BEZ PARDONA: Jadna je Slava kojoj se lažno poklanjate!

Načelnik Sretoja Vukanović zapalio je slavsku svijeću, a anđeo Mihailo nije ga probo mačem zbog takvog svetogrđa. Pošto je Božja volja takva red je da okorjelom nevjerniku i đavoljem nakotu "čestitam" slavu policije Republike Srpske.

Danas je za budžetske parazite Republike Srpske neradni dan, pa je razumljiv razlog njihovog slavlja. Nije to tako loše obzirom da neradnim danima prave manje štete negoli kad "rade". Proslavlja se parafiranje mirovnog (ne)sporazuma u Dejtonu, kojim je ovjekovječeno da ovom nesrećnom zemljom vlada Luciferov nakot. Dokaz da vojska anđela predvođena svetim Mihailom u Nebeskom ratu nije pobjedila sile zla.

Elem, neki od nas imaju razloga za slavlje. Posebice se odnosi na nas ratne veterane koji smo uspjeli preživjeti taj rat. O čemu govorim najbolje pokazuje konkretan primjer. U drugoj polovini jula 1995. godine prijedorski VII Odred specijalne policije MUP-a RS popunjen je do nivoa tri voda sa po tri odjeljenja. Odjeljenja su brojila po 10-12 specijalaca, plus komandiri, pa je lako izračunati da nas je u toj popunjenoj formaciji bilo manje od 40 boraca. Ne računam ove oko komandanta odreda Zlatka Brdara pošto su se redom držali podalje od borbenih dejstava.

Znači, moje prvo odjeljenje prvog voda u odbranu zapadnih granica Republike Srpske i gdje je još zatrebalo kreće sa 13 momaka. Nakon potpisivanja primirja postrojiše nas u Ljubiji i, vjerovali ili ne, jedini sam stajao u stroju. Komandir i 11 saboraca iz odjeljenja postradalo je u tih tri-četiri mjeseca bukvalno neprekidnih borbi. Gotovo 60 odsto odreda je izginulo ili izranjavano, šta je izuzetna rijetskost za specijalne jedinice čak na globalnom planu. Nakon ovih podataka razumijete zašto slavim ovaj praznik. 

Problem je jedino što završetak rata slavim sam, daleko od svojih preživjelih saboraca. Poginulim drugovima na našim okupljanjima dvije decenije sam redovito palio svijeće, no moj saborac iz "specijale" Dragan Lukač dođe za ministra i već druge godine zabraniše mi pristup svim manifestacijama u prijedorskoj policiji. Borcu prve kategorije i sinu poginulog borca policija zabranjuje pristup mjestu oficijelnih manifestacija, a o učešću da ne govorimo. 

Znam da je teško povjerovati, ali Sretoja Vujanović godinama potpisuje planove obezbjeđenja manifestacija u kojima stoji naredba da mojoj malenkosti fizički spriječe pristup. Ljudi moji, krajem 2018. godine otjerali su me sa trotoara prekoputa gradskog pozorišta u kom se obilježavala petogodišnjica od povratka statusa centra policije (današnja PU Prijedor). Kazniše me što sam stajao na trotoaru 15-20 metara od pozorišta, dakle na javnoj i svima dostupnoj površini, a iz sudskog spisa vidi se postojanje pomenute zabrane pristupa manifestacijama kroz planove obezbjeđenja. U pitanju je teška i sramotna diskriminacija, kakvu ustavi i zakoni ove zemlje strogo zabranjuju, ali kakvu lako dokazivo godinama trpim. Zauzvrat i reagujem ovakvim objavama.

Komandant Zlatko Brdar, ovaj sa gornje fotografije (stoji) odlično zna da Prijedor nije planiran u sastavu Republike Srpske, nego je trebao "pasti" kao Sanski Most i drugi gradovi zapadne Krajine. Linija odbrane utvrđivana je oko Potkozarja i Piskavice, odnosno dužinom opštinske granice Prijedora i Banjaluke. Elem, usred noći preko Majdana povukli smo se iz Sanskog Mosta i produžili do Oštre Luke. Tu smo ujutro otkrili mjesto okupljanja snaga za napad na Prijedor i - udarili prvi na bar 20 puta brojnijeg protivnika. Iznenađenje je urodilo plodom i potpuno nebranjeni Prijedor nije napadnut iz tog pravca.

