Na našoj Livadi proglasimo Republiku Bosnu i Hercegovinu!

Piše: Borislav Radovanović

Vidimo kako se pažnja naroda pokušava usmjeriti na društveno periferna događanja poput predstojeće "Parade ponosa". Pitanje naše budućnosti glasi: možemo li u našem Sarajevu okupiti 100 000 građana i proglasiti Republiku Bosnu i Hercegovinu?! Tri decenije nijemo gledamo kako interesandžijske grupice sa stotinjak samoproklamovanih delegata proglašavaju kojekakve "torove". I mi kontinuirano pokazujemo da smo ovce upravo kako nas čobani poimaju, a bez imalo svijesti da su torove podigli na našoj livadi. Dokad tako?!

Mnogi bi se poradovali da iz Sarajeva 8. septembra u svijet odu slike kakve smo svojevremeno gledali u Beogradu ili Zagrebu. Mjesecima bi imali o čemu mantrati i odvraćati pažnju gladnog naroda od suštinskih problema. Baš kako to rade decenijama.

Iskreno se nadam da će Sarajlije pokazati ponos, dostojanstvo, toleranciju i prevashodno elementarnu inteligenciju. Priželjkujem da pokažu kako su ljudi, a ne ovce koje trče gdje ih tornjaci upravljaju. 

Jedna grupacija naših (su)građana, osoba i na kraju prijatelja ili poznanika želi na miran i dostojanstven način iskazati svoja ubjeđenja. Zapamtite, pitanja "Parada ponosa" u svojoj esenciji svode se na slobodu izražavanja ubjeđenja. I to jedne manjinske kategorije kakva nema snagu proizvesti priželjkujuće društvene promjene kakve. Objektivno je tako.

Zanimljivo je upravo to njihovo zalaganje uz svijest da nemaju realnu moć dosegnuti željeni cilj. No, "i najduži put započinje prvim korakom", a ta narodna izreka primjenjiva je u bukvalno svim elementima društvenog organizovanja.

Poenta je u tome da se dominantna većina treba fokusirati na svoje potrebe i probleme, umjesto što se bavi stvarima od kakvih nema ni koristi ni štete. Čisto gubljenje energije, a posebice sa strane onih koji sve teže žive i trpe ovakav nakaradan sistem. Ako se banditizam može nazvati sistemom?!

Dakle, predstojeća manifestacija trebala bi da predstavlja "ogledalo" našeg svenarodnog potencijala za okupljanje i izražavanje našeg uvjerenja oko onoga šta nas desenijama satire. Manimo se mi LGTB poimanja prava i sloboda i fokusirajmo se na sposobnost ispoljavanja sopstvenih uvjerenja. Govorim o narodu.

Imamo konsenzus u mišljenju da nam ovako (ne)uređena država brutalno razara živote. Imamo konsenzus u mišljenju da sa ovakvim društevim uređenjem neizbježno padamo u ambis. Da na ovakvim osnovama nema nam opstanka, a kamoli budućnosti.

Kansenzus svakako imamo, ali mi decenijama čekamo da naša uvjerenja izrazi neko drugi. Istorija ne pamti situaciju u kojoj je narod nešto promijenio "gledajući u nebo", a teško da nas opali takav bingo dobitak.

Čini se da smo dostigli konsenzus oko toga da smo se 90-ih godina prošlog vijeka gadno prevarili, ili bar dopustili da nas prevare. Duboko smo mi svjesni tog problema, ali kontinuirano tavorimo oko polazišta u traženju rješenja. 

Pritom konstatno zaboravljamo princip po kom se problemi rješavaju od njihovog izvorišta, njihove esencije. Prije rata imali smo višedecenijsko narodno jedinstvo, neki su to nazivali i bratstvom, i na tim osnovama postizali smo društveni napredak. Nepobitna činjenica!

Znamo kako su nas uspjeli podijeliti, zavaditi i zakrviti, pa sve do toga kakve posljedice i danas trpimo. No, znate li na čemu počiva prevara današnjih elita, odnosno iz čega proizilaze naše najveće zablude?

Prevara je u tome što su nas ubijedili da je postojeći državni poredak legitiman, da je legitimno ovakvo društveno uređenje. A naprosto nije! Da je to tako pokazuje činjenica da državni ustav nikad nije usvojen i objavljen u službenom glasniku. Imate hrpu elektronskih pamfleta naslova "Ustav BiH", a samo teški idioti mogu to prihvatiti kao legitiman ustav.

Kažu da je državni ustav aneks mirovnog sporazuma. Oni koji su izazvali rat, Milošević, Tuđman i Izetbegović, potpisali mirovni sporazum i legalizovali sopstveni zločin protiv mira. U stvari legalizovali su svoje ratne ciljve i interese. 

Međutim, nemamo mi ni originala tog sporazuma da bi tačno znali šta je utvrđeno. Tumači kako kome drago opet nekakve elektronske pamflete i može im se dok god mi na sve nijemo pristajemo.  

