Javno predavanje kadiji Zoranu Milojici

Kad mi zabranjuje pitanja i čak oduzme riječ u teškom kršenju prava na odbranu u krivičnom postupku nema druge do sudiji Zoranu Milojici javno prezentovati šta mora naučiti ukoliko sa mnom želi na istoj ravni stručno raspravljati.

Na zadnjem ročištu postupka protiv mene za krivično djelo "Ugrožavanje sigurnosti" Danka Karanovića postupajući sudija Zoran Milojica zabranio mi je aman svako drugo pitanje i sa bukvalno nebuloznim tumačenjima. Primjera radi banalna pitanja iz domena struke i primjene zakona zabranjivao je stavom kako svjedoci nisu VJEŠTACI da bi znali pravna tumačenja.

Pa budala zna da Goran Mikanović sa falsifikovanim diplomama više i visoke "poslovne škole" i magisterijem nije adekvatno obrazovno osposobljen, no vršio je više visokih policijskih funkcija i najviše u kriminalističkoj policiji. Svjedok Radenko Lukić je uspio nekakvu diplomu više škole podastrijeti kao visoku stručnu spremu, no to je takođe krajnje nekompetentna osoba decenijama na poziciji kriminalističkog inspektora.

Novo Marinović pokušao je "zamaskirati" zvanje, no baš zato sam izveo na čistac da je diplomirani pravnih unutrašnjih poslova i time mora baratati elementarnim pojmovima u primjeni istražnih ovlaštenja. Elem, svaki pokušaj suočavanja svjedoka sa dokumentima koje je lično sačinio u montiranju teško nezakonitog postupka kadija Milojica je onemogućavao zabranom pitanja.

Na kraju mi je oduzeo riječ i uzvratio sam mu novim zahtjevom za njegovo izuzeće. Narednom objavom bavićemo se detaljno šta su mi uradile bivše "kolege i drugovi", a ovde želim prezentovati kadiji Milojici da smo se pravom bavili i prije njegovog dolaska u pravosuđe, baš kao i sličnih mamlaza tipa sudije Predraga Tepića ili tužioca Irmana Dedića. 

U šta se pretvorilo naše pravosuđe sa ovakvim neartikulisanim nosiocima funkcija prosto ne mogu da vjerujem, a posebice jer sam bio aktivan u dijametralno suprotnim procesima razvoja organa krivičnog gonjenja. Primjera radi, prije 12-13 godina kroz projekte VSTS-a i naučne zajednice razmatrali smo mogućnosti da kriminalistički inspektori istrage vode do njihovog potpunog okončanja, dok bi tužioci primarno podizali i zastupali optužnice.

To je matrica, model ili put kakav je trebao organe krivičnog progona dići na nivo adekvatan zakonskim izmjenama koje su osiguravale razvojne pretpostavke. Kako smo završili u potpuno suprotnom pravcu zaista ne želim utvrđivati - preko činjenice da imamo teško nazadovanje djelatnosti. 

Uostalom, preko jedne neformalne komunikacije sa svojim profesorom iz 2012. godine oko pripremanja nekakvog naučnog skupa prezentujem pitanja kakva treba delegirati u pravcu teorijskog i praktičnog razvoja predistražnih i istražnih radnji. Imam popriličan fond svojih stručnih radova iz tog vremena na različite teme, kako vidite sa podnaslovne ilustracije, no sve to je preglomazno za tekstove na blogu.

Zato mi odgovara ova prepiska sa profesorom pošto je dovoljno sažeta, a opet prezentuje suštinu stručnih promišljanja prije negoli su organima krivičnog gonjenja zagospodarile bene sa kakvim danas tavorim. Kako naslovno navodim ovaj adhok skalabudženi neformalni dopis dovoljan je da kadiju Zorana Milojicu podučim elementarnim pojmovnim tumačenjima kakva su mu očigledno potrebna, pa neka ih pročita ukoliko misli sa mnom na istoj stručnoj ravni raspravljati.

