrage i dok nisu razjašnjene sve okolnosti krimena kvalifikuje u potencijalno najtežem pojavnom obliku, uobzireno unutar dokaza i činjenica, ukoliko postoji mogućnost kasnijeg osporavanja validnosti pribavljenih dokaza po naredbi stvarno nenadležnog suda (okružni sud je stvarno nadležan za sve pojavne oblike ubistva, dok osnovni nisu), 

8.     Tužilaštvo rukovodi istragom i vrši nadzor nad radom službenih lica policije zbog čega je u obavezi da rad službenih lica usmjerava u pravcu istraživanja konkretnog krivičnog djela i u okviru radnji koje smatra potrebnim za procesuiranje. Sa te strane je pogrešno (standard!) i kontraproduktivno prepuštati policiji da vrši pravno kvalifikovanje, a nedopustivo da samovoljno odlučuje oko toga postoji li krivično djelo ili ne. Krajnje nedozvoljeno je da se  predstavnici institucija (koji nemaju status ovlaštenog službenog lica), pa bili i ministri, javno referiraju oko službenih radnji i krivičnog predmeta, pa sve do toga da javno isključuju postojanje krivičnog djela. U ovom predmetu tužilaštvo je višestruko propuštalo dužne radnje sprečavanja neovlaštenih lica da se miješaju u rad nadležnih organa, pa sve do korištenja krivičnog predmeta za politikantske svrhe i javne političke obračune. Posebno kad to čine odgovorna lica institucija. Konkretno: kako od kriminalističkog inspektora očekivati da radi na prikupljanju dokaza i obavještenja o krivičnom djelu sve dok njegov ministar i direktor, te načelnik uprave, javno tvrde kako nema krivičnog djela? Čak javno prijete „krivičnim prijavama sudovima“, gdje će građani „morati svoje tvrdnje potkrijepiti materijalnim dokazima u postupku pred nadležnim sudom ili će u suprotnom snositi krivičnu odgovornost i sankcije u skladu sa zakonom“ (kao u saopštenju objavljenom na zvaničnom sajtu MUP-a pod: http://www.mup.vladars.net/index.php?vijest=18504&vrsta=novosti ). Još samo da su kazali o kom zakonu govore obzirom nijedan pozitivni ne propisuje takve navode. Zašto je tužilaštvo propustilo dužnu radnju da reaguje na ovakvo elkatantno protivustavno i protivpravnojavno javno zastrašivanje građana moraće neko objašnjavati istražnoj komisiji Savjeta Evrope.

Danas je punih 60 dana o dana prijavljivanja nestanka Davida Dragičevića i uz svu silu angažovanog ljudstva i sredstava nema apsolutno nijednog konkretnog rezultata. Analizirajući ukupnu situaciju sumnjamo kako je cilj pojedinih lica invilviranih u postupak i izvan njega razvlačenje i obesmišljavanje postupka u cilju donošenja naredbe o nesprovođenju istrage, a kako bi to spriječili prinuđeni smo na ovakvo pravno reagovanje.

U Banjaluci, dana 17.05.2018. godine

OŠTEĆENI:
Davor Dragičević

PRIJAVITELJ:
Borislav Radovanović

_____________________________________________________________

Dopuna prijave od 30.05.2018. godine:

PRIJAVITELJ:

Borislav Radovanović

Abdulaha Kuruzovića 35

79206 Ljubija

OŠTEĆENI:

Davor Dragičević

Franca Šuberta 50A

78000 Banja Luka

REPUBLIČKO TUŽILAŠTVO REPUBLIKE SRPSKE

-        Glavni republički tužilac Mahmut Švraka

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

-        Glavni tužilac (za informaciju)

MINISTARSTVO BEZBJEDNOSTI SAVJETA MINISTARA BiH

-        Ministar bezbjednosti (za informaciju)

DOPUNA PRIJAVE

krivičnog djela „Teško ubistvo“

VEZA:        Naša prijava Okružnom tužilaštvu Banja Luka od 17.05.2018. godine

U odnosu na glavno krivično djelo „Teško ubistvo“, prijavljeno aktom Veze, prijavljujem poznate počinioce da od 24.03.2018. godine do danas, koji višestrukim radnjama činjenja i nečinjenja, povezano i/ili zasebno uz međusobno dogovaranje ili samoinicijativno, kontinuirano vrše produženo krivično djelo „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ iz člana 315. stav 1. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom „Neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca“ iz člana 332.stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS.

Do sada identifikovani počinioci navedenog krivičnog djela su:

1.     Glavni tužilac OT Banja Luka Želimir Lepir,

2.     Postupajući tužilac Dalibor Vrećo,

3.     Načelnik MUP RS Darko Ilić,

4.     Direktor policije MUP RS Darko Ćulum,

5.     Ministar MUP RS Dragan Lukač,

Prema do sada prikupljenim dokazima i obavještenjima postoji „osnov sumnje“ da su prijavljena lica znala, a obzirom na funkcije koje obavljaju, te njihovo formalno obrazovanje i radno iskustvo vrijedi i formulacija MOGLI SU ZNATI, da je nad pok. Davidom Dragičevićem počinjeno krivično djelo ubistva, pa čak i u odnosu na našu prijavu „Teško ubistvo“.

Znali su ili su mogli znati da je nad imenovanom žrtvom počinjeno krivično djelo za koje je zaprijećena kazna od 5 godina, a to u navedenom vremenskom intervalu nisu prijavila tužilaštvu. To što su prvoprijavljeni i drugoprijavljeni nosioci tužilačkih funkcija i čak direktno angažovani na slučaju nesporno protivpravnog usmrćenja Davida Dragičevića samo je protiv njih otežavajuća okolnost. Naime, prema našem Zakonu o krivičnom postupku krivična djela se prijavljuju tužilaštvu (dakle, sistemu organa krivičnog gonjenja od nivoa okružnih tužilaštava do državnog tužilaštva).

Uobzirivši veliki fond dokaza, činjenica i obavještenja, uključujući i našu prijavu, prijavljena lica su znala, ili bar mogla znati (da su to htjeli?), da u ovom slučaju postoji usmrćenje utopljenjem u vodi ubilačke prirode (za druge pojavne oblike ovakvog usmrćenja nema NITI JEDNOG validnog dokaza, činjenice, pa čak ni pravno-relevantne indicije, čime ih u ovoj fazi postupka sasvim osnovano možemo isključiti).

Dakle, elementarna logika, a posebno zasnovana na velikom fondu dokaza i saznanja, upućuje da u ovom slučaju imamo protivpravno (nema dozvoljenog!) usmrćenje druge osobe (Davida Dragičevića) iz čega već u startu nesporno van razumne sumnje dolazimo do nivoa „osnova sumnje“ na počinjenje ubistva. U ovoj fazi postupka i u okviru raspoloživih dokaza, činjenica i saznanja, a prema svim parametrima struke, događaj je od strane prijavljenih morao biti pravno prepoznat kao krivično djelo ubistva (u minimumu!) i tako PRIJAVLJEN tužilaštvu kao nadležnom organu.

Prijavljivanje je u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka do danas MORALO biti materijalizovano u smislu da se predmet pravno okvalifikuje kao krivično djelo i da se formalnom tužilačkom naredbom pokrene istraga. Niti je predmet okvalifikovan kao krivično djelo (u formalnom smislu još uvijek se tretira kao „zadesno utopljenje“, a po parametrima struke prijavljeni znaju, ili su mogli znati, da je u pitanju krivično djelo), niti je donesen ikakav tužilački akt iz kog bi proizilazilo da se predmet tretira drugačije od „zadesnog utopljenja“.

Dakle, prijavljeni su znali, ili su mogli znati, da ovde postoji i više nego dovoljno „osnova sumnje“ da je počinjeno krivično djelo, a to nisu prijavili kao takvo nadležnom organu. Ukoliko prijavljeni tvrde da je nesporno krivično djelo na štetu Davida Dragičevića prijavljeno kao krivično djelo neka predoče akt kojim su to učinili. U domenu pravne struke postupajućim službenim licima može se „tolerisati“ neko vrijeme potrebno za određene provjere, ali već nakon policijskog izvještaja od 29.03.2018. i prije toga dostavljenog obdukcionog nalaza dr Željka Karana nedopustivo je da se predmet pravno tretira kao „zadesno utopljenje“ čak dva mjeseca. Samo zbog takvog protivpravnog ponašanja prijavljenih ovaj predmet nema utemeljeno očekivanih rezultata i širi nepovjerenje u rad institucija, pa sve do masovnog izražavanja građanskog bunta.

Dakle, osnovna zamisao prijavljenih bila je da slučaj javnosti predstave kao zades bez elemenata krivičnog djela, te da na taj način prikriju postojanje krivičnog djela, a šta u daljem predstavlja pretpostaku izbjegavanja krivične odgovornosti počinilaca i saučesnika. Kad smo utvrdili da ni nakom mjesec i po prijavljeni neće da ovo nesporno krivično djelo pravno okvalifikuju Davor Dragičević i ja odlučili smo da prekinemo njihovo zloupotrebno ponašanje, te smo mi podnijeli prijavu i djelo okvalifikovali kao „Teško ubistvo“. Obzirom da smo prepoznali međusobnu spregu prijavljenih u nastojanju da prikriju samo postojanje krivičnog djela osmislili smo način da savjesni građani to mogu prijavljivati, tako da je Okružno tužilaštvo već zaprimili preko 1 500 prijava KD „ubistva“.

Međutim, čak i nakon naše prijave, gdje su bili u pravnoj obavezi bar nas pozvati radi davanja izjave (uvijek prva radnja po prijavi), vidimo da prijavljeni i dalje nastoje da ovo nesporno krivično djelo ostane neprocesuirano. Kao iskusan kriminalista ubijeđena sam da bi donošenje tužilačke naredbe policiji sa pravnom kvalifikacijom „Teško ubistvo“ rezultiralo potpunim razjašnjavanjem djela i predajom osumnjičenih tužilaštvu već za nekoliko dana. Normalno, ukoliko su prijavljeni u nešto dubljem obliku saučesništva, osim pomaganja (npr. organizatori zločinačke grupe), trebalo bi nešto duže vremena.

No, dešavanja pred Anketnim odborom otklonila su svaku sumnju oko toga šta prijavljeni protivpravno čine. Svi prijavljeni su višestrukim radnjama davanja medijskih izjava, pa sve do davanja izjava Anketnom odboru NS RS, tvrdili kako je David Dragičević zadesno usmrćen i bez elemenata krivičnog djela, o čemu postoji bukvalno nebrojiv fond dokaza, a cijelo vrijeme su znali, ili mogli znati, da je usmrćen krivičnim djelom. Prvoprijavljeni je pred Anketnim odborom, o čemu postoje stenogrami, više puta ustvrdio kako je iz policijskog izvještaja zaključio da je u pitanju zadesna smrt, ali da naredba o nesprovođenju istrage nije donesena samo zato što je to prerano i da treba još neke detalje provjeravati.

Policija uvijek pravno kvalifikuje događaje po kojima postupa, a zbog niza svojih funkcionalnih potreba, a ovdje (bar po dostupnim saznanjima) tužilaštvu je samo dostavljen izvještaj o preduzetim mjerama i radnjama. Kad su trećeprijavljeni Ilić, te prijavljeni ministar i direktor prije njih pravno okvalifikovali događaj kao „nesporan zades, bez elemenata krivičnog djela“ postupajuća službena lica su se „suzdržala“ od kvalifikacije. Međutim, prvoprijavljeni i drugoprijavljeni su osim policijskog izvještaja imali uvid i u dva obdukciona nalaza (u domenu osnovnih parametara identična) gdje nedvosmisleno stoje zaživotne povrede zadobijene u vremenskom intervalu usmrćenja od sedam dana. Već laka tjelesna povreda je propisana kao krivično djelo, tako da svaki navod prijavljenih kako u događaju nema elemenata krivičnog djela je nevjerodostojan. Međutim, svi redom su apostrofirali kako obducenti nisu direktno povezali zaživotne povrede sa primarnim uzrokom usmrćenja, a odlično im je znano da obducenti NISU NI ISKLJUČILI povezanost (naprotiv: decidni su da su povrede zadobijene u vremenskom intervalu usmrćenja). Znači, kad u vremenskom intervalu usmrćenja za žrtvi imamo protivpravno (nema pravno dozvoljenog povređivanja) nanesene u ovoj fazi postupka po svim mogućim i nemogućim parametrima struke ne možemo govoriti o „zadesu“. Naprosto, poznati dokazi i činjenice nam ne dozvoljavaju da još uvijek razdvajamo zaživotne povrede od primarnog uzroka usmrćenja. Tek kad dođemo do konkretnih dokaza i saznanja koje isključuju međusobnu povezanost povreda i uzroka smrti možemo uopšte razmišljati o nekakvim drugim pojavnim oblicima utopljenja u vodi, a zasad jedino šta nam je na raspolaganju je utopljenje ubilačkog karaktera i povrede su taj PRAVNI OSNOV kog se MORAMO držati. Zato ponašanje prijavljenih službenih lica već u svojoj esenciji smatram protivpravnim i ovom dopunom prijave to prijavljujem.

