IDEMO DO KRAJA: Javno svjedočenje o ubistvu Ljubiše Savića Mauzera

Na godišnjicu ubistva kolege Ljubiše Savića Mauzera primjereno je da javno iznesem stvarne motive i nepoznate podatke tog zločina. Posebno jer voljom vladajuće većine Republike Srpske to nisam mogao učiniti pred anketnim odborom Narodne skupštine RS, a kako sam obećao njegovim prijateljima i saborcima iz Udruženja veterana "Garda Panteri". Istina boli, ali se sa njom valja kad-tad suočiti.

Nakon okončanja rada anketnog odbora Narodne skupštine RS po ubistvu Davida Dragičevića kontaktirali su me ratni saborci i prijatelji iz udruženja "Garda Panteri", uz napomenu kako blisko sarađuju udruženjem "Beli vukovi". Oba udruženja tražila su način da putem parlamentarnog nadzora pokušaju doći do istine i pravde za ubijene komandante Ljubišu Savića i Srđana Kneževića.

Odgovorio sam kako imaju moju bezrezervnu podršku, a posebno jer o ta dva zločina imam dosta saznanja "iz prve ruke" i mogu posvjedočiti o stvarima potpuno nepoznatim organima gonjenja i javnosti. Savjetovao sam ih da povedu računa o tome može li aktuelni skupštinski saziv odraditi jedan takav posao obzirom na približavanje isteka mandata.

Elem, promjena skupštinske većine je izostala, a time i volja da parlament pomogne u traganju za istinom oko ova dva zločina - istinom koja se predugo skriva od institucija i naroda. Ranijih godina više puta sam u svojim tekstovima potezao ove teme, ali današnja godišnjica ubistva Mauzera  prilika je da objavim ono šta bih načelno posvjedočio pred parlamentarnim odborom.

Na današnji dan, dakle 7. juna 2000. godine, u večernjim časovima ubijen je ratni komandant i policijski načelnik Ljubiša Savić. Znao je u kakvoj životnoj opasnosti se nalazi, ali je opet zaustavio vozilo da poveze vremešnu staricu i tako je spasi od pješačenja.

Elementarnu ljudskost koriste njegove ubice i iz svog vozila prema Mauzeru ispaljuju tri rafala. Potom bježe do biljeljinskog naselja Hase gdje ostavljaju prethodno ukradenu Tojotu. U vozilu ostavljaju i oružje i odjeću - šta govori da je ipak riječ o diletantima kakve policija u principu vrlo brzo otkriva. Normalno, ukoliko nema kakvog političkog ili inog uticaja na rad istražnih organa.

Uglavnom decenija je prošla od momenta ubistva dok sudija Branko Perić nije izrekao prvostepenu kaznu zatvora 20 godina poznatom kriminalčini Đorđu Ždrali. Pritom treba ukazati kako je sam postupak optuženja i izricanja presude  išao vrlo efikasno, a posebice jer je Tužilaštvo BiH pribavilo dokaze koji van razumne sumnje utvrđuju Ždralinu odgovornost. Presudili su DNA tragovi iz vozila i svega onoga šta su levati ostavili.

Da li je Tužilaštvo BiH moglo više uraditi na planu pronalaženja ostala dva Ždralina saučesnika i otkrivanja pozadine ove mafijaške likvidacije možemo raspravljati i kroz dimenziju onoga šta su godinama (ne)činili iz policije i pravosuđa Republike Srpske. Posebno zbog činjenice da je Ždrale pušten iz zatvora kako bi mogao počiniti ovo ubistvo, a uz pokušaj davanja mu lažnog alibija upravo iz službe zatvora. Uključujući i kasnije "bježanje" iz istog. Mnogo toga je moralo biti istraženo odmah po ubistvu, ali očigledno nije.

Elem, vratimo se prednjem navodu da je Mauzer znao u kakvoj se opasnosti nalazi. Date večeri u Veliku Obarsku krenuo je da tamošnjem privredniku (identitet poznat) vrati džip. Upravo zbog sumnje da ga prate pozajmio je vozilo i pokušao se "maskirati" povodom prethodnog sastanka - koji ga je van svake sumnje koštao života. Da, motiv i pozadinu ubistva treba tražiti u sastanku koji je Mauzer imao zakazan, a posebice oko teme sastajanja sa čovjekom u kog je "imao povjerenje".

Nemam saznanja o identitetu pomenutog "prijatelja", ali sam doznao pozadinu dešavanja i identične informacije potvrdili su kolege bolje od mene upućene u taj predmet. Znači, objavljujem informacije potvrđene od kredibilnih izvora. I daleko su od spinova oko Mauzerove saradnje sa Hagom ili saznanjima o mafijaškim likvidacijama u Srbiji, namjerno plasiranih kako bi se prikrio put do stvarne istine.

