„PRAVDA ZA DAVIDA“ protiv „OSOVINE ZLA“

Davida Dragičevića ubili su pripadnici kriminalne hobotnice moćnije od države. „PRAVDA ZA DAVIDA“ na polju pravne bitke povlači odlične poteze. No, svi naši potezi idu teško samo zato što kriminalna hobotnica potire i zakone i institucije i ustavno-političko uređenje zemlje. Ipak, konačna pobjeda biće naša!

Piše: Borislav Radovanović

U „haosu opšteg sveznanja“ izgubljena je esencija stradanja Davida Dragičevića. Imamo jedan težak, stravičan, monstruozan zločin, gdje je doista upitno: postoji li neko u ovoj zemlji ko sumnja u to da je David UBIJEN? Vidimo da i oni koji su tvrdili da je u pitanju „nesporan zades“ sve više odustaju od polazišta da „nema elemenata krivičnog djela“, šta je i produkovalo aktuelnu situaciju.

Upravo aktuelne izjave onih koji su na početku tvrdili drugačije najbolje pokazuju koliko smo bili u pravu svi mi koji od starta tvrdimo da je David ubijen. Ono šta maloko zna u ovoj situaciji jeste da je David umoren na način kakav je izuzetno teško dokazati – potapanjem disajnih puteva u vodu.

Na to su računali i oni koji su ga oteli u noći 18.03. i kada su istovremeno fingirali nepostojeću krađu iz kuće Rađenovih. Da, na to su računali mjesecima prije ubistva kada su Davida vrebali za svoj kriminalni naum. Ako nekom nije jasno – pozadinu ubistva Davida Dragičevića treba istraživati pola godine prije negoli je njegovo tijelo bačeno u kanalizaciju. Zar je neko pomislio da sam „tek tako“ napisao da je David Dragičević bio jedan od najpametnijih ljudi današnjice?

David Dragičević nije bio nikakav „Klinac iz geta“, kako je sebe predstavljao u svojoj pjesmi, nego intelektualni potencijal neslućenih razmjera. Zato ga je kriminalna hobotnica obuhvatila svojim prljavim pipcima, a samo kako bi njegovo znanje iskoristila za sticanje onoga čega ionako imaju previše – novca, vila, stanova, zgrada, auta, švalerki, BOLESNIH AMBICIJA! Nisu zlikovci Davidovo znanje htjeli iskoristiti na iole čovječan način, nego onako kako su navikli – brutalnom silom, prijetnjama, ucjenama, prevarama...

Ono šta je suština problema u ovom krivičnom predmetu jeste MOĆ onih koji su Davida ubili. Zajednica „PRAVDA ZA DAVIDA“ u svjetski nezapamćenoj borbi na pravnom planu postiže sve više uspjeha. Nisu „nadležne institucije“ DOKAZALE da su navodi „Ilićeve konferencije“ neistiniti, nego je to rezultat istrajne borbe ove zajednice savjesnih građana. I to je ta prva velika pravna pobjeda – morali su i zločinci povući se pred činjenicama.

Sljedeći potez „PRAVDE ZA DAVIDA“ tek sad možemo slobodno objelodaniti, a to su one silne prijave ubistva koje smo podnijeli. Prevara koju su zločinci zamislili u biti je vrlo prosta: trebalo je samo da ovaj zločin OSTANE NEPRIJAVLJEN! Kontravarznom pres-konferencijom policiji, svjedocima, kriminalnim akterima zločinačke organizacije i svima ostalima PORUČENO je kako se ovaj događaj ima percipirati – „zades, nema krivičnog djela“. I u tome su uspjeli (nar naoko!) obzirom da policija tužilaštvu nije slučaj prijavila kao ubistvo, nego je dostavila izvještaj koji tek treba da pokaže svoju stvarnu pozadinu.