Međutim, brojna kršenja zakona i pravila struke od strane prijavljenih tek učvršćuju „osnov sumnje“ da su počinili krivično djelo za koje ih prijavljujem. Ovde moramo krenuti od sastanka u sjedištu MUP-a prije kontraverzne konferencije za štampu u PU Banja Luka od 26.03.2018. godine. Na tom sastanku su četvrtoprijavljeni Ćulum i petoprijavljeni Lukač suprotno ZKP-u dogovorili da događaj pravno okvalifikuju kao „zades bez elemenata krivičnog djela“, te naložili trećeprijavljenom Iliću da to prezentuje javnosti. ZKP (uključujući i komentar) je u tom smislu vrlo decidan – da li u nekom događaju postoji „osnov sumnje“ da je počinjeno krivično djelo ili ne određuju službena lica policije koja su neposredno preduzimala službene radnje i koje je zakonodavac ovlastio da spram svojih stručnih znanja i iskustva ocjenjuju postoji li „osnov sumnje“ da je počinjeno krivično delo. Čak su ovlašteni i da daju pravnu kvalifikaciju krivičnog djela.

Umjesto da sačekaju bar okončanje službenih radnji „prvog zahvata“ prijavljeni rukovodioci su istupili u javnost i saopštili kako je „nesporno“ u pitanju zades bez elemenata krivičnog djela. Čak je pred Anketnim odborom nedvosmisleno utvrđeno kako prijavljeni policijski rukovodioci u momentu kad su događaj javno „pravno okvalifikovali“ nisu imali ni elementarna saznanja o tome šta su postupajuća službena lica radila, a kamoli šta su utvrdila. Nakon takvog njihovog istupa dogodilo se upravo ovo šta imamo danas – sve teže zapetljavanje u notornim glupostima.

Ono šta se sasvim pouzdano zna jeste da je policija primjenom raspoložive tehnike mogla ispratiti (bolje reći ispratila je) kretanje Davida Dragičevića do momenta gašenja njegovog telefona. Istovremeno, vrlo egzaktno policija je mogla ispratiti kretanja većeg broj lica koja u kritičnom vremenu sa Davidom više puta i na različitim mjestima dolaze u poziciju mogućeg direktnog kontakta. Da ne pominjemo kakve sve podatke tehničke prirode je policija prikupila ili mogla prikupiti prije, tokom i nakon ubistva, pa sve do različitih oblika njihovih međusobnih veza. Poenta je vrlo jednostavna: policija je vrlo jednostavno mogla doći do identiteta svih osoba koje u kritičnom vremenu imaju kontakte sa žtrvom, te ih u skladu sa pozitivnom praksom kriminalistički obraditi i vrlo vjerovatno (spram statističkih pokazatelja) odgovorne procesuirati. No, kako da to čine kad su njihovi najviši pretpostavljeni javno im „poručili“ u kojim parametrima se smiju kretati (zades, nema krivičnog djela)?

Postupajuća službena lica su svoj intenzivan rad objedinili i upravo u vremenskim parametrima standarda dostavila tužilaštvu. Međutim, i sa te strane dobijaju jasnu „poruku“ – zades, nema krivičnog djela. Samo zato PREKO DESET lica do danas nije identifikovano, kriminalistički obrađeno, te procesuirano. Prijavljeni su svojim radnjama produkovali da ne samo da ovo nesporno krivično djelo nije prijavljeno tužilaštvu, nego ni policiji nije prijavljeno kao takvo, a policija je zakonski obavezna da zaprima prijave. Zato nam je krivični predmet u ovakvom haosu, a građani na ulicama.

U daljem tek dolazimo do ključnih materijalnih radnji kršenja odredaba ZKP-a, pravila struke, ometanja rada službenih lica, sprečavanja dokazivanja i ino. U gotovo nebrojeno materijalnih radnji, a sve usmjereno kao cilju da se ovo nesporno krivično djelo nikad ne prijavi kao takvo, te da se njegovi počinioci neotkriju i neprocesuiraju, prijavljeni čak grubo zloupotrebljavaju službene položaje i ovlaštenja. Tako javnosti podastiru kao nesporne činjenice da je žrtva zaživotno počinila krivično djelo. Danas je nesporno da se žrtva nije mogla naći na spornom lokalitetu u ul. Velibora Janjetovića Janje i mosta preko Crkvine, pa time ni fizički počiniti ono za šta je LAŽNO optužena. Kako je došlo do podmetanja lažnih „dokaza“ sa policijskog nivoa nije istraženo primarno zbog svima znanog „stava“ najmoćnijih funkcionera MUP-a.

U daljem, nedvosmisleno je dokazano da su prijavljeni javnosti prezentovali lažne dokaze u pogledu alkoholisanosti i nadrogiranosti žrtve. Tvrdili su kako je sve zasnovano na dokazima privabljenim od strane patologa dr Karana i njegovog Zavoda, a dr Karan je sva njihova tumačenja okarakterisao kao „notorne gluposti“ i „čist idiotizam“. Znači, prijavljeni su planski i ciljno manipulisali sa dokazima i činjenicama, a sve u culju da krivično djelo ostane neprijavljeno i da se počinioci neoktkriju.

Međutim, vrhunac zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, te moći koja proizilazi iz njihovih funkcija, prijavljeni čine spram najvišeg političkog tijela vlasti Republike Srpske. Pravno je nedopustivo da niži nivo vlasti dovodi u pitanje radnje višeg nivoa vlasti i to čak najvišeg i zakonodavnog. Predsjednik i predsjedništvo Narodne skupštine (kao jedina legitimna tjela) niti jednu zamjerku nisu uputili na račun rada Anketnog odbora, a javnost je vidjela kako su se ponašali prijavljeni. U pravnim sistemima nezamislivo je da službena lica neistinito i manipulativno izvještavaju najviše tijelo vlasti zemlje, a u ovom slučaju to je učinjeno višestruko. Čak je američka ambasada u BiH izdavala saopštenja kojima opovrgava navode petoprijavljenog iznesene pred parlamentom.

Danas imamo situaciju da pojedini prijavljeni direktno ili preko njima bliskih i za to zaduženih osoba, a sve u sadejstvu sa medijima pod njihovom kontrolom, jednu zajednicu od nekoliko stotina hiljada građana javno karakterišu kao „opasnost“ po ustavno-političko uređenje, kao rušilački i opasan faktor i instrumente neprijateljski nastrojenih obavještajnih službi. Ovakvo protivustavno i nezakonito javno zastrašivanje savjesnih građana i uzbunjivača na evropskom kontinentu nije zabilježeno decenijama. Vlada Republike Srpske i danas na jednom od svojih sajtova (MUP) drži saopštenje naslova „MUP neće tolerisati neutemeljene napade na instituciju“ (http://www.mup.vladars.net/index.php?vijest=18504&vrsta=novosti ). Prema svim parametrima pravne struke ovo saopštenje spada u domen opštih pravnih akata, a iz sadržaja je nedvosmisleno vidljiv prijeteći karakter upućen neodređenom broju građana. I to čime se prijeti? Koristi se termin „krivična prijava“, a uopšte je nejasno iz kog pozitivnog propisa proizilazi. Pa se sugeriše da će građani i to materijalnim dokazima MORATI pred sudovima dokazivati svoje navode. Čak se sugeriše da će snositi sudske sankcije ako ne budu mogli podastrijeti svoje navode. Obzirom da građani uglavnom izražavaju nepovjerenje postavlja se logično pitanje: kako emociju pretočiti u materijalni dokaz? Znači ovde se u startu prijeti da niko neće izbjeći sankciju sudova (još da samo doznamo kojih i u kakvim postupcima).

Tu dolazimo i do odgovornosti nadređenih ovima prijavljenima. Glavni republički tužilac Mahmut Švraka je u odnosu na ovo „saopštenje“ u pravnoj obavezi pokrenuti postupak zaštite zakonitosti, a da ne govorimo da je bio dužan pokrenuti krivično gonjenje odgovornih. Sa druge strane predsjednica vlade g-đa Željka Cvijanović nije preduzela dužnu radnju da se ovaj protivustavan, nezakonit i čak suprotan međunarodnom pravu akt ukloni sa zvaničnih sajtova vlade. Upravo suprotno, i ona sebi daje za pravo da dovodi u pitanje legitimitet rada tijela vlasti iznad onog kojim ona rukovodi.

Znači, ovo više nije pitanje ubistva Davida Dragičevića, nego iznimno opasnih i nezakonitih napada na ustavno-političko uređenje zemlje. Građani su masovno zastrašeni  i prema meni dostupnim podacima sve više proteste podržavaju zbog straha od onoga šta ih potencijalno čeka kad se raziđu i kad pažnja javnosti splasne. Sa druge strane pritisak prijavljenih (posebno ministra Lukača) na ovu zajednicu i posebno najagilnije aktiviste je neizdrživ. Ovo ozbiljno prijeti nesagledivim posljedicama. Zato sam i primoran podnijeti ovakvu prijavu i to elektronskim putem i sa elektronskim potpisom jer sam se kao legitiman podnosilac prijave našao u situaciji ozbiljnog straha za sebe, porodicu i zajednicu „PRAVDA ZA DAVIDA“.

Za kraj ističem kako uz dopunu prijave ne dostavljam nikakve dokaze i to iz dva razloga. Ključni dokazi već se nalaze i krivičnom predmetu. Drugo, veći broj osoba (posebno računajući policijske službenike) i ja imamo podosta korisnih saznanja u domenu dokazivanja da je nad Davidom Dragičevićem počinjeno krivično djelo „Teško ubistvo“ i to u okviru djelovanja organizovanog kriminala sa elementima inostranosti. Kome ih u ovakvoj situaciji dostaviti? Kome dati izjavu?

Dakle, prema mom mišljenju (zasnovanom na respektabilnom kriminalističkom iskustvu) neshvatljivo je da pravosudne institucije višeg ranga (iznad prijavljenih) nisu odavno intervenisale. Situacija je takva da protiv svih prijavljenih, a ministra Dragana Lukača posebno, davno je trebala biti ODREĐENA MJERA PRITVORA i to po više osnova. Ili će ova država dopustiti mu da Crkvinu pretvori u „masovnu grobnicu“. Po onome šta on i njemu bliske osobe prezentuju posljednjih dana sasvim izvjesno možemo pretpostaviti nove žrtve. Znači, na slobodi se nalaze neposredni počinioci onako monstruoznog zločina, vidimo šta prezentuju moćnici koji van svake sumnje štite zločince od krivičnog progona, i čemu da se nadaju savjesni građani koji samo traže istinu i pravdu.

Ono šta je ovde egzaktno iskristalisano jeste činjenica: 12 žrtvinih drugara je veče nakon konferencije za medije od 26.03. formiralo FB zajednicu „PRAVDA ZA DAVIDA“. Ujutro je zajednica imala preko 25 000 članova, šta samo po sebi pokazuje koliko vjere su građani imali u ono šta im je trećeprijavljeni prezentovao. Kako su se prijavljeni dalje ponašali tako je raslo i nepovjerenje građana, a zajednica uveliko broji preko 330 000 članova s tim da je nekih 10 000 zahtjeva odbijeno. Prijavljeni danas redom tvrde kako su spornu konferenciju za medije organizovali zbog pritiska javnosti, a nisu prezentovali niti jedan jedini dokaz da se javnost uopšte ozbiljno bavila tim događajem. Danas postoji pritisak javnosti i to je nesporno, baš kao što već možemo pretpostaviti da su neki od prijavljenih i njima bliskih osoba spremni to brutalni gušiti.

To je nešto šta ne mogu imati na savjesti i zato podnosim ovu prijavu, zato je objelodanjujem (bez da sam ugrozio istragu objelodanjivanjem važnih saznanja), a institucije i pojedinci neka dalje snose odgovornost za štetne posljedice. Ovde imamo vrlo jasnu situaciju da bi mjerom određivanja pritvora prijavljeni mogli biti spriječeni u daljem vršenju krivičnog djela, počinjenjima novih djela u vezi sa prijavljenim djelom, uticaju na svjedoke, skrivanju i uništavanju dokaza, a ponajviše u ometanju istrage i sprečavanju dokazivanja.

Zbog strahovanja za vlastitu bezbjednost, te složenost situacije, prijavu podnosim elektronskim putem i elektronski potpisuje. Tužilašvu BiH prijavu podnosim primarno zato što je prema meni dostupnim informacijama stvarno nadležno za postupanje u ovom krivičnom predmetu obzirom da je „Teško ubistvo“ počinjeno i sticaju sa krivičnim djelom u domenu organizovanog kriminala sa elementom inostranosti. Detalje ću obrazložiti prilikom davanja izjave (normalno, MUP-u RS-e i Tužilaštvu RS nisam spreman dati izjavu iz valjda razumljivih razloga).

