DRŽAVNA BEZBJEDNOST ZLOČINE NENADA STEVANDIĆA ISTRAŽIVALA OD APRILA 1992.: Srpski inspektor: "Ovo pripada izrodu iz mog naroda."

Resori državne bezbjednosti Republike Srpske i Srbije na početku rata osnivaju operativnu grupu kodnog naziva "Miloš" sa zadatkom istraživanja ratnih zločina u Banjaluci, Prijedoru, Kotor Varoši, Doboju, Sanskom Mostu... Fokus istraga bio je na zločinaštvu Nenada Stevandića i "Crvenog kombija". Ukazujem na podatke kroz kakve treba analizirati kontraverzni spot Ujedinjene Srpske, odnosno zašto isti treba tumačiti kao prijeteći i uznemirujući sadržaj.

Sud BiH poništio je odluku Centralne izborne komisije BiH o zabrani Ujedinjonoj Srpskoj učešća na predstojećim lokalnim izborima. I to zbog "formalizma" da izborna kampanja nije počela, pa se spot ne može podvesti pod izborni materijal. No, ostalo je otvoreno pitanje: predstavlja li kontraverzni spot prijeteći ili uznemirujući sadržaj? Kako kaže naš narod: nekad nije bitno šta je rečeno, nego ko je nešto izrekao. Posebice kada je u pitanju osvjedočeni zločinac Nenad Stevandić! 

U spornom spotu Stevandić smišlja riječi nekakvih Bošnjaka, Hrvata i Albanaca, odnosno optužuje te narode po sopstvenom "scenariju". Na to reaguje bradati Srbin i "srbomrzitelji" panično bježe. Problem je u činjenici da je Stevandić tokom rata za identične "opasnosti" optuživao narode, a onda iste brutalno progonio. Čineći teške ratne zločine!

U tom kontekstu treba percipirati skaradni spot, pa i tumačiti da li isti predstavlja prijeteći ili uzneirujući sadržaj. Lako je Stevandiću i sličnima po već ustaljenim matricama optuživati "sarajevsku kuhinju", zbog čega situaciju problematizujem kroz dokaze i činjenice prikupljene od strane srpskih službi. Jesmo Srbi, ali nismo svi poput Stevandića.

Polazim od činjenice da su Resori državne bezbjednosti Republike Srpske i Srbije još aprila 1992. godine u Banjaluci oformili operativne grupe sa zadatkom da istražuju i dokumentuju teške zločine nad nesrpskim stanovništvom. Ključno je djelovanje operativne grupe pod kodnim nadimkom "Miloš", a koja je preko godine istraživala i dokumentova zločine diljem Krajine.

Operativci državne bezbjednosti revnosno su na terenu istraživali zločine u Banjaluci, Prijedoru, Kotor Varoši, Doboju, Tesliću, Sanskom Mostu, Ključu i drugim opštinama. Dokumentovana su ubistva, zatočavanja (logori), masovni progoni, razaranja, pljačke, silovanja... Kolika problematika je zahvaćena ovom istragom možda najbolje ukazuju podaci o 1 364 službene informacije na 2 750 stranica. Apostrofiram da to nisu krivični spisi, nego kratke i koncizne operativne informacije o saznanjima prikupljenim terenskim radom.  

Sljedeće šta treba znati jeste da su informacije linijski dostavljane nadređenim resorima i Republike Srpske i Srbije. Pored toga operativci su pokušavali kod nadređenih izdejstvovati sprečavanje daljih zločina i procesuiranja odgovornih za one već počinjene. Kako je odreagovano na njihovo krajnje profesionalno ponašanje najbolje govori to što su morali spašavati žive glave od osveta moćnika čije zločine su zakonito istraživali.

Znamo kako je SFOR poslije rata pokupio raznu službenu dokumentaciju vojske, policije i državne bezbjednosti, ali koliko su vlasti Srpske i Srbije servilno dostavljale sve šta je haški Tribunal tražio. Tako se dogodilo da je nekih 1 200 stranica službene dokumentacije operativne grupe "Miloš" završilo u rukama haškog tužilaštva. 