Odatle krećemo u vraćanje teritorije i stižemo do Koprivne. Pet dana smo sami izdržali u tom mjestu, kilometrima od ostatka naših snaga, dok je iza nas uvezivana linija odbrane. Međuentitetska granica danas se nalazi upravo gdje smo je mi uspostavili, umjesto gdje je planirana i ukopavana. Prijedor (i opština Oštra Luka) ostao je u Republici Srpskoj, pa smo došli i do ovog današnjeg statusa grada i postojanja PU Prijedor. Samo po tome trebalo bi da moji saborci i ja zauzimo prve redove oficijelnih manifestacija, a da ne govorimo o kasnijim odricanjima i zaslugama. Nije javnosti nepoznato na kakvim iskušenjima smo bili poratno suočavani, pa i kako su mnogi postradali.

Za sve moje zasluge Republika Srpska "nagradila" me sa četiri godine nezakonite suspenzije, a onda i sa otkazom od kog je evo puna godina. Zašto me preko pet godina nezakonito drže izvan MUP-a i javnih dešavanja? Samo kako bi koliko-toliko sakrili svoje lopovije, odnosno spriječili da unutar organa ukazujem na negativne pojave (vidi: NAČELNIK UZIMA MITO, POLICIJA SLIJEPA, A NAROD TRPI: Policijski načelnik zarađuje više od Dodika ). To se u pravnoj struci naziva sprečavanje uzbunjivačkog djelovanja, a moram podsjetiti javnost da sam deset dana štrajkovao glađu sa zahtjevom da Republika Srpska (posljednja u Evropi) donese zakon o zaštiti uzbunjivača. Nakon čega sam udaljen iz organa!

Danas sa povelike udaljenosti gledam kako moj ratni komandant i njegov sin Igor Brdar (FOTO GORE) u PU Prijedor obilježavaju slavu policije - svetog arhanđela Mihaila. Otac po ratnim "zaslugama", a sin kao "kadar" na komandnoj poziciji. Od policajca (žandarmerija) mlađi Brdar unapređen je u zamjenika komandira, a kako čujem i u komandira policijske stanice. Ovaj marifetluk odrađen je preko Policijske stanice Oštra Luka, kako bi Igor Brdar dokopao se potrebnog čina za komandira u jedinici žandarmerije.

Jedini "problemčić" u karijeri Igora Brdara jeste što napredovanje bazira na LAŽNOJ DIPLOMI nekog divljeg "poslovno-pravnog fakulteta" u Beogradu. Otac Zlatko Brdar bio je član PDP-a dok njegov jaran Dragan Lukač nije imenovan za ministra. Promjena političkog "opredjeljenja" bila je u funkciji zapošljavanja kćeri u MUP-u i karijernog napredovanja sina. Lukač i Brdar osmislili su plan paralelnih struktura specijalne policije u Boračkoj organizaciji RS, kojim je Zlatko Brdar proguran u vrh ove organizacije. Predsjednik BORS-a, "vijagra-general" u bjekstvu, Milomir Savčić sveden je na nivo Lukačevog "pratioca" prilikom polaganja vijenaca, a znamo na šta je Dodikov režim srozao borce.

Kad smo već kod Savčića moram cinički primjetiti da te fukare ove godine nema kao "obaveznog privjeska" sličnih dešavanja. Čuj general i predsjednik boračke organizacije kao zadnji kriminalac i kukavica pobjegao iz zemlje. Kaže neće imati pošteno suđenje. Eto naš legendarni komandant i general Goran Sarić sa Sudom BiH deceniju se borio u čak dva postupka i dokazao nevinost! Nije pomislio da sopstvenu i čast svojih policajaca ponizi bjekstvom, nego je udario "temelj" mjerila dostojanstva srpskih oficira. Mogu ukazati na mnoštvo sličnih primjera, ali poenta je valjda jasna - heroji se naprosto rađaju kao takvi. 

U svojoj podugačkoj policijskoj i kriminalističkoj karijeri nisam naišao na slučaj da je nevin čovjek bježao od suđenja. Prvo pravilo kriminalistike glasi: krivci i nevini ne mogu se jednako ponašati! Čin bjekstva je prvi pokazatelj krivice, bez obzira o kom nivou odgovornosti se radi. Posebice kada govorimo o profesionalcima iz bezbjednosnih struktura koji poznaju pravnu materiju i drže do dostojanstva struke. Eto, moja malenkost je u desetinama postupaka očekivala "pravična suđenja" pod Dodikovim režimom, no poenta je da stanete pred svoje tužioce i suočite argumente, da svoje dostojanstvo ispoljite i pred onima što stida nemaju. Po čemu bi se inače razlikovali?!