U Banjaluci, dana 30.05.2018. godine

PRIJAVITELJ:
Borislav Radovanović

 _____________________________________________________________

Dopuna prijave od 20.08.2018. godine:

PRIJAVITELJI:

Davor Dragičević

Franca Šuberta 50A

78000 Banja Ljuka

Borislav Radovanović

Abdulaha Kuruzovića 35

79206 Ljubija

REPUBLIČKO JAVNO TUŽILAŠTVO REPUBLIKE SRPSKE

PREDMET:  Dopuna prijave krivičnog djela „Teško ubistvo“ nad Davidom

                     Dragičevićem i Prijedlog formiranja novog tužilačkog tima po

                     predmetu, podnosi se,-

VEZA:          Naša prijava Okružnom tužilaštvu Banja Luka od 17.05.2018.

U odnosu na glavno krivično djelo „Teško ubistvo“ i prijavu iz Veze, koju dostavljamo u prilogu, podnosimo dopunu prijave dolje navedenih krivičnih djela protiv pripadnika MUP RS i to:

1.     Dragan Lukač, ministar,

2.     Darko Ćulum, direktor policije,

3.     Darko Ilić, načelnik Uprave za organizovani i teški kriminalitet,

4.     Dalibor Ivanić, načelnik PU Prijedor,

Zbog toga što su prije i nakon podnošenja naše prijave, od 18.03.2018, pa nadalje, svjesno i voljno, dogovorno, zajedničkim ili zasebnim inkrimisanim radnjama, činili krivična djela na štetu pok. Davida Dragičevića, njegovih roditelja i pravnih zastupnika, prijavitelja Dragičevića i Radovanovića, zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“, te pojedinaca i društva kako će to dopunom biti obrazloženo.

U odnosu na osnovno krivično djelo „Teško ubistvo“ prvoprijavljeni Lukač, drugoprijavljeni Ćulum i trećeprijavljeni Ilić u saizvršilaštvu počinili su produženo krivično djelo „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ iz člana 315. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom „Neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca“ iz člana 332. stav 2. KZ RS.

Prvoprijavljeni Lukač i trećeprijavljeni Ilić počinili su produženo krivično djelo „Povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja“ iz člana 329. KZ RS.

Prvoprijavljeni Lukač i drugoprijavljeni Ćilum počinili su produženo krivično djelo „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ u sticaju sa krivičnim djelom  „Povreda slobode izražavanja misli“ iz člana 161. Stav 1. i 2. KZ RS.

Prvoprijavljeni Lukač i četvrtoprijavljeni Ivanić u saizvršilaštvu počinili su produženo krivično djelo „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ u sticaju sa krivičnim djelom „Povreda tajnosti postupka“ iz člana 337. stav 1. KZ RS.

Zbog okolnosti koje će biti obrazložene u ovoj dopuni prijave u svojstvu prijavitelja ponovo ističemo:

PRIJEDLOG FORMIRANJA NOVOG TUŽILAČKOG TIMA

SA NIVOA REPUBLIČKOG TUŽILAŠTVA

Iz krivičnog spisa i dokumentacije kojom raspolaže Republičko tužilaštvo vidljivo je da smo već predlagali formiranje novog tužilačkog tima, te da je Glavni tužilac g. Mahmut Švraka to odbio. Time Glavni republički tužilac snosi odgovornost što je prijavljenima omogućeno da nastave sa izvršenjem započetih krivičnih djela, vrše nova krivična djela, protivpravno utiču na tok i aktere istrage i ino. Kulminaciju teške društvene opasnosti vidimo iz činjenice da je ministru Draganu Lukaču, bez adekvatne reakcije sprečavanja u daljem vršenju krivičnih djela ili potonjeg procesuiranja od strane tužilaštva, omogućeno da krivična djela čini u objektu Narodne skupštine RS, na zvaničnim sjednicama skupštine i tokom učešća u radu Anketnog odbora kao skupštinskog tijela. Tužilaštvo je u pravnoj obavezi da štiti ustavno-političko uređenje Republike Srpske, pa i parlamentarnu demokratiju kao oblik društvenog uređenja, zbog čega je krajnje nedopustivo da jedan predstavnik izvršne vlasti, kao prvoprijavljeni ministar Lukač, u dvomjesečnom kontinuitetu čini krivična djela zloupotrebljavajući pravo učestvovanja u radu najvišeg političkog i zakonodavnog tijela vlasti. Ovom dopunom prijave biće egzaktno dokazano kakva teška krivična djela je prvoprijavljeni činio na taj način, a baz bilokakvog pravnog reagovanja tužilaštva iako je bilo dužno procesno reagovati.

U obrazloženju dopune prijave, kao prvo, ističemo da smo već prvom prijavom još 17.05.2018. godine Okružnom tužilaštvu Banja Luka opisno ukazali da prvoprijavljeni, drugoprijavljeni i trećeprijavljeni vrše pojedina krivična djela obuhvaćena i dokazno zasnovana ovom dopunom. Međutim, nakon duže od dva mjeseca Okružno tužilaštvo Banja Luka nije po ovoj prijavi preduzelo niti jednu jedinu radnju. Krajnje je neprihvatljivo ponašanje da prijavitelje za dva mjeseca nisu pozvali radi davanja izjave (po prijavi za „Teško ubistvo“), predavanja dokaza, saopštavanja saznanja i ino. Istovremeno, prijava nije uz naredbu proslijeđena policiji na dalje postupanje. Svojim nečinjenjem tužilaštvo je omogućilo prijavljenima da produže izvršenje započetih krivičnih djela, te čine nova krivična djela, a posebno na štetu prijavitelja, onosno podnosioca prijave. Zato ponovo istupamo sa prijedlogom promjene tužilačkog tima, te dopunu prijave i osnovnu prijavu od 17.05.2018. godine na dalje postupanje dostavljamo Republičkom javnom tužilaštvu RS.

U prvoj prijavi opisno smo ukazali na sumnje da prvoprijavljeni, drugoprijavljeni i trećeprijavljeni zloupotrebljavaju službene položaje ili ovlaštenja u sticaju sa inkriminisanim radnjama neprijavljivanja krivičnog djela. Kasnije pribavljeni dokazi, činjenice i saznanja to potvrđuju. Konkretno, dana 26.03.2018. godine, u namjeri da krivično djelo ubistva bude neprocesuirano kao takvo, odnosno da krivično djelo ne bude prijavljeno, prvoprijavljeni, drugoprijavljeni i trećeprijavljeni su u sjedištu MUP-a organizovali sastanak, na kom su osim njih prisustvovala još četiri policijska rukovodioca. Predlažemo da se isti identifikuju i saslušaju u svojstvu svjedoka.

Ovaj sastanak prijavljeni su organizovali u namjeri da svoju već donesenu odluku o prikrivanju stvarnog krivičnog djela fingiraju „procjenom i stavom policije“. Na tom sastanku odlučeno je da se zakaže konferencija za medije i javnost na kojoj će ubistvo Davida Dragičevića biti javno prezentovano kao „događaj bez elemenata krivičnog djela“. Kako smo naveli u prvotnoj prijavi: nasilno usmrćenje sa brojnim zaživotnim povredama konstatovanim u vremenskom intervalu usmrćenja, te uz set dokaza i saznanja o tome da je žrtva u kritično vrijeme ukazivala na fizičku ugroženost, prema parametrima struke u ovoj fazi postupka i spram dostupnih saznanja ima se okvalifikovati kao krivično djelo ubistva. Okvalifikovati to kao „događaj bez elemenata krivičnog djela“ predstavlja kršenje profesionalnih standarda u cilju da krivično djelo ostane neprijavljeno i neprocesuirano. Prilikom saslušanja pred Anketnim odborom NS RS načelnik Siniša Kostrešević, koji je kasnije preuzeo rukovođenje policijskim timom u ovom predmetu, a koji je upoznat sa policijskim izvještajem i dokazima i saznanjima dostavljenim uz isti, zauzeo je profesionalni stav da u dosadašnjoj fazi službenih radnji događaj treba okvalifikovati kao ubistvo. Čak se složio sa mišljenjem prijavitelja Radovanovića kako bi i kvalifikacija „Teško ubistvo“ bila prihvatljiva i svrsishodna. Po istim dokazima, činjenicama i saznanjima prvoprijavljeni, drugoprijavljeni i trećeprijavljeni su višestruko javno tvrdili kako u tom slučaju uopšte nema elemenata krivičnog djela, a šta je i elementarno nevjerodostojno.

Anketni odbor je nesporno utvrdio kako prvoprijavljeni, drugoprijavljeni i trećeprijavljeni uopšte nisu čekali da angažovani policijski službenici realizuju radnje „prvog zahvata“, da prikupljene dokaze, činjenice i saznanja uz izvještaj i sa pravnom kvalifikacijom događaja prema onome šta su utvrdili dostave tužilaštvu, nego su bez elementarnih saznanja o stvarnim činjenicama i dokazima dali pravnu kvalifikaciju događaja – „nema elemenata krivičnog djela“. Prijavljeni su kreirali „verziju“ kakva je odgovarala njihovoj namjeri da krivično djelo ostane neprocesuirano i to je istog dana javnosti prezentovao trećeprijavljeni Darko Ilić. Primjera radi, dovoljno je proanalizirati kakve sve nepravilnosti i propusti su činjeni tokom uviđaja na mjestu pronalaženja tijela da bi utvrdili kako prijavljenima nije bio cilj otkrivanje istine i procesuiranje zločina, nego prikrivanje krivičnog djela i pomaganje počiniocima i saučesnicima. Sa te strane predlažemo saslušanja svih aktera uviđaja od 24. marta i razjašnjavanje okolnosti zbog kojih je ova radnja nije urađena prema parametrima struke.  

Možemo sasvim utemeljeno sumnjati da je kontraverzna pres-konferencija organizovana kako bi prijavljeni izvršili protivpravan uticaj na službena lica policije, na svjedoke i građane koji imaju korisna saznanja, na druge aktere zločina, a sve u osnovnoj namjeri da nesporno krivično djelo ostane neprijavljeno i neprocesuirano, te time u daljem i da direktni počinioci i saučesnici izbjegnu krivični progon. Upravo samo organizovanje sporne pres-konferencije ukazuje na takvu namjeru. Kad su zadesne smrti u pitanju policija prema javnosti istupa saopštenjima, a detalje medijima saopštavaju potparoli. Nikada MUP RS nije organizovao sličan medijski istup u slučaju kad „nema krivičnog djela“, oko zadesa, suicida i slično. Dakle, cilj je bio da policija ovaj slučaj tretira upravo kako je to učinjeno izvještajem od 29.03.2018. – bez pravne kvalifikacije i to su prijavljeni ishodovali zloupotrebom službenih položaja i moći.

Svi navodi prijavljenih kako je obraćanje javnosti učinjeno zbog uznemirenosti građana i pritisaka javnosti pred Anketnim odborom su nedvosmisleno pobijeni. Prijavljeni su redom tvrdili kako je postojao pritisak javnosti, a sve na šta su se pozvali bila je nekakva objava Stefana Blagića na društvenim mrežama i gradska pogovaranja (karakteristična za slična dešavanja) - bez službene dokumentacije o istima. Niti je bilo uznemirenosti i pritiska javnosti, niti su mogli dokazati nešto nepostojeće. Sa druge strane predstavnica „PRAVDE ZA DAVIDA“ u Anketnom odboru Ljiljana Tešanović je prijavljene redom pitala da li uopšte znaju kada, kako i zašto je osnovana Fejsbuk zajednica „PRAVDA ZA DAVIDA“ i niko od njih nije znao odgovor. Vidi se iz transkripata da je prijavljenima objašnjeno kako je Fejsbuk grupu osnovalo 12 prijatelja žrtve 26. marta uveče nakon sporne pres-konferencije i to kao gest otpora prema neistinama i inkriminisanju njihovog prijatelja. Već sutradan je zajednica brojala preko 25 000 članova, šta samo po sebi ukazuje koliko su građani povjerovali u ono šta im je policija prezentovala. Prvoprijavljeni Lukač u izjavi za Radio RS, a šta su prenijeli brojni mediji, već 29. marta javno „demantuje“ sve koji su tvrdili da je David Dragičević ubijen i dokazno neargumentovano tvrdi kako je žrtva bila pod uticajem alkohola (nađeno je prisustvo etanola, ali se ta supstanca može tretirati i kao sredsvo izvršenja krivičnog djela – omamljivanja) i narkotika (dokazana laž). Dakle, uznemirenje i negodovanje javnosti kasnije jeste postojalo, ali su to upravo produkovali prijavljeni i svi njihovi navodi oko „procjena, potreba, dogovora“ i ino su neistiniti.

