PORAŽAVAJUĆA ISTINA: Istraga ubistva Davida Dragičevića određuje budućnost Republike Srpske!

Dok čekam poziv Tužilaštva BiH radi daljeg svjedočenja u predmetu ubistva Davida Dragičevića prezentujem koliko teška i složena problematika je u pitanju. Nakon predstojeće istrage nisam siguran kakvoj se budućnosti može nadati Republika Srpska, posebice kad njen politički i institucionalni vrh odreda pohapse i pritvore. Pročitajte tekst do kraja, pa procjenite sami.

Nakon saopštenja Tužilaštva BiH o preuzimanju krivičnog spisa ubistva Davida Dragičevića od Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka i Republičkog javnog tužilaštva RS iznosim rezime onoga šta će dalja istraga nepobitno utvrditi. Posebno nakon upoznavanja sa dokazima i činjenicama iz krivičnog predmeta naziva "Želimir Lepir i drugi" pod brojem T12 1 KTK0000686 18, po kom je dosad (ne)postupalo Bajićevo posebno odjeljenje.

Radi lakšeg shvatanja materije hronološki opisujem događanja onako kako sam ih uspio sublimirati na bazi poznatih dokaza, činjenica, saznanja i pravila struke. Ministar Dragan Lukač u namjeri počinjenja krivičnog djela organizuje zločinačko udruženje u čijem sastavu zajednički kriminalno djeluju pripadnici policije, službena lica tužilaštva i više civilnih osoba. Još 30. maja 2018. godine kao pripadnici Lukačevog zločinačkog udruženja prijavljeni su Želimir Lepir, Dalibor Vrećo, Darko Ilić i Darko Ćulum, a imena još petnaestak članova zasad neću iznositi.

Po unaprijed dogovorenom i pripremljenom kriminalnom planu pripadnici zločinačkog udruženja noću 17./18. marta 2018. godine zloupotrebom policijskih ovlaštenja od Davida Dragičevića protivpravno oduzimaju mobilni telefon. Istovremeno, u realizaciji kriminalnog plana, lažno prijavljuju krađu iz kuće Đorđa Rađena, "režiraju" tuču u kafiću Meta i čine druge radnje kamufliranja stvarnog zločina.

Ubrzo potom žrtvu protivpravno lišavaju slobode i odvode u nepoznatom pravcu. Narednih pet dana Davida drže zatočenog i sudeći po povredama fizički teško zlostavljaju. Dana 24. marta između 00 i 06 časova žrtvu usmrćuju i mrtvo tijelo ostavljaju u koritu Crkvene, na ušću sa Vrbasom, gdje je istog jutra i zatečeno.

Nakon prijave građana na lice mjesta upućeni su pripadnici uniformisane policije sa ljekarom mrtvozornikom, a sve u nadi da će ljekar smrtnu posljedicu pogrešno prepoznati kao zadesno utopljenje. Zato su u odjeći žrtve tada bile samo lične karte (austrijska i naša) i ključevi, dok su ostali kasnije prezentovani predmeti bili kod policijskih službenika iz sastava zločinačkog udruženja.

Obzirom da se mrtvozornik dr Saša Miljković nije htio odrediti u pogledu karaktera usmrćenja bez obdukcionog pregleda angažovani članovi zločinačkog udruženja na licu mjesta fingiraju vršenje radnje uviđaja. Po službenoj dokumentaciji, postojećim saznanjima i pravilima struke jasno znamo da je jedini cilj bio sprečavanje vršenja uviđaja, a zarad prikrivanja dokaza i tragova zločina, te kasnijeg podmetanja lažnih dokaza. 

Sutadan u Zavodu za sudsku medicionu RS prilikom vršenja obdukcije prema unaprijed skovanom planu podmeću predmete iz kuće Đorđa Rađena, a kako bi žrtvu kriminalizovali preko nepostojećeg krivičnog djela. Istovremeno teško krše pravila struke u pogledu same radnje obdukcije i njenog dokumentovanja, sve u cilju osnovnog plana da krivično djelo ubistva lažno predstave kao zadesno utopljenje. Nakon što nisu uspjeli prevariti doktora Miljkovića zločinačko udruženje nastavlja realizaciju plana sa svojim članom Željkom Karanom. 