Upravo po toj dokumentaciji u Hagu je svjedočio ratni pripadnik Resora državne bezbjednosti MUP-a Republike Srpske (ujedno i Srbije) Predrag Radulović poznat po nadimku "Pile". Kolega Radulović je umro, ali je njegovo svjedočenje ostalo u amanet svima nama koji nikada nismo prihvatili nacionalno "jedinstvo" sa zločincima poput Stevandića i sličnih.

Da bi javnost imala jasnu predodžbu o onome šta je kolega Radulović tačno svjedočio o "Crvenom kombiju" najbolje se posluži transkriptima, pa to u daljem prezentujem kroz pitanja i odgovore u izvornom obličju. Normalno, izdvajajući samo detalje bitne za ovu temu.

              _______________________________________________________

PITANJE: Gospodine Radulović, da li ste znali za grupu "Crveni kombi" koja je djelovala u Banja Luci početkom aprila 1992. godine?

ODGOVOR: Mislim da je za to znao svaki Banjalučanin. Crveni kombi bio je u prijevodu, znate, mrtvački... mrtvački kombi, kombi za dresuru ljudi. To je bilo najstrašnije što se desilo u Banja Luci, u jednom gradu koji je imao kulturu, civilizaciju, da jednostavno ljudi kad ugledaju crveni kombi sklanjaju se, bježe iza ćoškova, a pred čiju kuću dođju taj je mogao odmah da stani... stavi crn... crni flor, znate, žalosti, jer to su bili ljudi koji su zaista postupali krajnje, krajnje, krajnje zlonamjerno prema svakom, znate, prema svakom. 

Ljudi su odvođeni bez ikakvog traga, bez išta, tučeni, udarani. Nema šta nije ra... šta... šta nije radila ta grupa koja je bila prepoznatljiva po tom crvenom kombiju. Žao mi je što je bio crveni, jel to je moja boja. Bolje bi bilo da je bio neke druge boje, uopšte, ako već se mora govoriti o tome. 

P: A ko su bili... na koga su ciljali? Ko su bili meta ove grupe "Crveni kombi"?

O: Jedno vrijeme ili u prvom momentu bili su uglavnom ugledni bogati ljudi bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. A onda kada su jednostavno... vjerovatno takve pokrali ili protjerali ili, da ne kažem, i teže stvari uradili, onda su došli na red i svi oni iz reda srpskog naroda koji su na bilo koji način bili protiv takvog... protiv takvih njihovih aktivnosti. Ja znam iz slučajeva gdje su maltretirali i Srbe i gdje su otimali i od Srba i tako dalje. 

P: Koliko dugo je ta grupa djelovala u Banja Luci? 

O: Prilično dugo. Znate, mislim da je metodologija načina rada te grupe bila usklađena sa metodologijom kakvu su imali četnici. Stvaranje onih takozvanih "trojki", znate, koji su vršile... strah izazivale kod ljudi, kako bi ti ljudi lakše donijeli odluku da napuste Banja Luku ili kako bi na jedan odrđen način morali se povući sa javnih mjesta, sa ulica, kada prolazi taj crveni kombi, da ne bi niko mogao biti svjedok onom što su oni radili. 

Da. Moram da kažem, časni Sude, ako mi dozvolite jednu rečenicu. Ja znam da ovo što govorim, zbog ovog mogu imati itekakve posljedice, jel iz "Crvenog kombija" i danas šetaju slobodno Banja Lukom. Ali ja se ne ustručavam da kažem, jel ovo ne pripada mom narodu. Ovo pripada izrodu iz mog naroda, pripada kriminalcima koji nikada nisu... nikada nisu došli u situaciju da odgovaraju za ono što su uradili.

P: Kada ste skrenuli pažnju gospodina Župljanina (Stojana op.a.) na aktivnosti SOS-a kao i pripadnika grupe "Crveni kombi", kako je on na to odgovorio? Kako je on reagovao? 

O: Pa, upravo ovako kako sam redo... rekao. Rekao mi je: "Radule, to su srpski heroji. Vitezovi, heroji."

         _____________________________________________________________

Zamo da je Stojan Župljanin presuđen po tzv. komandnoj odgovornosti i to za zločine kakve su neposredno vršili "srpski heroji i vitezovi" poput Stevandića. Da je imao sluha za ono šta su mu pokušavali ukazati profesionalci poput Pileta Radulovića ili Živka Bojića imao bi bitno drugačiju sudbinu, a to bi se u velikoj mjeri odrazilo i na budućnost Republike Srpske i pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine. 