U daljem, već prijavom od 17.05. ukazali smo da je bilokakvo percipiranje stradanja Davida Dragičevića kao „zadesnog utopljenja“ pravno neprihvatljivo i dokazno neosnovano. Decidno i danas stojimo na polazištu da nema apsolutno niti jednog dokaza, činjenice ili saznanja kakvi ukazuju na zadesno stradanje, te da je stoga nepravilno i stručno neprihvatljivo uopšte procesno baviti se takvom konstrukcijom događaja. Svoj stav upravo smo zasnivali na obdukcionim nalazima i onome šta je javnosti saopštio dr Željko Karan na pres-konferenciji od 26. marta. Tako se dogodilo da je trećeprijavljeni prvo tvrdio da je nesporno u pitanju zades, a potom da to još treba dodatno istražiti, dok je nikad i ničim dokazana krađa i dalje ostala „nesporna“ (vidljivo iz audio-video zapisa koji dostavljamo u prilogu i transkripta pres-konferencije u izvještaju Anketnog odbora).

Sa druge strane prijavljeni su tvrdili da im je obducent Karan saopštio kako je smrt nastupila zadesno, ali za to nisu podastrli nikakve dokaze. Doktor Karan je u izvještaju Anketnom odboru, koji dostavljamo u prilogu, decidno tvrdio kako se nigdje nije izjašnjavao o prirodi usmrćenja, a to je konzistentno sa obdukcionim nalazom, navodima na pres-konferenciji, te dodatnim pojašnjenjima datim pred Anketnim odborom. Ovde ističemo kako su i u odnosu na angažovanje i postupanje doktora Karana utvrđene određene potencijalne protivpravnosti (licenciranost i njegova i Zavoda, sumnja na propuštanje ispitivanja važnih činjenica tokom obdukcije i ino), ali je to sekundarno u odnosu na ovu dopunu prijave, te da se tim pitanjima trebaju baviti nadležni organi.

Iz materijala koje dostavljamo vidljivo je da su navodi prijavljenih oko zaživotnog konzumiranja narkotika i alkohola od strane žrtve sa pozicije nalaza Zavoda za sudsku medicinu dokazno neosnovani. Upravo je indikativno to što su prijavljeni kontinuirano potencirali pitanja uticaja opijata na žrtvu, a sve u prilog osnovnoj namjeru da se ubistvo predstavi kao zadesno utopljenje. Primjera radi, iz dostupnih dokaza vidimo da je skrining pokazao prisustvo narkotika u „donjoj granici pozitivne vrijednosti“, odnosno „ u donjoj granici analitičkog praga osjetljivosti“, šta se sa stručnog stanovišta tretira kao vrijednost prisustva opijata kakvo se dalje ne istražuje. I u tom poigledu tokom istrage nisu tražena nikakva dalja medicinska ili laboratorijska istraživanja. Međutim, prijavljeni su višestruko tvrdili da je kod žrtve utvrđeno prisustvo narkotika, iako je to nevjerodostojno u odnosu na dokaze i činjenice. To su činili spram osnovne zamisli da ubistvo fingiraju zadesom, da krivično djelo ostane neprijavljeno i neprocesuirano. Kako je već pomenuto, i prisustvo etanola u organizmu nije samo po sebi dokaz da je žrtva konzumirala alkohol, dok se tokom istrage (indikativno!) niko nije bavio mogućnošću korištenja etanola kao sredstva omamljivanja, a posebno u kontekstu izostanka povreda na rukama karakterističnih za samospašavanje iz plitke vode.

Kao ključni indikator sumnji da prijavljeni svo vrijeme zloupotrebljavaju službene položaje u cilju neprocesuiranja zločina pozicioniramo navod trećeprijavljenog Ilića sa pres-konferencije od 26. marta: „Što  se  tiče  provalne  krađe  u  toj  kući  (Rađenovih, op.a.) rekao  sam  vam  dokaze  koje  sam  vam  iznio,  koji nesporno  ukazuju  da  je  lice  prije  nego  što  je  smrtno  stradalo  izvršilo  tu  provalnu  krađu.  To je činjenica.“. To „nesporno“ i „činjenica“ do danas nije potkrijepljeno niti jednim valjanim dokazom, niti je kasnijim postupanjem tužilaštva i policije ikako potvrđeno.

Upravo suprotno, sporna dešavanja u kući Rađenovih treba istraživati kroz sumnju da je počinjeno lažno prijavljivanje krivičnog djela i davanje lažnih iskaza, a sve u osnovnoj i dogovorenoj namjeri sa prvoprijavljenim Lukačom i trećeprijavljenim Ilićem, te drugim policijskim službenicima poput inspektora Bojana Karanovića, da se ubistvo Davida Dragičevića fingira kao zades, da se istraga usmjeri u pogrešnom pravcu, da se žrtva protivpravo inkriminiše. Sa te pozicije treba istražiti sve „dokaze“ pribavljene u namjeri da se uopšte dokaže prisustvo Davida Dragičevića na širem lokalitetu Ulice Velibora Janjetovića Janje, a naprosto jer isti u vrijeme kada to prijavljeni tvrde nije mogao biti na tom lokalitetu.

Kad se stvore procesne pretpostavke za zakonito vođenje istrage (primarno promjena tužilačkog tima) ukazaćemo na činjenice i saznanja koja to nesporno dokazuju. Pritom ističemo kako je to moguće utvrditi i po podacima teleoperatera za mobilni telefon Davida Dragičevića, ali iz dostupnih podataka vidimo da trećeprijavljeni Ilić dok je vodio policijski tim nije takve podatke uopšte zatražio. Opštepoznato je da MUP RS ima visok stepen procesuiranja počinioca ubistava upravo preko podataka teleoperatera, a na bazi dobro razvijene prakse korištenja tih podataka, pri čemu je upravo indikativno da policijski službenici nikada takve podatke nisu zatražili (nisu tražili saglasnost i sudsku naredbu za pribavljanje podataka), dok je postupajući tužilac te podatke naredbom zatražio tek nakon stotinu dana od zaduženja predmeta. To je vjerodostojan indikator da prijavljeni, a uz jednako svjesno nečinjenje postupajućeg tužioca Dalibora Vreće, nastoje vremenskim odugovlačenjem onemogućiti ili otežati pribavljanje iznimno korisnih dokaza i saznanja kakve pružaju teleoperateri, a sve u osnovnoj namjeri da počinioci i saučesnici ne budu otkriveni i procesuirani.

Iz prednjenavedenog vidimo da su prvoprijavljeni, drugoprijavljeni i trećeprijavljeni višestrukim zajedničkim ili zasebnim radnjama zloupotrebljavali službene položaje ili ovlaštenja u namjeri da krivično djelo ostane neprijavljeno i neprocesuirano, da nesporno krivično djelo lažno predstave kao događaj bez elemenata krivičnog djela, pri čemu su lažno i dokazno neosnovano kriminalizovali žrtvu ubistva, manipulisali dokazima i saznanjima, ponašali se nezakonito i krajnje neprofesionalno.

Što se tiče navoda da je prvoprijavljeni Dragan Lukač počinio produženo krivično djelo „Povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja“ kao posebnu okolnost ističemo da je prijavljeni krivično djelo činio zloupotrebljavajući pravo učešća u radu skupštine i tokom saslušanja pred radnim tijelom skupštine (Anketni odbor), kakva su bila javna i prenošena od strane medija. O kakvom to ustavno-političkom uređenu Republike Srpske, navodno parlamentarne demokratije, možemo govoriti ako predstavnik izvršne vlasti, poput prvoprijavljenog, može višestruko i bez ikakve reakcije nadležnih tijela činiti teško krivično djelo u najvišem političkom tijelu vlasti (njemu nadređenom) Srpske i to tokom zvaničnih sjednica?

Radi vjerodostojnosti dokumenta predlažemo da tužilaštvo od Narodne skupštine zatraži dostavljanje transkripta posebne sjednice od 10.05.2018. godine, kao i transkripata sjednica Anketnog odbora, te izvještaja Anketnog odbora koji sadrži i dokumente pribavljene u radu tog tijela. Iz transkripta posebne sjednice od 10.05. (str. 10-36) nedvosmisleno vidimo kako prvoprijavljeni iznosi teške uvrede, neistine i manipulacije na štetu prijavitelja Dragičevića i Radovanovića, na štetu zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“, te na štetu drugih lica, a od kojih posebno izdvajamo novinara Slobodana Vaskovića. Neistiniti i uvredljivi navodi prvoprijavljenog sasvim razumljivo teško vrijeđaju ljudsko dostojanstvo.

Kvalifikacija da roditelj ubijenog djeteta u parlamentu izvodi „očito dobro pripremljen performans“ već sama po sebi ukazuje sa kakvom bezobzirnošću je prvoprijavljeni zloupotrebljavao pravo učešća u radu parlamenta. Pritom, ministar je „zaboravio“ na pravnu obavezu da parlament informiše instinito, činjenično, objektivno i samo o onome šta je od njega traženo (slučaj smrtnog stradanja Davida Dragičevića). Umjesto toga on se najviše bavio nekakvim samo njemu znanim dešavanjima i „dokazima“, iznosio teške laži i uvrede, manipulisao i obmanjivao narodne poslanike (koji nisu imali izvještaj MUP-a i nisu znali o čemu tačno prijavljeni informiše) i javnost. Ukupno, bezobzorno je vrijeđao ljudsko dostojanstvo.

Vidimo na stranici 11. kako prvoprijavljeni čak iznosi prijetnje o tome kako će on odreagovati u slučaju da se nešto dogodi njegovom djetetu, a u kontekstu nekih samo njemu znanih objava kakve nemaju nikakve veze sa osobama koje je prozivao. Na istoj strani tvrdi kako će se sa Davorom Dragičevićem naći na sudu i da će svi morati dokazivati „šta govore“ (dokazivati njegove insinuacije), a bez iole svijesti da bi i on trebao imati dokaze za svoje navode. U tom pogledu očekujemo da prvoprijavljeni dokaže krvno srodstvo pok. Davida Dragičevića i njegovih roditelja sa Aljošom Borkovićem, kog je on lažno predstavio kao „ujaka“, i koji mu je navodno tvrdio kako je žrtva bila konzument LSD i marihuane (str.20). Čak je neistinito tvrdio kako mu je Davor Dragičević tvrdio da zna kako njegov sin „duva“, konzumira marihuanu. Davor Dragičević posjeduje toksikološke nalaze više inostranih i domaćih laboratorija prema kojima u tijelu njegovog sina nisu nađene narkotičke supstance, a to korespondira i sa dokazima u spisu, pa sa te strane možemo samo zamišljati kakvu duševnu bol su trpili roditelji slušajući prvoprijavljenog kako lažno predstavlja njihovo ubijeno dijete kao narkomana, ili bar konzumenta narkotika.

Identično teške duševne patnje roditelji su trpili u odnosu na prvobitne navode trećeprijavljenog Ilića od 26. karta, kao i kasnije navode prvoprijavljenog Lukača na posebnoj sjednici, kad su dokazno neosnovano i protivpravno njihovog sina predstavljali kao kradljivca iz kuća, pozivajući se na ni do danas nedokazane sumnje da je David Dragičević počinio krađu iz kuće Rađenovih. Prvoprijavljeni Lukač je ovde nastavio sa nanošenjem duševne boli roditeljima neosnovanom i protivpravnom kriminalizacijom žrtve na identičan način kako je to prethodno činio trećeprivaljeni Ilić, na pres-konferenciji od 26. marta. U daljem, bez ikakve objektivne potrebe (to nema veze sa onim o čemu je ministar trebao informisati) prvoprijavljeni je žrtvu prikazivao kao nasilnika, te detaljno opisivao dešavanja iz prethodne godine za koja je protiv ubijenog Davida tužilaštvo podiglo optužnicu (sudu dostavljenu nakon ubistva). Potpuno ignorišući presumpciju nevinosti prvoprijavljeni je „javno presuđivao“ pok. Davidu u pogledu nanošenja povreda drugom licu, a sve sa očiglednom namjerom da žrtvu kriminalizuje na način koji teško vrijeđa ljudsko dostojanstvo.

Isto tako, očekujemo da prvoprijavljeni podastre dokaze o tome kako „dva blogera“ instrumentalizuju Davora Dragičevića za rušenje institucija i same republike Srpske, a sve u realizaciji zadataka američke ambasade u BiH (koja je zbog njegovih navoda izdala i saopštenje/demanti). Oba prijavitelja su borci prve kategorije, s tim što je Dragičević težak RVI, dok je Radovanović i sin poginulog borca VRSK, da bi doživjeli onakva tumačenja prvoprijavljenog oko njihovog patriotizma.