Tu nastupaju Lepir i Vrećo, čiji je zadatak bio da predmet samo ostave u tom famoznom „KTA“ registru (događaja). Lepirova podvala kako nisu donijeli naredbu o nesprovođenju istrage „zbog ozbiljnosti pristupa predmetu“ je toliko providna da je to bukvalno smiješno. Bar onima koji se razumiju u krivičnoprocesnu materiju. Znaju Lepir i Vrećo da spram ovog događaja, bar u odnosu na policijski izvještaj, ne moraju donijeti nikakvu odluku. Samo „kupuju vrijeme“ i čekaju da se narod raziđe i medijska pažnja splasne. Onda će predmet ostaviti da „skuplja prašinu“ tamo gdje se i sad nalazi – NIGDJE.

No, to smo blagovremeno prepoznali i adekvatno odgovorili. Prvo smo Davor i ja podnijeli prijavu za „Teško ubistvo“, a sa jasnim ciljem da predmet iz „nigdje“ premjestimo „negdje“ (znamo odlično gdje!). Potom je „PRAVDA ZA DAVIDA“ odreagovala onako kako smo pretpostavili – preko 2 000 validnih krivičnih prijava savjesnih građana Davor je već predao tužilaštvu, a predaće ih i obećanih 10 000. Kada bi naše institucije bar u minimumu poštovale zakone i pravo više niko ne bi smio ni pomenuti riječ „zades“ – dok tužilaštvo ne odluči po našim prijavama.

No, policijsko-pravosudna mafija se i spram PRIJAVA UBISTVA ponaša kako je navikla – kršenjem zakona i pravila struke. Je li tužilaštvo Davora i mene pozvalo radi davanja izjave? Svako ko je ikada prijavio krivično djelo zna da je uzimanje izjave od prijavitelja prva radnja koja se preduzima. U daljem, je li tužilaštvo našu prijavu (bar ovu „osnovnu“) proslijedilo policiji na dalje postupanje uz adekvatnu naredbu? Nije i zna se zašto nije.

Na to smo Davor i ja povukli novi potez – Glavnom republičkom tužiocu Mahmutu Švraki predali prijedlog da promijeni tužilački tim. Eh da, ni policijski tim nije promijenjen zbog „volje tužilaštva“, nego na Davorovo obraćanje predsjedniku Dodiku kao tijelu nadležnom za kontrolu rada policije. A onda je uslijedio „ŠOK“ – Siniša Kostrešević je zauzeo stav da su inspektori dobro odradili posao i da ovaj slučaj treba istraživati kao „Teško ubistvo“. Znači i sa te strane „lopticu“ smo vratili u teren Mahmuta Švrake.

No, opet naši potezi ne produkuju željene rezultate, a zna se i zašto. Švraka se služi istim podvalama kao i Lepir, pa i kao Ilić prije njega. Sve šta rade jeste da ČEKAJU slabljenje volje „PRAVDE ZA DAVIDA“ i medijske pažnje. Kad za nekih godinu-dvije napišu Davoru i meni, baš kao i hiljadama onih koji su svoje adrese stavili na krivične prijave, da u tom slučaju neće sprovesti istragu, a šta nam je tada činiti? Hoćemo li se ponovo okupljati oko „stvari“ koja je već davno zaboravljena? To je cilj! To je njihova zamisao!

I sad dolazimo do prelomnih poteza, kakvi su spremni, ali je pitanje ima li ih smisla povlačiti u ovakvoj situaciji. Znači, krivična prijava protiv Lepira, Vreće, Lukača, Ilića i Ćuluma je spremna, sve sa dokazima i vrlo referentnim svjedocima. No, kome je podnijeti? Da Mahmut Švraka radi ono šta mu nalažu zakoni i prava ne bi bilo potrebe za podnošenjem prijave. Dovoljno je da ispuni naš prijedlog, formira tužilački tim, a mi ćemo kroz izjave i predaju dokaza ostvariti zamišljeni cilj – da napokon tužilaštvo pokrene istragu oko ovog ubistva, ali ovoga puta sa identifikovanim POČINIOCIMA i SAUČESNICIMA.

Ima još nekih pravnih mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju. Jedna od jačih je podnošenje prijave Tužilaštvu BiH (imamo pravni osnov). No, i tu ćemo naići na najmanje dva problema prepoznana unaprijed. Prvo, optužiće nas da „rušimo institucije i Republiku Srpsku“, da je sve to dio zavjere sa Savezom za promjene, sa ovih 50 britanskih vojnika, sa Marsovcima i bubamarama.

