DRAMA U LJUBIJI: Majka odbija svoje petero djece vratiti u dom (FOTO)

Amira F. iz Ljubije juče je od socijalnih radnika i policije uspjela odbraniti svoje petero maloljetne djece od nasilnog povratka u dom za nezbrinutu djecu, a danas očekuje novu agoniju. Djeca jednoglasna: "Mi nismo domci, imamo svoje roditelje!". Priča koja vas neće ostaviti ravnodušnima.

 

Juče oko 15,00 časova u inače mirnoj Ljubiji odvijala se prava drama. Pet-šest socijalnih radnika i šest policajaca opkolilo je porodičnu kuću Amire F. u pokušaju da nasilno vrate njeno petero djece u Dom za nezbrinutu djecu "Rada Vranješević". U kući majka i djeca zaključani, složno se bore za život kakav su sami odabrali - u svojoj kući i porodici. 

Danas slijedi novi pokušaj OTIMANJA djece, jer kako drugačije nazvati situaciju kad djecu mimo njihove volje i nasilno žele vratiti u dom, nešto šta jednoglasno i kategorički odbijaju. Bio sam na licu mjesta (PODNASLOVNI FOTO), razgovarao sa majkom i djecom, koje inače poznajem, pa mogu prenijeti neposredna saznanja.

Amira i njen nevjenčani suprug stekli su desetero djece, od kojih je dvoje punoljetno i zasnovalo svoje porodice. Osmero maloljetnika uzrasta od dvije do sedamnaest godina inače živi u njihovoj porodičnoj kući u Donjoj Ljubiji. Tokom trudnoće sa najmlađim djetetom, prije dvije godine, Centar za socijalni rad u Prijedoru oduzeo je Amiri starateljsko pravo i četiri djevojčice i jedan dječak od tada žive u ovom banjalučkom domu.

Nesrećna majka uspjela je ostvariti pravo kontakata sa djecom, na osnovu čega ih je dovela kući na nekoliko dana. Juče je kontaktirala nadležne u domu i obavjestila ih kako nema novca za povratak djece, ali primarno kako bi dobila na vremenu i pokušala odgoditi bolno odvajanje od najmilijih. Pa i razdvajanje međusobno snažno vezenih braće i sestara.

Na to je reagovao "represivni aparat" od nekih pet-šest socijalnih radnika i čak šest uniformisanih policajaca. Nakon određenih "ubjeđivanja" povukli su se primarno zbog odbijanja djece da izađu iz zaključane kuće i kada su vidjeli sa kakvim žarom se mali nevoljnici bore za SVOJA PRAVA. Bez obzira što su uzrasta između četiri i jedanaest godina dječica fasciniraju odlučnošću i jasnim stavovima šta žele, a šta odbijaju.

Predlažem stručnim tijelima da obave razgovore sa djecom, provjere prednje navode i egzaktno utvrde šta su mališani odlučili. Djeca su vrlo inteligentna, komunikativna, neposredna i ODLUČNA, a upravo šarolikost njihove argumentacije dokazuje autentičnost mišljenja. Od rođenja naviknuti na težak život vrlo brzo su prevazišli prethodnu vrlo stresnu situaciju tako da smo preko sata proveli u razgovoru, maženju, igri i veselju. Teško je naći riječi za emocije koje ta prekrasna dječica bude kod svakog čovjeka.

Nećete čuti neke velike zamjerke na tretman u domu za nezbrinutu djecu, ali to naprosto nije njihova porodična kuća, njihova Ljubija i uopšte prostor kom se žele vratiti. Svojim postupcima najbolje pokazuju razliku između silom nametnutog smještaja i onoga šta kazuju njihova srca. U naručju majke Amire i najstarijeg brata smjenjuju se brzinom koju je teško upratiti. Pa ljubljenja, umiljavanja, gurkanja, smijeh i sve ono šta čini iskrenu ljubav. Dio svoje dječje nesputanosti prenijeli su i na mene tako da sam ostao mnogo duže od planiranog.

Iskreno, lako je sa tom dječicom igrati se, no, kako reagovati na njihove vapaje za pomoć? Obećao sam učiniti sve u mojoj moći da ostanu sa svojom porodicom, da ti srećni trenuci zajedništva potraju i nadalje. Djeca odbijaju povratak u dom i to je naprosto fakt. Žele život sa svojom majkom, sa svojim ocem, sa svojom starijom braćom i malim dvogodišnjim miljenikom. 

Ovaj najmlađi je moj "veliki drugar" i bukvalno svakodnevno se srećemo, družimo, zasladimo i našalimo. Stariji Amirini sinovi opet su posebna priča. Iako nepunih 16 i 18 godina stari u Ljubiji i Prijedoru poznati su kao vrijedni i čestiti nadničari. Naoko krhke građe nagone se i na teške fizičke poslove, a u posljednje vrijeme možemo reći da su se ustalili na poslu kod jednog dobrog prijedorskog privrednika. Zaljubljenici su u kamione i samo čekaju punoljetstvo i mogućnost polaganja vozačkog ispita. Njihovo planovi za budućnost najbolje pokazuju da za njih "nema zime", odnosno da društvo dobija dva čestita i vrijedna špeditera.

