DODIK NE BLEFIRA: U Zagrebu "obrisao pod" sa Valentinom Inckom

Mnogi griješe u procjenama kako Dodik aktuelne poteze povlači zbog straha od Valentina Incka i međunarodnih sankcija. Upravo suprotno, kada preko Vučića nije uspio sačuvati status regionalnog lidera, u pomoć jedinstveno pristižu Milanović i Plenković. Dopadalo se to nekom ili ne, ali na Balkanu slijede tektonske promjene i to sa Dodikom kao nezaobilaznim akterom. 

Iskreno, posljednje poteze Milorada Dodika namjeravao sam posprdno protumačiti kao reakcije posrnulog diktatora koji se davi u septičkoj jami - kakvu je sam iskopao i napunio do vrha. Posebice nakon teškog fijaska njegovih pokušaja uguravanja u pregovore Aleksandra Vučića sa Donaldom Trampom oko predstojećih geopolitičkih procesa i prekompozicija . 

Očekivano, Vučić je u startu sasjekao sve Dodikove pokušaje uplitanja Republike Srpske i Bosne i Hercegovine u teme i sadržaj vašingtonskih pregovora. Prvo, za pitanja o kojima se raspravljalo nije mu bio potreban "Vučić 2" u vidu Milorada Dodika. Drugo, mnogo važnije, Vučić je tragao za konkretnim i izvodljivim rješenjima, a uvođenjem "bosanskog lonca" u ionako složenu problematiku samo bi zakomplikovao sopstvenu poziciju.

Pored toga Vučiću je odlično poznato da Dodika ponajviše zanimaju milijarde dolara koje prate "istorijski dogovor" Srba, Albanaca, Amerikanaca, Izraelaca i ko zna koliko još obuhvaćenih aktera. U konačnici, kao i mnogo puta ranije, naše tradicionalne balkanske zavade pale su u zaborav već na obećanjima  pozamašnih suma "zelembaća". I bolje je da nas Amerikanci zaspipaju dolarima, nego bombama, a znamo da od njih možemo očekivati samo takve vidove ispoljavanja "emocija".

Šta je tačno Vučić ispregovarao u Vašingtonu? Prvo, na planu infrastrukturnih projekata imamo jasne projekcije dovršetaka Koridora 10 i 11 u svom punom kapacitetu (cestovno, željeznički, avio...). Jedina suštinska razlika jeste u tome da ovi projekti više neće bitu u funkciji kineskih geopolitičkih ambicija, nego pod čvrstom kontrolom Sjedinjenih Država i njihovih NATO partnera. 

Iz ugla Zapada možemo reći da je u pitanju odličan potez obzirom da su u pitanju već dobrano realizovani projekti, gdje sa malo para i nešto političkih uticaja preotimaju Kinezima kontrolu nad infrastrukturom u kakvu su poprilično uložili i od kakve su mnogo očekivali. Kako će Kina odgovoriti na posljednje poteze svojih protivnika i samog Aleksandra Vučića ostaje da vidimo, no poenta je da ovog momenta Amerikanci povlače vrlo konkretne poteze.

Drugu dimenziju Vučićevih pregovora moramo sagledati kroz dogovorenu "gasnu diverzifikaciju". Mnogo sam pisao o američkim porazima na planu sprečavanja Putinovih energetskih projekata i dovođenja Evrope u ovisnost o ruskom gasu, no sve moje objave na tu temu datiraju prije izraelskog pozicioniranja kao globalnog igrača i aktuelnih prekompozicija. U stvari oktobra prošle godine objavio sam tekst o Dodikovom priklanjanju gasnim interesima i projektima Hrvatske i Crne Gore, te otklona prema konkurenciji iz Srbije. Ovim, u stvari, dolazimo do suštine Dodikovog nakoko kontraverznog sastajanja sa Zoranom Milanovićem i Andrejem Plenkovićem.

Iz Zagreba je upućena vrlo jasna poruka o političkom jedinstvu kada je Milorad Dodik u pitanju. Bez obzira što su u pitanju odvojeni sastanci, no i predsjednik Milanović (SDP) i premijer Plenković (HDZ) pozicionirali su Dodika kao "legitimnog predstavnika srpskog naroda iz Bosne i Hercegovine". Kada je nivo Predsjedništva BiH u pitanju dovoljno jasno je ukazano da nosioci najviših funkcija Hrvatske vide Dodika kao svojevrsnog zaštitnika hrvatske etničke zajednice u našoj zemlji. 