Iz stenograma posebne sjednice i saslušanja prvoprijavljenog pred Anketnim odborom vidi se jasan kontinuitet teških laži i manipulacija na štetu prijavitelja Radovanovića, a kakve doista na najprizemniji način vrijeđaju ljudsko dostojanstvo. Prvoprijavljenji zna da je protiv ovog prijavitelja potvrđena optužnica da verbalno prijetio četvrtoprijavljenom, ali zna i da to posljedica lažnog prijavljivanja nepostojećeg krimena u cilju da se prikriju njihova (prvoprijavljenog i četvrtoprijavljenog) zajednička teška krivična djela na štetu prijavljenog Radovanovića. Međutim, on izmišlja kako je potvrđena optužnica za pokušaj ubistva, pa izmišlja nepostojeći pištolj i slične stvari kakvih čak nema ni u ovoj montiranoj optužnici. Pojedini narodni poslanici su, vjerujući prvoprijavljenom, kao argumente u parlamentarnoj raspravi ili u medijima isticali taj izmišljeni „pokušaj ubistva pištoljem“, da bi na kraju stvorena prilično rasprostranjena percepcija parlamenta i javnosti o nečemu potpuno izmišljenom i nepostojećem.

U vrijeđanju ljudskog dostojanstva prvoprijavljeni je išao toliko daleko da je lagao o „tri psihijatrijska liječenja“ prijavitelja Radovanovića, iznosio tvrdnje kako mu je mjesto u duševnoj ustanovi umjesto u Anketnom odboru i slično. Bar njemu je poznato da je nezakonito suspendovao ovog prijavitelja, a onda sopstvenu nezakonitost predstavlja kao argument. I vidi se iz transkripata Anketnog odbora kako on sve to čini u kontekstu podnošenja prijave iz Veze, odnosno protiv prijavitelja Radovanovića (on „smatra“ da bi to trebali činiti advokati). Vidimo iz transkripta njegovog svjedočenja pred Anketnim odborom kako prvoprijavljeni čak i predsjedniku odbora Branislavu Borenoviću „određuje“ šta su nadležnosti odbora i kako je isti „zloupotrijebio“ skupštinsku odluku uključujući u rad „lice sa potvrđenom optužnicom za pokušaj ubistva“ i slično, a za šta niti je nadležen, niti svoje navode bazira na istinitim stvarima.

Kako bi zalaganja prijavitelja i „PRAVDE ZA DAVIDA“ za istinom u ubistvu Davida Dragičevića predstavio kao prijetnju Republici Srpskoj prvoprijavljeni zloupotrebljava pravo učešća u radu parlamenta za iznošenje teških laži i manipulacija na račun novinara Slobodana Vaskovića. U tom pravcu očekujemo da prvoprijavljeni kaže ko je to iz tužilaštva ovog novinara nazivao „budalom“, ili kako je utvrđeno da isti „mrzi“ Republiku Srpsku. Vidi se iz transkripta posebne sjednice da se prvoprijavljeni bavio nekakvim objavama novinara Vaskovića oko Srebrenice, nekakvim navodnim reketiranjima privrednika, vezama sa američkom ambasadom i nizom drugih stvari kakve nemaju apsolutno nikakve veze da slučajem ubistva i onime o čemu je prvoprijavljeni trebao informisati skupštinu. Po prvoprijavljenom ni novinar Vasković nema pravo na ljudsko dostojanstvo, nego ga ovaj može pred parlamentom i javnošću onako neistinito i bezobzirno vrijeđati.

U konačnici vidi se iz transkripta posebne sjednice i kako prvoprijavljeni iznosi neistine o Fejsbuk zajednici „PRAVDA ZA DAVIDA“, navodeći da je to djelo hakera, kako je nemoguće izaći iz zajednice kad se jednom registrujete i slično, a šta su u biti notorne laži izrečene sa namjerom da se ova zajednica i njena borba za istinom diskredituje, lažno predstavi parlamentu i javnosti i ino. Ukupno, prvoprijavljeni je iznosio brojne samo njemu znane „objave“ (npr. da David nije udavljen u „lavoru ili buretu“), a stavljao ih u kontekst objava ove zajednice, potpuno svjestan da iznosi laži i manipulacije u cilju bezobzirnog vrijeđanja ljudskog dostojanstva.

U domenu „Zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja“ u sticaju sa „Povredom slobode izražavanja misli“ već je obrazloženo kako su prijavljeni prijetnjama, neistinama, obmanama i ino odnosili se prema oštećenima i svima koji su iznosili mišljenje o ponašanju prijavljenih. Ono šta je posebno društvenoopasno jeste protivustavno, protivzakonito i prijeteće saopštenje u formi opšteg pravnog akta objavljeno na zvaničnoj stranici MUP-a, koje dostavljamo u prilogu. Prijetiti građanima da će svoje mišljenje o radu institucija i pojedinaca u institucijama (pravo zajamčeno ustavom) morati dokazivati pred sudovima i potkrepljivati materijalnim dokazima, ili će snositi sankcije, pokazuje da je prvoprijavljeni sebi dodijelio nepripadajuće nadležnosti optuženja, presuđenja i sankcionisanja. Vidljivo je iz prve prijave da smo ukazali na ovu nezakonitost, ali tužilaštvo na to nije reagovalo, baš kao ni na duge protivpravnosti provprijavljenog, nego mu je omogućilo da nastavi sa započetim krivičnim djelima i čak čini nova i još teža krivična djela. U prilogu dostavljamo akt obraćanja Savjetu ministara BiH i Predsjedništvu BiH i traženja zaštite od ovakvih protivustavnih prijetnji građanima, međutim, reakcija istih je izostala, tako da ćemo se u narednom periodu direktno obraćati međunarodnim tijelima koja nam mogu pružiti potrebnu zaštitu od prijetnji prijavljenih. Uglavnom, za ovu pritivpravnu objavu nespornu odgovornost snose prvoprijavljeni i drugoprijavljeni kao odgovorna lica ministarstva i policije, koja su zloupotrebila ovlaštenja da bi protivpravno prijetila građanima, uzbunjivačima, neistomišljenicima i svima koji su koristili ustavom zajamčeno pravo da kritikuju rad institucija. Po parničnim tužbama prijavljenih protiv prijavitelja/oštećenog Dragičevića vidimo kako prijavljeni znaju pravno sredstvo kojim mogu štititi svoja prava, a nikako da to čine prijetećim saopštenjima u ime državnih organa.

Što se tiče zloupotreba službenih položaja u sticaju sa krivičnim djelom „Povreda tajnosti postupka“ od strane prvoprijavljenog i četvrtoprijavljenog Ivanića kod prijavitelja Dragičevića nalaze se materijalni dokazi počinjenja krivičnog djela. Konkretno, četvrtoprijavljeni je zloupotrijebio službeni položaj i pristup dokumentaciji iz krivičnog i disciplinskih postupaka protiv prijavitelja Radovanovića, nezakonito kopirao pojedine dokumente (rješenja suda, akte tužilaštva, nalaze vještaka medicinske struke i slično), te ih dao na dalje nezakonito korištenje prvoprijavljenom. Svi članovi Anketnog odbora su svjedoci da je prvoprijavljeni ovu dokumentaciju nudio članovima odbora, nezakonito predočavao novinarima, a potom je istu predao Ljuljani Tešanović kako bi je predala prijavitelju Dragičeviću. Potrebno je uz adekvatnu potvrdu od Davora Dragičevića izuzeti akte koje je prvoprijavljeni nezakonito objelodanio i time povrijedio tajnost postupka/aka protiv prijavitelja Radovanovića. Bez odobrenja suda, tužilaštva i optuženog kao stranke u postupku prijavljeni nisu smjeli objelodanjivati podatke iz postupaka, a ponajmanje službenu dokumentaciju iz istih, čime su povrijedili institut tajnosti postupaka. Posebno uz činjenicu da niti jedan od postupaka iz kojih su objelodanjeni službeni dokumenti nije pravno okončan, a pojedini akti iz istih su objavljivani na društvenim mrežama i korišteni čak za kompromitovanje zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“ (šta i jeste bio cilj prvoprijavljenog).

Za kraj ističemo kako su sve prednje opisane zloupotrebe službenih položaja ili ovlaštenja činjene u osnovnoj namjeri da ubistvo Davida Dragičevića ne bude prijavljeno i procesuirano, nego da se protivpravno prikaže kao zadesno usmrćenje, zbog čega su prijavitelji Dragičević i Radovanović posebno protivpravno napadani, diskreditovani i javno satanizovani. Sa druge strane iz prezentovanoga je vidljivo kakvo je ponašanje Okružnog tužilaštva Banja Luka spram prijavljenih nezakonitosti, a posebno iz situacije kad prvoprijavljeni Lukač na sjednici od 10. maja prednje opisana krivična djela čini u prisustvu Glavnog tužioca g. Želimira Lepira, za kog iz stenograma vidimo kako je (ne)reagovao.

Pored toga, ističemo kako je krejnje vrijeme da Republičko javno tužilaštvo preuzme punu odgovornost za predmet ubistva Davida Dragičevića, a posebno zbog činjenice da prijavljeni i dalje vrše započeta krivična djela i nova krivična djela u sticaju sa već počinjenima. Ono šta je nezapamćeno u modernim parlamentarnim demokratijama jeste da predstavnici izvršne vlasti, posebno poput prvoprijavljenoga Lukača, čine teška krivična djela na sjednicama ili u radu tijela najvišeg političkog tijela vlasti – u parlamentu. Gdje je to zabilježeno da oštećeni/prijavitelji krivična djela dokazuju stenogramima audio zapisa rada parlamenta?

Sa te strane predlažemo Republičkom tužilaštvu da u svojstvu svjedoka sasluša dolje predložene narodne poslanike, članove Anketnog odbora, koji mogu potvrditi navode prijave. Pored toga predloženi svjedoci mogu i svojim ličnim zapažanjima i saznanjima dopuniti navode prijave, te ih dokazno i činjenično učvrstiti. Ovde posebno apostrofiramo činjenicu da su predloženi svjedoci bili u poziciji sagledati rad glavnog i postupajućeg tužioca, gospode Lepira i Vreće, pa i sa te strane mogu potkrijepiti opravdanost ponovljenog prijedloga o promjeni tužilačkog tima.

U konačnici vidimo kako ovaj zločin sve teže potresa Republiku Srpsku kao društvo, vidimo kako prijavljeni zarad sopstvenih kriminalnih interesa podrivaju ustavno-političko uređenje entiteta i hijerarhiju vlasti, kako sebe poistovjećuju sa institucijama i samom Republikom Srpskom, a ustavom zajamčene slobode građana u domenu prava na slobodno mišljenje predstavljaju kao napade na društvo i poredak. Iz naše prijave i ove dopune prijave nedvosmisleno se vidi koje pojedince i za koja krivična djela prijavljujemo, te na čemu zasnivamo sumnje kako su oni ti koji zloupotrebljavaju institucije i podrivaju pravni sistem. I sve to čine uz krajnje nepravilno, neprofesionalno i indikativno saučesnički ponašanje glavnog i postupajućeg tužioca OT Banja Luka. Zbog svega navedenoga ističemo kako je krajnje vrijeme da Republičko javno tužilaštvo odreaguje onako kako je zakonski obavezno i u pravcu zaštite i oštećenih i društva.

DOKAZI I PRILOZI:

-         Naša prijava od 17.05.2018. godine,

-         Audio-video zapis pres-konferencije MUP-a od 26.03.2018.

-         Informacija JZU Zavod za sudsku medicinu RS,

-         Saopštenje MUP RS od 06.05.2018.

-         Apel za traženje međunarodne zaštite.

PRIJEDLOG RADNJI DOKAZIVANJA:

-         Saslušati u svojstvu oštećenog/svjedoka Davora Dragičevića,

-         Saslušati u svojstvu oštećenog/svjedoka Borislava Radovanovića,

-         Saslušati u svojstvu svjedoka narodnog poslanika Branislava Borenovića,

-         Saslušati u svojstvu svjedoka narodnog poslanika Nedeljka Glamočaka,

-         Saslušati u svojstvu svjedoka narodnog poslanika Gorana Đorđića,

-         Saslušati u svojstvu svjedoka narodnog poslanika Milanka Mihaljicu,

-         Saslušati u svojstvu svjedoka narodnog poslanika Dragu Kalabića,

-         Saslušati u svojstvu svjedoka Ljiljanu Tešanović,

-         Saslušati u svojstvu svjedoka dr Željka Karana,

-         Pribaviti od Narodne skupštine transkript audio zapisa za posebnu sjednicu od 10.05.2018.,

-         Pribaviti transkripte sjednica Anketnog odbora NS RS od 18., 22. i 25.05.2018.

-         Pribaviti izvještaj Anketnog odbora NS RS,

U Banjaluci, dana 20.08.2018. godine

PRIJAVITELJI:
Davor Dragičević

Borislav Radovanović

________________________________________________________________

Prijava Tužilaštvu BiH protiv Milana Tegeltije: 

PRIJAVITELJ:

Borislav Radovanović

OŠTEĆENI:

Davor Dragičević

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

PREDMET:  Milan Tegeltija, Prijava krivičnog djela „Nesavjestan rad u službi“ iz člana

                     224. stav 1. i 2. KZ BiH, podnosi se.