Fascinantno je gledati kako starija braća od svojih dnevnica kupuju hranu i slatkiše za ostatak porodice, kako to čine sa sviješću na kakvoj bi im mogli pozavidjeti brojni odrasli ljudi. Potom, koliko su ti dječaci ozbiljni, pristojni, odgovorni... Najkraće rečeno: PRIMJERNI MLADIĆI u svakom mogućem pogledu. I to je orjentir po kom valja sagledavati budućnost sestara i brata smještenih u dom "Rada Vranješević". Ovi školskog uzrasta postižu vrlodobar uspjeh, a kad bi imali malo (bar početne) stručne pomoći bez problema bi postali odlikaši. Ponavljam, djeca su vrlo inteligentna i mentalno adekvatno razvijena spram svojih uzrasta.

Ljubija ima odlično organizovanu osnovnu školu, gdje bi djeca dobila sve potrebno na planu obrazovanja i školskog vaspitanja. Dobri ljudi su ovoj porodici poklonili kuću, spratnicu sa sasvim dovoljno prostora za tako veliku porodicu. Dobro bi došli sitni molerski i vodoinstalaterski radovi da dječica imaju sasvim pristojne životne uslove, a to je nešto šta ćemo riješiti na nivou komšiluka i lokalne zajednice.

Suštinski problem ove porodoce su malena i neredovna primanja. Amira svakako zbog dvogodišnjaka ne može raditi, a njen nevjenčani suprug nadničari koliko mu to zdravlje i prilike dozvoljavaju. Pomoć institucija i društva uopšte u ovom slučaju potpuno je izostala, a znamo koliko narodnog novca se pokrade ili protraći. Jedno stalno zaposlenje i dječji doplatak, sa onim šta dodatno zarade u svom neposrednom okruženju, ovoj porodici donijeli bi egzistenciju sa kakvom bi bili sasvim zadovoljni. Zar je to nedostižno ili toliko teško postići?

Javno molim gradonačelnika Dalibora Pavlovića samo da posjeti ovu porodicu. Mlad je i prilično aktivan na terenu, pa bar u nekom prolasku molim ga da odvoji pola sata za posjetu i neposredno opažanje. Apsolutno sam siguran da će ga mladi vlagolančići "kupiti" očas posla, a onda će i vidjeti koliko malo treba da sa nivoa lokalne zajednice ponovo ujedinimo sestre i braću, djecu i roditelje. Rekako bih da je naša zajednička (lokalna) sramota što ovo petero djece borave u banjalučkom domu.

Molim i druge nosioce javnih funkcija, koji mogu pomoći u domenu zapošljavanja ili socijalne skrbi, da samo dođu u ovu veselu kući, da se sami uvjere u moje navode. Normalno, humanitarci i dobri ljudi jednako su dobrodošli. Odreda će shvatiti kako u ovom slučaju ima smisla pomoći, posebice zbog cilja da ova draga dječica sutra postanu korisni stubovi društva. A treba im tako malo!

Na drugoj strani smještaj u domu za nezbrinutu djecu možda nekom djeluje kao bolje "rješenje" od majke Amire, ali samo krajnje neupućenima. Sasvim je dovoljno da javnost podsjetim na moj tekst MORBIDNO: Napuštenu djecu doma "Rada Vranješević" pretvorili u seksualno roblje, uz napomenu da sam objavio mnoštvo ovakvih zastrašujućih informacija. Mi u Ljubiji i Prijedoru spremni smo pomoći ovoj porodici, a Amirine djevojčice zasigurno nećemo pretvoriti u seksualno roblje ili narkomane. Nećemo ih ni prodati na crnom tržištu djece!

Dakle, ukoliko u prijedorskom Centru za socijalni rad imaju "argumentaciju" za oduzimanje djece valja im znati da postoji i kontraargumentacija sa zastrašujućim sudbinama djece smještene u ovom domu. Zato im javno savjetujem da se manu ishitrenih odluka i asistencija policije, nego da sprovedu vrlo konkretno istraživanje uz zadržavanje zatečenog stanja.

Trenutno je raspust i prilika da djecu ostave kod Amire, normalno sa nadzorom socijalnih radnika, ali i sa konkretnom materijalnom pomoći, te u ostvarivanju prava na dječji doplatak. Tokom i nakon opserviranog perioda lako je sa djecom razgovarati i još jednom provjeriti njihove želje. Ukoliko djeca ostanu na sadašnjem stavu da žele živjeti sa svojom porodicom ima da se to ispoštuje. Svako ko se drzne na nasilne akte mora računati sa posljedicama. Najmanji problem je okupiti ljude i spriječiti odvođenje djece!

Znači, hajde da prvo spustimo tenzije, da dječici omogućimo srećne ljetne dane, da se sestre i braća slobodno igraju, pa i da grle i ljube svoje roditelje koje nepobitno vole. Kako sami kažu: "Mi nismo domci, imamo svoje roditelje!". Ne zanima ih nikakva Italija, njima je najdraža njihova Ljubija. I svako ko želi doznati istinu može je neposredno čuti od ove prekrasne dječice. Nije Ljubija baš na "kraju svijeta"!.