Ljubiša Savić došao je do podataka o međunarodnom krijumčarenju oružja iz naše zemlje. Ima indicija da je podatke pribavio dok je predvodio policijske snage angažovane po ubistvu (zamjenika) načelnika Srđana Kneževića, šta korespondira sa činjenicom da začetke tog međunarodnog kriminala enormnih razmjera imamo od te 1998. godine. Ogromne količine oružja, municije i vojne opreme zaostale iz prethodnog rata prodane su na crnom tržištu i milijardama se može mjeriti obim tog međunarodnog organizovanog kriminala.

Na srpsku bruku gro tog kriminala i po svim parametrima čina izdaje ostvaren je pod pokroviteljstvom političkih moćnika. Koliko je Mauzer tačno znao ostaće vječna tajna, ali sam kroz moje kasnije istrage po istom kriminalu došao do imena i mafijaških posrednika i političkih mentora. I načina kako je sve to funkcionisalo - po principu da je srpsko oružje na prvoj ruci prodavano bošnjačkim preprodavcima pod okriljem tadašnjeg AID-a Alije Izetbegovića.

Sa te pozicije mogu razumjeti zašto se Mauzer jedno vrijeme dvoumio oko prikupljenih informacija, a potom ih odlučio podijeliti sa osobom u koju je imao povjerenje. Da li je to povjerenje zloupotrebljeno možemo posmatrati i kroz zaludnost njegovog maskiranja kad su ubice ipak znale pravac njegovog kretanja ili ga bar uspješno pratile.

Vjerujte da znam identitet tog "prijatelja" saopštio bih ga u ovom tekstu, uz opasku da ova objava možda izrodi kakve informacije na tom planu. Možda iznjedri i formiranje parlamentarnog odbora povodom ubistava Savića i Kneževića, pa da i sa te strane primaknemo se istini.

Kada je riječ o Srđanu Kneževiću ističem da sam poslije ubistva bio angažovan na poslovima obezbjeđenja onoga šta se tada nazvalo "istragom". Na jednoj strani formalni komandant bio mi je Mauzer, a na drugoj osumnjičeni su odreda bili moji saborci iz Brigade specijalne policije MUP RS. Mnogo ružno sjećanje.

Elem, ostajemo na činjenici da su kolege iz specijalne policije oslobođene uz konstatacije mnogih kako su uspjeli dokazati apsolutnu nevinost za ubistvo načelnika Kneževića. Odatle valja nam se i poslije ovoliko godina suočiti sa pitanjem: ko je doista ubio Srđana Kneževića? Ili, ko kasnije ubi načelnika Željka Markovića? Tri visoko rangirana policijska načelnika ubijena su u četiri godine, a Republika Srpska kontinuirano izvrdava preduzimanje parlamentarnog nadzora - kao instituta kakav u mnogo manjim stvarima primjenjuju ozbiljne države.

Dakle, po mojim informacijama, a kakve su potvrđene od kolega još bolje upoznatim sa tom temom, Ljubiša Savić Mauzer došao je do podataka o međunarodnom krijumčarenju oružja, te je iste odlučio podijeliti sa osobom za koju je procjenio da na tom planu može pomoći u pokretanju istrage. Govorim o sastanku nakon kog je ubijen, prilikom vraćanja vozila kojim se očigledno bezuspješno pokušao "maskirati". Neko ga je izdao i tu treba tražiti pozadinu zločina!

Na drugoj strani godinama sam radio na suzbijanju međunarodnog krijumčarenja oružja i doista znam o kakvim razmjerama kriminala je riječ. Baš kao što znam i gotovo sve aktere datih dešavanja, pa i one sa političkog vrha. Pisao sam o tim stvarima, pa čak i pojedine prozivao. U ovoj objavi neću povlačiti imena i stranke iz prostog razloga što bi dalja "tumačenja" mogla ovome dati neželjene konotacije. Dovoljno je reći kako u ovim zločinima nema "politički nevinih", odnosno da srpska fukara ostaje fukara bez obzira koliko političkih dresova promijenila.

Uostalom smisao i tema ove objave nisu informacije iz mojih kasnijih istraga, nego da naprosto objelodanim saznanja o ubistvu načelnika Savića. Simbolični, na dan njegovog ubistva od prije pune dvije decenije, želim doprinijeti dostizanju istine i pravde. Baš kao i u brojnim drugim zločinima o kojim godinama pišem, uključujući i pomenute načelnike. I pisaću, pa makar im se jednog dana "pridružio".