DODIKOVA IDEJA JE ODLIČNA: Nakon skandaloznog oslobađanja Miloša Bandića narod treba protjerati bitange iz Lepirovog zločinačkog tužilaštva

Želimir Lepir ne bi smio čekati žalbu Ivana Begića, nego po pravu nadzora mora hitno poništiti skandaloznu odluku tužiteljice Hane Vranješević i protiv nje pokrenuti adekvatne postupke. U protivnom, po Dodikovoj poznatoj ideji, narod ima pravo okupiti se, ući u banjalučko tužilaštvo i odreda protjerati preplaćene, korumpirane i očigledno nekompetentne bitange. 

Opstruisanje istrage i pomaganje osumnjičenom policijskom načelniku Milanu Bandiću sa strane režimsko-podaničkog banjalučkog tužilaštva, pod stajrešinstvom Želimira Lepira, moglo se očekivati od starta postupanja po prijavi mladog aktiviste Ivana Begića. To naprosto vidimo po činjenici da tužilaštvo za Bandića nije zatražilo određivanje pritvora.

Bandić je ostavljen na poziciji policijskog načelnika sa koje bez problema može uništavati dokaze ili uticati na svjedoke. Pa krivična djela zbog kojih je terećen počinio je prema Ivanu Begiću u svojstvu svjedoka i to zbog davanja izjave koja se "nama ne uklapa" (njegove riječi). Načelnik Bandić počinio je teško nezakonit uticaj na svjedoka Begića u postupku protiv Draška Stanivukovića, a tužilaštvo mu je omogućilo da slično utiče na njemu podređene inspektore koji su prisustvovali počinjenju tog krivičnog djela.

Najave da će Ivana Begića krivično goniti zbog neovlaštenog snimanja bile su naredni signal tužilačkih nezakonitosti. Nije zabranjeno snimiti sadržaj koji je namijenjen onom ko vrši tajno snimanje, a u konkretnom slučaju nesporno se vidi da su snimljene prijetnje po život i tjelesni integritet oštećenog Begića. Mladi aktivista imao puno pravo snimke ustupiti Drašku Stanivikuviću, Jeleni Trivić i drugima na koje su se izrečene prijetnje odnosile.

Objasnio sam to u tekstu na datu temu, pa je za ovu priliku dovoljno ponoviti meritum pravne stvari. Nakon višestrukih nezakonitih lišenja slobode i teških nezakonitosti od strane policije Begić, Stanivuković i ko je još u tome učestvovao imali su pravo pribaviti dokaze onoga šta trpe. I pribavili su vrlo konkretan i procesno validan dokaz teškog krivičnog djela počinjenog od strane tih što nad njima kontinuirano vrše torturu.

Ponavljam, u pitanju je procesno validan dokaz počinjenja krivičnih djela "Ugrožavanje sigurnosti" i "Povreda ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja" i to ne samo sa Ivanom Begićem kao oštećenim, nego i narodnim poslanicima Draškom Stanivukovićem i Jelenom Trivić.

Sa pozicije uzbunjivanja javnosti imali su pravo ovaj dokaz teškog krivičnog djela objaviti na društvenim mrežama, a posebno jer su time upozoravali na ugrožavanje sopstvenih života i tjelesnih integriteta. Baš kao i radi ukazivanja opasnosti po članove "Pravde za Davida" i svih građana koji su izražavali javno mišljenje o policijskim zločinima.

Međutim, ovakvu krajnost u ponašanju tužilaštva nije bilo realno pretpostaviti. Bar ne u domenu šire javnosti. Pisao sam o tome kako je upravo Želimir Lepir izvalio neviđenu pravnu glupost kada je primjenom instituta "res iucicata" (presuđena stvar) odbacio prijavu Darka Đurovića protiv ministra Stanislava Čađe zbog stradanja njegovog sina Nikole Đurovića. Taj primjer na pravnim fakultetima treba izučavati kako bi budući tužioci blagovremeno naučili kako se ne smiju ponašati u datoj poziciji.

Sa te pozicije mene nije iznenadila ovakva nebuloza Lepirove poslušnice Hane Vranješević, a posebno jer odavno znam kakva je profesionalna nakaza u pitanju. Sedam godina ona uništava život čestitom prijedorskom načelniku Drašku Papku, pa čak i nakon prvostepene oslobađajuće presude. Ono šta je činila u predmetu protiv jednog načelnika u nastojanju pribavljanja osuđujuće presude upravo je po Hanu Vranješević otežavajuća okolnost spram nezakonitog "oslobađanja" od krivične odgovornosti načelnika Miloša Bandića.

U čemu je srž teško nezakonite odluke tužiteljice Hane Vranješević? Ispod teksta postavio sam fotografiju sadržaja tumačenja principa "no bis in idem" (ne ponovo o/u istom) kakvo se primjenjuje u krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegodine. Čisto da svako pismen može egzaktno provjetiti navode ovog teksta.

Kao što sam to svojevremeno objasnio kroz Lepirovu nezakonitu odluku o obustavljanju istrage protiv Stanislava Čađe pogrešnom primjenom instituta "presuđena stvar", opetovano ukazujem na obaveznost kumulativnog ispunjenja dva uslova primjene instituta "ne ponovo o istom". Ukoliko oba preduslova nisu ispunjena nema govora o primjeni ovog instituta.

Prvi uslov primjene instituta "no bis in idem" glasi: da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe za određeno krivično djelo. Apostrof je na elementu "krivični postupak", zbog čega drugi postupci (prekršajni, disciplinski i ino) ne mogu se podvesti pod tu kategoriju. Riječ je o potpuno različitim oblicima odgovornosti i procesnog djelovanja, kakvi su pravno nespojivi - bar ne u domenu ovog principa.