DELEGIRANA PITANJA 

Po mom sudu ovaj naučni skup treba iskoristiti radi sticanja novih spoznaja i mišljenja o pitanjima kakva normativno i teorijski nisu dovoljno razjašnjena i to:

1.da li je “osnov sumnje” potrebno primarno percipirati/tumačiti kao kriminalističku kategoriju, a tek sekundarno kao pravnu kategoriju ili konkretno kao krivično procesni osnov? 

2. da li je ovlašteno službeno lice autentični nosilac zakonskih ovlaštenja (opštepolicijskih – dodijeljnih ZPS-om i istražnih – dodijeljenih ZKP-om), a posebno u odnosu na normativno nametnuti princip subordinacije kakav ga ZKP-om stavlja u podređeni položaj u odnosu na pravosudne subjekte, te u odnosu na hijerarhiju uspostavljenu unutar policijskih agencija?

3. da li istražni postupak/istragu treba konceptualno (teorijski i normativnim tumačenjem) percipirati kao “tužilačku istragu”, kako se to sve češće definiše, ili kao ”tužilačko-policijsku istragu” – za šta postoji objektivna utemeljenost?

Navedena pitanja su od iznimnog značaja jer njihova proizvoljna tumačenja mogu proizvesti ozbiljne krivičnoprocesne posljedice, a istovremeno čine suštinsku pretpostavku za dalji razvoj kriminalistike (heurističke i silogističke) kao jedinstva praktične vještine, teorije i naučne discipline. 

Obzirom da je istraga i angažovanje OSL u istoj propisano ZKP-om, analogno čemu smatra se dijelom krivičnog postupka, te da je utvrđen stepen vjerojatnoće o počinjenju krivičnog djela potreban za krivično procesno djelovanje snižen na nivo „osnova sumnje“, policijski službenici procesno djeluju već u ranoj fazi krivičnog postupka, tako da pitanje “osnova sumnje” kao pravnog osnova uvijek treba posmatrati kao prethodno pitanje svakog krivičnog postupka. 

Upravo zbog ovako složenog formalnopravnog karaktera “osnov sumnje” treba percipirati kao kriminalističku kategoriju. Tome u prilog ide i tumačenje dato u Modulu 1, krivična oblast – istražni postupak, str. 20, „...osnov sumnje je onaj stepen sumnje koji postoji kada tužilac i ovlašteno službeno lice sazna da postoje određene činjenice i okolnosti, koje dovedene u vezu sa određenim logičkim hipotezama proizašlim iz određenih neposrednih i posrednih dokaza, na osnovu iskustva mogu ukazivati da je izvršeno krivično djelo“, vidljivo je da se „osnov sumnje“  definiše kao kriminalistička kategorija. 

Profesor Simović „osnov sumnje“ u djelu „Praktični komentar ZKP-a RS“, str. 378, čak primarno veže za heurističku kriminalistiku i kao polazni osnov za preduzimanje kriminalističke obrade (kakva pravni izvor crpi iz ZPS-a ukoliko ispitujemo pravni karakter ove kategorije). Međutim, problem nastaje kada praktično, a često i teorijski, bez pretjerane potrebe nastojimo da formalizujemo „osnov sumnje“ kao pravni osnov.

Policija uglavnom „osnov sumnje“ percipira kako pravni osnov za podnošenje izvještaja tužilaštvu, iako izvještaj u formalnopravnom smislu nema nikakvog značaja, dok se pravnim osnovom potrebnim za preduzimanje procesnih radnji o kojima izvještava uopšte ne bavi. „Osnov sumnje“ treba tumačiti kao pravni osnov (titulus) uopšte primjene ZKP-a, pa time i ovlaštenja kakva crpimo iz istog. 

Konkretno, tek kada prethodnim kriminalističko-operativnim (heurističkim) djelovanjem na bazi opštepolicijskih ovlaštenja iz ZPS-a i primjenom kriminalistike de facto utvrdimo „osnov sumnje“ da je počinjeno krivično djelo stekli smo pravni osnov za primjenu istražnih ovlaštenja radi dokumentovanja djela izvođenjem procesnih radnji: uzimanje izjava na zapisnik, vršenje uviđaja i sl.