U daljoj namjeri prikrivanja sopstvenog krivičnog djela prijavljeni policijski rukovodioci dana 26. marta 2018. godine održavaju sastanak na kom odlučuju održati konferenciju za medije i događaj lažno predstaviti kao zadesno utopljenje bez elemenata krivičnog djela, te javnosti prezentuju lažne informacije njenom kretanju i ponašanju u vrijeme otmice. Istovremeno kriju dokaze kakvi pojedinačno i kumulativno isključuju mogućnost zadesnog usmrćenja. Referentan kvantum dokaza od starta je isključivao zadesno utopljenje, odnosno jasno ukazivao na ubilački karakter usmrćenja (čitaj: ubistvo).

Već iz izjava sa sporne pres konferencije i onoga šta članovi zločinačkog udruženja iznose narednih dana, a posebno u kontekstu prethodnih namjernih kršenja zakona i pravila struke, postaje jasno šta je cilj takvih radnji - da krivično djelo ostane neprijavljeno. U daljem to podrazumjeva sprečavanje vođenja zakonite istrage i izbjegavanja krivične odgovornosti. 

Prepoznavši taj cilj dana 17. maja 2018. godine, sa oštećenim Davorom Dragičevićem, Okružnom tužilaštvu Banja Luka podnosim prijavu protiv NN lica za krivično djelo "teško ubistvo". Prijavnom jasno definišem dokaze i činjenice koje isključuju mogućnost zadesne smrti, odnosno kakvi ukazuju na počinjenje ubistva. Već tom inicijalnom prijavom ukazujem na postojanje teških zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja službenih lica policije i tužilaštva u kriminalnoj namjeri neprijavljivanja krivičnog djela i učinioca. 

Na to Davor Dragičević tužilaštvu predaje preko 2 200 prijava savjesnih građana sa kvalifikacijom "ubistvo", čime je izveden presedan dosad nepoznat pravnoj struci - da toliko građana prijavi isto djelo. Ovaj i mnogi drugi pravni presedani vezani za ubistvo Davida Dragičevića nakon okončanja krivičnog postupka biće predmet izučavanja pravne nauke i struke, a naprosto zbog činjenice da slične stvari nikada ranije nisu činjene na globalnom nivou.

Već 30. maja podnosim dopunu prijave protiv glavnog i postupajućeg tužioca (Lepir i Vrećo), te ministra Lukača, direktora policije Ćuluma i načelnika Darka Ilića. Nakon prikupljanja novih dokaza i saznanja kroz angažovanje u anketnom odboru parlamenta slijedi dopuna prijave od 20. avgusta, ali ovoga puta sa proširenjem krivičnih djela u domenu masovnih kršenja zajamčenih ljudskih prava i sloboda i to od strane procesuiranih članova zločinačkog udruženja. 

I pored prijave za krivično djelo "teško ubistvo" i pored dopune prijave u kojoj su službena lica tužilaštva i policije prijavljena zbog prikrivanja i fingiranja sopstvenog krivičnog djela postupajući tužilac Dalibor Vrećo odbijao je kvalifikovati krivično djelo, dok je glavni tužilac Želimir Lepir ubjeđivao parlamentarni odbor i javnost o zadesnoj smrti i to sa bukvalno nebuloznim tumačenjima. 

Punih stotinu dana tužioci su krivično djelo ubistva nezakonito i neosnovano tretirali kao događaj bez elemenata krivičnog djela, a samo kako bi izbjegli zakonske obaveze oko vođenja istrage, odnosno kako bi omogućili uništavanje ili skrivanje dokaza. Po onome šta su prezentovali sasvim je jasno vidljivo postojanje kriminalnog dogovora i plana, organizacije, podjele "poslova" i saizvršilaštva ukupno. Upravo zbog tih elemenata organizovanja govorim o "zločinačkom udruženju" definisanom u Krivičnom zakonu RS.

Nadalje, govorim o velikom i jasno iskristalisanom fondu dokaza koji su pojedinačno i kumulativno ukazivali na postojanje i djelovanje zločinačkog udruženja koje teškim kršenjima zakona i pravila struke prikriva sopstveni krimen. I, pritom, teškim zloupotrebama službenih položaja i moći svojih funkcija otvoreno atakuju na svjedoke i prijavitelje koji su ih legitimno procesuirali, a u daljem i na građane koji su samo tražili zakonito djelovanje organa krivičnog gonjenja.

Kako je vrijeme odmicalo zločinačko udruženje u namjeri prikrivanja početnog krivičnog djela ubistva Davida Dragičevića i radi izbjegavanja odgovornosti čini nova i sve teža krivična djela protiv subjekata krivičnog postupka i građana. Na drugoj strani izostaje institucionalno reagovanje na njihova teška krivična djela, čak do suprotne krajnosti da vođi i organizatoru zločinačkog udruženja Draganu Lukaču produžuju ministarski mandat i time omogućavaju dalje činjenje zločina.