Drugi problem je mnogo veći. Kriminalna hobotnica sa kojom imamo posla svoje „prljave pipke“ pustila je i u pravosudnim institucijama državnog nivoa. Zar je neka tajna da Tegeltija, Bajić, Vrećo, Ilić, Dragi Milošević, Gojko Vasić i ostatak banditske organizacije već 15 godina u ovoj zemlji reketira koga i kako hoće? Lukač se u toj ekipi našao tek kad je postao ministar, a prije toga su se „samo podnosili“ – normalno, zbog kriminala.

Da je nekako slučaj Davida Dragičevića „izolovati“ iz silnog kriminala ove kriminalne hobotnice bilo bi idealno, ali je to naprosto nemoguće. Ako iz kriminalne piramide izvučemo „kartu Davidovu“ pada kompletna piramida. I to ne samo policijsko-pravosudna, nego i politička konstrukcija piramide.

Nadalje, odavno smo stvorili pravni osnov za traženje međunarodne zaštite, ali koje poteze povući? Eto nismo povukli niti jedan jedini od sile raspoloživih poteza, a Ćeranić već promiviše „obojenu revoluciju“. Zato i samo zato UPORNO se držimo unutar Republike Srpske i nastojimo da ovaj problem riješimo preko entitetskih institucija. Uostalom, ako nam je cilj da Republika Srpska zaživi kao pravno društvo moramo se boriti za njene institucije.

Dakle, dragi moji, izložio sam samo neke dimenzije problema sa kojima smo suočeni. Što se tiče pravne bitke, a ona je najvažnija, stvari pozicioniramo sve bolje i bolje, a to što se suočavamo sa problemima je unaprijed ukalkulisano. Uostalom, Davor je nebrojeno puta rekao kako nije bitno koliko će bitka trajati i kako će teška biti, ali da ćemo doći do zacrtanog cilja – ISTINE i PRAVDE! I vjerujte da ćemo doći!

A znate li zašto sam tako siguran u našu pobjedu? Odgovor je vrlo jednostavan: ISTINU ZNAMO, a samo tražimo put do „PRAVDE“. Nema te „pravde“ koja može nadomjestiti Davida, momka koji je po svim parametrima trebao postati svjetski velikan kojim bi se svi ponosili, ali postoji ona „pravda“ da ubice i saučesnike stigne obećanih 45 godina robijanja. No, sve ključne aspekte ovog zločina smo otkrili, pa čak i ono šta malo ko uopšte naslućuje i to je NAŠA SNAGA.

Kako naše dokaze, činjenice i saznanja pretočiti u validan krivični postupak je stvar tehnikalije – jeste teške, ali ipak tehnikalije. I tu ima jedna „začkoljica“ koja sve teže muči Davidove ubice i kriminalnu hobotnicu uopšte, a to je činjenica da u policiji postoji snaga spremna da dovrši ono šta su čestiti profesionalci započeli.

Vjerujte, nemam predstavu kad će policijska akcija uslijediti, ali znam da će uslijediti i da će biti RAZORNA. Primjera radi, neka Narodna skupština zauzme stav kakav bi trebala zauzeti – za sedam dana biće pohapšeno desetak „vojnika“ koji će „horski pjevati“ šta se doista dogodilo. Da nije bilo onog sastanka i pres-konferencije od 26. marta, ili da je Lepir izdao očekivanu naredbu – davno bi se mi sklonili sa Davidovog trga. Ovako, ostaje nam da se borimo na osnovama koje je Davor zacrtao u startu priče – institucije moraju djelovati! Znači, na nama je da i dalje stojimo na braniku institucija i to „presijecanjem prljavih pipaka“ kriminalne hobotnice.

Ma šta ko mislio – činjenice su neumoljive: banditi svakim danom sve teže kontrolišu institucije, a sve šta čine samo ih dublje zakopava u septičkoj jami gdje im je i mjesto. Je li bilo tako prije svega tri mjeseca? Je li bilo tako prije negoli je Davor „zauzeo busiju“ na Davidovom trgu? Vratite malo „film“ unazad i sjetite se vremena prije „PRAVDE ZA DAVIDA“. Eto zašto sam siguran u našu pobjedu!