Sa pozicije političkog poltronstva i sitnog ćara Brdar i Lukač dogovaraju unapređenje sina Igora, pa sve do falsifikovanja diplome kojim bi pokrili ovu svima znanu nezakonitost. Sretoja Vujanović nalaže prihvatanje diplome Igora Brdara iako mu je odlično poznato da ovaj nikad nije studirao u Beogradu, ali time ostvaruje još jedan poen kod ministra Lukača koji ga je na funkciju imenovao bez potrebnih kompetencija. Pored poena prikupljenih na preko 50-60 montiranih disciplinskih, prekršajnih i krivičnih postupaka protiv mene. Eto neka ministar Lukač objasni kako mi je Vujanović mogao dati otkaz bez rješenja o prestanku radnog odnosa, da ne ulazimo u druge detalje tog teško nezakonitog i sramnog postupka (vidi: REPUBLIKA ŠVALERSKA: Obavezno uvesti budžetsku stavku "PROSTITUCIJA" ).

Znači, oni sa realnim zaslugama u stvaranju i očuvanju Republike Srpske istjerani su na ulicu, sa 40 godina penzijskog staža, ali nedovoljno godina starosti za penzionisanje, dok "politički podobni" napreduju sa falsifikovanim diplomama. Doduše i otac mu je godinama lažno prikazivao višu stručnu spremu, pa od sina nije čudno što se služi takvim lopovijama. I takvi danas pale svijeće i polažu vijence našim izginulim drugovima, obilježavaju slavu policije - sve sa lažnim molitvama Bogu i svetom Mihailu. Da iskreno vjeruju bojali bi se da će biti probodeni Mihailovim mačem onog momenta kad priđu krstu i slavskom koljivu.

O čemu mi ovde govorimo? Na jednoj strani ovi "stručnjaci" učili su da je u organima i institucijama sekularnih država ustavom i zakonima zabranjeno ispoljavanje vjerskih ubjeđenja i vršenje obreda. To se odnosi i na Republiku Srpsku i na Bosnu i Hercegovinu. Sa druge strane iskreni vjernici ne lažu, ne kradu, ne čine zlo drugima... I ne mole se Bogu - LAŽNO! U stvari boje se Boga i njegovog Suda! Zato javno pitam: ima li u Republici Srpskoj ičeg iskrenog, časnog i pravovjernog? Ima li Svetosavlja bar u tragovima?

Znate, skrnavljenje svetosavske slave kod Srba ima posebnu težinu. Srbi su kao i drugi Slaveni prije prihvatanja hrišćamnsta posebno slavili boginju Slavu kao zaštitnicu doma i porodice. Vizantija je ovaj "paganski običaj" brutalno ugušila, a jedini koji je prepoznao i sačuvao datu tradiciju bio je prvi srpski patrijarh (sveti) Sava Nemanjić. On je odlučio da običaj sačuva pod starim nazivom i vrijednostima (Slava, zaštitnica doma i porodice), ali posveti hrišćanskim idolima. Moguće je pomiriti običajno i pozitivno pravo, ali to traži mnogo znanja - kakvo se ne stiče lažnim ili "po službenoj dužnosti" stečenim diplomama.  

Na kraju moram istaći da svog ratnog komandanta Zlatka Brdara i njegov sramni odnos prema meni javno pominjem tek treći put iako o njemu imam loše mišljenje i znam podosta. Kao i o njegovim pozadincima koji se danas trse na raznim manifestacijama iako ni dana nisu bili u borbenom sastavu jedinice. Najteži zadatak bio im je nošenje hrane i vode, ili čuvanje straže oko objekta. Zašto? Naprosto imam ogromno uvažavanje za moje poginule drugove i saborce inače, pa redovito pazim da svojim objavama ne ukaljam njihove žrtve i zasluge. Svi koji sebi lažno pripisuju zasluge, profitiraju na tuđim stradanjima i žrtvama, neka to vide sa sobom i Bogom kom se očigledno lažno mole.