Kulminacija brutalnog progona i nasilja nastupa decembra 2018. godine, nakon što sam Republičkom tužilaštvu dao svjedočki iskaz po našim prijavama, a Davor Dragičević je trebalo da pristupi radi svjedočenja i predaje materijalnih dokaza. Umjesto da Lepira, Vreću, Lukača, Ilića i Ćuluma liše slobode i pritvore na bazi nepobitnih dokaza krivične odgovornosti iz Republičkog javnog tužilaštva RS omogućavaju im onakav progon svjedoka i oštećenog Dragičevića, te brutalno razbijanje "Pravde za Davida". Tim činom djelovanje zločinačkog udruženja poprima obiljažja krimena zabranjenog međunarodnim pravom, odnosno "zločina protiv čovječnosti".

Kada činite široki i sistemski protivpravan napad na (ne)zaštićenu zajednicu civilnog stanovništva sa ciljem uništenja zajednice kao takve, sa hiljadama materijalnih i svjedočkih dokaza počinjenja krivičnog djela, onda nedvosmisleno govorimo o "zločinu protiv čovječnosti". Od početnog ubistva i prikrivanja sopstvenog zločina došli smo do teškog kršenja međunarodnog javnog prava kakvom je svjedočilo kompletno čovječanstvo. 

Dana 2. januara 2019. godine Tužilaštvu BiH podnosim inicijalnu prijavu počinjenja "zločina protiv čovječnosti" od strane ovog zločinačkog udruženja i tražim hitno reagovanje na planu sprečavanja daljeg vršenja takvog krivičnog djela, te pokretanje zakonite istrage. Do danas iz Tužilaštva BiH nisu našli za shodno da uzmu svjedočku izjavu i predaju dokaza kao obavezujuće radnje po krivičnoj prijavi, a čime bih uveo desetine novih svjedoka i preko njih na hiljade dokaza tog i takvog krivičnog djela. 

Nereagovanjem Tužilaštva BiH ispunjeni su uslovi za primjenu člana 17. Rimskog statuta i pokretanja međunarodne istrage direktno od strane Ureda tužioca Međunarodnog krivičnog suda (ICC) - kom sam takođe dostavio prijavu. Ukoliko neko misli da je Gordana Tadić tek tako postala agilna po pitanju ubistva Davida Dragičevića i traži dostavljanje predmeta iz Banjaluke grdno se vara. Glavna državna tužiteljica Gordana Tadić, zajedno sa entiteskim kolegom Mahmutom Švrakom, baviće se sopstvenom krivičnom odgovornošću unutar domaće ili međunarodne istrage. Od toga ne mogu pobjeći, a naprosto zbog dokaza koji nedvosmisleno kažu da su znali za počinjenje "zločina protiv čovječnosti" i apsolutno ništa nisu preduzeli iz domena zakonom propisanih obaveza.

Identičan problem imaju Radovan Višković i Željka Cvijanović. Sa dva pismena podneska upoznao sam ih sa počinjenjem "zločina protiv čovječnosti" i tražio hitno reagovanje, šta je od suštinskog značaja za određivanje njihove krivične odgovornosti. Da bi neko bio odgovoran za počinjenje ili saučestvovanje (pomaganje) u najtežim zločinima zabranjenim međunarodnim pravom podrazumjeva se njegovo znanje o postojanju takvog krimena, a pomenutim podnescima dokazujem da su premijer i predsjednica znali šta čini Lukačevo zločinačko udruženje. Kako su se ponašali spram tog krimena razjasniće istraga i potonje suđenje.

Prednjim uproštenim hronološkim opisom dešavanja oko ubistva Davida Dragičevića i onoga šta se iz tog zločina "izrodilo" prezentovao sam suštinu problema koji kad-tad moramo razriješiti. Bez obzira izveli to unutar nacionalnog ili međunarodnog sudovanja činjenice i dokazi utvrđuju postojanje onoga šta opisujem i zbog čega će mnogi gadno odrobijati. To što me javnost percipira blogerom meni se čak dopada, ali prije svega sam iskusan kriminalistički inspektor koji dokazano umije privesti pravdi počinioce teških krivičnih djela. Nebrojeno izrečenih presuda to dokazuje. 

Prezentovao sam samo dio onoga šta je u procesnom smilu urađeno po pitanju ukupnosti opisanog zločina, no određujuće je da su istražni organi kroz prijave i svjedočenja dobili ono šta se u krivičnom postupku naziva "osnov sumnje". Kada tužilašvo utvrdi postojanje osnova sumnje o počinjenju krivičnog djela i njegovog počinioca u pravnoj je obavezi donijeti naredbu o sprovođenju istrage, a onda i sprovesti zakonitu i pravilnu istragu. 