VEZA:          Krivični predmet “Želimir Lepir i dr.” broj T12 1 KTK0000686 18, koji vodi

                    Republičko javno tužilaštvo RS

Pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću prijavljujem da je predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH (VSTS) Milan Tegeltija počinio produženo krivično djelo „Nesavjestan rad u službi“ iz člana 224. stav 1. i 2. KZ BiH, a u vezi glavnog krivičnog djela "Teško ubistvo" na štetu Davida Dragičevića, kako je to prijavljeno u krivičnom predemetu iz Veze.

Prijavljeni je radnjama pomaganja, primarno propuštanjem radnji dužnog nadzora nad radom tužilaca, ranije prijavljenim tužiocima Želimiru Lepiru i Daliboru Vreći, koji djeluju u okviru organizovane kriminalne grupe zajedno sa Draganom Lukačom, Darkom Ilićem, Darkom Ćulumom i drugima, omogućio počinjenje krivičnih djela prijavljenih u krivičnom predmetu "Želimir Lepir i drugi", koji vodi Republičko tužilaštvo RS. Pored krivičnih djela prijavljenih u ovom predmetu Milan Tegeltija je istoj kriminalnoj grupi protivpravno omogućio da teškim zloupotrebama službenog položaja ili ovlaštenja (produženo krivično djelo) nezakonito progone prijavitelje i svjedoke krivičnog djela, a kako će to biti opisano u ovoj prijavi.

U obrazloženju prijave ističem da je prijavljeni znao, ili mogao znati, da tužioci Želimir Lepir i Dalibor Vrećo višestrukim radnjama i kontinuirano čine teška krivična djela u i povodom krivičnog postupka ubistva Davida Dragičevića, ali je propustio preduzeti radnje dužnog nadzora ili te radnje nije vršio kako nalažu propisi i pravila struke, čime je već procesuiranim pomenutim tužiocima omogućio dalje vršenje produženog krivičnog djela (opisano prijavom iz Veze). Za prijavljenog Milana Tegeltiju nesporno je poznato da se više puta, a posljednje dana 28.12.2018. godine, sa glavnim tužiocima Mahmutom Švrakom i Želimirom Lepirom sastajao povodom istrage ubistva Davida Dragičevića. Proizilazi da je prijavljeni mogao (da je htio) materijalizovati ovlaštenje iz člana 19. Zakona o VSTS-a, odnosno da pristupi svim potrebnim informacijama, dokumentima i materijalima iz ovog krivičnog predmeta, odnosno da realizuje radnje dužnog nadzora nad radom tužioca. Po onome kako će ovom prijavom biti obrazloženo prijavljeni je nesavjesnim radom u službi produkovao teške inkrimisane posljedice po istragu, te po prijavitelje i svjedoke u ovom krivičnom predmetu.

Sastancima u domenu dužnog nadzora nad radom tužilaca, ali i po javno dostupnim podacima, prijavljeni je mogao znati za krivični predmet koji Republičko javno tužilaštvo RS vodi pod brojem T12 1 KTK0000686 18 i nazivom "Želimir Lepir i drugi", odnosno za koja krivična djela su prijavljeni tužioci Želimir Lepir i Dalibor Vrećo, pa i na kakvim dokazima je prijava zasnovana. Nakon zadnjeg sastanka proteklo je pet mjeseci, a šta je vremenski bilo i više nego dovoljno za razjašnjavanje pravnog merituma po kom su se Milan Tegeltija i Savjet kojim predsjedava imali ravnati u primjeni člana 77. Zakona o VSTS.

Konkretno, prijavljeni Tegeltija mogao je za ovih pet mjeseci utvrditi da li je postupajući republički tužilac u ovom predmetu donio naredbu o sprovođenju istrage protiv prijavljenih Lepira i Vreće. Ukoliko je takva naredba donesena, a posebno uobzirivši težinu zločina i nezakonitosti počinjenih u istrazi, VSTS bio je u pravnoj obavezi tužioce Lepira i Vreću disciplinski procesuirati i udaljiti od vršenja dužnosti. Ovde apostrofiram da je VSTS jedina institucija nadležna za vršenje nadzora nad radom sudija i tužilaca, za pristupanje dokazima i spisima radi kontrole zakonitosti i pravilnosti u radu, za disciplinsko gonjenje i sankcionisanje nosilaca pravosudnih funkcija, pa sve do njihovog udeljenja od vršenja dužnosti, čime su obaveze i odgovornosti predsjednika Savjeta od iznimne važnosti kod povređivanja materijalnog i formalnog prava u krivičnim stvarima. Primjera radi, disciplinskim procesuiranjem i izricanjem mjere udaljenja od vršenja dužnosti procesuirani tužioci bili bi onemogućeni u daljem vršenju produženog krivičnog djela, te u inkriminisanom proizvođenju teških posljedica po zakonitu istragu i prijavitelje i svjedoke osnovnog krivičnog djela („teško ubistvo“).

Ukoliko postupajući tužilac nije donio naredbu o sprovođenju istrage protiv svojih kolega Milan Tegeltija i VSTS imali su dovoljno polazišnog materijala i pravnog osnova da istraže zbog čega takva naredba nije donesena za čak devet mjeseci (ne)postupanja. U minimumu mogli su egzaktno utvtrditi šta je pribavljeno od materijalnih dokaza predloženih prijavom, zašto nije saslušano osam svjedoka, pa i eventualne razloge nepreduzimanja zakonom obaveznih radnji od strane postupajućeg tužioca.

Prema zakonskim odredbama i parametrima struke odgovorno tvrdim da su Želimir Lepir i Dalibor Vrećo morali biti udaljeni od vršenja tužilačke dužnosti, odnosno na taj način spriječeni u daljem vršenju produženog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja i sprečavanja dokazivanja glavnog krivičnog djela "teškog ubistva". Izricanje mjere udaljenja od vršenja dužnosti u izričitoj je nadležnosti VSTS-a, a obzirom da je predsjednik Savjeta Milan Tegeltija lično započeo radnje dužnog nadzora (sastankom od 28.12.2018. nesporno) odgovoran je zbog nepokretanja postupka kod Ureda disciplinskog tužioca VSTS-a, pa u daljem i mjere udaljenja/suspenzije kakva je objektivno i po pravilima struke u ovom predmetu odavno morala biti izrečena.

Da je ova prijava pravno zasnovana ukazuju sljedeći dokazi i činjenice. Davor Dragičević u svojstvu oštećenog i podnosilac ove prijave u svojstvu savjesnog građanina još 17.05.2018. godine podnijeli su Okružnom tužilaštvu u Banjaluci prijavu protiv NN počinioca sa kvalifikacijom "teško ubistvo" na štetu Davida Dragičevića. U toj prijavi dato je pravilno tumačenje dokaza i činjenica po kojima je krivični prdmet od strarta trebao biti okvalifikovan kao "teško ubistvo". Istovremeno, pobijeno je nepravilno, čak nezakonito, tumačenje tužilaca Lepira i Vreće da je u tom slučaju uopšte moglo doći do zadesnog usmrćenja, odnosno da se događaj mogao tako pravno okvalifikovti.

Tom prijavom prije godinu ukazano je na kriminalnu spregu policijskih funkcionera Dragana Lukača, Darka Ilića i Darka Ćuluma sa nadležnim tužiocima Lepirom i Vrećom u zajedničkom pokušaju da krivično djelo lažno predstave kao "zades, nema elemenata krivičnog djela", odnosno da teško krivično djelo ostane neprijavljeno, da se u daljem spriječi otkrivanje direktnih počinilaca i saučesnika, zakonita istraga, utvrđivanje krivične odgovornosti i sankcionisanje.

Kao posebno teška okolnost datog krivičnog predmeta ukazano je to što prednje navedena službena lica policije i tužilašta zloupotrebljavaju službene položaje i ovlaštenja protiv svih koji su se suprotstavljali njihovoj nezakonitoj volji da ubistvo Davida Dragičevića ostane neprijavljeno, da spriječe zakonitu istragu i dokazivanje. Jasno je apostrofirano činjenje krivičnih djela od strane onih koji su zakonski obavezni procesuirati i istraživati krivična djela, a sve kako bi spriječili zakonitu istragu. Već tad postojalo je dovoljno javno objavljenih podataka po kojima je VSTS mogao, pa čak i bio pravno obavezan, preduzeti radnje dužnog nadzora. Posebna okolnost zbog koje je VSTS morao reagovati u skladu sa zakonskim ovlaštenjima proizilazi iz masovne uznemirenosti građana i javnosti zbog očiglednih nezakonitosti i teških kršenja pravila struke od strane službenih lica tužilaštva i policije.

VSTS, a za čiji rad je primarno odgovoran predsjednik Milan Tegeltija, mogao je po službenoj dužnosti nedvosmisleno utvrditi da su tužioci Lepir i Vrećo teškim kršenjem zakona i pravila struke izbjegavali donošenje naredbe o sprovođenju istrage sa kvalifikacijom "teško ubistvo" ili bar "ubistvo". I to je činjeno preko tri mjeseca od počinjenja krivičnog djela, odnosno dva mjeseca od kad su oštećeni Davor Dragičević i podnosilac ove prijave Okružnom tužilaštvu u Banjaluci podnijeli formalnu prijavu sa kvalifikacijom "teško ubistvo". Pritom je Davor Dragičevića istom tužilaštvu predao preko 2 200 prijava krivičnog djela "ubistvo" podnesenih od strane savjesnih građana.

Sve te procesne radnje činjene su transparentno i pravna zasnovanost prijave od 17.05.2018. javno je prezentovana. Na taj način i VSTS mogao je, da su poštovane zakonske obaveze, utvrditi da tužioci Lepir i Vrećo teško krše kivično-procesni zakon i pravila struke do nivoa da ih treba udaljiti od vršenja dužnosti i na taj način spriječiti u daljem činjenju inkriminacija sa obilježjima produženog krivičnog djela. Ponovo ističem: VSTS je jedini organ nadležan za izricanje ove mjere i time posebno odgovoran za teške štetne posljedice po zakonitu istragu, te po prijavitelje i svjedoke.

Obzirom na postojanje prednje ukazanih nezakonitosti i kršenja pravila struke podnosioci prijave, Dragičević i Radovanović, ubrzo upućuju prijedlog Glavnom republičkom tužiocu Mahmutu Švraki o formiranju tužilačkog tima na nivou Republičkog javnog tužilaštva RS. Iako mu je prijedlogom ukazano na zakonske obaveze koje je dužan preduzeti po službenoj dužnosti Mahmut Švraka odbija ovaj podnesak i time tužiocima Lepiru i Vreći omogućava dalje činjenje teških krivičnih djela u odnosu na glavno krivično djelo "teško ubistvo". Sve prednje navode moguće je utvrditi pregledom krivičnog spisa.

Iako potpuno svjesni izbjegavanja zakonskih obaveza i kršenja pravila struke sa republičkog nivoa podnosioci prijave 20.08.2018., zbog formalnih razloga, idu sa dopunom prijave ka Republičkom javnom tužilaštvu RS. Ovoga puta prijavljene Želimira Lepira, Dalibora Vreću, Dragana Lukača, Darka Ilića, Darka Ćuluma i Dalibora Ivanića terete za konkretna teška krivična djela u odnosu na glavno krivično djelo, te u prijavi predlažu devet svjedoka i konkretne materijalne dokaze, pored dokaza koji već postoje u krivičnom spisu. U prijavi ponovo se ističe prijedlog daljeg istražnog djelovanja sa republičkog nivoa, odnosno da se tužioci Lepir i Vrećo spriječe u daljem činjenju teških krivičnih djela.

Tom prijavom Glavni republički tužilac Mahmut Švraka zadužio je postupajućeg tužioca, međutim ništa nije preduzeo na planu sprečavanja prijavljenih službenih lica tužilaštva i policije u daljem vršenju teških krivičnih djela. Kroz prijavu mogao je spoznati pravni osnov za obraćanje VSTS-u, pokretanje disciplinskih postupaka protiv tužilaca Lepira i Vreće, pa i pitanje njihovog udaljenja od vršenja dužnosti i pokretanje istog kod VSTS-a. Međutim, Mahmut Švraka nije preduzeo ništa od onoga šta mu je zakonodavac omogućio, baš kao što ni Milan Tegeltija u zadnjih pet mjeseci nije preduzeo ništa na planu ispitivanja odgovornosti Švrake, Lepira i Vreće, a posebno u domenu potrebe njihovog udaljenja od vršenja dužnosti.