Mnogo toga bilo bi drugačije da su pojedini moćnici blagovremeno sasjekli zločinaštva banditskih grupa tipa Stevandićevih "Srpskih odbrambenih snaga" (SOS). Ili da su bar čestitim srpskim borcima dopustili obračunavanje sa bitangama koje su daleko od linije fronta vodile "svoje ratove" protiv civila i druge nejači. Čisto da ih sprovedemo na borbene linije kako bi  "ratne sposobnosti" ispoljili tamo gdje je to primjereno. Jok, moćnici su takve štitili i omogućavali im da čine sve ono čega se srpski borac morao stiditi, pa zato i zasluženo robijaju.

Vidite, to što Izetbegovići imaju svoje "privilegovane srpske zločince", tipa Stevandića ili ministra Lukača, stvar je između njih i bošnjačkih žrtava. Ukoliko je žrtvama i porodicama žrtava zločina prihvatljivo da Izetbegovići zbog svojih političkih interesa očigledno štite pojedine osvjedočene zločince, odnosno i pored mnoštva dokaza decenijama sabotiraju krivične progone, nije na nama da se miješamo u tako osjetljive stvari. 

Međutim, postoje i časni Srbi koji otvoreno odbijaju poistovjetiti se sa izrodima i bagrom što nam gadno okalja narod. I odlično znam da mnogi moji ratni saborci aman tri decenije sa prezirom gledaju tipove poput Nenada Stevandića i sličnih spodoba. Mogao je u ratu pribaviti zaštitu političkih moćnika, vidimo da mu to i danas polazi za rukom, no jednu stvar nikad neće imati - poštovanje čestitog Srbina.

Zato je odluka Suda BiH možebitno i dobra. Da je zabrana učešća ostala na snazi iz "U lopovluku Ujedinjene Srpske" mantrali bi o urotama i zavjerama dok je boga i svijeta. Ovako, eto prilike da srpski narod pokaže šta doista misli o Nenadu Stevandiću i onima koje ova moralna nakaza politički okuplja. Prilično sam uvjeren da će na izborima doživjeti ignorisanje kakvo takav nesoj i zaslužuje, a izborni rezultati će pokazati je li moja vjera u srpsku čestitost utemeljena.

Elem, u konačnici valja se vratiti na uvodno pitanje: koliko sporni spot Ujedinjene Srpske zastrašuje ili uznemirava direntne i indirektne žrtve tog "Crvenog kombija", SOS-a i sličnih simbola zločinaštva. Govorim o desetinama hiljada ljudi diljem Krajine koji su pretrpili teške zločine ili su zbog nametnutih životnih uslova morali napuštati svoja ognjišta. Niko od njih neće se nasmijati na onakav spot ili to doživjeti kao nešto civilizacijski prihvatljivo.

Znate, ubijeni banjalučki inspektor Miodrag Šušnica identično je gledao na skaradna ratna dešavanja kao i pomenuti Predrag Radulović. Čak mislim da su djelovali na istim zadacima. I ubijen je u sprečavanju zločina nad svojim komšijama i sugrađanima, a u režiji istog tog Stevandića. Pisao sam detaljno o tom zločinu i čak objavljivao službenu dokumentaciju.

Moram podsjetiti javnost da je, po službenoj dokumentaciji banjalučke policije, Stevandić odlučio pištolj ubijenog Šušnice baciti u dvorište Ferhadije i za njegovo ubistvo optužiti banjalučke muslimane. Čak je objavljen i ultimatum povodom tog zločina, a znamo i kakvi stravični progoni su činjeni. Za sopstveni zločin Stevandić je optužio Bošnjake i Hrvate, a potom ljude progonio povodom tih lažnih optužbi. 

Nadam se da čitaoci sad razumiju na čemu pokušavam poentirati. Mnogo gadne stvari se dešavaju kad Nenad Stevandić nekog okvalifikuje kao "opasnost", a posebno kad on "eliminiše" izmišljene izvore ugrožavanja Srpske i srpskog naroda. Baš kao i u njegovom spotu panično bježe svi koje on lažno optuži, šta je još dobar ishod u odnosu na one koji mu ne uspiju pobjeći. To najbolje znaju oni koji su svojevremeno "upoznali" unutrašnjost crvenog kombija.