Saopštenje MUP RS: Policijskim lisicama protiv zdravog razuma

Piše: Borislav Radovanović

MUP RS je nezakonitim i sramnim (javnim!) hapšenjem Draška Stanivukovića izdalo još jedno „nepisano saopštenje“ kakvim javno prijeti svima koji se ponašaju zdravorazumski, društveno odgovorno i čovjekoljubno. Emitovanjem snimka stavljanja lisica na Draškove ruke jasno je poručeno ko u „policijskoj državi ima pravo da MISLI“.

Godinama pratim i promovišem građanski aktivizam Stefana Blagića i Draška Stanivukovića, pa tako poznajem i mnoštvo javnosti slabo znanih mladih ljudi, koji ovu dvojicu slijede u borbi i akcijama. Upravo po njima sudim naravnost aktivizma po kom su Stefan i Draško poznati široj javnosti. Kada ih pitate zašto učestvuju u protestima, staju u zaštitu obespravljenih ili realizuju kakve građanske akcije redom dobijate odgovore u stilu – HOĆEMO DA POMOGNEMO, ZAŠTITIMO, PROMIJENIMO...

Poenta je u tome da se mladi ljudi vode zdravim razumom, ljudskom solidarnošću, željom da žive u boljem okruženju. Apsolutno ništa preko toga ne očekuju, niti traže! Ti mladi ljudi su naš ponos, naša budućnost. Obzirom da ih policija ne može sve pohapsiti, onda je razumljivo da su fokusirani na one koji prednjače, koji su javnosti prepoznatljivi – na Draška i Stefana. Ovde namjerno koristim termin POLICIJA jer se ne radi o nikakvim pojedincima, nego o sistemu.

Uostalom, godinama Stefana, Draška i druge slične aktiviste hapse, procesuiraju, privode, pozivaju na informativne razgovore i ino, a akteri se stalno mijenjaju. Znači, možemo samo govoriti o policiji, a nikako o nekakvim pojedincima ili grupama. Vratićemo se kasnije to zašto ovde koristim termin policija, a sad ću se referirati na „teški zločin“ zbog kog su mladom Stanivukoviću stavljene lisice na ruke (odvratan prizor!).

Ovde imamo jedan sistemski problem, kakav nalazimo i u drugim državama, ali to ipak ne znači da je u pitanju legitimno „ponašanje države“. Iz fotografije (vidi foto) načina obračunavanja PDV-a vidimo da država „dodano oporezuje poreze“. Kako vidimo cijena „supera“ u rafineriji iznosi 0,97 konvertibilnih maraka. Na to je distrubuterima stavljeno u obavezu da dodaju vrijednost PORESKIH OBAVEZA u vidu akcize, takse za auto-puteve i takse za puteve, zbog čega „cijena proizvoda“ narasta na 1,72 maraka. Onda se na tu cijenu proizvoda + poreza (akcize i takse su vidovi poreza!) obračunava porez na dodanu vrijednost (PDV).

 

Ljudi moji, problem je toliko jednostavan da prosto „vrišti“ ukazujući na nedosljednost. Države u principu oporezuju DOBRA I USLUGE, pa tako pogonsko gorivo možete oporezivati kao dobro (posebno distributere oporezuju i u domenu usluga). Međutim, ne možete u „dobro“ uračunavati poreze (akcize i takse), pa sve to dodatno oporezivati. Nije pravno validno oporezivati namete ili poreze! Neka to radi cio svijet, ali to nije i ne može biti pravno validno! Porez nije dobro ili usluga, pa da ga možete oporezivati!

Ovaj sistemski ili strukturalni problem dodatno je dramatizovala „akcizna koalicija“ (SNSD, SDA, HDZ) uvođenjem akcize i takse za auto-puteve, kojim osnovno dobro – u ovom slučaju „super“, poskupljuju za preko 60%. I onda dalje „dodatno oporezuju nametnute poreze“. Tako nam je cijena goriva „skočila do neba“, a nadalje sistemski produkovala poskupljenja namirnica u domenu osnovnih životnih potreba. Građani su prigovarali, negodovali, žalili se, bunili i šta već, ali ko ovde sluša građane?

Kad je građanima „sinuo kliker“ odlučili su zaustavljati vozila na istim tim putevima za koje plaćaju takse, pa „masne putarine“, plaćaju enormne kredite i više niko nema predstavu koliko nas koštaju DRUMOVI (ovo kod nas se ne može nazivati putevima!). Na to ih El Prezidente Dodik nazove „huliganima“, a premijerka Cvijanović im preko RTRS (a gdje drugo?) objasni kako jedino ona zna „sistemski razmišljati“.

Eto profesorica engleskog jezika je „sistemski razmislila“ i „smislila“ da našim sve siromašnijim građanima natovari nove akcize i takse (dakle poreze!), pa da onda „dodatno oporezuje poreze“. Samo čekam da „ponovo obračuna“ bjesomučnu bježanuju mladih iz Republike Srpske, pa da nam objasni kako je „životni vijek“ produžila sa četiri na pet-šest godina. Tako razmišlja naša „papak premijerka“, koja je na tu funkciju dovedena ponajviše zbog samo za nju prepoznatljivog „sistemskog razmišljanja“.

Zatim je naša „sveznajuća Željka“ na mjesto „pendrek efendije“ dovela Dragana Lukača, koji je opet prepoznatljiv po karakterističnom načinu „razmišljanja“. Kad otmu, brutalno muče, ubiju i bace u kanalizaciju nekog ko je dokazano „imao mozga na pretek“, poput Davida Dragičevića, naš vajni ministar svom zetu Luburi da zadatak da prati sve koji „samo pomisle“ da je ovde riječ o ubistvu.