Ukoliko Bajićevo odjeljenje nije donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv Lepira, Vreće, Lukača, Ilića, Ćuluma, Ivanića i dugih prijavljenih državno tužilaštvo mora istragu proširitii na postupajuće tužioce i njihove pretpostavljene. Ukoliko naredba, pak, postoji moraju objasniti zašto u minimumu nije saslušano prijavom predloženih 7-8 svjedoka, te pribavljeno ono šta je predloženo od materijalnih dokaza. 

Republički tužioci ponajviše moraju objasniti zašto Dragan Lukač, Darko Ilić, Darko Ćulum, Dalibor Vrećo i Želimir Lepir nisu uhapšeni i predani sudu radi određivanja pritvora. Prije dvije i po godine dobili su osnov sumnje potreban za njihovo hapšenje i procesuiranje, a propustili su primjeniti dužne službene radnje i pravila struke. I time im omogućili dalje činjenje teških krivičnih djela zabranjenih međunarodnim pravom. Ima li grđe situacije?!

Na kraju moram apostrofirati još dvije činjenice. Prva: čekam poziv Tužilaštva BiH radi dopunskog svjedočenja jer znam brojne važne informacije oko samog ubistva Davida Dragičevića, preko onoga šta sam dao u prijavama i prvoj izjavi. Radio sam njihov posao, pa očekivano imam novih saznanja o samom zločinu i gdje se mogu naći materijalni dokazi. Po pitanju pomenute prijave "zločina protiv čovječnosti" Gordana Tadić može i nadalje plandovati jer sam mogućnost dostizanja pravde u tom dijelu kriminalnog djelovanja zločinačkog udruženja osigurao na mnogo kvalitetnijem nivou.

Druga činjenica vezana je za posljedice kakve po Republiku Srpsku može produkovati istraga "zločina protiv čovječnosti", počinjenog protiv civilnog stanovništva od strane zločinačkog udruženja formiranog unutar organa krivičnog gonjenja, a uz svesdrno pomaganje nosilaca najviših funkcija entiteta. U svojim podnescima Željku Cvijanović i Radovana Viškovica upozorio sam na potencijalne teške posljedice i ponajviše zbog toga ih pozivao da reaguju kao zakonom propisani kontrolni organi rada policije. Kako su štitili interese Republike Srpske tako će i krivično odgovarati, ali sa pozicije individualne odgovornosti.

Znači, šta je bilo u mojoj moći na planu zaštite interesa Republike Srpske od potencijalnih posljedica ukupnih dešavanja odradio sam i sa te strane imam mirnu savjest. To što nisam htio okrenuti glavu od ubistva Davida Dragičevića zarad "viših interesa" Republike Srpske i naroda, nego sam se borio za istinu i pravdu teško da mi neko može prigovoriti. 

Posebice jer David nije jedina žrtva ovog zločinačkog udruženja, nego govorimo o desetinama ubijenih građana Republike Srpske čija stradanja sam u ovom ili onom formatu istraživao. Davne 2012. godine predsjedniku, vladi i parlamentu uputio sam predstavu zbog desetak samoubistava Prijedorčana postradalih od lokalnih zelenaša, te još desetak međusobno povezanih ubistava u Prijedoru i Dubici. Još tad sam tražio institucionalnu kontrolu rada policije po tim teškim zločinima i sprege sa organizovanim kriminalom. Neka Milorad Dodik, Nenad Stevandić i ostatak bratije objasne građanima zašto su svojim nereagovanjem uniformisanim zločincima omogućili da na preko 20 tada problematizovanih smrtnih stradanja pobiju još najmanje toliko građana Republike Srpske. 

U narednom periodu objelodaniću brojne nove informacije o monstruoznim ubistvima kakvima se odavno bavim, ali i nekim javnosti potpuno nepoznatim zločinima. Šira javnost biće teško šokirana kada otkrijem na kakvo zločinaštvo su spremni vodeći "čuvari" Republike Srpske, te kakva je stvarna pozadina pojedinih ubistava koja su navodno istražena i procesuirana. Ljudi moji, govorim o bukvalno umobolnim zločinima. Ne želim se baviti drugima, ali dok sam živ neću prihvatiti da "gazim" po  leševima zarad šta znam kakvih sve ličnih ili opštih interesa. I uvijek ću se boriti protiv zločinaštva, a mogu me ubiti - samo jednom. Nije važno koliko dugo živimo, nego za šta živimo.

Nastaviće se...