Radnjama nesavjesnog rada u službi, odnosno nepreduzimanja nadzora nad radom tužilaca, prijavljeni Tegeltija produkovao je posljedice kakve se u našem pravnom sistemu nisu smjele dogoditi, odnosno kakve temeljito podrivaju zakonitost i pravilnost rada organa krivičnog gonjenja i pravni sistem uopšte. Pravno je nedozvoljeno da je prijavitelj i svjedok u krivičnom postupku ubistva njegovog sina, Davor Dragičević, morao napustiti zemlju kako bi izbjegao dalje nezakonitosti službenih lica tužilašta i policije i to onih koje je legitimno prijavio nadležnom tužilaštvu. Pritom, objektivne okolnosti i počinjene nezakonitosti ukazivale su na životnu ugroženost oštećenog, prijavitelja i svjedoka krivičnog djela Davora Dragičevića, gdje je nesporno uskraćena pravna zaštita kakva je zakonski zajamčena oštećenima i svjedocima.

Prijavljeni Milan Tegeltija, da je zakonito i pravilno vršio pravo nadzora nad radom tužioca, mogao je nesporno utvrditi razloge zbog kojih je Magmut Švraka donio odluku da po prijavi Dragana Lukača i Darka Ilića za "ugrožavanje sigurnosti" postupa okružno tužilaštvo u Prijedoru. Upravo zbog dopune prijave od 20.08.2018. Mahmut Švraka znao je za koja krivična djela Davor Dragičević tereti tužioca Želimira Lepira, pa i prijavitelje Lukača i Ilića, i sa te strane morao je načiniti Lepirovo izuzeće u krivičnoprocesnom odlučivanju u odnosu na Dragičevića i predmetni postupak.

Na osnovu javno dostupnih podataka i Mahmut Švraka i Milan Tegeltija mogli su znati kakva kršenja prava, zakonskih obaveza i pravila struke su činjena na štetu Davora Dragičevića od strane postupajućeg tužioca Okružnog tužilaštva u Prijedoru. Dodatne dokaze i činjenice mogli su doznati od Davora Dragičevića i njegovog branioca/advokata, međutim ništa na planu zaštite Davora Dragičevića nije preduzeto.

Potom usljeđuje nova prijava Dragana Lukača za "ugrožavanje sigurnosti" protiv Davora Dragičevića, kao i novo lišenje slobode od 25.12.2018. godine. Iako je ova prijava morala biti tretirana kao produženo krivično djelo "ugrožavanje sigurnosti", a Dragičević sproveden postupajućem tužiocu u Prijedoru, to nije učinjeno. Mahmut Švraka i Želimir Lepir nezakonito su dozvolili da tužilac Okružnog tužilaštva Banja Luka postupa protiv Davora Dragičevića, i to ponovo teško kršeći zakon i pravila krivičnog postupka. Sve prednje navode moguće je utvrditi pregledanjem krivičnih spisa, te saslušanjem Dragičevića i njegovog branioca.

Nakon što je višestruko izložen teškim kršenjima prava i pravila krivičnog postupka Davor Dragičević doznaje za postojanje prijave protiv njega o počinjenju krivičnog djela protiv Republike Srpske, nakon čega postaje potpuno svjestan kakvim sve zloupotrebama službenih položaja i ovlaštenja je izvrgnut upravo od strane onih koje je legitimno i pravno osnovano procesuirao/prijavio.

Ova nova prijava kod Dragičevića razumljivo produkuje ozbiljno podozrenje zbog prethodnih javno iznesenih lažnih optužbi za napade ("obojena revolucija") na Republiku Srpsku za interse drugih država i njihovih predstavnika (Zaev, Kormak), za ugrožavanja predstavnika država (Lavrov) i ino. Razumljivo uobziruje sve izraženije ugrožavanje životnog i tjelesnog integriteta, kako od strane institucionalnih moćnika, tako i od strane brojnih pojedinaca koji mu javno prijete smrću, "snajperisanjem", fizičkim napadima, pa sve do dolaženja u Banjaluku i nasilnog razbijanja okupljanja zajednice "PRAVDA ZA DAVIDA". U datim okolnostima Dragičević očekivano krije se od daljih nezakonitih napada i ugrožavanja, a potom i napušta zemlju.

U ovoj pravnoj stvari, a posebno zbog masovnog medijskog izvještavanja o događanjima od 03.09.2018. godine, opštepoznato je da je i drugi prijavitelj i svjedok krivičnog djela „teško ubistvo, podnosilac ove prijave, nezakonito lišen slobode i procesuiran upravo po naređenju policijskih moćnika koje je prethodno prijavio. Nezakonito lišenje slobode, mučenje, nehuman tretman i kažnjavanje, zabranjeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, uslijedilo je trinaest dana nakon što je objavljen sadržaj dopune prijave od 20.08.2018. godine.

Važno je istaći kako je i u slučaju ovog prijavitelja činjeno nezakonito lišenje slobode i procesuiranje za nepostojeći/montirani krimen, a sa referentnim indikatorima na ugrožavanje životnog i tjelesnog integriteta. O tome koliko je lišenje slobode i procesuiranje zakonito i pravno osnovano učinjeno dovoljno ukazuje podatak da optuženi od suda traži predpretresnu raspravu na kojoj bi sud naredio PU Prijedor da mu uruči optužni akt i saopšti razloge i osnovanost lišenja slobode, zadržavanja i procesuiranja, pa i da policija sudu i optuženom preda skrivene dokaze.

Osam mjeseci od lišenja slobode i pokretanja postupka još uvijek mi u formalnom smislu nije poznato zbog čega sam procesuiran 03.09.2018. godine, a za pravni sistem je poražavajuće da optuženi od suda traži upoznavanje sa elementarnim saznanjima zbog čega se vodi postupak i da sud izbjegava omogućiti optuženom ovo elementarno pravo. Međutim, identično ponašanje aktera krivičnog gonjenja doživio sam i nakon lažne prijave za počinjenje krivičnog djela „ugrožavanje sigurnosti“ od 29.09.2016. godine, gdje je tužilastvo tek nakon godinu i po, odnosno nakon sličnog pokretanja postupka sudske zaštite, omogućilo mi elementarno upoznavanje sa razlozima optuženja. U tom krivičnom predmetu prijavljeni Tegeltija je kod Ureda disciplinskog tužioca pokrenuo postupak, ali je usljed inkriminisanog dogovora sa tužiocem Mladenom Mitrovićem protežirao obustavljanje postupka, a o čemu posjedujem adekvatne dokaze.

Inače, što se tiče nezakonite sprege prijavljenog Tegeltije sa pojedinim prijavljenim članovima kriminalne grupe, pa sve do organizovanog kriminala, posjedujem adekvatne dokaze i saznanja, a kakva ću iznijeti prilikom davanja izjave po ovoj prijavi. Tom prilikom ću na bazi konkretnih dokumenata i poznatih informacija razjasniti inkriminisane veze između prijavljenog Tegeltije, VSTS-a, procesuiranih nosilaca pravosudnih i policijskih funkcija, a sve kroz konkretne krivične predmete sa obilježjima organizovanog kriminala.

U pilogu prijave dostavljam zapisnik o saslušanju svjedoka u kom dajem dodatna tumačenja i saznanje, preko onoga navedenog u prijavi i dopunama prijave iz predmeta Veze,

PRILOG:

-         Zapisnik o saslušanju svjedoka od 07.12.2018.

U Ljubiji, 28.05.2019. godine

PRIJAVITELJ:
Borislav Radovanović

  __________________________________________________________________

Prijava Tužilaštvu BiH za krivično djelo "zločin protiv čovječnosti":

OŠTEĆENI:

Davor Dragičević

Franca Šuberta 50A

78000 Banja Luka

Predsjednik Udruženja građana „PRAVDA ZA DAVIDA“

OŠTEĆENI/PRIJAVITELJ:

Borislav Radovanović

Abdulaha Kuruzovića 35

79206 Ljubija

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

-          Glavni tužilac

VEZA:    Naša Dopuna prijave krivičnog djela “Teško ubistvo” nad Davidom

              Dragičevićem od 30.05.1018. godine.

PRIJAVA KRIVIČNOG DJELA “ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI”

U svojstvu direktnog oštećenog i kao član zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“, protivpravno napadanute grupe civilnog stanovništva kao kolektivnog oštećenog, prijavljujem da dolje navedena i ovim putem prijavljena lica od 26. marta do danas na prostoru Bosne i Hercegovine i izvan zemlje teškim zloupotrebama državno-represivnog aparata i institucija Republike Srpske čine protivpravan široki i sistematski napad na oštećenu zajednicu kao ciljnu grupu civilnog stanovništva.

Svojim aktivnim činjenjem umišljajno, dogovorno, ciljno, planski i organizovano prijavljena lica materijalizovala su obilježja krivičnog djela „Zločin protiv čovječnosti“ iz člana 172. Krivičnog zakona BiH (službeni glasnik BiH broj 03/03), a shodno i tumačenju Rimskog statuta međunarodnog krivičnog suda i Zakona o primjeni rimskog statuta međunarodnog krivičnog suda i saradnji sa međunarodnim krivičnim sudom BiH.

Kao za sada identifikovane direktne počinioce zločina prijavljujem:

1.     Darka Ćuluma, Direktora policije MUP RS,

2.     Dragana Lukača, ministra MUP,

3.     Nedeljka Luburu, načelnika PU za sprečavanje terorizma MUP RS,

4.     Darka Ilića, načelnika PU za organizovani i teške oblike kriminaliteta MUP RS,

5.     Želimira Lepira, Glavnog tužioca Okružnog tužilaštva Banja Luka,

6.     Mahmuta Švraku, Glavnog republičkog tužioca RS.

Prijavljeni su u okviru udruženog zločinačkog poduhvata (umišljajno, dogovorno, ciljno, planski i organizovano) višestruko činili radnje teškog životnog i tjelesnog ugrožavanja, teškog protivpravnog i nesrazmjernog nasilja nad civilima, progona u domenu radnji zabranjenih međunarodnim pravom, prisilnog nestanka osoba, mučenja, nehumanog i ponižavajućeg lišenja slobode i kažnjavanja, sprečavanja slobode mišljenja i izražavanja mišljenja, slobode kretanja i okupljanja, neosnovanog izvrgavanja pojedinaca i zajednice javno-medijskoj satanizaciji, protivpravnim javnim inkriminacijama žrtava zločina, kršenjima osnovnih i radnih prava, te drugim nečovječnim djelima u cilju nanošenja tjelesne i duševne boli zabranjenih nacionalim i međunarodnim pravom.

Sve protivpravne radnje direktno su usmjerene protiv ciljne grupe civilnog stanovništva okupljenog oko ideje „PRAVDA ZA DAVIDA“, samo zato što je civilno stanovništvo izražavalo mišljenje suprotno od onoga koje su počinioci protivpravnim radnjama nastojali nametnuti, i sa očiglednom namjerom da spriječe postojanje i djelovanje zajednice u domenu zajamčenih prava. Za realizaciju protivpravnog napada prijavljeni su čak teško zloupotrebljavali institucije (parlament, vladu, ustanove) i društvena dobra (javne medijske servise, medije u zemlji i inostranstvu, društvene mreže, javne površine, događaje). Primjera radi ministar Dragan Lukač je višestruko činio teška krivična djela na štetu zajednice tokom zvaničnih zasjedanja parlamenta i rada tijela parlamenta, a bez ikakve reakcije tog najvišeg političkog i zakonodavnog tijela vlasti, o čemu smo prijavama dostavili konkretne dokaze.

Posebno treba istaći da su tijela ovlaštena za rukovođenje i kontrolu rada policije (Predsjednik RS, Vlada RS i Narodna skupštna RS) aktivnim činjenjem ili propuštanjem dužnih radnji omogućavali prijavljenima vršenje krivičnih djela, gdje čak imamo indicije i o saučesničkom pomaganju, pa sve do saizvršilaštva. Međutim, u ovom momentu i sa dostupnim fondom dokaza nije moguće tvrditi da su nosioci javnih funkcija hijerarhijski iznad prijavljenih to činili umišljajno i uz postojanje svijesti o protivpravnom napadu sa obilježjima „Zločina protiv čovječnosti“.

Ističem da su prijavljeni Ćulum, Lukač, Ilić i Lepir, zajedno sa tužiocem Daliborom Vrećom, našom Dopunom prijave iz Veze od 30.05.2018. godine, prijavljeni zbog činjenja produženog krivičnog djela „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ u sticaju sa „Neprijavljivanjem krivičnog djela ili učinioca“ (po KZ RS) u odnosu na glavno krivično djelo „Teško ubistvo“ na štetu Davida Dragičevića. Već tom prijavom ukazali smo na potrebu sprečavanja prijavljenih u daljem vršenju krivičnih djela, a izostankom adekvatne reakcije nadležnih tijela krivičnog gonjenja istima je omogućeno dalje činjenje krivičnih djela kakva danas imaju obilježja „Zločina protiv čovječnosti“.