Nakon kratke prvotne zbrke vrlo brzo su iskristalisani medijski stavovi u kakvima Dodik kotira kao "pozitivac" i politički akter kom Hrvatska treba dati čvrstu političku podršku. Bilo bi doista neozibiljno nabrajati sve "argumente" izrečene u korist Dodika od različitih subjekata javnog diskursa Hrvatske, od kojih mnoge možemo podvesti pod kategoriju lakrdija. Dovoljno je istaći dominaciju percepcije "ZA" u odnosu na "PROTIV", odnosno da je Hrvatska ovim potezom načelno stala iza Milorada Dodika.

Dakle, dogodilo se ono šta je Dodik dugo priželjkivao i pokušavao materijalizovati, a šta mu je Aleksandar Vučić prilično jasno uskratio. Dodik je ponovo u igri kao subjekt regionalnog odlučivanja, pa i kad su u pitanju nadolezeći procesi dogovoreni u Vašingtonu. Jedan od tih procesa odnosi se na Vučićevu ideju o "Mini Šengenu", a kakvu je Donald Tramp bezrezervno podržao. 

Nije tajna koliko Vučić stremi da u ovu integraciju uvede Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru (posebno nakon izbora). Pritom računa upravo na dogovorene velike investicione projekte kao adute privlačenja ove dvije države u jednu takvu ekonomsku zajednicu. Podrazumijevano govorim o međudržavnim integracijama u kakvima Vučić ima dominantnu poziciju, a kakva je dodatno ojačana američkim i izraelskim faktorima. Ovim Vučić čak dobija dodatnu moć kada su u pitanju ruski i kineski tradicionalni partneri Srbije.

Šta u aktuelnim i predstojećim dešavanjima dobija Hrvatska?  Ili, mnogo važnije kada su ovdašnje političke percepcije u pitanju, šta dobijaju Milanović i Plenković? Hoće li Vučiću dopustiti prodor u jonsko-jadranske gasne projekte, ili, još grđe, kakve promjene u domenu glavnih vodova i količina? Možda će uvesti Hrvatsku u Vučićev "Mini Šengen"???

U hrvatskim medijima sve više je promišljanja šta bi ta zemlja dobila ulaskom u "balkanski Šengen", a posebice u domenu turizma i izvoznih privrednih grana. Nakon potonjih izbora valja mnogo ozbiljnije  razmišljati i o posljedicama ulaska turističko-konkurentske Crne Gore u takvu asocijaciju, a još pride podržanu od Sjedinjenih Država. Zbog "konstitutivnosti hrvatskog naroda" i regionalnih odnosa posebno pitanje je pristupanje Bosne i Hercegovine ovoj Vučićevoj tvorevini. Znači, situacija traži adekvatnu reakciju.

Nadam se da je sada mnogo jasnije zbog čega je Dodiku priređena onakva "dobrodošlica" u Zagrebu. Ukoliko nemate mogućnost kontrole nad "Prvim među Srbima", valja se fokusirati na "Drugog", a kog i sam Vučić neskriveno nastoji politički marginalizovati. Ukoliko taj "Drugi Srbin" ima moć da produkuje destabilizaciju Bosne i Hercegovine, a šta je Vučiću u njegovim namjerama i planovima najmanje potrebno, eto razloga za svezništvo.

Pisao sam o Dodikovim sabotažama infrastrukturnih povezivanja Srbije i Bosne i Hercegovine (autoput Beograd-Sarajevo), energetskog snabdjevanja iz pravca Srbije i mnoštva privrednih veza ove dvije zemlje. Jeste da to čini perfidno, ali Dodik je najveći saboter jačanja veza Srbije i naše zemlje, a sa takvim ponašanjem očigledno namjerava nastaviti i u perspektivi. 

Najgore u svemu jeste što mu Željko Komšić u tome pomaže nepromišljenim inicijativama poput ove o priznanju Kosova. Ono šta Dodiku nije uspjelo preko Vučića, da u vašingtonske pregovore ugura pitanja teritorijalnog integriteta Srbije i naše zemlje preko Kosova i Republike Srpske, sad dobija od Komšića. Neke stvari mogu se zakomplikovati i u domenu realizacije već postignutog sporazuma, gdje Dodiku izvanredno paše Komšićeva ishitrena reakcija.

Znači, pored dobijene hrvatske podrške Dodiku pogoduju i politikanstva pojedinih subjekata bošnjačke političke provenijencije, a sve se svodi na jačanje njegove lične uloge u sadašnjim i predstojećim dešavanjima. Normalno, Dodik jača i svoju poziciju u odnosu na milijarde dolara kao ključnog elementa realizacije dogovorenih projekata. Ako nema njegovog tala neka sve "odnese đavo" i bar je po takvoj životnoj filozofiji decenijama poznat.