Drugi preduslov je mnogo važniji, a nedvosmisleno glasi: "da je donesena pravosnažna presuda u krivičnom postupku", iliti bar pravosnažno sudsko rješenje. Poistovjećivati disciplinsku komisiju MUP-a RS sa sudom mogu samo "pravnici" poput Hane Vranješević. Neka nađe u Krivičnom zakonu RS propisanu kaznu "...u iznosu od 20% od osnovne plate... u trajanju od 2 mjeseca" i moći ćemo raspravljati na temu nemogućnosti krivičnog kažnjavanja (vidi foto). Nije normalna da Bog kaže drugačije!

Vidite, za tekst u kom sam konkretno dokazao da je ministar Dragan Lukač teško oštetio Republiku Srpsku iznajmljivanjem na četiri godine 102 vozila Škoda-oktavia za 5,7 miliona maraka, iako je ista vozila u trajno vlasništvo mogao kupiti za 4,6 miliona - upravo Lukač me je kaznio odbijanjem 20% plate u trajanju TRI MJESECA. Bandića su nakon onakvog skandaloznog ponašanja i uznemirenosti šire javnosti kaznili blaže - umanjivanjem 20% plate svega DVA MJESECA. Proizilazi da MUP teže kažnjava za ukazivanje na korupciju ministra, negoli za onako teške policijske torture nad svjedokom.

Elem, vratimo se na Begićev slučaj. Princip "ne ponovo o istom" ne može se koristiti u okviru redovnih pravnih sredstava (npr. žalba), niti tokom trajanja krivičnog postupka dok god isti nije okončan pravosnažnom presudom. Zato se ovaj institut uglavnom javlja u obliku vanrednih pravnih lijekova ili na najvišem nivou sudovanja - kod Evropskog suda za ljudska prava. I na tom nivou imamo presude sa bitno različitim tumačenjima u naoko vrlo sličnim situacijama.

Ovo pitanje najčešće se povlači kada vezano za isti događaj sudovi donesu pravosnažne kazne i u krivičnom i u prekršajnom postupku. Ponajviše sporenja je u domenu saobraćajnih nezgoda, kada, primjera radi, presuđeni u krivičnom postupku tvrde kako ta presuda sublimira i prekršajnu odgovornost. No,nebrojeno takvih zahtjeva odbijeno je obrazloženjem kako se radi o različitim oblicima odgovornosti i postupcima utvrđivanja iste.

Vjerujte da evropska sudska praksa ne poznaje primjer povezivanja disciplinske odgovornosti zaposlenih sa krivičnom odgovornošću, a najmanje na način kako je to "patentirala" Hana Vranješević. U pitanju je nezapamćen presedan! Međutim, postoji konkretan pravni osnov neprimjenjivosti ovog principa u datom slučaju, a kakav prezentujem narednom fotografijom.

Na fotografiji vidite sadržaj člana 115. Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima RS. Strav četvrti decidno utvrđuje da odgovornost za učinjeno krivično djelo ili prekršaj ne isključuje disciplinsku odgovornost policijskog službenika ukoliko isti događaj ujedno predstavlja i povredu radne dužnosti. MUP RS ima pravo kazniti policajca i pored sudske kazne izrečene u krivičnom ili prekršajnom postupku, jer se radi o drugačijem vidu odgovornosti - disciplinskoj.

No, naredno stav ovog člana posebno je zanimljiv. Konkretno stoji: "Oslobađanje od krivične ili prekršajne odgovornosti ne podrazumijeva istovremeno i oslobađanje od disciplinske odgovornosti". Znači, policajcu je zalud što ga je sud oslobodio u nekom postupku, kad poslodavac ima pravo da ga kazni disciplinski ukoliko utvrdi postojanje takvog vida odgovornosti. Primjera kažnajvanja policajaca pored oslobađajuće sudske presude imate na pretek.

Dakle, u obrnutom smjeru nema mogućnosti primjene principa "ne ponovo o istom", odnosno policajcima nije omogućeno da se pozovu na činjenicu da je sud u vezanom postupku donio pravosnažnu ili stepensku presudu. Odakle onda ideja Hani Vranešević da obustavi krivični postupak na bazi odluke nekakve policijske komisije? I to komisija u kakvima najčešće djeluje samo jedan pravnik po struci, dok ostatak čine zaposleni bez elementarnih pravnih znanja! Dno dna!

U konačnici moram istaći da sam pročitao odluku o obustavljanju istrage protiv Miloša Bandića i na osnovu iste javno pitam: kroz kakvu "trijažu" VSTV-a je Hana Vranješević imanovana na poziciju okružnog tužioca? Takvo neznanje prihvatljivo je samo do druge godine pravnog fakulteta, a kasnije nikako. Sa takvim nepoznavanjem principa "no bis in idem" nije moguće diplomirati na pravnom fakultetu.

Kad smo ovoliko dugo trpili možemo omogućiti Želimiru Lepiru da po pravu starješinstva i nadzora ukine teško nezakonitu odluku hane Vranješević, te predmet dodijeli drugom tužiocu. Uz istovremeno podnošenje prijave Uredu disciplinskog tužioca VSTV-a protiv Vranješevićke, te proučavanja spisa radi mogućnosti počinjenja krivičnog djela "Povreda zakona od strane sudije ili javnog tužioca". U apostrofiranje kako je za poništenje ove skandalozne odluke potrebno maksimalno dva sata rada.

Nakon toga doista ima smisla vratiti se na javno obećenja Milorada Dodika da narod treba ući u tu jazbinu ološa i razvrata, te sve protjerati napolje. Po kom pravnom osnovu? Eto, narod obezbjeđuje ogromna novčana sredstva za rad tužilaštva i ima pravo na takav način dati do znanja kako više nema namjeru plaćati kriminalizovane bitange.