U obrazloženju prijave navodim aktuelnu situaciju gdje protivpravnom, brutalnom i bezobzirnom napadu državno-represivnog aparata Republike Srpske nad ciljnom grupom civilnog stanovništva svjedoči kompletno čovječanstvo, a nadležne institucije ne preduzimaju dužne radnje sprečavanja daljeg vršenja krivičnog djela i zaštite životno i tjelesno ugroženih pojedinaca i zajednice kao takve. Jasno se vidi kako su protivpravni napadi policije i pravosudnih tijela organizovani na međunarodne praznike kad očekuju neadekvatno reagovanje međunarodne zajednice i državnih institucija BiH.

Od 25.12.2018. do danas u odnosu na više desetina osoba imamo prisilni nestanak osoba (lišenjima slobode i potjernicama), zatvaranje i drugo oduzimanje fizičke slobode, mučenje, nehumano i ponižavajuće lišenje slobode i kažnjavanje i druge radnje zabranjene međunarodnim pravom. Nemamo saznanja o većini vodećih aktivista zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“, a posebno za vođu zajednice Davora Dragičevića, koji je i predsjednik istoimenog udruženja građana. To je osnovni razlog zbog kog krivično djelo prijavljujem na ovakav hitan način i bez dostavljanja dokaza (do kojih je u ovakvoj situaciji i nemoguće doći). Pritom apostrofiram princip po kom radnje sprečavanja daljeg vršenja krivičnog djela i težih štetnih posljedica imaju prioritet nad radnjama dokazivanja. Zato ću u daljem samo opisno obrazložiti elemente po kojima se događanja koja prijavljujem ima tretirati kao „Zločin protiv čovječnosti“.

Prijavljeni Ćulum, Lukač, Ilić i Lepir, zajedno sa tužiocem OT Banja Luka Daliborom Vrećom, od 26.03.2018. godine kao grupa organizovana za izvršenje krivičnog djela započeli su radnjama produženog krivičnog djela „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ u sticaju sa krivičnim djelom „Neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca“ u odnosu na krivično djelo „Teško ubistvo“ nad Davidom Dragičevićem, te drugim teškim krivičnim djelima u domenu sprečavanja procesuiranja i dokazivanja krivičnog djela. U Republičkom javnom tužilaštvu RS formiran je krivični predmet „Želimir Lepir i drugi“ povodom prijave za „Teško ubistvo“ Davida Dragičevića koju smo podnijeli oštećeni Davor Dragičević i ja. U tom predmetu postoji osnov sumnje da su prijavljeni počinili krivična djela, međutim tužilaštvo u tom predmetu nije preduzimalo zakonom propisane i po pravilima struke dužne radnje protiv prijavljenih. Sa druge strane prijavljeni kontinuirano zloupotrebljavaju službene položaje i moć kojom raspolažu protiv zajednice građana „PRAVDA ZA DAVIDA“, a kako je to prijavom, u dvije dopune prijave i mojim svjedočenjem navedeno.

Prijavljeni od 26.03.2018. godine započinju protivpravne radnje protiv svih koji nisu prihvatali nezakonitu pravnu kvalifikaciju kojom su oni okvalifikovali smrtno stradanje Davida Dragičevića u vidu „zadesno utopljenje,nema elemenata krivičnog djela“, a to vremenom poprima obilježja protivpravnog napada posebno usmjerenog na ciljnu grupu civilnog stanovništva od strane državno-represivnog aparata Republike Srpske i pojedinih institucija iste. Kakve nezakonitosti su prijavljeni činili opisali smo u osnovnoj prijavi Okružnom tužilaštvu Banja Luka 17.05.2018., dopuni prijave Republičkom javnom tužilaštvu RS od 30.05.2018. (u formi informacije dostavljeno i Tužilaštvu BiH), u dopuni prijave Republičkom javnom tužilaštvu RS od 20.08.2018., u Prijedlogu formiranja tužilačkog tima Glavnom republičkom tužiocu RS od 22.05.2018., te u mojoj izjavi datoj Posebnom odjeljenju Republičkog javnog tužilaštva RS od 07.12.2018. godine. Sve navedeno nalazi se u krivičnom spisu Republičkog javnog tužilaštva RS pod brojem T12 1 KTK 0000686 18 i pod nazivom nazivom „Želimir Lepir i drugi“, gdje se mogu izuzeti ili pribaviti.

U domenu radnji lišenja života, kao inkrimisane radnje počinjenja „Zločina protiv čovječnosti“ na štetu članova zajednice i lica povezanih sa istom, procesuirano je više protivpravnih napada procesno okvalifikovanih kao ubistvo u pokušaju, ugrožavanje sigurnosti prijetnjom ubistvom, tjelesne povrede i ino. Po spoznaji da nadležna policijska i tužilačka tijela nisu preduzimala adekvatan progon počinioca članovi zajednice prestali su prijavljivati svakodnevne prijetnje kakve dobijaju čak i preko javno dostupnih emitera (elektronski mediji, društvene mreže). U domenu javno dostupnih podataka vidljiv je ogroman fond dokaza prijetnji napadom na život i tijelo pojedinih članova zajednice i zajednice kao takve, ali kontinuirano izostaju zakonske radnje zaštite ugroženih, te procesuiranja počinioca.

Međutim, višestruki opasni, brutalni i krajnje bezobzirni napadi policijskih kordona na djecu, žene i druge nemoćne kategorije civilnog stanovništva takođe se mogu podvesti pod teška ugrožavanja života i tijela. Ovde je posebno istaći nesposno kršenje principa srazmjernosti u upotrebi sile, pri čemu je ispoljena sila pravno neosnovana i čak protivpravna. Da bi se uopšte bavili mogućnošću da je nekih 50 članova zajednice, ponajviše žena, 25.12.2018. godine napalo ili bilokako ugrozilo preko 200 pripadnika policije (uglavnom iz struktura Jedinica za podršku koje su djelovale formacijski) morali bi se spustiti na nivo pravnih gluposti. Jednako se odnosi i na optužbe da je Davor Dragičević  „ugrozio sigurnost“ ministra Lukača i načelnika Ilića. Preko devet mjeseci Dragičević, baš kao i većina aktivista zajednice, nalaze se pod protivpravnim pojačanim nadzorom policije i posebno PU za sprečavanje terorizma ministrovog zeta Nedeljka Lubure, koji bi za sve to vrijeme zasigurno otkrili bilokakav realan pokušaj ugrožavanja.

U domenu radnji protivpravnog progona postoji širok dijapazon inkrimisanih radnji. Na prvom mjestu ističem protivpravne krivične i prekršajne progone većeg broja članova zajednice i osoba povezanih sa istom kakvi sadrže mučenja, nehumana i ponižavajuća tretiranja i kažnjavanja zabranjena članom 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Lično sam 03.09.2018. godine bio izložen takvom lišenju slobode i kažnjavanju, a poznat mi je i veći broj članova zajednice koji su izlagani sličnim zabranjenim radnjama. To ću detaljnije obrazložiti u svojoj izjavi, a isto će učiniti i drugi članovi zajednice koji takođe posjeduju dokaze nezakonitog lišenja slobode, mučenja, nehumanog i ponižavajućeg tretmana i kažnjavanja.

Istovremeno ukazujem da će brojni članovi zajednice svjedočiti, pa čak i predati video zapise protivpravnih policijskih napada formacijskog tipa (Jedinice za podršku), kakvima su bili ozbiljno životno i tjelesno ugroženi, ograničavana im je sloboda kretanja i zadržavanja i slično. Sve to je posljednjih dana rađeno povodom navodne zabrane okupljanja zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“, ali u formalnopravnom smislu takva zabrana nikada nije donesena, a ponajmanje je na zakonit način saopštena onima na koje se odnosi i drugima. U domenu dokazivanja od prijavljenih treba tražiti da dokažu postojanje zakonite zabrane okupljanja građana, ali već u startu tvrdim da takve zabrane nema. Sa te pozicije svaka upotreba sile protiv građana i korištenje ovlaštenja su protivpravna, pa čak i sve radnje koje su činila pravosudna tijela povodom policijskih prijava ili zahtjeva.

Nadalje ukazujem kako postoje razlozi za sumnju da je u više slučajeva činjen prisilan nestanak osoba u smislu da osobama lišenim slobode nisu omogućena zajamčena prava (obavještavanje rodbine, kontakt sa advokatom, skrivanje informacija da je osoba lišena slobode i ino). Prijavljeni znaju da pojedini članovi zajednice nisu počinili nikakve krimene i za istima su nezakonito i zloupotrebno raspisali potjernice, tako da ovog trenutka sa brojnim članovima zajednice nije moguće doznati gdje su i šta se sa istima dešava. Nakon ranijih iskustava u domenu nezakonitih lišenja slobode i procesuiranja mnogi su potonje izbjegavali pozive ili privođenja, krili se ili se još kriju, a šta je rezultiralo potjernicama. Svako ko je prethodno izlagan nezakonitim lišenjima slobode, mučenju i nehumanom tretmanu ili kažnjavanju očekivano strahuje od ponavljanja sličnih inkriminacija i izbjegava bilokakve kontakte sa policijom. I to je jedan od ključnih razloga podnošenja ovakve prijave i traženja načina da se ljudima obezbjedi zakonita zaštita.

Za kraj ću samo pomenuti različite oblike teških kršenja prava i sloboda građana, obespravljivanja, javnog satanizovanja, neskrivljenog javnog optuživanja i sličnih radnji u domenu protivpravnog napada na ciljnu grupu civilnog stanovništva. Javno dostupnih podataka o tome za šta je sve ova zajednica neosnovano optuživana postoji bukvalno ogroman fond i zaista je zabrinjavajuće da nadležne institucije to nisu prepoznale kao protivpravan široki i sistematski napad na ciljnu grupu civilnog stanovništva. Postoji li samo jedan dokaz o silnim javno izrečenim tvrdnjama o „obojenim revolucijama“, o „rušenju“ Republike Srpske, o ugrožavanju ruskog ministra Lavrova, plaćeništvu ili izdajama? Takva inkriminacija žrtava zločina po parametrima struke gora je od onoga šta su nacisti radili Jevrejima i drugim neistomišljenicima (to sam spreman dokazivati sa pozicije struke). Poznato je javnosti i kako su ciljno kršena prava samohranih majki i drugih zaposlenih u institucijama, a sve sa ciljem da se ispoljavanjem krajnje nehumanosti zastrašuje zajednica i javnost uopšte. Isto se odnosi na javno satanizovanje svakog ko je ispoljavao mišljenje drugačije od prijavljenih, pa sve do izabranih predstavnika građana i nosioca poslaničkih mandata. Prijavljeni su za izvršenje kriminalne namjere teško zloupotrebljavali čak skupštinska zasjedanja (javno prenošena), javne servise i druga javna dobra. O svemu tome postoje neoborivi dokazi, a mnoge imamo u formi stenograma Narodne skupštine.

Za kraj ističem kako se najveći fond dokaza prijavljenog krimena upravo nalazi u krivičnim i prekršajnim spisima postupaka koji su pokrenuti ili se vode protiv članova zajednice, te u policijskim evidencijama. Obzirom da ovu prijavu podnosim na ovakav način i čak je planiram objaviti (javna prijava) očekivano određene inkriminacije nisam detaljno obrazložio i ukazao na dokaze istih, ali ću to učiniti kroz svoju izjavu, kao i predajom tužilaštvu ranijih izjava i dokaza koje posjedujem.

Opetovano ističem kako je ova prijava primarno u funkciji animiranja nadležnog tužilaštva za sprečevanje daljeg vršenja krivičnog djela i težih posljedica, a šta ima prioritet spram radnji dokazivanja. Ovu prijavu podnosim pod punom krivičnom odgovornošću i sviješću kakvo krivično djelo prijavljujem, odnosno da objektivno postoji ovo krivično djelo i da su prijavljena lica počinioci.  Poseban problem u datoj situaciji jeste status Davora Dragičevića, koji je i predsjednik udruženja i neformalni lider zajednice „PRAVDA ZA DAVIDA“, a trenutno je onemogućen u procesnom djelovanju. Davor Dragičević je ključni svjedok u slučaju ubistva njegovog sina, a i u posjeduje je brojnih dokaza važnih za krivični postupak. Osnovano možemo sumnjati da su aktuelni napadi na njega primarno usmjereni ka pronalaženju i uništavanju dokaza protiv prijavljenih od strane istih, te da Davora Dragičevića onemoguće u svjedočenju po prijavama koje smo podnijeli. Istovremeno, on ima najviše saznanja o protivpravnim napadima na članove zajednice i zajednicu uopšte obzirom da je većini obezbjeđivao pravnu zaštitu.

PRILOG:

-         Dopuna prijave krivičnog djela „Teško ubistvo“ na štetu Davida Dragičevića

-         Zahtjev za preduzimanje dužnih radnji sprečavanja krivičnog djela                        „Zločin protiv čovječnosti

-         Fotokopija izjave date Republičkom tužilaštvu RS

U Ljubiji, 02.01.2019. godine

PRIJAVITELJ:

Borislav Radovanović