Možda je neko pomislio: kakve veze ima sve ovo sa hapšenjem Stanivukovića? Veza je i više nego očigledna – mi de fakto živimo u „policijskoj državi“. Naši građani, bilo sa nivoa Srpske, ili na državnom nivou, plaćaju šest puta, alooo (!) ŠEST PUTA, više policajaca nego građani razvijenih država svijeta. Republika Srpska ima nešto preko milion stanovnika (objektivno), a preko 7 000 policajaca, dok Bosna i Hercegovina na maksimalno 3,3 miliona stanovnika drži preko 22 000 policajaca (u oba slučaja bez sudske, komunalne i ine policije). Znači, na 1 000 stanovnika dolazi nekih 6 policajaca. Federacija ima nešto manji omjer, ali su im zato policajci najbolje plaćeni.

Znate li kakav standard je prije rata bio: na jednog policajca išlo je 1 000-1 100 građana. Eto prošle godine u Nici je dignuta „frka“ kko je moguće da se dogodi teroristički napad kad imaju omjer 900 stanovnika na jednog policajca (zbog tog omjera prije rata su Tursku optuživali da je „policijska država“). Bosna i hercegovina je „SUPER POLICIJSKA DRŽAVA“ jer šest policajaca na 1 000 stanovika teško da ćete više igdje naći.

I šta dobijaju građani za „viška pet“ policajaca koje plaćaju? Organizovane kriminalne grupe policajaca pljačkaša, narkodilera i slično. Nije to ništa čudno. Prema bezbjednosnim doktrinama u „policijskim državama“ kriminal u pravilu caruje. Zato naši policajci bespogovorno hapse mladog Stanivukovića na onakav način. Ako si negog pozvao na razgovor, pa taj nije došao „na vrijeme“, može ga policija privesti. Samo, licima koja se ne protive privođenju, koja ne pružaju otpor, ne možete stavljati lisice. Zašto? Zar nekoga ugrožavaju? Ima li razloga za korištenje sredstava prinude?

Nikakvog pravnog osnova policija nije imala da Stanivukovića i Blagića UOPŠTE POZOVE na informativne razgovore, a kamoli da Stanivukovića onako sramno hapse (lisice se u principu stavljaju samo uhapšenima i to kad se sumnja na otpor ili bjekstvo). Zna se zašto je to urađeno: da bi se ostalima odaslala „poruka“! I po tome kako su se svi okupljeni razbježali sa tog mjesta vidi se da je „poruka“ shvaćena.

Elem, da mi imamo samo problem sa viškom policajaca, pa to bi bila fantazija. Primjera radi, kako objasniti da u prosveti imamo kontinuitet porasta zaposlenih, a učenika sve manje? Ili, da nam u zdravstvu nedostaje medicinskog osoblja, a imamo višak zaposlenih? Odnosno, da nam javni univerziteti imaju sve – osim studenata!? Tako nam je u svim sferama javnog/državnog sektora.

Zna se odlično zašto je to tako. Treba zaposliti, pa time i ekonomski vezati, „glasačku armiju“, a odakle namaknuti sredstva za sve to? Eto naša premijerka „sistemski smislila“ da nas dodatno oporezuje po osnovu poreza. Da bog sačuva! Elem, problem nije u zamislima „papak premijerke“, nego što se neki usuđuju da razmišljaju svojim glavama, da SVOJE MIŠLJENJE JAVNO IZRAŽAVAJU, pa da to još čine na način koji vlast ne može ignorisati. Pustili bi iz „akcizne koalicije“ vozače da mjesecima protestvuju „na zakonit način“, pa sve dok ne pomru od duboke sratosti. Baš kao što „dopuštaju“ PRAVDI ZA DAVIDA“ da mjesecima izražavaju svoje „mišljenje“ – koje niko ne uvažava.

No, kako to objašnjavaju naši vlastodršci – blokadama drumova ometa se rad naše policije, a svi znamo kako su policajci „prezaposleni“. Ono šta svuda u normalnom svijetu radi jedan policajac kod nas to mora činiti šest. Zato se kod nas događa da se okupi 15 građana na nekom protestu, a opkoli ih 30 policajaca (zna autor!). Ili, za privođenje mladog Stanivukovića angažuju 10-ak policajaca i šta znam koliko vozila. Momak, miran, kulturan, nenasilan, a da bi ga doveli na nekakav razgovor angažuju se „snage“ (može im se kad su besposleni).

Nekidan gledam prizor: kradljivca torbice u tužilaštvo dovode pripadnici jedinice za podršku, sve sa fantomkama i punom „ratnom opremom“. Nisu „specijalci“ ni stigli nazad do baze, a tužilaštvo ovoga pustilo da se brani sa slobode. Tu je neko očigledno pobrkao „potancijalnu opasnost“ tog secikese. No, sve je normalno u „super policijskoj državi“.

P.S.: Sad će „Nevjerne Tome“ pitati kako sam ja privodio u vrijeme dok sam radio kao službeno lice. Hiljade i hiljade njih zna da sam za takve stvari koristio telefon, a policajci su pozivali samo one kojima stvarno nikako nisam mogao doći do telefona. I ne mogu se sjetiti nikog ko se nije odazvao na poziv (u obostranoj koristi). Normalno, ako neko nije mogao doći u ono vrijeme koje je meni odgovaralo, a bože moj, dogovorili bi neki drugi tretman. Isto tako neki znaju i da sam rano ujutro ulazio u njihove spavaće sobe, sa uzglavlja uzimao pištolje, ispod kreveta vadio drogu, pa ih tek onda BUDIO. I po ulasku u kancelariju ih ponudio kafom – da se razbude.