U konačnici moram razjasniti i uvodna pitanja oko pretpostavljenih međunarodnih sankcija i primjene bonskih ovlaštenja od strane Valentina Incka. Šta je suštinski produkovalo da se takve stvari nađu u javnom diskursu? Izjava Incka da mu je "neko negdje nešto predlagao" bez ikakvog argumetovanja uzeta je kao realna mogućnost. Od osvjedočenog retarda Incka gori su samo oni koji vjeruju u njegove nebuloze. 

Inckov prethodnik Švarc-Šiling  javno je svjedočio kako se isprovaljivao nakon stvarnih sugestija pojedinih diplomata (poznatih) da smijeni Dodika. Pisao sam detaljno o tome kako je Brajan Hojt Ji podnio ostavku kada je shvatio da je namagarčen oko Dodikove smjene i sankcija, sa istovremenim predviđanjem kako će se okončati tadašnji izbori i predstojeće Dodikovo pozicioniranje. Jesam li 10. januara 2018. godine ukazao da je onakvo grandiozno obilježavanje Dana Republike izveo samo kako bi provjerio valjanost prethodnih dogovora sa američkom administracijom?

I ovih dana Milorad Dodik povlači radikalne poteze sa ciljem dobijanja jasnih odgovora oko sopstvene pozicije. Ravna se po reakcijama međunarodnih subjekata odlučivanja, ali onih subjekata sa realnom moći donošenja odluka, gdje Valentina Incka nikada nismo mogli svrstati. Jedna punopravna članica Evropske unije (Hrvatska) jasno je stala iza Dodika i pokazala da na planu uvođenja "evropskih sankcija" nema potrebnog konsenzusa. Bar ne sa nivoa odlučivanja predsjednika i premijera, a čija je u Evropskoj uniji uvijek bila "zadnja" i ključna. I nije Hrvatska jedina članica EU nespremna podržati sankcije Miloradu Dodiku.

Moj lični animozitet prema Miloradu Dodiku ostao je nepromijenjen, ali prednji navodi nisu pitanje mojih želja, nego objektivne analize aktuelnih dešavanja. Do kraja mandata Milorad Dodik ostaje neminovnost sa kojom se valja suočiti, a maštanja o tome kako će ga eliminisati neka "viša sila" ostavimo onima koji vjeruju u bajke. I proizvodiće njemu svojstvene ujdurme sve dok ne ostvari lične ciljeve i interese, baš kao i decenijama unazad. 

Nadanja kako će nas Velentin Incko i slični riješiti problema zvanog Milorad Dodik godinama ostaju neispunjena, a mi i dalje gledamo u nebo i čekamo "čudo". Znači nije problem u Dodiku, nego u onima što sopstvenu budućnost zasnivaju na pukim snovima. Sa Dodikom se jedino možemo obračunati tako što ćemo masovno nastupiti protiv njega, a pokazalo se da za to nemamo dovoljno volje i snage. 

Znate, kada nas je policija onako brutalno razbila decembra 2018. godine u Banjaluci govorio sam da to trenutak kada moramo izdržati desetak dana neprekidnih protesta. I hodao sam ispred kordona policije (sa Davidovom majkom Suzanom), provocirao incidente, odbijao da napustim Davidov trg i slično. Nas nekoliko desetina članova "Pravde za Davida" mjesecima je izdržavalo neviđenu torturu, a hiljade su se vratile kućama i nastavile četati "nebesko čudo". 

Nikad Dodik nije bio bliži sankcijama EU kao tog trenutka, no nismo smogli snage da nas nekoliko hiljada izdrži na ulicama još desetak dana - koliko je bilo potrebno za postpraznično reagovanje međunarodnih institucija. Onolika pompa svela se na par desetina onih koje su samo mogli pobiti, a nikako skrenuti sa zacrtanog pravca. No, to je premalen broj aktera za produkovanje složenih međunarodnih odluka. 

Prednje pominjem samo kako neupućeni ne bi pomislili da je u pitanju objava nekog Dodikovog bota, odnosno da svako jasno zna kako autor baštini već decenijsku borbu protiv Dodikovog režima. No, javnost me je (valjda?) prepoznala po autentičnosti mišljenja, a posebice po objektivnim i realnim procjenama dešavanja. Zar da lažem svoje čitaoce?