Dalje, tek kad prethodnim kriminalističkim djelovanjem na bazi opštih ovlaštenja faktički utvrdimo kako postoji „osnov sumnje“ da je neko lice počinilac krivičnog djela možemo protiv tog lica preduzimati procesne radnje: lišenje slobode, saslušanje osumunjičenog, pretresanje i dr. Čak i u slučajevima odstupanja od principa da je istraga usmjerena prema osumnjičenom, tj. kada istražne radnje preduzimamo na lica u doticaju sa krivičnim djelom moramo prethodno utvrditi “dovoljno osnova za sumnju” da ćemo npr. pretresanjem imovine tog lica pronaći dokaze.

Sad, kako se ovakva pogrešna percepcija odražava na kvalitet kriminalističkog djelovanja? Kriminalističko djelovanje primarno zasnivano na silogističkoj komponenti, odnosno na primjeni istražnih ovlaštenja, prilično sužava okvire djelovanja i umanjuje uspješnost. Konkretno, krivičnoprocesne radnje provode se u okviru strogo propisanih odnosa i obaveza, kakve bitno sužavaju okvire kriminalističkog djelovanja.

Na drugoj strani opštepolicijska ovlaštenja i heuristička kriminalistika nude izrazito široko polje djelovanja, kakvo treba crpiti sve do momenta u kom smo u potpunosti razjasnili počinjeno krivično djelo i otkrili počinioca. Tek kriminalistički potpuno razjašnjeno krivično djelo trebamo percipirati kao utvrđen „osnov sumnje“ i, time, pravni osnov za primjenu ZKP-a radi procesnog prikupljanja dokaza. 

Sljedeće pitanje proizilazi iz postojećeg dualizam prava na rukovođenje (izdavanje naređenja) unutar pravosudnih i policijskih struktura. Konkretno, ovlaštena službena lica, tokom izvršenja zadatka, često dolaze u problem jer njihov pretpostavljeni određenu pravnu situaciju percipira na jedan, postupajući tužilac na drugi, a sudija za prethodni postupak na sasvim treći način, te da se svi akteri istovremeno pozivaju na zakonsko pravo izdavanja naređenja.

Formalnopravno svi navedeni subjekti imaju pravo na izdavanje naređenja postupajućem policijskom službeniku, međutim, ključno pitanje je čije pravo ima jaču pravnu snagu? Hijerarhija pravnih izvora jasno pretpostavlja krivično zakonodavstvo upravnom – na kom se zasnivaju međusobni odnosi unutar policijskih struktura, analogno čemu naredbe pravosudnih organa imaju jaču pravnu snagu. 

Međutim, policijske agencije funkcionišu kao hijerarhijski uređeni sistemi i na prilično izraženom principu subordinacije i tu, ponovo, „kasne“ u praćenju opštih tendencija transformisanja javne uprave. Naše zakonodavstvo okvirno prati svjetske trendove prenosa ovlaštenja sa institucija na specijalizovana službena lica kao inokosne organe u prvom stepenu postupka, gdje se hijerarhija uglavnom manifestuje u normativnom smislu, i tu je oblast prekršajnog prava dovedena na čak funkcionalno razrađen nivo.

Krivično procesno pravo jasno pozicionira službeno lice kao nosioca ovlaštenja (institucionalnu nadležnost čak ne pominje) i tu princip subordinacije treba primarno percipirati kao kontrolni mehanizam. 

Slijedom prednjih navoda dolazimo i do konceptualnog opredjeljenja po pitanju da li naše krivično procesno zakonodavstvo pruža utemeljenost nazivu “tužilačka istraga”. Uobzirivši da OSL u istražnoj fazi postupka de facto nastupaju prvi i preduzimaju većinu procesnih radnji, da im je Zakonodavac dodijelio prilično široka ovlaštenja, ali i najvažnije pravo na kakvom se konceptualno zasniva krivični postupak – pravo na upotrebu prinude, dolazimo do pitanja da li tužilac uopšte može samostalno provesti istragu u punom smislu?

Čak i elementarna logika ovakvo konceptualno opredjeljenje dovodi u pitanje, međutim, u praksi i teoriji se takav naziv sve više nameće, a prioritetno iz razloga jer policijska i kriminalistička struka prepuštaju dominaciju pravosudnoj.

S poštovanjem 

Borislav Radovanović

(krim. inspektor SJB Prijedor)