Narode, ko je od njih imao legitimitet da donošenje odluka na kakvima počiva današnja Bosna i Hercegovina? Par puta skupilo se stotinjak samoproklamovanih "delegata" i proglasilo Republiku Srpsku. Ko im je dao mandat za to, po kom ustavu i zakonu su donosili odluke, ima li uopšte zapisnika o tome šta su činili?

Mogli bi oni proglašavati šta im drago da naivne bene poput mene nisu se latile oružja i osvajale teritorij na kom su ovi uspostavljali vlast. Eto i "nagradili" su me adekvatno da sve češće pomišljam kako bi se ponovo latio oružja. 

Proglasio je 1993. godine Alija Izetbegović Republiku Bosnu i Hercegovinu, ukinuo predsjedništvo, te sam sebe proglasio predsjednikom. Ko mu je dao mandat za takve stvari? Dao mu ga moj brat Amir Reko, ista bena kakav sam i ja, a jedva je živu glavu izvukao upravo od Izetbegovića.

Naredne godine okupila se "žešća ekipa", sve sa Miloradom Dodikom, i proglasila Federaciju BiH. Opet ista priča: njih stotinjak skupi se kako im volja i proglašava šta im drago. Može im se kad imaju bena poput mene, mog brata Amira i na stotine hiljada sličnih "na branicima" sopstvenih ludosti. 

Na kraju zločinci, ratni profiteri i mešetari navnodno potpisaše mir, uspostaviše odnose kakvi njima pašu, zagospodariše našim životima, a nas razoružaše kako bi sigurnije sprovodili svoju (samo)volju. I evo gdje nas je to dovelo!

Jedna činjenica je nepobitna, a narodu iznimno važna. Posljednji ustav ove zemlje validno donesen  i objavljen jeste onaj iz 1974. godine. Normalno, odnosi se na Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu. 

Amandmani na isti iz 1988. i 1989. kojima je uvedeno višestranačje posljednji su akti po kakvima se naša zemlja ima referirati. Sve poslije toga ima legitimitet i legalitet taman koliko i "sporazum" koji nedavno potpisaše Dodik, Izetbegović i Čović. Tri bitange se lafo nešto dogovorile u kafani i sad se nas preko tri miliona ima tome povinovati. Možemo ako smo ostali budalasti kao što smo u mladosti bili.

Zato kažem da je pitanje svih pitanja: imamo li narodni potencijal da okupimo 100 000 delegata u Sarajevu i dizanjem pesnica u vis bar utvrdimo da nam je država po svom uređenju republika. Automatizmom to podrazumijeva našu volju da država ubuduće ima funkcionisati na principima republike.

Zapamtite, svaka pravna norma nastaje kreiranjem i izražavanjem volje. Ako jedna ovako reprezentativna masa zauzme stav da nećemo prihvatiti sve ove silne samovolje kakve nam bitange nametnuše kao ustav, zakone i pravo ima načina da svoj stav i branimo.

Hoćemo li na međunarodnu sudsku arbitražu? Nikakav problem nije dokazati da sve nakon amandmana iz 1989. nije doneseno od strane legitimnih tijela i na legalan način. Obzirom da smo državljanstvo stekli u SR Bosni i Hercegovini, a naša djeca po roditeljima imaju pravo na isto, sasvim legitimno je pozvati se na ustav iz 1974. čiji legitimitet je nesporan.

Hoćemo li mijenjati taj ustav ili donositi novi opet je pitanje volje. Pa i ovo na čemu nam država trenutno počiva je tek elektronski pamflet, tako da možemo koristiti informatičke mogućnosti dok ne utvrdimo tekst ustava kakav je prihvatljiv dominantnoj većini. Meni je ustav iz 1974. posebno zanimljiv sa pozicije oduzimanja nelegalno stečene imovine, odnosno vraćanja narodu onoga opljačkanoga. Od nacionalizacije do podruštvljavanja!

Mnogo se u ovoj zemlji povlačilo pitanje referenduma, ali rijetko u pametne i opštekorisne svrhe. Sa te strane valja znati da se ustav može usvojiti i referendumom. Sve se svodi na kreativnost i znanje, a vjerujte da nije problem napisati ustav kakav bi dobio plebiscitarnu podršku. Normalno, uz jedan široki narodni dijalog (nešto čega ovde decenijama nema).

Znam, mnogi će zaključiti kako je ova priča čista utopija. Eto utopija je i da će LGBT kategorija izboriti se za željena prava. No, oni se bore za svoja uvjerenja i to je esencijalna vrijednost. Oko nebrojeno problema u ovoj zemlji postoji plebiscitarni konsezus, a možemo još decenijama čekati da ih Dodik, Izetbegović i Čović riješe po kafanama i šta znam gdje.

Isto tako možemo i mi sami početi sklapati narodno jedinstvo i utvrđivati narodno pravo. Prvi korak jeste da shvatimo kako nismo ovce kakve u torove ugone tornjaci. Potom i da su torove protivpravno podigli na našoj Livadi. 

Brat moj Amir i ja priznajemo da smo gadno pogriješili u mladosti, ali nismo ovce kakve će tornjaci nagoniti po našem Pašnjaku. Zato znamo ko će stajati u prvim redovima svenarodne skupštine, a na vama je, dragi moji, da promislite jeste li ovce - ili ste vuci.